Sjela sam za tipkovnicu odlučna da napišem nešto veselo. Ili bar smiješno.
Štreberski sam položila prste na tipkovnicu i čekala da krenu.
A oni stoje kao klade i odbijaju napisati ijednu lijepu riječ.
Pas mater i prstima.
Život je tako lijep, samo moji prsti to ne razumiju.
Oni gledaju sitnice i ljepota života im promiče. Zašto ne gledaju predivnu iskričavost mačića koji odrasta i sukobljava se sa svojim mačjim pubertetom? Ima jaja a nema muda. I nema blage mačje veze sa tim što mu se događa, jedino što zna je da MORA ugristi usred maženja; valjda da da do znanja da je on frajer i da nema zajebancije s njim.
Ali ne, moji prsti su već dobili po sebi od gorespomenutog mačića. Izgledaju kao ratna siročad, izgrebani, izgriženi, jadni. Takvi mogu pisati samo o boli.
Bili su to sretni i zadovoljni prsti koji su mogli pisati sve, čak i ljubavne priče i bajke.
(Jedno te isto, kažeš? Da ne cjepidlačimo....)
Ti su prsti nekad bili poznati po svojoj spretnosti da napišu priču i spremnosti da u svako doba dana smotaju najbesprijekorniji joint u ovom dijelu Europe. Sada, jadni, nemaju ni lijepih misli, ni trave i ne mogu dati najbolje od sebe.
Jadni, jadni, jadni prsti....
Ti prsti slušaju ušima njihovih tijela o strahovitim potresima u životima drugih ljudi. Slušaju o emocionalnim ucjenama, o prijetnjama, o odricanjima i žrtvama. Primaju vrećice koje simboliziraju prekinuta prijateljstva, zatvaraju vrata da se nikad ne otvore, stišću "send" na porukama koje lome srca i mjenjaju programe na televiziji kada počinje omiljena reklama.
Prsti su ponekad i okrutni i nanose bol. Oni čupaju obrve, istiskaju prišteve, dodiruju vruće ljepilo...i nude se mačkoj njušci.
Zli, zli, zli prsti....
Jedan od njih je brz i spreman pokazati u druge "oni su krivi" pokretom. Umjesto da se savine u drugu stranu i pozove:
"dođi k meni....trebam te"
Za one koji žele znati više:
može i bez prstiju
Post je objavljen 12.12.2009. u 10:02 sati.