...sa emocijama, ako možeš.
Ja, izgleda, ne mogu.
Prsti mi se polagano počinju raspadati (najdoslovnije) a mozak je zakuhao već prije par dana. Najobičnije funkcioniranje postaje mission impossible.
Rješenja za stvari koje me muče čisti SF.
Da li je onda čudno što si dozvoljavam maštariti o stvarima koje nikad nisam željela i ...garant ih ne želim ni sad?
Neki sam se dan, gledajući humorističnu seriju, zapitala ŠBB - KBB (šta bi bilo, kad bi bilo). Šta sam vidjela? Obitelj sa djecom.
Učinilo mi se to, u tom trenutku, lakšom varijantom.
Znam, trava (!) može izgledati zelenija u tuđem dvorištu i tuđe štikle udobnije od vlastitih tenisica kada dođu problemi.
Sada mi se čini da bi bilo lakše hendlati tamo neku moju djecu, kuhati im juhice i po svemu biti mama iz reklame nego čekati nalaze koji slijede.
Izgleda mi kao da je jusast život nešto što sam propustila a da si nisam dala ni priliku razmisliti o njemu.
Pokušavam se sjetiti da sam prije dva tjedna bila histerično sretna, ali memorija me izdaje. Raspad sistema. Potpun.
Znam (tajna, tajna, tajna) sve će biti u redu i znam (tajna, tajna, tajna) sve će doći na svoje.
Samo do tog trenutka trebam pomoć.
Sva pomoć je dobrodošla.
Za one koji žele znati više:
AIUTO!!!
Post je objavljen 18.09.2011. u 11:36 sati.