Prošao je dan jedne nestale republike, u narodu povezan sa svježim krvavicama, čvarcima i šunkama u rasolu. Tih dana bi se svi iz gradova sjatili na selo, kod rodbine, prijatelja ili nasumično kod nekoga tko je utovio prasca viška. Tvornice i stanovi su opustjeli na nekoliko dana. Bila je to druga najveća migracija, nakon one odlaska u kolektivna odmarališta na Jadranu. Danas su to većini samo nejasna sjećanja koja pobuđuju pomiješane osjećaje. Prije tridesetak godina taj je praznik službeno označavao početak svinjokolje od Vardara pa do Triglava. I bio u uvod u malo obilnije objede u nadolazećem božićnom i novogodišnjem razdoblju. Nastankom naše dugo snivane demokracije smijali smo se tom vremenu i naročito sindikatima iz tog razdoblja. Njih smo povezivali sa prodajom svinjskih polovica na rate onima koji nisu išli na selo i nabavkom kantica ukiseljene paprike po tvorničkim cijenama. Danas sindikati služe za uhljebljenje povjerenika ili kao odskočna daska onima malo ambicioznijima i savitljivijima među njima. Nema više ni polovica , niti novaca. Oni koji su se prije dvadesetak godina smijali, sada se ne smiju. Neki plaču, neki šute. Neki psuju, rastrgani u sebi koga psuju. One prije ili ove sada.
Sam dan te republike vezan je uz skup narodnog pokreta, koji je u srcu porobljene i okupirane Europe, prvi u toj Europi, krenuo u organizirani otpor nacizmu i lokalnim fašističkim priljepcima. Te nacističko-fašističke povijesne i ljudske nakarade iznikle su u sredinama turbulentnih socijalnih i gospodarskih situacija. A referirale su se i na nepravedno tretiranje nekih naroda još od vremena prošlog rata. Iskoristile su još i pasivnost društva i mlaku reakciju na njihovo divljanje, što im je dalo dodatni motiv i krila.
Kad narod ima sve manje kruha ( o prasetini da i ne pričamo), počinje se hraniti netrpeljivošću, mržnjom, agresijom. Uvijek se u takvim trenucima nekoga prokaže za trenutno loše stanje. Za to se uvijek izabere neka manjina. Nekada su to bile rasne, nacionalne, vjerske, političke. Danas kod nas tu čast zaslužuju seksualne, a i nacionalnim se ne piše dobro.
Nakon što bi svinje uspješno lišili života, slijedeći bi se dan prionulo punjenju kobasica, krvavica i topljenju čvaraka. S mislima na te dane, bez 360 000 nezaposlenih na 2 milijuna radno sposobnog stanovništva, bez 400 000 obitelji u procesu ovrhe od strane banaka, i evocirajući mirise i okuse toga nedemokratskog mraka, sutra ćemo izaći na referendum.
Pitanje će biti želimo li zaštititi obitelj. Ali ne od nezaposlenosti, ovrha, rasta cijena. Nego na način kako su krenuli i zli ljudi tridesetih godina prošlog stoljeća. Prokazujući i ograničavajući jednu manjinu.
Svatko ima pravo iznositi svoje mišljenje. Raspravljati s kim želi. Nametati mišljenje nekome je glupost, jer ako je netko nešto odlučio , onda je to tako. Onaj tko još nije odlučio, odvagnuti će sve činjenice i sam donijeti zaključak za sebe. No, kada se sve skupa zbroji, ovdje se radi samo o tome da većina želi zabraniti manjini nešto na što ona, kao većina, ima prirodno pravo. A ta manjina to ne može imati, jer se većini ne sviđa. Ili ona ili nešto oko nje i na njoj. Tako su stvari počele i u noćima dugih noževa, kratke pameti i neodlučnosti. Jedan je korak i onda pokrenuo najkrvaviji pir u povijesti čovječanstva. Ovaj obrazac kod nas podsjeća na to. Neki će reći da je isti. To ćemo ostaviti svakome na osobnu prosudbu. No, oni koji mu daju blagoslov nebeski i ovozemaljski su isti. Oni su isti kroz cijelu svoju povijest. Mogu na se stavljati zlato, svilu ili pak janjeće runo, ali ćud svoju sakriti ne mogu. Njihova duševna hrana i način manipulacije svojim stadom u potpunoj je suprotnosti od dobra i milosti koju propovijedaju. Mijenjaju samo načine i sredstva. Nekada, u onim za njih zlatnim vremenima, mogli su ljude slobodno spaljivati, čerečiti, sjeći. Sve u ime vjere, nacije, države i boga. Danas žele pravo na to da javno prokazuju, osuđuju i proklinju one koji im nisu po ukusu. Za te rabote uvijek nađu dosta saveznika i u "civilnom" sektoru.
Predstavnici tog civilnog sektora, iz inicijative koja je pokrenula referendum, gostuju zadnjih dana po raznim medijima. U svim tim nastupima naglašavaju kako je referendum iskaz volje građana. Neki još napomenu kako nisu u potpunosti otkrili svrhu i funkciju nekih vlastitih ekstremiteta, odnosno organa. Pritom ne mislim na mozak. No, nikako da konkretno objasne, kako će prolazak referenduma zaštiti obitelj. I od čega. Od nezaposlenosti, ovrha, rasta cijena, kraćeg čekanja u bolnicama? Od njih dolazi samo papagajsko ponavljanje kako će to biti festival demokracije i pokazatelj što građani misle o trenutnoj vlasti. Što je u biti svima jasno od početka. O čemu će se ovdje izjašnjavati. A konkretna manjina biti će samo kolateralna žrtva. Neće pasti od prijateljske vatre, ali ju je prijateljska strana gurnula pred nišan egzekutora. No, to, da je kod nas forma puno bitnija od sadržaja, je stara i svima poznata priča. Zato se svakakva govna i zamataju u najšarenija pakiranja. Viknite "Za dom", "Bog i Hrvati" ili "Sotono crvena" i prodali ste krdu čak i njihove vlastite brabonjke.
Netko će na referendumu glasati po svojoj savjesti i uvjerenjima. Neki po uputama iz stranačke središnjice ili iza oltara. Oni koji su neodlučni za što će glasati i oni koji se još premišljaju bi li uopće izašli na birališta, neka se samo prisjete prošlosti. I najvažnije od svega, o čemu bi razmisliti trebali svi: hoće li vaša obitelj biti sretnija i sigurnija ako drugim obiteljima uskratite pravo da i oni za sebe imaju pravo reći da su obitelj?

