Negdje sam pročitala (da, previše čitam) kako ljude, ovu našu sjebanu rasu, pokreće lijenost i strah.
Lijenost - gotovo svi izumi su nastali upravo iz razloga da si olakšamo svakodnevnicu (ništa neću drugo spomenuti osim; daljinskog upravljača).
Strah - tko zna, da se nisu bojali zvijeradi i gromova možda praljudi nikad ne bi naselili prapećine.
Ali pustimo čovječanstvo na miru i okrenimo se (nahranimo mi ego) meni.
Nisam tipičan predstavnik ljudske rase, nikako.
Naime, mene lijenost i strah koče.
Iz lijenosti sada sjedim tu za kompom i pravim se da ću napisati nešto jako pametno ili jako zanimljivo ili jako.. bilo šta drugo. Bilo bi mi bolje da oribam kupaonicu. No, da bi oribala kupaonicu treba mi četka. Jučer sam primjetila da nemam četku. Znači moram do dućana. Ako krenem do dućana i vidim da im je baš ponestalo četki biti ću
a) razočarana
b) ljuta
Sa razočaranjem tog tipa se mogu nositi. Vratiti ću se doma i sjesti za komp.
Operacija "Kupaona" odgođena.
Nezgodacija dolazi tek ako se naljutim i kažem "ti si jedan nikakav dućan i sad idem u china shop i tamo ću kupiti četku". Ovakva situacija donosi put do placa (gdje je najbliži china shop).
Dobar dan, kažem ja ulazeći, dobar dan, kažu oni meni.
Tražim četke i nađem četke. Za odijela. To mi ne treba. Takvu imam i ne koristim ju. Imam i četkicu za prašinu, pod, sitno smeće, nju ponekad koristim za mačji pjesak. No ovdje nemaju ni te, takozvane podne četke (možemo ih nazvati - minipartvišima-) a o četki za ribanje da i ne govorimo.
Hoće li sad moja lijenost pobjediti ljutnju? I šta ljutnja uopće radi u priči o lijenosti i strahu?
Pokazuje da će mene prije pokrenuti ljutnja nego lijenost.
Bilo kako bilo, i dalje nemam četku pa ne moram prati kupaonu.
Lijenost je pobjedila. Ček, ček...možda ipak lijenost pokreće svijet (ljude, mene) jer gle, ovaj Blog je nastao iz moje lijenosti! Pokrenuo me.
U krivom smjeru? Koga briga. Bitno je da se kreće. Što je u suprotnosti sa prirodom lijenost pa ću sad prestati o tome jer sam se sva zapetljala.
Strah.
Bojim se paukova, nije mi mila visina i bojim se onog što ne vidim.
Ajmo malo to secirati;
Pauci - nekad mi je to bila najdraža fobija. Bojala sam se vrišteći i zapomažući i histerično jurcajući što dalje od pauka (znači, strah ne pokrenuo). Onda se dogodio jedan godišnji i jedan šator i sad sam u stanju umjesto infarkta (kada vidim pauka) dobiti samo aritmiju začinjenu tahikardijom.
Visina - uopće se ne bojim visine kada nisam na njoj. U stvari, ne bojim se visine ni KAD sam na njoj, ako mi je ispod nogu nešto konkretno (hehe). Ne smije se vidjeti ispod mojih nogu, ne smiju mi noge visiti i nikako, nikako, NIKAKO, me se ne smije prevoziti na visinu. Ok, ajmo sad razmisliti, šta me pokreće u tom strahu...
...
...
...
Ništa. Taj me koči. Zbog njega sam samo jednom bila na Space Verigo i ni jednom na Blue Tornadu.
Jebem ti taj strah!
Ono što ne vidim - ne bojim se mraka ali nije mi milo kada sam na vikendici (gdje ulogu uličnih svjetiljki ima mjesec) pa izađem u noćnu šetnju sa kujom (njuška, četri nogem, prava kuja, ženka psa) a kućna, vanjska svjetiljka obasjava samo dio i drugo se ništa ne vidi. Tko zna šta je u mraku? Možda ništa. To je najviše zastrašujuće.
Taj strah definitivno pokreće.
Bježim u kuću.
Ali, samo malo! Pišem li ja o tome šta pokreće mene ili šta pokreće čovječanstvo?
A ja bi, kao, trebala biti najpametnija i znati šta pokreće čovječanstvo?
Ne znam ni šta pokreće mene. Da znam pokrenula bi se.
Idem.
Idem se pokrenuti (kako god) i oribati tu kupaonu.
Usput ću razmišljati o smislu života pa ću si sutra objasniti sve o tome.
Za one koji žele znati više:
mali idiot
Post je objavljen 04.09.2009. u 08:56 sati.