Ispunjenje želja

srijeda, 16.12.2009.

Sedam tisuća dvjesto dvanaest dana je prošlo kako izdržavam svoju kaznu.
Vjerovala sam, kada su mi presudili i dodijelili doživotnu, kako imam sreće, jer da sam samo par godina prije ubila te ljude završila bi u zatvoru i poludila tamo među svim tim ljudima. Dvadeset četiri sata dnevno, tristošezdesetpet dana u godini sa nekim...Big Brother u najgorem smislu tih riječi.
No, kada sam ja napravila svoj "prekršaj" samoprozvani humanisti su već uspjeli progurati svoju zamisao, a znanstvenici su im već pribavili prostor koji im je bio potreban.
Danas već svaka šuša zna koja je kazna za Grijeh koji napraviš; ispune ti želju.
I katapultiraju te na Veneru da tu kaznu odguliš.
Najljepša od svega je činjenica da na Zemlji nikome ne nedostaješ. Postave na tvoje mjesto zamjenu, klon, i nitko čak i ne primjeti da te nema. Čemu kažnjavati one koji ništa nisu skrivili?
Slušala sam o tome i nisam vjerovala da su to stvarno odlučili; dati nagradu umjesto kazne i nimalo se nisam bojala kada sam učinila što već jesam i predala se u ruke zakona.
Osudili oni mene a ja sam odlučila; želim imati azil mačaka i asocijalu sa svim što mi je potrebno za nju. I da nikad više nemam nikavih doticaja sa ljudskim bićima..
Kada su me smjestili, mene i prvih desetak mačaka mislila sam "wooow" i "ovo je prejebeno".
Uvijek zadivljujuća količina fine hrane, ledene vode, sokova najfinijih ukusa, mačje hrane svih proizvođača, odjeća po mjeri, trave koliko ti srce poželi, kompjuter; zadnja riječ tehnike a muzika bi se puštala kao da je mislima naručujem.
Svakih bi se nekoliko mjeseci u mom azilu (savršeno opremljenom) pojavile nove mace a ako bi se neka razboljela nestala bi preko noći i vraćala se zdrava. Tko ih je dovozio i odvozio, nisam znala. Ja nikad nikoga nisam vidjela.
I to mi je odgovaralo.
Da li su prošle dvije ili tri godine kada sam poželjela vidjeti svoje prijatelje, ne sjećam se više. Sjećam se samo uzaludnih pokušaja da se spojim na društvene mreže na internetu, na forume, na chatove, na sve moguće vidove komunikacije. Ništa.
Uši su me počele boljeti od želje da čujem ljudski glas ali jedini glasovi koje sam čula su bili oni koji su mi pjevali iz zvučnika.
Prsti su krvarili od želje da dotaknem tijelo koje nije moje i nije mačje.
Željela sam osjetiti miris ljudskog znoja i nije bilo tog parfema (a imam ih ovdje sve) koji bi mi mogao zadovoljiti nosnice.
Godinama sam žudila za kontaktom. Neusporedivo više nego što sam nekad, u moje "zemaljsko" vrijeme žudila za osamom.
Mislim da je bila deveta godina kada sam odlučila prolunjati van svoga azila i naći druge kažnjenike. Ali brus!
Hodala sam danima dok nisam skontala da se krajolik cijelo vrijeme ponavlja. Hodala sam u krug uvjerena da idem ravno. Shvatila sam da je moj azil moja ćelija.
A sad mi je svejedno.
Mozak je dovoljno otupio da više nemam želja.
Obavljam svoje poslove, motam svoje frule, igram svoje igre i živim svoj prekrasan život kao da me nema.
I nema me.

Za one koji žele znati više
kao da nisam čitala

16.12.2009. u 19:14 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31