Oznake: tko se ima pravo zvati obitelj

Svima je jasno da se u ovoj zemlji ništa ne događa bez blagoslova i znanja politike. Koliko je u zadnje vrijeme jak utjecaj te prijetvorne i prevrtljive mrcine, manifestira se i na meteorološkom planu- ni magla se ne može spustiti bez volje i djelovanja iste. Da ne govorimo o tome da se ne može nacrtati niti zebra na cesti bez odobrenja nekog bilmeza iz općine. A on će potpisati tek kada se jedna zebra stavi njemu u spavaću sobu. Na pod, ne u krevet. Bez amenovanja kakve grupice referenata iz Ministarstva poljoprivrede nemoguće je iz EU fonda dobiti subvencije, niti za kvočku, niti za jaja ispod kvočke. Oni prvo osnuju komisiju, komisija predloži povjerenstvo, povjerenstvo utvrdi članove za izvid situacije. Onda se utvrdi posebna komisija, koja za cilj ima utvrditi treba li uopće kvočka sjediti na jajima, ili će biti dovoljno ubaciti nekoliko dopuna zakona. Proces završava tako da od jaja postanu mučci, a kad se kvočki utvrdi njezina zadaća u novom gospodarskom programu, poispada joj perje i skrene slabašnim umom do kraja. Referenti se slavodobitno vrate u urede i zaključe kako su na pravom putu ustrojstva novih pravilnika i još poletnije prionu donošenju propisa o stvarima koje poznaju kao jazavac Pitagorin poučak.
U toj cijeloj priči s politikom problem je impotentnost gospode političara, na svim područjima na kojima se očekuje rast nečega. Ništa nam se ne diže, motivirali mi to stranom valutom ili afričkom šljivom. Na sveopće čuđenje u cijelom svijetu, i to ne samo pjesnika, padamo kroz sve paralelne depresije. I kad odahnemo jer smo dotakli dno života, ispostavi se da imamo života više od mačke. I u svakom nam je jednak horoskop. Da je sve u nas stvar semantike, zaključili smo nedavno, na pitanju nadolazećeg referenduma. Tako se je i premijer mudro dosjetio nazvati naše impotentne dosege pada rastom. Negativnim. Tom svojom umnom i jezičnom bravurom, a i samim konkretnim učinkom, učinio je svoju suprugu najsretnijom ženom u državi.
Već pomenuti referendum je, također, stvar politike. Tako nam dolazi sa svih strana. A malo je stvar i bezobrazluka. "Za" će na referendumu podržati političke stranke desnice, konzervativci naši i demokršćani, što god to kod nas označavalo. Oni su za brak čvrsto definiran: muško + žensko. Jedan na jedan. Da se zna tko u kući nosi hlače i piša stoječki. Svi su oni takav brak već živjeli. HDZ kao glavni muž u braku je bio sa svim iole važnim gospođama iz tog miljea. HSP, HSPAS, DC, HSS. Ova posljednja gospođa slovi za dosta prevrtljivu udavaču, jer se već preudavala u susjedno selo, ali su ju otamo protjerali. Svi su ti brakovi bili jedan na jedan. I završavali tako da je mačo tip vrlo brzo potrošio jednu damu, pa uzeo drugu. No to je sve po pravilima tradicije i temeljnih hrvatskih vrijednosti- sve ostaje unutar naša četiri zida.
"Protiv" će u ovoj priči biti swingerski klub, koji je svoj brak utemeljio na načelu koj koga stigne. SDP si voli misliti kako je on muškarčina u tom klubu. I to ne ona zatucana, zadrta, zaostala, kao kod ovih. Nego kozmopolit, svjetski čovjek, kultura, bečka škola. Otto Barić, ne konjušarska. Upoznat sa takvim liberalnim kretanjima po cijelom svijetu. Teoriju je savladao iz svih kuteva, samo nešto instrument slabo koristi. Pa se njegove dame moraju osloniti na vlastite snage. I zbog toga nisu sretne. Potvrdu toga su dobile neki dan od studentskog kapelana. Neke bi i rastavu, ali se opet boje što će selo reći.
Što se tiče rezultata samog referenduma, velika je šansa da će dobiti oni što su "Za". Referendum je u nedjelju, kada velik dio Hrvata, oko 85%, pohodi crkve. Kad se ta silna masa izlije iz hramova gospodnjih, odnijeti će one preostale malobrojne koji su protiv. Jer, i crkva je u tom taboru. Čak i predvodi sve to. Tu nastaje i jedan mali paradoks. Uz rame dičnih muževa s političke scene, iz crkve se priključuju i muškarci u haljinama. Da nešto brane drugim muškarcima.
Oni koji su "protiv" za sebe isto tvrde da su u većini. Njihov je problem što oni tu većinu ne dokazuju tamo gdje se broji, u biračkoj kutiji. Jer, na njihov izlazak na izbore utječe više faktora nego na slovenski svemirski program. Ako je lijepo vrijeme šeću, beru cvijeće, beru gljive, jedu gljive, psuju gljive. Ako je ružno vrijeme, boje se prehlade, gripe, šmrkavosti. Ko hrđava sablja.
A ovi "za" disciplinirani su kao na Dugom maršu. Zato Bandić i maršira duže nego drug Mao.
Najviše me, ipak, zanima kako će biti uređeni stožeri u kojima će jedni i drugi čekati rezultate. Dekoracije, plakati, zakuske, poznate i nepoznate njuške. I ono najvažnije, glazba. U stožeru "za" gospođa koja je cijelu priču i pokrenula, koordinirati će zborom Udruge nemasturbirajućih u njihovoj svevremenskoj obradi hita "Can't touch this". Kao politički gost bi im se mogao pridružiti i bivši ministar prometa izvedbom hita "Ima jedna duga cesta"...
U stožeru "protiv" oriti će se najveći hit njihovog prikrivenog simpatizera "Vratit će se Ivan s tisuću momaka"! A na bis idu stari tradicijski LGTBQ napjevi "U mog strica osam kobasica" i "U mog baće poderane gaće".
Spektakl je zagarantiran!

