Mačja Njuška

subota, 27.03.2010.

..mnoge sam krajeve probala al' tamo stvarno - dobro je!

Noćas nisam dobro spavala.
Sanjala sam previše pizdarija, sve neke polusnove u kojima nešto tražim ili nešto gubim a najapsurdniji san noćas je bio onaj u kojem je moj tata svodnik muškim kurvama. Katjan je u neko doba došao do mene odpresti svoje. Maša se gurala, ja sam bila neudobna i sebi i njima a ni ona krastetina od opekline na trbuhu nije pomagala pretjerano.
Probudila sam se očajna i nisam se uspjela razbuditi kako treba. Prvo sam odkunjala još pola sata nalakćena u krevetu a onda sam stajala na sred sobe i čekala da jutro napravi svoje.
Nije. Nije pomoglo ni izvođenje Maše, ni kava, ni doručak ni Cola (ovo Zero sranje - gratis bilo, ne bi kupila to, a piše da ima kofeina). Ništa od buđenja danas.
Inače me diže (i spušta) muzika. Kad sam u loše sjednem za komp pa jutubam. I onda sam bolje. Danas sam išla na hard core verziju.
Nisam slušala hard core.
Ne.
Otišla sam na Gardalandovu stranicu.
Za one koji ne znaju (a i vrapci na grani znaju) ja sam odavno pronašala svoj smisao života. Gardaland.
I ovaj je blog još jedna oda istome.
I je, ako ćemo pravo. "Mačja njuška" kao pojam je postala bitna tamo. Bojim se visina (više penjanja na njih) i u onih desetak sekundi dok sam se u onom autiću penjala na Magic mountin i histerično provjeravala jer me onaj....zakačivač...dobro zakačio i pričvrstio pokušavala sam si vizualizirati ono što volim i što me smiruje. Uporno sam ponavljala "mačja njuška, mačja njuška, mačja njuuška...."...ali nisam mislila sad na blog kao takav nego na blog kao ovaj zapis. Ajme, nisam ni rečenicu u stanju napisati kako sam potresena.
Dakle, Gardaland.
Nije do atrakcija. Iako ih ima genijalnih.
Ne znam šta bi izdvojila...vjerojatno gusarski brod ili piramidu ili Magic House ili dinamično kino ili Transgardaland express ili Rio Bravo i prijatelje iz country benda koje ovim putem pozdravljam i manijakalno im mašem ili Atlantidu ili Jungle rapid ili Colorado boats ili sve one predstave ili gusjenicu ili šalice za kavu ili Petra Pana ili ove dvije nove atrakcije koje nisam vidjela ili Space vertigo (kojeg se bojim) ili Blue Tornado (od kojeg bježim) ili Aladina koji ima najbolju hranu ili možda Tundru koja me jedina nije oduševila...
Nije do toga.
Nego do parkirališta i puta prema ulazu. Ne znam da li bilo tko na svijetu ikad osjeti to šta ja osjećam na tom kratkom putu...pored onih ludih wc-a i dućana iz kojeg potiče Gardaland Šalica no.1 pa pored Bube (auto) napravljenog od grmlja, pa kroz podhodnik sa slikama i predmetima koji nas čekaju unutra...a onda.....
Eh, a onda dolazim do povelikog trga. Lijeva strana - blagajne. Desna strana, vodopad sa nazivom Gardaland a u sredini se okreće veliki Gardi zlatne koje na sred vodoskoka....i ulaz. Čisti osjećaj zaljubljenosti, one prve, one kada ti se čini da će ti srce iskočiti iz tijela i vrišteći raširenih pretkljetki pojuriti unutra...
I miris Gardalanda, mirisi cvijeća i drveća i slatkiša i hamburgera i - najdojmljiviji - miris one umjetne maglice, gust i omamljiv i toliko privlačan...
I zvukovi...u Gardalanu su zvučnici skriveni u grmovima i tiha je. Čuje se vesela, prpošna klasika...a u tunelu tratinčice sviraju...
Ali sve je to ništa - bitan je osjećaj.
Tamo svi dolaze sa namjerom da se dobro zabave i zrak je zasićen dobrim vibracijama...
Uvijek sam tvrdila - jedino što fali Gardalandu je labirint.

