Mačja Njuška

srijeda, 16.09.2009.

Od smisla života do razloga za smrt

Već sam rekla, pisati ću o smislu života. I eto ga, pišem.
Nekim ljudima životu daje smisao da održe zadanu riječ. Ne da sam ja jedna od tih, ni posmisliti, ja sam neusporedivo površnija od takvih ljudi. No, ne sudi da ti ne bi sudili. Ako se ti ljudi nisu sjetili boljeg razloga za život, šteta za njih. Ili osjetili bolji osjećaj. Šteta, šteta za njih.
Neću o tome kako ima puno bitnijih stvari od držanja do svoje riječi.
Ne pada mi na pamet da spomenem mir u svijetu (nisam misica), globalno zatopljenje (zimogrozna sam), lokal i ostali patriotizmi (ne busam se u prsa iako su velika i hrvatska), Dinamo (Hajduk, Ajax, Milan, ono nešto iz Sesveta - sve mi je to strano) a o višim ciljevima neću pisnuti ni slova.
Dakle, svakom svoje, uvijek sam tvrdila.
Ja, recimo, volim Gardaland u tolikoj mjeri da bi ga mogla svrstati u kategoriju Smisla Života.
Volim i moju asocijalu - i ta je visoko rangirana.
Pizza sa extra sirom (ali nikako sa špekom) bi trebala imati mjesto koje zaslužuje jednako kao i MP3 player.
Rekoh već, površna sam, plitka i tako to. A imam neke dobre gene, većinom sa mamine strane.
Moja mama, ako je i imala smisao života, sad ga nema. Naime, umrla je.
Malo toga se u svemiru događa bez razloga...ponekad je teško vidjeti kuda sve to vodi i koji je dublji smisao. Tako je možda i moja mama mislila da je njena smrt bila preuranjena i da je trebala poživjeri duže. No, neki dan, na dvogodišnjicu njene smrti moja je mama shvatila Čudnovate Puteve Božije. Doslovno.
Naime, u svakoj široj porodici nalazi se poneki frik (moja se obitelj može pohvaliti i čudacima u užem krugu).
Tako je neka kuma, zovimo ju Maricom ako ni zbog čega drugog onda zato što joj je to ime, došla na briljantnu ideju da plati misu za moju mamu.
Stara nije bila neka vjernica, nije odlazila u crkvu ni molila se ali je vjerovala da postoji nešto veće od nas samih.
Priroda, odgovarala sam joj ja, stara ateistica.
Ma, daj, dodavao je stari, još stariji ateist.
Iako nije bila neka vjernica čvrsto je zastupala stajalište da se ne psuje Boga ni njegovu obitelj, farbala je jaja i kitila bor. Tu se zaustavljala.
No, misa za mamu i ženu je misa za mamu i ženu, moraš se pojaviti.
Pojavili smo se.
Misa je bila duga i dosadna. Čak je i ministrant zijevao kao som (ok, mlad dečko, možda je pravo sa nekog partija došao u crkvu). Stari se meškoljio a ja sam se došaptavala sa ekipom koju sam dovela.
Skupljanje sitnog za milodar je cijela priča za sebe. Kome bi palo na pamet da u crkvu nosi novčanik? Ah, da vjernicima, oni znaju da se mora platiti za tu, prilično lošu, predstavu.
Bilo kako bilo, izdržali smo skoro do samog kraja: i već kad sam se htjela pošteno naduriti na kumu Maricu što gura nos gdje joj nije mjesto sam se sjetila nje.
Mame.
I čula smijeh, grohot.
Ako nas ta žena vidi od nekud, mene i tatu, garant se povaljala od smijeha.
U glavi mi odzvanja njen komentar: e, za ovo se isplatilo umrijeti.

Za one koji žele znati više:
za moju laj

16.09.2009. u 22:21 • 1 Komentara • Print • #

petak, 04.09.2009.

Lijenost i strah

Negdje sam pročitala (da, previše čitam) kako ljude, ovu našu sjebanu rasu, pokreće lijenost i strah.
Lijenost - gotovo svi izumi su nastali upravo iz razloga da si olakšamo svakodnevnicu (ništa neću drugo spomenuti osim; daljinskog upravljača).
Strah - tko zna, da se nisu bojali zvijeradi i gromova možda praljudi nikad ne bi naselili prapećine.