Oznake: za, protiv

Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, tako veli narodna mudrost. Sad, imamo onakvu kakvu smo izabrali- ili nismo, na izborima, gdje su svi imali pravo birati. Ima nas svakakvih, no tako je po cijelom svijetu, u svakoj drugoj zemlji. Možda na nekim područjima imamo nešto više budala od svjetskog prosjeka. Možda su nam zatvori popunjeniji stručnjacima određenih profila,kojima baš i nije mjesto u njima. No, teško je povjerovati da smo zaslužili baš sve to što nam se radi i servira. Bog, Sudbina, Sreća, Svemir, Yoda ili bilo tko drugi na koga se želite pozvati su stvarno pokvareni i podmukli ako su nam oni sve ovo skuhali i dozvolili.
U zadnje vrijeme sve je više zahtjeva koji idu u smjera traženja odstupa i silaska sa funkcija vlasti svih aktualnih političkih struktura, stranaka, političara. Takve ideje, peticije, zahtjevi i ostali prateći sadržaji dolaze od pojedinaca ili udruga građana, a prezentiraju se uglavnom preko društvenih mreža. Neke su inicijative skupile i na tisuće sljedbenika i pristaša, no to je druga priča.
Koliko god su zahtjevi za odstupanjem i promjenom političkih struktura i "elita" opravdani i na mjestu, toliko su besmisleni i suludi prijedlozi i ideje koje se nameću kao spasonosna rješenja nakon smjene dosadašnjih kadrova. Da se neke ideje i sprovedu, rezultirale bi- kolikogod nam to sada zvuči nevjerojatno- još većom štetom od one koju nam izazivaju ovi sada.
Na jednoj se društvenoj mreži prije par dana pojavio jedan konkretan prijedlog. Bivši teve voditelj predlaže da se svi političari koji su do sada obnašali vlast na bilo kojoj razini, povuku na četiri godine i prepuste vlast nekom drugom. Ne znam kako je zamislio da će se to ostvariti- tko bi trebao političare i na koji način natjerati na odstup- i ono najvažnije- tko bi trebao preuzeti upravljanje sustavom.
Na valu sveopćeg nezadovoljstva ljudi i katastrofalnog gospodarskog stanja u državi takve ideje i njihovi nosioci nailaze na početno oduševljenje i odobravanje među ljudima. No postoji jedan problem u toj i sličnim idejama. Problem je to, zapravo, i aktualnih i svih prijašnjih političkih struktura. Prvi je o toj stvari javno progovorio Ljubo Jurčić, prije par godina. Javnost na tu njegovu opasku nije pretjerano obraćala pažnju, političke stranke su se pravile da ga ne čuju, a i u interesu im je bilo da šira javnost to ne čuje i ne počne propitivati. U državi naše veličine i broja stanovnika, govorimo o idealnim uvjetima, bez korupcije, nepotizma, lopovluka, svatko tko bi preuzeo vlast i upravljanje državom morao bi imati oko tristotinjak stručnih i sposobnih ljudi za to. Dakle, stručnjaka raznih profila i zvanja, da preuzmu ministarstva, institucije, državne tvrtke. Po kriterijima stručnosti i uspješnosti, ne podobnosti i poslušnosti. Sada se je to pokazalo i dokazalo- takav ljudski potencijal nema niti jedna politička stranka. Nema sumnje da u Hrvatskoj postoje takvi stručnjaci i da bi ih se našao dovoljan broj, ali je teško vjerovati da će se sadašnje političke strukture dobrovoljno ukloniti u stranu i prepustiti im mjesto. Jer, većina sadašnjih, a i onih budućih, u svemu tome vidi samo svoju udobnu fotelju i platnu listu s onkraj hrvatske realnosti.
Ne znam kako bi nam u bilo kojem slučaju od koristi bilo to što netko do sada nije bio u niti jednoj političkoj stranci, pa onda, razumije se, nije niti krao, ako se kriterij stručnosti ne stavi ispred svega?
Druga skupina zahtjeva za odlaskom svih dosadašnjih političara svoje argumente pronalazi u visokim primanjima političara. Plaće političara za naše uvjete i trenutnu gospodarsku i socijalnu situaciju jesu nadrealne, pomalo čak i nakaradne. U predlaganju novih modela prevladava onaj koji se zasniva na volontiranju svih budućih političara. Prvo, sasvim normalno i logično pitanje bi u tom slučaju bilo- ako će netko volontirati na bilo kojoj poziciji i funkciji od čega će živjeti? Kod nas je do sada bilo jako malo slučajeva da je netko u politiku ušao s osiguranom egzistencijom, iz čisto altruističkih ili domoljubnih pobuda. A i ne znam što ima normalnije od toga da se čovjeka pošteno plati za pošteno obavljen posao. U tom scenariju još bi se šire otvorila vrata korupciji, pogodovanjima, malverzacijama svih vrsta. Da ne govorimo o mogućnosti ulaska još većeg broja egzibicionista i luđaka u sustav.
Tko je sposoban i stručan u bilo kojoj djelatnosti natječe se i posluje na otvorenom tržištu. Teško je od takvih ljudi očekivati da će se prepustiti i u potpunosti posvetiti volontiranju, čak i u korist tako uzvišene ideje vođenja države. Visina primanja političara se mora rješiti na sasvim drugi način. O tome su svi političari dosad šutjeli. Njihove plaće, a naročito one menadžerske u državnim poduzećima, trebale bi se regulirati prema njihovim rezultatima i uspješnosti. Pa onda mogu imati u upravama državnih poduzeća i deset puta veća primanja nego što imaju danas, ako je poduzeće poslovalo s takvim profitom.
I preostaje još jedno pitanje- odgovornost. Politika će postati častan posao i na korist i dobrobit cijelog društva u onom trenutku kada će za sve napravljeno i nenapravljeno političari odgovarati. Kazneno i materijalno. Kao što, uostalom moraju odgovarati svi ostali građani ove države, koji posluju na otvorenom tržištu, moraju poštivati sve propise i zakone koje su im političari propisali i puniti proračun iz kojeg si oni isplaćuju plaće bez ikakve brige i odgovornosti. To su stvari o kojima bi se trebalo povesti rasprave i stvoriti društvenu klimu da se ta pitanja istaknu u prvi plan. Stručnost i sposobnost, vrednovanje prema učinku i odgovornost.
No, o tome se baš i ne priča puno. Građani se sada zabavljaju raznim idejama, parolama i manifestima. Na internetu se dižu ustanci, vode se borbe po fasadama i banderama. Dok je tome tako, pozicije i sinekure političara su sigurne i stabilne.
Sigurno je da niti sadašnje, a niti buduće strukture koje se dočepaju vlasti neće same sebi odrezati granu na kojoj sjede. Neće sami sebe natjerati da bilo kome za bilo što odgovaraju, neće si smanjiti primanja, postaviti kriterije stručnosti, znanja i prijašnjih uspjeha za nova biranja. Njihove floskule o tome kako su pozvani na test odgovornosti sa svakim izborima samo su pokazatelj kolikim slaboumnicima smatraju one kojima se obraćaju.
Trenutno bi realno i izvedivo bilo pokretanje peticije ili inicijative (koja bi vodila u konačnici prema referendumu ili odluci), pokrenute od strane građana ili udruga civilnog društva ili čak samih političkih stranaka ( naročito onih kojima su puna usta brige za građane i njihov bolji život), kojom bi se plaće svih političara i državnih dužnosnika, barem na nekoliko mjeseci ili godinu dana, stavile u razinu prosječne plaće u državi. Tako bi najzornije dokazali svoju veliku "brigu" za građane i vidjeli kako velik dio građana živi ( mada je velik broj i onih koji su s plaćom debelo ispod državnog prosjeka). Tada bi političke strukture imale i dobru motivaciju da rade na rastu standarda svih građana, jer bi njihova primanja rasla s primanjima onih za koje se moraju brinuti. Ulaženje u bilo kakve ideološke i filozofske rasprave s političarima o tome je li to dobro ili nije, je li u interesu društva ili ne, je li izvedivo ili nije su besmislene. Njima je posao da lažu i obmanjuju narod, barem su si oni to tako zamislili u ove 23 godine naše države. Svim raspoloživim pravnim i demokratskim sredstvima ih se mora prisiliti na to.
Možda su to pitanja kojima bi se trebao pozabaviti ustavni sud ili netko tko je iznad politike i njenog utjecaja. Ako netko takav uopće u ovoj zemlji još postoji. Jer, drugi način promjene stanja i načina vođenja države i politike je puno opasniji i okrutniji. Ne bi mu trebali težiti, naročito zbog bliže prošlosti. Svakako, još nismo došli do toga da bi krenuli tim putem. A nismo još ni spremni za to.
Da su neka sretnija i romantičnija vremena, sve bi nade polagali u šerifa. Došao je u grad stati na kraj pohlepnim bankarima, gramzivom gradonačelniku, lihvarskim trgovcima, preprodavačima i otimačima zemlje i svom ostalom ološu koji se vuče uz takve i s takvima. Oslobođeni ljudskog šljama i taloga, građani i rančeri bi dalje gradili jedan novi, bolji svijet, onako kako bi sami odlučili. Poetika te zvijezde na prsima hrabrog i neustrašivog junaka- barem na filmu- donosila je u grad nadu, demokraciju, slobodu i izbor ljudima da sami odlučuju kako će živjeti. Iz tih smo filmova naučili još nešto- slobodi izbora je put uvijek moralo prokrčiti olovo. Danas se takvi junaci teško pronalaze. Ali, ne smijemo gubiti nadu. Do sada su nam je donosili jedino ljudi koji izvlače parazite i pijavice iz bunkera i podruma. Još kad bi krenuli i od prizemlja prema gore...