Novost ove godine je labirint. Horor labirint.
Umirem od želje da krenem sad, iz ovih stopa, na koljenima ako treba, prema Gardalandu...
Zašto nisam obična ženskinja koja mašta o skupoj odjeći i parfemima i ...ne znam čak ni o čemu normalne žene maštaju....(?????)

Za one koji žele znati više:
smisao života Mačje Njuške

A ovdje je nastao izraz Mačja Njuška:
odmah tamo na usponu...

27.03.2010. u 10:42 • 3 Komentara • Print • #

srijeda, 24.03.2010.

Imena

Fasciniraju me imena.
Kako sam dobar dio svog radnog staža natukla na blagajni, vrijeme sam si kratila čitajući imena ljudi na karticama. Čega sam se svega načitala ne bi mi vjerovali...od Divne Torbice do Duške Ćuške. Ali, budimo realni, kako su obje dame u godinama da se pretpostaviti da su se udale i uzele muževo prezime. Ako je tako, same su si krive zbog predivne harmonije imena i prezimena. No, šta je sa imenima koje dobijemo kad se rodimo?
Evo moj tata, inače poprilično normalan tip imao je genijalnu ideju da bi se ja trebala zvati Sanjica. Naime, on je sanjao baš takvu kćerku kakva sam bila kad sam se rodila (kasnije se grdno razočarao) i zato ime Sanja, a kako sam, kako bebe to inače budu, bila mala bilo je sasvim logično da se trebam zvati Sanjica. Sanjica, mala Sanja.
Teta koja je radila u matičnom uredu ga je nagovorila da me ipak nazove Sanjom i ja joj se ovim putem zahvaljujem.
Valjda je žena znala da neću dugo ostati malena. Štoviše.
Jednako tako genijalnu ideju su imali i roditelji mojih poznanica. Prvoj su kćerci, raznježeni roditelji, dali ime Lasta. Kada im se druga kćerka rodila izabrali su ime Tratičica. Zašto?
Jedna lasta ne čini proljeće ali lasta i tratinčica čine.
Svi komentari suvišni.
Još gori su roditelji kojima se ne da pretjerano zajebavat oko imena. Ti mahom djevojčici daju ime Ivana. A ako im se zadesi sin taj je garant Tomislav. Ne znam kako ti imaš iskustvo, poštovana čitateljice (mislim da me ni jedan muškarac ne čita) ali ja znam ni manje ni više nego šest (brojem; 6) parova braće i sestara sa tom kombinacijom imena. Antiprotivna kakva jesam ja bi onda njima u inat djecu nazvala Tomislava i Ivan. Pa nek' si misle!
Ali ajde, bar idu na sigurno.
Nikako mi ne ide u glavu ni ta famozna moda kad su imena u pitanju. Nije mi jasno da stvarno postoji roditelj koji nema ništa protiv da i on da sinu ime Luka a kćerci Dora. Mislim da su se sad malo smirili sa tim imenima ali do prije godinu dvije izadješ na dječje igralište i zadereš se Dora a 4 od 5 curica okrene glavu prema tebi. Da mi je Dora u to vrijeme (ili ikad, uostalom) bilo najljepše ime odlučila bi se za seknd best opciju.
Ok, kriva sam. I ja sam maštala o nekim imenima koja su idiotska, bar za ovo naše podneblje. Htjela sam da mi se kćerka zove Alka Robin. Čita se kao Ana-marija. Dobro je da nikad nisam ostvarila reprodukciju.
Neki maštoviti roditelji jesu. Pa su pretjerali.
Voliš li cvijeće, neka bude Ruža, Ljiljana, Ljubica, Iris pa čak i Jasenka ali da li zbilja treba dati djetetu ime Hortenzija?
Voliš li domovinu neka bude Patrik ili Hrvoje ali nije li Moslavina malo tu mač?
Neki imaju sreće pa iako su roditelji tražili inspiraciju na, u najmanju ruku, neuobičajenim mjestima, dobiju ime koje je sasvim ok iako ne svakidašnje. Tako znam za jednu Sani koja je ime dobila igrom slučaja; njeni su roditelji u to vrijeme koristili šampon tog imena i svidjelo im se. Imala je sreće.
I njena sestra, koja se prva tri dana zvala ni manje ni više nego Kleopatra, je imala sreće. Njena je sreća bila njena baka. Pametna i dobra žena koja je mogla zamisliti život djevojčice koja se zove Kleopatra.

