Već sam rekla, pisati ću o smislu života. I eto ga, pišem.
Nekim ljudima životu daje smisao da održe zadanu riječ. Ne da sam ja jedna od tih, ni posmisliti, ja sam neusporedivo površnija od takvih ljudi. No, ne sudi da ti ne bi sudili. Ako se ti ljudi nisu sjetili boljeg razloga za život, šteta za njih. Ili osjetili bolji osjećaj. Šteta, šteta za njih.
Neću o tome kako ima puno bitnijih stvari od držanja do svoje riječi.
Ne pada mi na pamet da spomenem mir u svijetu (nisam misica), globalno zatopljenje (zimogrozna sam), lokal i ostali patriotizmi (ne busam se u prsa iako su velika i hrvatska), Dinamo (Hajduk, Ajax, Milan, ono nešto iz Sesveta - sve mi je to strano) a o višim ciljevima neću pisnuti ni slova.
Dakle, svakom svoje, uvijek sam tvrdila.
Ja, recimo, volim Gardaland u tolikoj mjeri da bi ga mogla svrstati u kategoriju Smisla Života.
Volim i moju asocijalu - i ta je visoko rangirana.
Pizza sa extra sirom (ali nikako sa špekom) bi trebala imati mjesto koje zaslužuje jednako kao i MP3 player.
Rekoh već, površna sam, plitka i tako to. A imam neke dobre gene, većinom sa mamine strane.
Moja mama, ako je i imala smisao života, sad ga nema. Naime, umrla je.
Malo toga se u svemiru događa bez razloga...ponekad je teško vidjeti kuda sve to vodi i koji je dublji smisao. Tako je možda i moja mama mislila da je njena smrt bila preuranjena i da je trebala poživjeri duže. No, neki dan, na dvogodišnjicu njene smrti moja je mama shvatila Čudnovate Puteve Božije. Doslovno.
Naime, u svakoj široj porodici nalazi se poneki frik (moja se obitelj može pohvaliti i čudacima u užem krugu).
Tako je neka kuma, zovimo ju Maricom ako ni zbog čega drugog onda zato što joj je to ime, došla na briljantnu ideju da plati misu za moju mamu.
Stara nije bila neka vjernica, nije odlazila u crkvu ni molila se ali je vjerovala da postoji nešto veće od nas samih.
Priroda, odgovarala sam joj ja, stara ateistica.
Ma, daj, dodavao je stari, još stariji ateist.
Iako nije bila neka vjernica čvrsto je zastupala stajalište da se ne psuje Boga ni njegovu obitelj, farbala je jaja i kitila bor. Tu se zaustavljala.
No, misa za mamu i ženu je misa za mamu i ženu, moraš se pojaviti.
Pojavili smo se.
Misa je bila duga i dosadna. Čak je i ministrant zijevao kao som (ok, mlad dečko, možda je pravo sa nekog partija došao u crkvu). Stari se meškoljio a ja sam se došaptavala sa ekipom koju sam dovela.
Skupljanje sitnog za milodar je cijela priča za sebe. Kome bi palo na pamet da u crkvu nosi novčanik? Ah, da vjernicima, oni znaju da se mora platiti za tu, prilično lošu, predstavu.
Bilo kako bilo, izdržali smo skoro do samog kraja: i već kad sam se htjela pošteno naduriti na kumu Maricu što gura nos gdje joj nije mjesto sam se sjetila nje.
Mame.
I čula smijeh, grohot.
Ako nas ta žena vidi od nekud, mene i tatu, garant se povaljala od smijeha.
U glavi mi odzvanja njen komentar: e, za ovo se isplatilo umrijeti.
Za one koji žele znati više:
za moju laj
Post je objavljen 16.09.2009. u 22:21 sati.