Oznake: za i protiv

"Najveća" i "najljepša" domoljubna i nacionalna saga dvadesetog stoljeća imala je svoje početke u zadimljenim i zagušljivim njemačkim pivnicama. Remake našeg domoljubnog preporoda ima puno veći udio nacionalne svijesti. Djeluje na svježem zraku, a ipak je dosegnuo skoro tri promila. Jedino ga u razvoju potencijala ograničava brojnost onih koje je dotakao duh vjere u nebesku naciju. Za sada. Spoznali smo, opet na teži način, da rakija i malj nisu dobra kombinacija. Nisu dobri niti na krivovjernim glavama u ustanovama za preodgoj, niti na pločama, niti na našim vlastitim glavama. Puno su nevinih obilježili da bi tek pokojem krivom presudili.
Dobili smo potvrdu onoga u što smo već duže vrijeme sumnjali- da nam premijer nije baš čist u glavi. Dva je puta vozio na drugi kraj države, na razgovor sa važnim faktorom, stožerom. A takvom se društvu mogao pridružiti ispred bilo koje trgovine na periferiji glavnog grada. Ili u nedjelju, na sajmištu pored smetlišta. Mogli su skupa brstiti teme za drvenim klimavim stolovima, pijuckajući mlako pivo i pobožno gledajući samorotirajuće prase. Ali ne, on se odlučio provozati. Pa su oni na kraju odlučili provozati njega.
Namjere stožera za održavanje minimalne razine promila viđene su u koloni sjećanja u Vukovaru. Čuli smo i onog tko pokreće sve te harlekine. I, nismo se mogli ne sjetiti sličnog događaja prije desetak godina, u Splitu. Jer, ovaj vukovarski slijedi scenarij splitskog. Javna manifestacije šovinizma, mržnje, primitivizma. Pasivnost vladajućih struktura koje ne reagiraju kako bi trebale. Boje se novih reakcija nacionalnih higijeničara, koji za sada samo ispituju teren i ispituju do koje će se točke vlast povlačiti. Isto kao i društvo iz njemačkih pivnica. I kako suprotna strana odstupi korak, tako oni prošire frontu.
Prije deset godina ta je priča završila dolaskom na vlast ljudi koji su sada po zatvorima, sudnicama ili su pobjegli u još veće Apsurdistane od našeg. Ostavivši iza sebe trista čuda u bunkerima i naciju u jednom zajedničkom čudu. Generale, u koje se ti isti danas opet zaklinju i silom ih guraju ispred sebe, prije deset su godina predali kao registarske pločice rashodovanog automobila. Današnje je stanje društva plodno tlo za razne egzibicioniste i zle ljude raznih profila.
Nije loše i po tisuću i prvi puta ponoviti- sve ono što je pod svastikom rađeno u ime domovine, vođe i nacije bilo je ozakonjeno i legalno. Svi oni deseci milijuna mrtvih. I mi danas možemo svašta ozakoniti. Zadnji je primjer naum hrabrih vitezova, koji se ipak nemaju hrabrosti počešati tamo gdje ih stvarno svrbi, pa su odlučili lagano grebuckati posvuda. Ne znam jesu li ljudi u hrvatskoj svjesni kakve mogu biti posljedice provedbe i prolaska referenduma o zabrani jezika i pisma nacionalnih manjina. Referendumsko je pitanje takvo, da se odnosi na sve nacionalne manjine u državi, ne samo na Srbe, koji toliko bodu u oči naše patriote. Ako se taj referendum dogodi, bit će to iskaz velike zahvalnosti hrvatske države i samih Hrvata svim onim Talijanima, Nijemcima, Slovencima, Slovacima, Mađarima, Bosancima, Rusinima, Srbima i ostalim narodima koji stoljećima žive u svojoj domovini, Hrvatskoj, doprinose njenom razvoju i ugledu. Najveća će se počast time odati svima onima koji su za svoju domovinu Hrvatsku položili živote.
To je ono na što se kod nas svodi domoljublje, nacionalna politika, konzervativnost. Sve neke priče koje proturaju političke stranke i grupacije koje se vole nazivati desnicom i konzervativcima. Zabrane, brane, progoni. I to su politički i gospodarski programi. Kod svih isti, možda se malo razlikuju u metodama koje predlažu za njihovo sprovođenje.
Politički i gospodarski program stranke koja je Hrvatskom vladala 18 godina temeljio se na iskrenoj pljački svega državnoga. Koliko si državu oštetio, toliko ju voliš! Ostali su u rasponu od raznih bizarnih stranaka koje u osnovi imaju programe etničkih i ostalih čišćenja zemlje, do današnjih pokreta koji šire spektar pročišćavanja i na krevete i u čitanke. Ovi zadnji su u jednakoj mjeri bezobrazni, zli i opasni koliko i duševno bolesni. Ne propuštaju naglasiti svoje neslaganje sa aktualnom politikom koja je izabrana na slobodnim izborima, voljom građana cijele zemlje, zemlje u kojoj i oni žive i imali su priliku utjecati na taj izborni rezultat. Ali uredno uzimaju novac od tih istih institucija države, koje javno preziru i ne priznaju. Do njihovih sivih stanica ne dopire zaključak da time ne poštuju samu vlastitu državu, u koju se kunu.
Za najveće konzervativce u hrvatskom Saboru trenutno slove sedmorica bećara, koji za 20 000 proračunskih kuna mjesečno prosipaju narodne mudrosti i doskočice. ( Ne treba u ovo miješati Ružu, ona je, jednostavno, naše cvijeće ). Ti bećari štuju svojeg bivšeg predsjednika, poznatog pak po tome, što je svoje sugrađane, u teškim ratnim vremenima oskudice, častio kiselinom i organizirano ih vodio na kupanje na Dravu. Hrvatska ga je država proglasila krivim zbog načina na koji je dolazio do nekretnina u tom ratnom, prevrtljivom vremenu. No, oni se njime diče. I tom svojom dikom se otvoreno rugaju pravnoj državi koja ih ima na svojem platnom spisku.
To su samo neki od sastojaka i začina lonca koji smo već kusali u bližoj ili daljoj prošlosti. Svaki nam je puta nakon objeda bilo mučno, ali smo opet krenuli u red pred kazan. Očekujemo još samo dolazak novog glavnog kuhara.
A show polupismenog tupana na livadi preko puta zvjerinjaka ( možda je trebao biti preko ceste?) samo je dekoracija na tanjuru koji nam se pokušava servirati. Nema smisla nekom takvom tumačiti koliko su ljudi krivog imena na kupanja odveli oni koji su bili za dom spremni. U cijeloj je toj priči vrlo simpatično to kako naš bojovnik Džo gleda na svoju domovinu i na sve nas u njoj. Igrao je taj čovjek nogometa i u Australiji i Njemačkoj. Ovo što je napravio u Zagrebu, nigdje drugdje nije napravio. Zato jer je znao da ne smije. Znao je kakva je to svinjarija. Da je to izveo u Njemačkoj, ne bi više podebljavao bankovni račun. Dobio bi masnu globu, možda i zatvorsku kaznu. Jer, tu se radi o kulturnom i finom svijetu. Ali, u svojoj ljubljenoj domovini to može i smije napraviti. Tu je naišao i na potporu stotina tisuća domoljuba. Sličan odnos prema Hrvatskoj ima velika većina radnika na privremenom radu u inozemstvu. U bijelome svijetu žive, zarađuju, investiraju, školuju djecu. Ovamo dolaze raditi ono što tamo u javnosti ne smiju. Javno vršiti nuždu. Jer nisu zadovoljni kako mi kusamo govna koja smo si sami servirali. Sada bi nam opet oni birali po svojem ukusu. Mada se ne bi vratili kusati ih zajedno s nama. Da budemo jasni i razumljivi i onima iz stožera- vukli bi našega po trnju koje se njima svidi.
Kada su nam naši veliki prijatelji Nijemci i Austrijanci uzori i zvijezde vodilje u svemu, zašto onda nisu i u svojem stavu prema ovakvim govnovaljima i njihovim izljevima ljubavi u mikrofone i kamere? I jebe mi se za to što će sada ostatak skarabejske družine reći da i oni tamo daleko na isti način jedu svoja govna. Ako se njima i dalje jede, neka im se slobodno pridruže. Na kojem god jeziku žele.