Otprilike ovako:
kako bi izgledao njen život

24.03.2010. u 19:42 • 5 Komentara • Print • #

petak, 19.03.2010.

Sebična kučka

Da se odmah na početku neko ne bi osjetio uvrijeđen, sebička kučka iz naslova sam ja glavom. Priznajem to pred svijetom ne da bi ponovila ono što je već rečeno iz usta nekih majki nego i da bi se ogradila od možebitnog gledanja na mene kao na osobu koja ne zna da je razmažena i sebična, a ponekad, kad je jako dobra - i kučka.
Obrazložimo moje kučkanstvo.
Prvi bi razlog bio moja odluka da nikad, bar ne u ovom životu, neću imati dijete. Nema to veze sa mojim lezbijstvom, jer lezbaba sam postala tek u kasnoj 28 godini a do onda sam već uspješno i na moju inicijativu razjebala jedan ne tako loš brak. Zašto? Jer mi se više nije dalo biti u istom (braku) nit' mi se dalo da isti (mislim na bivšeg muža i njegov ..) bude u meni. I onda fino, natenane, sporazumno i sa tulumom koji je trajao tri dana. Duže od svadbe, svakako.
Iz tog braka sam izašla bez djeteta ali sa mačkom, prvim u nizu.
To je dobro. Da sam kojim slučajem imala klinca (znam da je potpuno nemoguće da bi imala curicu, jer to bi bila podnošljivija nepodnošljiva varijanta) puno bi se teže odlučila na razvod. Jer, rekoh, nije to bio neki loš brak, nije bilo svađa, prevara, ponižavanja - baš ničega zbog čega se MORA rastajati. Vjerojatno bi ostala u braku, zbog djeteta, da ne gubi majku, da ne gubi oca... kako bi to rekla moja bivša prijateljica.
Ista ta prijateljica ostaje u braku zbog sina. Muž joj je prokockao grdne pare i sad ona dirinči od jutra do sutra da vrati njegove dugove i da mu svakodnevno pred prljavu njušku stavi pivo i joint. Veli, dobar je otac. Je. Malo koji otac će svaki dan čuvati klinca, nakon napornog posla u uredu, dok žena radi po cijele dane. Možda zato što ti očeki kad čuvaju klince, čuvaju klince. Ovaj pije pivu i gleda tv. Mali je, kad sam god tamo došla dok ga on čuva, uvijek na kompu. Od 6 godina koliko je mali skupio do sada tri je proveo pred kompom. Ma pretjerujem, dvije i pol.
I onda ona kaže, ostajem u braku zbog sina.
Ne razumijem.
Zar ne bi trebala za dobrobit tog djeteta pobjeći iz tog braka koliko je noge nose, dok mali još nije potpuno siguran da je u redu piti, drogirati se i kockati dok se računi gomilaju? Dok mali još nije ziher da svijet ne postoji i izvan tog kvarta?
I dok još nije shvatio da ne mora on ništa, bude žena...kad se oženi...
No, nisam fer. Lako je tuđim kurcem po plotu mlatit.
Moja rastava i njena nisu isto, kao što ni sad dvije nismo isto. Ona voli svoje dijete najviše na svijetu i odavno je zaboravila koliko je bila očajna kad je zatrudnila jer ni ona nikad nije željela imati dijete.
A ja ga ne želim iz daleko većeg razloga nego što je razvod ili nerazvod.
Idem se malo preseravati:
Nisam nikakav autoritet, neznam odgojiti ni životinju a kako da to napravim sa djetetom? Moje je mišljenje da, kad imaš dijete, moraš napraviti sve što je u tvojoj moći da ga pripremiš za život, da ga odgojiš da bude Čovjek, da razlikuje dobro i zlo, da cijeni ljude po tome kakvi su a ne što su....i sve neke takve stvari.
Znam da ja to ne mogu, nemam ni ustrajnosti ni volje za tako nešto. To nije za mjesec dana, za godinu, to je za cijeli život. A ja sam sebična. I jako volim svoje slobodno vrijeme.
Dakle, evo ga, onaj pravi, drugi (a u stvari prvi, razlog)
