...lijepo je zaleći.
Staviti moja dva narančasta, duguljasta, voljena jastučića u pozu za spavanje, nasloniti kaotičnu glavu na njih i pustiti si film.
Žao mi je zaspati jer ni najljepši san nije tako lijep kao moje predsanjske maštarije. Sva osjetila su u punom pogonu dok maštam.
Osjećam miris, svjež i pun, osjećam ga nosom i plućima i svaka stanica moga tijela se ispunjava njime.
Osjećam dodir i moji prsti klize po neravninama kao prsti slijepca, istražuju nepoznato i prepoznaju poznato.
Vidim sitnice koje se ne primjećuju golim okom, ništa nije skriveno od mog pogleda.
Okus mojih maštarija je pomalo slankast. Prija na jeziku i čekam trenutak ili dva prije nego dopustim okusu da se spusti niz jezik kao niz tobogan u grlo pa niz njega u želudac...i osjećam okus cijelim putem. Umjesto u ustima ostaje u cijeloj meni.
Čujem ono što nikad nisam ali sve su to stvari koje želim čuti. Ljepota maštarije je u moći; ti si i scenarist i režiser i glavni glumac.
Jedino što fali mojim trenutnim maštarijama je radnja.
Imam samo segmente.
Lijepe, moćne djeliće savršenstva.
Bježim iz jave (glavom bez obzira) u njih, plivam u njima i utapam se u njima.
Pala je i kiša, konačno.
Lijepo od nje.
Za one koji žele znati više:
La terra a volte va innaffiata con il pianto,
ma poi vedrai la pioggia tornera!
Post je objavljen 19.09.2011. u 15:03 sati.