Oznake: govnovalji, kušači i ostali

Dođu svake godine u Vukovar ljudi iz cijele Hrvatske. Branitelji, oni kojima je netko tu i ostao prije 22 godine. I pridruže se domaćinima. Svi oni koji osjećaju osobnu potrebu doći na to mjesto.
Dođu na taj jedan dan u studenom i procesije iz glavnog grada, u koloni limuzina. Oni održe vatrene ili "mudre" govore, ovisno kojem političkom miljeu pripadaju. Odu kod domaćina u grad na ručak i nestanu s prvim mrakom. Izgube se na 364 dana. Za sobom ostave obećanje u bolji život, zakletvu u vječni spomen i trag zadovoljstva kako su dobro odradili paradu.
Ima i dosta onih u crnim odijelima, sa natpisima na majicama, raznim slikama, lancima sa križevima do pasa. Rat su većinom vidjeli preko televizije, u uljuđenom okruženju srednjeeuropskih metropola. Dolaze u organizaciji raznih stožera, državnih institucija ili državnih poduzeća. I, naravno, o njihovom trošku. Kao i oni prvi. I oni nestanu sa zalaskom sunca i spuštanjem guste magle. Ponosni na sebe i poruke koje su poslali.
Iza njih će ostati građani grada koji se u svojem gradu bude svih 365 dana u godini. Kada im ujutro na vijestima iz metropole objasne što se to jučer kod njih dešavalo, vratit će se svojim svakodnevnim poslovima. Javljati će se na zavod za zapošljavanje, ići na najskuplju tržnicu u državi, djeca će krenuti u školu koja prokišnjava i na kojoj ne mogu zatvoriti prozore, a penzioneri će formirati svoju kolonu sjećanja na bolje dane i sa zahvalnošću pokupiti svaku praznu bocu, koju su im darežljivi gosti ostavili.
Teško da netko izvana može razumjeti vapaje vukovarskog gradonačelnika, da njihov grad i ljudi koji u njemu žive postoje i ostale dane u godini. I sve ove godine od reintegracije. Da su se svi oni novci koji su na ime države potrošeni do sada za dolaske na paradu utrošili na otvaranje barem nekoliko radnih mjesta u gradu, pokazalo bi se, barem na simboličnoj razini, da se o tom gradu vodi briga. Ovako ostaju isprazne poruke, lažna suosjećanja, ponižavajuća sažalijevanja i zaklinjanja u ime onih koji to od nikoga ne traže. Jer, svaka poruka poslana odavde ima posebnu težinu, naročito za skupljače političkih bodova.
Oni koji su ove godine inicirali performans u mimohodu zaključili su da imaju ekskluzivno pravo na istinu i objavu iste narodu. Jednom su tako nešto već napravili, na moru, prije desetak godina. No, tko još pamti gdje su nakon toga završili neki generali, u koje su se tadašnji stožeraši kleli. Danas se svi prave da se to nije dogodilo.
U ovogodišnjoj koloni bili su i ti koji su predani na robijanje zbog toga što su branili svoju zemlju. Bili su tu i oni koji su stekli stotine milijuna tijekom rata, trgujući sa neprijateljem. I oni koji se ponose neplaćanjem poreza državi koju vole i u koju se zaklinju. Bili su u koloni i oni koji su prije te 22 godine bili pod zastavom pod kojem su počinjeni neshvatljivi zločini, i protiv Hrvata i protiv čovječnosti same. Nitko od njih do dana današnjeg nije osjetio potrebu ili želju javno priznati što se tada događalo, kazati tko je krivac za to i pokajati se, ispričati i zatražiti oprost za to što je učinjeno.
No, očito nikome nije stalo raščistiti tu priču do kraja. Osim samim građanima Vukovara, no njih ovih dana nitko ne pita ništa. Ovako, ostaju nezatrpano vrelo nekih budućih podjela i netrpeljivosti. No, tako valjda mora biti. Barem na ovoj našoj, pučkoj razini. Tamo gdje su znakovi raspoznavanja i prepoznavanja novac, a ne križ ili krst zapreka, prepreka ili podjela nema. Svi znaju sve jezike i poznata su im sva pisma. Pjeva se, lopta, trguje, kupuje, prodaje, gradi, ide u diplomatske posjete... Red je onda da se i za narod pronađe zabava.
Silom se može natjerati svakoga na sve. Silom su zločinci prije 22 godine natjerali branitelje i stanovnike Vukovara pred cijevi ili u logore. Silom su ove godine spriječeni predstavnici institucija države da se poklone ljudima koji su stradali od zlih sila prije 22 godine. Te predstavnike su izabrali svi građani ove države, na demokratskim izborima. Na temeljima slobodne, moderne, europske Hrvatske, za koju su mnogi položili svoje živote. Oni koji su danas imali svoj nastup o tome, očito, nisu razmišljali. Ako su razmišljali uopće. Uglavnom, zvijezde dana su postali.
A svoju principijelnost mogu potvrditi već slijedećeg mjeseca, tako da sami sebi zapriječe put do bankovnog šaltera, po povlaštenu mirovinu, jer od ovakvih odnarođenin i nenarodnih izroda ja ne bih uzeo niti lijek...