Ne da mi se to. Prvo trudnoća, pa porod (jao!), pa onda nespavanje i dojenje i usrane pelene i rast zubića i vrtić i škola i svaki "mama, vidi ovo" i zdravi obroci i pubertet i prva cigareta (ako ne i nešto gore) i mama ja bi novi mobitel (a mama ako kupi kruh nema za mlijeko) i mama a zašto ja nemam tatu nego dvije mame.
I mislim da u ovom našem zatucanom društvu još nije došlo vrijeme u kojem će moje dijete moći u školi reći da ima dvije mame i ne dobiti poslje škole po pičci od nekog petoškolskog homofoba.
Ne želim se odreći svojih asocijala, ni svojeg čitanja, ni nekuhanja ni tisuću drugih stvari koje ne bi dolazile u obzir (bar ne u ovolikoj mjeri) kada bi imala dijete.
Zajeb je u tome što ja smatram da ako si mama prvo si mama a onda si tek osoba. I potrebe i želje djeteta dolaze na prvo mjesto. Ako mu nisam u stanju pružiti sve, svu svoju ljubav i pažnju nije li fer prema tom imaginarnom djetetu da ga ipak možda nemam? Ja mislim da je.
Na jednom forumu, nekad davno, bila je tema tipa - da li bi bila sa ženom koja ima dijete /djecu. Odgovori su bili uglavnom potvrdni, naravno da bi, ako je ljubav dovoljno jaka, ako je to ono pravo....i slično.
Ja sam bila prva koja je napisala: ne bi.
Obrazložila sam da ako se upuštam u pravu, duboku emocionalnu vezu sa ženom koja ima dijete upuštam se, posredno, u vezu i sa tim djetetom. Ako veza za neko vrijeme pukne, kada se to dijete vezalo za mene i ja za njega, prekid neće boljeti samo mene nego i nju nego i to dijete. A malo lezbijskih veza traje u stilu bajki i malo koje od njih liv hepili forevr aftr. Osim toga, vratimo se na ono moje; sebična sam. Kad se zaljubim, kao i svi ostali, želim provoditi što više vremena sa tom osobom. Ma koliko god sebično zvučalo ako kažem da tada želim biti potpuno slobodna i ne razmišljati o tome gdje je dijete, da li će doći ili se možemo sad poseksati i da li ću ga probuditi ako preglasno svršim i ako potajno želim da odemo na taj izlet samo ona i ja....puno bi sebičnije bilo kada bi rekla da mi je ok ako ona ima dijete ako to nije sto posto tako.
Jer kad tad dodje vrijeme kada će se pokazati da JA želim biti na prvom mjestu i da mi (u ovom slučaju genijalno) drugo mjesto nije dovoljno. I onda nju boli, jer osjeća da želim da bira između mene i djeteta. To je vjerojatno najnepošteniji zahtjev na svijetu.
Pogotovo zato što ne može pobijediti u toj igri.
Izabere si njega, ja nisam najvažnija i to me boli.
Ali izabere li mene, kakva je to majka? I kako da volim i poštujem neku kojoj neko može doći ispred djeteta? Nemoguća misija.
Bilo je drvlja i kamenja po meni. One se sve kunu da bi voljele to dijete kao da je njihovo i da im NIKAD, baš nikad ne bi smetalo.
Čudno je kako to da znam za vezu dvije žene u kojoj se otvoreno traži da se izabere? Ok, čini mi se da se ta nije oglasila u toj temi ali da se oglasila sigurna sam da bi me i ona proglasila sebičnom.
Meni se čini da sam samo fer. I možda po tom pitanju preiskrena na svoju štetu.
Znam i za slučaj jedne lezbijske majke blizanaka koja se busa u svoja bujna prsa kako se žrtvovala i nije išla poslje posla na kavu nego da je za te novce kupila djeci čarape. Lijepo od nje. Jako lijepo. Vjerujem da će im do kraja života nabijati na nos tu nepopijenu kavu.
A meni se, kao promatračici, čini da se za svoje dijete ne žrtvuješ, za njega sve što činiš dolazi od ljubavi a ne žrtve.

Za one koji žele znati više:

19.03.2010. u 16:26 • 8 Komentara • Print • #

utorak, 16.03.2010.