Ali pustimo čovječanstvo na miru i okrenimo se (nahranimo mi ego) meni.
Nisam tipičan predstavnik ljudske rase, nikako.
Naime, mene lijenost i strah koče.
Iz lijenosti sada sjedim tu za kompom i pravim se da ću napisati nešto jako pametno ili jako zanimljivo ili jako.. bilo šta drugo. Bilo bi mi bolje da oribam kupaonicu. No, da bi oribala kupaonicu treba mi četka. Jučer sam primjetila da nemam četku. Znači moram do dućana. Ako krenem do dućana i vidim da im je baš ponestalo četki biti ću
a) razočarana
b) ljuta
Sa razočaranjem tog tipa se mogu nositi. Vratiti ću se doma i sjesti za komp.
Operacija "Kupaona" odgođena.
Nezgodacija dolazi tek ako se naljutim i kažem "ti si jedan nikakav dućan i sad idem u china shop i tamo ću kupiti četku". Ovakva situacija donosi put do placa (gdje je najbliži china shop).
Dobar dan, kažem ja ulazeći, dobar dan, kažu oni meni.
Tražim četke i nađem četke. Za odijela. To mi ne treba. Takvu imam i ne koristim ju. Imam i četkicu za prašinu, pod, sitno smeće, nju ponekad koristim za mačji pjesak. No ovdje nemaju ni te, takozvane podne četke (možemo ih nazvati - minipartvišima-) a o četki za ribanje da i ne govorimo.
Hoće li sad moja lijenost pobjediti ljutnju? I šta ljutnja uopće radi u priči o lijenosti i strahu?
Pokazuje da će mene prije pokrenuti ljutnja nego lijenost.
Bilo kako bilo, i dalje nemam četku pa ne moram prati kupaonu.
Lijenost je pobjedila. Ček, ček...možda ipak lijenost pokreće svijet (ljude, mene) jer gle, ovaj Blog je nastao iz moje lijenosti! Pokrenuo me.
U krivom smjeru? Koga briga. Bitno je da se kreće. Što je u suprotnosti sa prirodom lijenost pa ću sad prestati o tome jer sam se sva zapetljala.
Strah.
Bojim se paukova, nije mi mila visina i bojim se onog što ne vidim.
Ajmo malo to secirati;
Pauci - nekad mi je to bila najdraža fobija. Bojala sam se vrišteći i zapomažući i histerično jurcajući što dalje od pauka (znači, strah ne pokrenuo). Onda se dogodio jedan godišnji i jedan šator i sad sam u stanju umjesto infarkta (kada vidim pauka) dobiti samo aritmiju začinjenu tahikardijom.
Visina - uopće se ne bojim visine kada nisam na njoj. U stvari, ne bojim se visine ni KAD sam na njoj, ako mi je ispod nogu nešto konkretno (hehe). Ne smije se vidjeti ispod mojih nogu, ne smiju mi noge visiti i nikako, nikako, NIKAKO, me se ne smije prevoziti na visinu. Ok, ajmo sad razmisliti, šta me pokreće u tom strahu...
...
...
...
Ništa. Taj me koči. Zbog njega sam samo jednom bila na Space Verigo i ni jednom na Blue Tornadu.
Jebem ti taj strah!
Ono što ne vidim - ne bojim se mraka ali nije mi milo kada sam na vikendici (gdje ulogu uličnih svjetiljki ima mjesec) pa izađem u noćnu šetnju sa kujom (njuška, četri nogem, prava kuja, ženka psa) a kućna, vanjska svjetiljka obasjava samo dio i drugo se ništa ne vidi. Tko zna šta je u mraku? Možda ništa. To je najviše zastrašujuće.
Taj strah definitivno pokreće.
Bježim u kuću.

Ali, samo malo! Pišem li ja o tome šta pokreće mene ili šta pokreće čovječanstvo?
A ja bi, kao, trebala biti najpametnija i znati šta pokreće čovječanstvo?
Ne znam ni šta pokreće mene. Da znam pokrenula bi se.
Idem.
Idem se pokrenuti (kako god) i oribati tu kupaonu.
Usput ću razmišljati o smislu života pa ću si sutra objasniti sve o tome.

Za one koji žele znati više:
mali idiot

04.09.2009. u 08:56 • 0 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	rujan, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30