Oznake: sve, samo ne ono što treba

Bog je ljubav.
To je u temelju kršćanskog nauka. Naravno, uz ono da je Bog stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga. Dalje se ide u nabrajanje zemlje, vode, čuda, planina, zvijeri, gamadi, ljudi. No, na kraju, da ne bude zablude ili nedoumice, u svim se svetim spisima na koje se kršćani pozivaju navodi i "svega vidljivoga i nevidljivoga".
Onda dalje idu učenja kako je on neizmjerna ljubav, kako voli sve, kako svima sve oprašta,za sve se brine i stara. Onda već u sljedećem pasusu spisa prijeti strašnim gnjevom svojim i kaznom svima onima koji ne prihvate njegovu bezuvjetnu ljubav.
Ta se učenja i pravila, naravno, neprestano prilagođavaju od strane tumača i provoditelja božjeg nauma na Zemlji. U našem slučaju kardinala, biskupa, svećenika i ostalog pratećeg i pomoćnog osoblja. No, to je uvijek i svugdje bilo tako. Zakone pišu nametnuti ili odabrani autoriteti.
A zakoni se na ovom području odnose na sve i svakoga, pa čak i ono nevidljivo. Kako se koji problem i pojavi, tako se prilagodi zakon koji ga stavi u okvire ili pod kontrolu. Sve se to radi s jednim ciljem: da se oni, koji se u ovozemaljskom životu pridržavaju nebeskih zakona, na kraju dočepaju nebeskog vječnog života u sreći i blagostanju. To je,naravno, u redu, dok se ne provodi silom i na uštrb tuđih prava i sloboda. Neka vjeruje svatko u što želi. Vjerovali su ljudi i u puno veće gluposti i puno većim budalama i probisvjetima od današnjih božjih namjesnika na Zemlji. Jedino mi je još uvijek neshvatljivo kako ljudi vjeruju da je prije dvije tisuće godina jedan čovjek s jednom ribom i kruhom nahranio tisuće i odletio u nebo bez ikakvih pomagala na sebi, a kad danas vide replikatore i teleporter u Zvjezdanim stazama, onda im je to glupo.
Aspekt u cijeloj toj priči sa svemoćnim stvoriteljem koji je posebno zanimljiv je onaj kako svi sveti ljudi pripisuju sve što se na svijetu događa i radi božjoj volji i milosti, providnosti, želji, naumu, kako god vam drago to nazvati. U tome su isti svećenici svih religija i sljedbenici svih bogova. Nikada neće propustiti priliku da skrenu svaku vodu koja teče na svoj mlin. Sve dobro na ovome svijetu što je ikada bilo učinjeno rezultat je božje volje. Sva književna djela, sve skulpture, sve slike, sve građevine, sve pokretne i nepokretne mašine nastale su jer je bog odlučio napraviti ih kroz ljude.
Neće vam svećenik propustiti naglasiti da to, što ste vi završili fakultet i radite na pronalasku novog lijeka za dijabetes, nije rezultat vašeg truda i zalaganja, nego se je dogodilo samo zbog toga jer je svevišnji tako htio. I još će vas uputiti da stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga uputite skromnu nagradu, koju će mu uručiti on, njegov zemaljski namjesnik.
Otvore ljudi pučke kuhinje i nahrane siromahe, opa!, evo ti biskupske delegacije. To se je sve dogodilo jer je u svojoj neizmjernoj ljubavi bog tako naumio, a onda su oni, svećenici, svojim pozitivnim mislima usmjerili tu silnu ljubav u pravom smjeru. Na kraju ispada da se je čisto lako moglo i bez vas. Koji ste obnovili prostor, organizirali sakupljanje sredstava i namirnica i sve to spremili. Na svoju nemjerljivu ulogu u svemu tome biskupi će vas podsjetiti još jednom ili dvaput sigurno, pred kakve izbore.
Čak i oni koji u boga ne vjeruju, čine dobro jer ih je bog na to nadahnuo, a oni toga nisu ni svjesni.
Da skratimo, sa stajališta propovjednika svih vjera i bogova, sve se zasluge pripisuju stvoritelju. Ništa to novo nije. Priča traje već tisuće godina. Intenzivira se i adaptira, ovisi o prilikama i potrebama. Problem nastaje kada se tumače planova gospodnjih priupita za one druge stvari.
Zašto taj Bog, vječna i sveprisutna ljubav potiče i nadahnjuje ljude da siju smrt, mržnju, patnju, bol? Zašto su Bogu mila klanja, silovanja, palež, ratovi? Zašto na ljude šalje glad, oluje, požare, malariju, dječju paralizu, ptičju gripu? Što Bog ima od toga da svakodnevno tisuće ljudi umru od gladi?
Tu se božji zagovornici ograde od bilo kakvog božjeg utjecaja na tijek događaja. To je čovjek sam načinio. Kako sam, pa evo do sada je išla priča da su svi ljudi vođeni božjom rukom. Možda on onda nije baš tako svemoćan kako nas vi učite? Naravno da jeste, ne bogohulite! To je onda onaj drugi napravio! Koji drugi, učenje je da nema drugog, samo je jedan? Onaj Sotona prokleti! Vražji jedan, sotona. Zašto ga onda bog već jednom ne posječe, kada je svemoćan? Možda zato da ne ostane bez izgovora za sva sranja i pizdarije koje se događaju oko nas? Ako je tako, onda je i on isti kao i Sotona, jer je svjestan što ovaj radi narodu i to mu dopušta. Ako propitujete dalje, onda vas proglase bogohulnikom, nevjernikom, potomkom dotičnog gospodina Sotone. Ako nemate sreće spale vas, raščetvere konjima, protegnu do visine Sabonisa, nabiju na kolac. Ako imate, onda vas otjeraju od sebe da im ne rastjeravate stado i proglase komunistom ili masonom.
I tako se božje kolo vrti. Nekada su božji ljudi oni koji sjeku i kolju, nekada njih sjeku i kolju. Zamršena je to situacija. Koja nas vodi do najvećeg apsurda u cijeloj priči. Sve religije svijeta zagovaraju i propovijedaju ljubav i mir. A ratovi su se vodili i danas se vode u ime vjere i bogova...

Oznake: svakodnevne dileme i nedoumice

Konačno se je pojavio tračak nade u zdrav razum, u liku i djelu sudaca Ustavnoga suda. Svojom su odlukom vratili narodu vjeru da netko brine o njima u ovim teškim trenucima i da prepoznaje ključne probleme važne za razvoj, a kako nam vidioci predviđaju, i za goli opstanak građana. Njihova je odluka o referendumu ukazala i na to u kojem se smjeru dalje kao slobodnomisleći ljudi moramo razvijati. Najavljeni su novi referendumi u svim životnim sferama. Suci Ustavnog suda možda još nisu ni svjesni da su zakotrljali onaj kotač koji će biti pokretač posrnulog gospodarstva i ekonomije. Usrdno se nadajmo da smo konačno pronašli izlaz iz teške ekonomske situacije. Jer, u europskim fondovima sigurno postoje sredstva i programi za financiranje takvih razvojnih programa. Čak i ako još nema takvih fondova, ne treba nas to previše brinuti. U financijskoj situaciji koju trenutno svi kusamo, cijena po referendumu je prava sitnica. Šačica kuna, što bi rekao Gregor.
Usvojili smo i nova znanja o tome što je prirodno i neprirodno u našoj zemlji i među našim svijetom. Prije nego što pokušamo izvući novce iz EU fondova za projekte referenduma trebamo se na trenutak zamisliti. Nismo baš vični u tim izvlačenjima sredstava iz fondova, tako da nam se ta rabota i u ovom slučaju može odužiti i dovesti u pitanje cijeli gospodarski oporavak. Zato bi možda trebalo razmišljati u smjeru da se nekoliko već najavljenih referendumskih pitanja uskladi sa nekoliko sličnih i da se kao takvi, u obliku kakvog proglasa ili manifesta daju građanima na odluku i potvrdu. Evo jednog prijedloga kako bi to moglo izgledati.