Vlasnici malih pasa

Volim životinje...
Volim sve dlakave životinje osim paukova. One bez dlaka su mi manje mile ali nemam ništa ni protiv njih.
Najviše volim pse. Velike pse sa konkretnim njuškama i ogromnim šapama.
A volim i srednje pse i male pse i čupave i kratkodlake i svakakve. Voljela bi ove ostale i više da nemaju vlasnike kakve imaju...a o njima bi malo danas raspredala.
Moje je mišljenje da ako ja imam psa to je isključivo moj problem i ne bi smio biti problem mojih prijatelja, rođaka, susjeda i drugih vlasnika pasa.
Vjerujem u vrećice i skupljanje govanaca, smatram da svakog vlasnika psa koji pusti svoje pseto na dječije igralište treba gadno opaliti po džepu i vjerujem u onu dobru staru da je lajna iz raja izašla.
Naime, imaš li psa a pas te ne sluša, drži ga na lajni.
Moja Maša nije poslušan pas. U stvari, bila bi, kad bi bila sama na svijetu. Agresivna je prema drugim psima. Ljude obožava, mačke su joj ok, ali pse - pse ne može smisliti. Zato je uvijek na lajni. Od jučer imamo i novost, nosi brnjicu dok idemo kroz ulaz, jer toliko je pasa u mom ulazu, bolje spriječiti nego liječiti..
Psi dolaze u modu i odlaze iz mode. Kad sam ja bila mala (tamo u prošlom stoljeću) uglavnom su ljudi uzimali velike pse. Ako se dobro sjećam prvo su bili moderni njemački ovčari pa rottweileri pa bobtaili...a onda su ljudi shvatili da pravom, konkretnijem psu treba dva sata šetnje dnevno dok s maltezerom napraviš krug oko zgrade pa je tri dana miran jer ga ubija muskulfiber. Sa maltezerom/ pekinezerom/ mini pudlom/ mopsom/ westijem i ostalim igračka-psićima možeš i u hotel i u kamp i u privatni smještaj a ako imaš išta veće od kokera prvo imaš dogovaranja i nagovaranja i na kraju ti masno naplate smještaj za pseto. Jedne sam godine za moju križanku boksera platila kao za treću osobu...ok, malo manje, ali ne puno manje.
Ljudi su pametni i vole si olakšati život ...i eto ti mode; minijaturni psi.
Nažalost, većina (čast izuzecima, ako postoje - ja još nisam srela te izuzetke) vlasnika malih pasa misli da mali pas - nije pas.
Ako im neko ljubimca nazove igračkom gadno će se uvrijediti ali će se oni sami cijelo vrijeme ponašati kao da imaju posla sa igračkom a ne pravom malom zvijeri (psi, čak i ti pizdolisci spadaju u kategoriju zvijeri, to svi znamo, jel' da?).
I onda ne vežu tog psa ma kako neposlušan bio.
Jer on je mali, jer on ima male zubiće i ne može (jako) ugristi, jer on je mali i nema veze što napada moga psa koji ga može progutati bez žvakanja, neka se ja mučim sa svojim psom a oni će samo iz daljine vikati : Fifi (Bubi, Kiki, Miki, Flafi....), tu dođi, Fifi, kome ja pričam, Fifi, slušaš ti mene (?) i meni objašnjavati da neće on ništa...
Da, neće - jer ne može.
Ali moj može, pa ako se ja brinem za svog psa, zašto se ti, vlasniče malog psa, ne pobrineš za svog.
Sve više je vlasnika velikih pasa koji skupljaju govanca svojih pasa a ja znam samo jedne vlasnike malog psa koji skupljaju za svojim.
Kao, malo je govance, ne smeta.
Pravo da vam kažem, tako mi je svejedno koje je veličine govno u koje sam stala. Smrde oba.

Za one koji žele znati više:
da li bi ovo bilo slatko da se staford tako ponaša?

manje slatko, ha?

Samo da primjetim, čivava pizdi za ozbiljno a rot po komandi....

16.03.2010. u 13:17 • 3 Komentara • Print • #

petak, 12.03.2010.

Nimalo tolerantna

Nisam.
Nimalo.
Ni mrvice, ni čmr!
Koja mi je golema nevolja?
Eno me, tamo, na facebooku, skrolam i gledam linkove koje su stavili moji prijatelji.