Manifest Nove Hrvatske
U ime Države, Crkve, Boga, Vjere i Nacije traži se od naroda da potvrdi slijedeće stavke, kako bi se konačno omogućio ekonomski, nacionalni i duhovni razvoj Jedine nam i Svete Domovine.
1.Brak je zajednica katoličkog, hrvatskog, bijelog, ne pretromog muža i katoličke, bijele, hrvatske, prsate žene. Muž mora biti član HDZ-a, HSP AS, HSS-a, HSP-a ili HDSSB-a. Žena također. U iznimnim se slučajevima ženi može tolerirati da bude članom DC-a ili HSLS-a, jer je poznata ženska naivnost i šašavost po tom pitanju.
2.U braku muž i žena mogu dobiti samo hrvatsku, katoličku , bijelu djecu, članove mladeži gore navedenih stranaka. Može se desiti da neka djeca budu rođena kao članovi mladeži HČSP-a. Istraživanja mutacija koje uzrokuju takav poremećaj još traju.
3.Sve ostale kombinacije koje se žele nazivati brakom ne dolaze u obzir. Zbog iznimnih situacija i ispravnih domoljubnih težnji porastu nataliteta može se tolerirati brak između gore navedenog muža i domaće ovce. Za ostvarenje takvih prava muž mora podastrijeti valjane dokaze da u krugu od 20 kilometara nije pronašao odgovarajuću ženu iz točke 1..
4.Dakle, da utvrdimo: Hrvatsku, katoličku, bijelu, sretnu obitelj čine gore navedeni muž, žena i djeca plus ovca. Domaća.
5.Sva ostala okruženja su neprirodna. Sve ostale životinje nisu nužne.
6.Članovi prave hrvatske obitelji znaju se služiti samo latinicom i hrvatskim jezikom.
7.Članovi prave hrvatske obitelji ne poznaju Srbe, Muslimane, Rome i ostale nečiste i nehrvatske narode. Ne žele ih poznavati, ne žele imati posla sa njima, ne žele ih uopće niti gledati. Žele da oni nestanu iz naše domovine.
8.Članovi prave hrvatske obitelji žele da u lijepoj našoj nestanu sve neprirodne obitelji. A neprirodne obitelji su sve one koje se ne uklapaju u točku 4..
9.U Hrvatskoj nema mjesta niti tjelesno i duševno bolesnima, jer je budućnost naše domovine moguća samo ukoliko ju grade zdrave nacionalne snage. Takvi bolesni isto moraju nestati, jer je to želja zdravih hrvatskih obitelji. Članska iskaznica gore navedenih stranaka njihove nosioce oslobađa pečata duševnih bolesnika, čini ih nevidljivima pred licem pravde i nepostojećima u popisu poreznika.
10.Zajednica svećenika i kapelana je obitelj ako se u nju uključi i ministranta. Svako tko misli drugačije je mučko đubre i tretirati će ga se kao mačku. U Italiji.
11.Masturbacija se ima tretirati kao akt protiv sigurnosti države i nacije i staviti pod strogu zabranu i nadzor. Višestruki prijestupnici će se stavljati pod specijalnu prismotru polaznika sjemeništa. Oni okorjeli morati će se za vrijeme emitiranja teve emisija poput Spasilačke službe javljati u župne urede na molitvu za olakšanje i umirenje.
12.Sve ovo će se ozakoniti i upisati u Ustav.
Za početak će ovo biti dovoljno. Na nama je samo da prihvatimo pravorijek mudraca hrvatskog okruglog stola i kažemo ZA!

Oznake: manifest na referendumu

Donosimo jelovnik za nadolazeće dane i mjesece. Osmišljen je u Vladi, Saboru, Ministarstvu rada, gospodarstva, socijalne skrbi i još nekoliko njih. U kreiranje su se uključili i Kaptol i neke civilne udruge. Jelovnik je prilagođen nadolazećim mjesecima blagdana i veselja, a može se koristiti i za referendume i slične evente. Jedino je još dvojbeno hoće li jelovnik biti tiskan dvojezično. O tome će se sigurno povesti široka javna rasprava, uz mogućnost odlučivanja putem direktnog izjašnjavanja građana.
Jelovnik je osmišljen na tjednoj bazi, uz prijedloge svečanih jela za nadolazeće blagdane i praznike.

Ponedjeljak
Ručak: Divlja guska u letu u umaku od jesenje magle. Prilog: zanemarite.
Večera: Dvije epizode Sulejmana veličanstvenog.

Utorak
Ručak: Zec u daljini, praćen teškim uzdahom i čeznjom. Prilog: najbolje zanemarite.
Večera: Još čeznete za zecom.

Srijeda
Ručak: Kristalno bistra juha. Prilog: već standardno.
Večera: grickajte nokte.

Četvrtak
Ručak: Nevidljive okruglice sa ništavilom.
Večera: Grčevi u želucu nakon Dinama u euroligi.

Petak
Ručak: Obrisi pečene štuke. Prilog: slana voda.
Večera: misli na sutrašnji ručak.

Subota
Ručak: Kotlovina ispod peke
Od ušiju pobjegloga zeke!
Prilog: nepromjenjiva vrsta riječi.
Večera: gledanje kalupa za tortu.

Nedjelja
Ručak: Svečana obiteljska molitva za dug život i blagostanje nadbiskupa našega. Prilog: okruglice u bijegu.
Večera: svečano gledanje dnevnika i sažetaka prve lige.

Doručak za sve dane: poznato je da je doručak najvažniji objed dana, stoga se preporuča za svakim doručkom naglašavati važnost doručka kao najvažnijeg objeda dana.

Posebna jela
Badnjak
Ručak: s mislima na blagdan rođenja sina božjega, nećete ni primijetiti da je prošlo vrijeme ručku. Prilog: psovanje trgovaca i cijena na tržnicama.
Večera: gledanje polnoćke.

Božić
Ručak: prisjećanje okusa djetinjstva. Prilog: Urbi et orbi.
Večera: svečano gledanje dnevnika gdje će vam ugojeni biskup naglasiti duhovni aspekt Božića.
Stara godina
Ručak: Slušanje singl ploče Al se nekad dobro jelo baš! Prilog: miješana salata od novogodišnjih odluka i neispunjenih lanjskih novogodišnjih odluka.
Večera: U očekivanju boljih dana...