Ajme, narodnjakaaaaaa.....bez da kliknem na "starije objave" vidim:

Seka Aleksić - crno i zlatno
Dobrivoje Topalović - blago vodi to te mije
Isti tip (nikad čula, što nije ni čudo) -kad bi mogo i umro bi za te
Tanja Savić - Sestra po suzama
Halid Bešlić - U meni jesen je

Odmah na početku reći ću ono što bi trebala na kraju - ili što bi trebala prešutjeti. Jedan slušatelj narodnjaka me izvolio silovati. Prije toga mi je prijetio pištoljem i zviznuo mi par puta glavom o vrata, valjda za dobru mjeru.
Ni prije nisam voljela narodnjake ali od onda prezirem i ljude koji slušaju iste.
Kako ih ja vidim?
Muškarci koji slušaju narodnjake su primitivci. Točka. Od one vrste koja ne miriši baš najbolje. Čitaju isključivo novine i to samo sport i crnu kroniku. Imaju najnovije tipove mobitela i zlato na sebi. Barem malo, barem negdje, može i skriveno, glavno da je tu.
Žene ne cijene nimalo - a zašto i bi kada uglavnom dolaze u dodir sa ženama koje slušaju narodnjake.
Žene koje slušaju narodjake obavezno će reći da slušaju to zbog tekstova muzike. Ne slušaju Balaševića zbog tekstova.
Ne slušaju Gibonnija zbog tekstova. Ni Dedića, ni Urbana, ni ..šta ja znam. Slušaju raznorazne Seke i Kerleuše i Cece. Zbog tekstova. A i zbog glasa.
Ne slušaju Josipu Lisac zbog glasa, ne. Nego Cecu. (u stvari ne znam, nikad nisam ni pokušala poslušati tako nešto, možda žena ima dobar glas)
Žene koje slušaju narodjake vole Prave Muškarce. Love ih na mjestima gdje (naravno, narodna) muzika toliko trešti da razgovor kao takav ne dolazi u obzir. Zašto? Jer se pri hvatanju mužjaka oslanjaju na izgled. Obavezno imaju na nogama štikle u kojima ne znaju hodati ali hodanje je precijenjeno, ionako se nadaju doma vratiti u njegovom autu.
Što se desi kada se Tip Koji Sluša Narodnjake namjeri na drugačiju od ovih?
Siluje ju.
No, dosta sam srala po njima, odvratna sam sama sebi sa tim predrasudama i netolerancijom!

...
A opet razmišljam, te koje su postavile linkove (žene, sve od reda!) i nisu mi prijateljice nego kolegice sa bivših radnih mjesta koje su me tko zna zašto dodale za frenda a ja prihvatila po inerciji.
Kako je lako napraviti KLIK mišem i izbaciti ih iz prijatelja.
No, koliko je plitko od mene da ljude procjenjujem po tome što slušaju?
Kao da mi je trinaest godina...
Jako plitko, jako, jako plitko.
I tako one ostaju na popisu "prijatelja".
Jebao me Fejs, da me jebao...napravit ću novi akaunt i tamo dodati ljude koji pristaju u moj mali ukalupljeni svijet.

Za one koji žene znati više;

ne mogu naći onaj dio gdje Koma šara tatine plakate i kaže drotu "Mrzim Narodjake!!"

12.03.2010. u 16:45 • 3 Komentara • Print • #

O seksu, perverzijama i upitnicima iznad moje glave

Ajde da odmah na početku izuzmemo djecu i životinje, ok?
Izuzeli smo ih iz jednostavnog razloga, smatram da prisila JE perverzna a seks sa djetetom ili životinjom će se desiti jedino ako se dijete ili životinja prisili na to.
Tako i silovanje.

Popričajmo malo o seksu gdje oba partnera (ili više njih) želi to što se događa.

Nikako mi nije jasno a nitko se nešto ni ne trudi da mi objasni šta bi to bilo perverzno i gdje je granica "normalnog" seksa.
Znam žensku, mojih godina, koja je duboko uvjerena da je njen muž totalni perverznjak jer bi joj ponekad, jelte, uvalio u usta a čak joj je, na njeno veliko zgražanje, ponudio da on nju liže. Razmišljala je o rastavi braka ali je ostala sa perverznjakom radi djece, veli.
Znam jednu koja je bila sa jednom kojoj seks nije seks ako nakon njega nema masnice, rane i otiske zuba po sebi. Mislim da bi ona smatrala seks sa ovom prvonavedenom težom perverzijom.
Jednom sam na netu pričala sa nekom ženskom (valjda je bila ženska) koja ne može svršiti ako se neko ne popiški ili ono drugo po njoj ali ju zato nimalo ne pali da ona to radi nekome.
Prekonekoliko mojih prijateljica i poznanica smatra da je jedino seks sa ženom zadovoljavajuć a neke od mojih muških prijatelja samo muškarac može zadovoljiti. Iako osobno nisam upoznala (ili se bar, gad, nije autao) ni jednog homofoba pouzdano znam da dobar dio čovječanstva istospolni seks smatra perverznim.
Poznajem par koji voli svingati u raznim kombinacijama.
Znam curu koja može svršiti samo vlastoručno i uopće joj se ne da natezati sa drugim ljudima kad je seks u pitanju.
Ima toga unedogled...
Šta je od toga perverzno?
Ili ajde, idemo korak dalje.
Kada maštamo (gle, mene kako idem u množinu)...kada maštam, pustim mašti na volju i moj izmaštani seks nikad nije ono što bi se u enciklopediji stavilo pod "klasičan, dosadan seks". Jesam li perverzna ako maštam da gledam moju voljenu kako se seksa sa nekom drugom ili ako maštam o nekome koga u RL nikad, nikad, nikad, nikad, nikad ne bi poseksala?
Da li je perverzija uopće moguća ako se događa samo u mojoj glavi?
Ja bi osobno, fala na pitanju, htjela probati sve....ok, skoro sve.
Na moju preveliku tugu i žalost ni jedna od mojih partnerica nije bila za akciju pa sve i dalje ostaje u mojoj glavi. Neke od njih su već isprobale sve što ih je interesiralo, neke su bile previše isprepadane svojom seksualnošću da bi isprobavale išta više od onoga što im je potrebno za orgazam a ...sa nekima jednostavno nije bilo dovoljno vremena, ili prilike...
Jedna od mojih najvećih želja je ispuniti nečiju veliku i tajnu želju.
Ni jedna jedina nije imala veliku i tajnu želju.
I tako...sve mi se čini da mi nitko ne može objasniti što je perverzija.
Možda mi mogu reći da sam ja perverzna, jer mi se čini da treba ići korak dalje.
Možda je perverzija upravo to; korak dalje.

Za one koji žele znati više:
možda i više od onoga što su htjeli znati

12.03.2010. u 10:40 • 6 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.03.2010.

Budem....idući tjedan

Idući tjedan je najbolja stvar na svijetu.
Njegova najbolja osobina je - nije ovaj. Tek će doći, za tri, četri...ili ako imamo sreće SEDAM dana.
Neizmjerne su mogućnosti koje nam nudi taj idući tjedan.
Idući tjedan je savršen za okrenuti novu stranicu u pljesnivoj knjizi naših života, nije li?
Sasvim je nebitno što se mijenja idući tjedan, sve dok je to tad - idući tjedan.
Mislim, ruku na srce (i bobu bob a popu pop) ovaj je tjedan sasvim neprikladan za akciju bilo koje vrste.
Eto, recimo, snijeg je pao, zima je.
Kako se pokrenuti i započeti nešto kada je vani zima.
Još je gore ako vani (ovaj tjedan) nije zima. Jer tada je sunce, možda se nazire proljeće i zar takav dan (tje-dan) pokvariti novim početkom? Nikako!
Idući tjedan je idealan za realizacije baš kao što je ovaj tjedan idealan za otezanje.
Idući tjedan je oaza...

...ili je idući tjedan samo fatamorgana?
Da li idući tjedan (a time i akcija namjenjena njemu) uopće postoji?
Vidjet ćemo kad dodje.
Samo što nećemo.
Jer kad idući tjedan dođe, naglo se pretvori u ovaj tjedan, a rekli smo već - ovaj tjedan nije dobar za djelovanje.
Pričekajmo idući.

Za one koji žele znati više:
kako da ne...

11.03.2010. u 14:35 • 5 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31