Nova godina
Ručak: Izvedite cijelu obitelj na svečanu šetnju uz restoran gdje je domjenak Vlade ili Nadbiskupije i udahnite punim plućima. Prilog: razgledavanje izloga mesnica.
Večera: zapamtite- kako vam je na Novu godinu, tako će vam biti svaki dan!
Kasna večera: psovanje sretnika koji su završili na dnevniku zbog ispumpavanja želuca.

Tri kralja
Ručak: piletina u daljini, bankovna opomena u blizini. Prilog: pire od prozirnih namirnica.
Večera: Čuđenje što se ništa ne mijenja samo od sebe.

Sveti Stjepan
Ručak: posjet prijatelju i zajednička prisjećanja na zaboravljene okuse iz vremena zabranjivanih proslava Božića.
Večera: Nešto kao sarma- Hladno pivo.

Sveti Ivan
Ručak: Obiteljsko prebrojavanje kuglica na jelki. Prilog: po izboru. Desert: ledeni osjećaj pri pogledu na račun za grijanje.
Večera: u revijalnom tonu.

Pravoslavni Božić
Doručak: praćenje liturgije na televiziji, u nadi da će si smiješni čovo zapaliti bradu i donijeti vam barem dašak veselja.
Ručak: posjet školskom kolegi koji danas slavi, dvojezično psovanje svih nakon bravara.
Večera: Uz film Pas koji je voleo vozove, prisjećanje na vozove. Leskovačke.

29.11.
Doručak. Zabranjeno pušenje, zna se koja, na tiho, da ne čuje susjed, koji glasa zna se za koga.
Ručak: Suze teku, miluju mi lice
Kad se sjetim tebe, polovice!
Večera: Zabranjeno pušenje, na najjače, jebanje majke susjedu i zna se kome.

Super specijal- dan referenduma
Doručak: potentna i nezadrživa nastojanja penetracije u vaš mozak kroz oba uha.
Ručak: žal za time što niste Tarzan ili čita.
Večera: proteći će brže nego što ste mislili u očekivanju rezultata.

Radi održavanja osnovnih životnih funkcija kako bi vas na zavodu za zapošljavanje mogli redovito evidentirati, tu i tamo se preporuča standard paleta- parizer, miješana marmelada i tekući jogurt.

Dobar tek!

Oznake: jelovnik, zdrava hrana

Velika ofenziva crkve potpomognute političkim strankama i udrugama građana započela je u jeku rasprave o uvođenju dva nastavna sata u školski program. Tada je crkva naručila dolazak u Hrvatsku jedne starije, pomalo senilne gospođe. Gospođa se srdačno smiješila svima i predstavljala kao doktor nečega. Poslije se ispostavilo da je doktorat dobila od neke sektaške američke crkve. Jedne od onih koje Isusa smatraju konstruktorom svemirskih letjelica. I imaju za pastore čupavce koji skupljaju sljedbenike pričama kako su sposobni golim rukama obuzdavati trofaznu struju. Ti putuju po pustopoljinama Texasa i Arizone u polovnim kamionetima i na kraju i sami sebe uvjere u to što pričaju. Obično im karijere završavaju efektnim bljeskom na kakvom okružnom sajmu bikova, gdje nastupaju kao predigra žderačima pite od buče. Ti i takvi su gospođi doktor podarili znanstvenu titulu i podvalili je našim biskupima da im objavi konačnu Istinu.
Gospođa je već od dolaska u našu domovinu djelovala malo zbunjeno i siguran sam da ni nakon što je otputovala iz Hrvatske, nije bila sigurna gdje je točno gostovala. Stavom i nastupom dala nam je do znanja da nas smatra, ako ne Sjevernom Korejom, a ono sigurno Bjelorusijom ili Transdnjestrovijom. Na kraju je i njena maska pala i otkrila lice "zle stare vještice". To se dogodilo u trenutku kada je shvatila da malo tko od studenata kojima je držala "predavanje" dijeli njeno oduševljenje iznesenim "znanstvenim dokazima i činjenicama". Koji se mogu svesti na to da struja u sobi nije svijetlila zahvaljujući Tesli, nego Svevišnjem, koji je udahnuo božanski duh u cijeli sustav, prethodno ga osmislio i postavio dok si rekao- uzemljenje! I da su svi koji ne vjeruju u to što ona priča djeca komunističkih zlikovaca i krvoloka.
Tada je crkva tu gospođu dovela da iznese "činjenice i dokaze" kako nije dobro da se u škole uvede seksualna edukacija djece po programu Ministarstva, koji su osmislili liječnici, pedagozi, psiholozi i profesori. Nego da se pod svaku cijenu treba prihvatiti mišljenje i učenje crkve. Koje se temelji na zastrašivanju djece da će gorjeti u vječnom ognju i nikada neće vidjeti blago lice Njegovo, ukoliko će se dodirivati po nekim dijelovima tijela. Jer to je, jednostavno, protivno nauku domovine i svete majke crkve. A nije ni Bogu ugodno. Ali je u redu da dopuste svojem župniku da ih miluje tamo gdje se sami ne smiju milovati. Jer, njegove su namjere čiste i časne, i provodi ih u ime Njegovo. Naravno, pakleni će ih ognji peći i ako o tome bilo kome progovore.
Kad je već svima postalo jasno da dotična gospođa lupeta veće gluposti i od Milana Ivkošića, otpravili su je od kuda je i došla, slegnuvši ramenima, uz objašnjenje kako svatko ima pravo na svoje mišljenje.
Nedavno je još jedan znanstvenik svjetskog glasa i zagovornik teorije da je sve na svijetu stvoreno od božanstvenog nekog posjetio Hrvatsku. Iako je ovaj dotični pravi znanstvenik, crkva se baš nešto nije eksponirala u cijeloj priči, a nije bilo blizu niti jataka. Možda je razlog tome bio i taj što znanstvenik gravitira protestantskim krugovima. Taj gospodin putuje svijetom i svađa se sa suparničkim taborom, odnosno onima koji zastupaju stajališta da je sve stvoreno iz nekog razloga i mora imati dokučivi smisao i logično i razumno objašnjenje. Ili nešto slično tome. Mada bi se i njih same moglo teško razumno objasniti, budući da se upuštaju u ozbiljne rasprave sa tipovima koji po svijetu propovijedaju da minus i minus daju plus jer je tako htio Bog. Dobro, naravno da to rade za novac, i jedni i drugi, ne zavaravajmo se nekim idealizmom i uvjerenjima. Dobro, ovaj put je i pred crkvom puno ozbiljniji problem s kojim se sada bave ( treba se pripremiti za nadzor postelja čednih i manje čednih Hrvata) , pa nisu imali vremena za novog objavljivača istine. Ili im je dosta što su već jednom ispali cirkusanti sa gospođom doktor.
Smisao učenja znanstvenika koji je nedavno gostovao kod nas svodi se samo na jednu stvar. Sve što oko nas postoji stvorio je Bog. Sve što se događa, događa se jer je takva volja božja. Sve što je bilo tko od nas napravio, napravio je jer je kroz njega djelovao Bog. I tu je kraj priče. Nema više, nema dalje. Razvile su se cijele filozofije i srodne discipline koje od toga rade nauke, mitove, bajke, basne a sve je u biti tako jednostavno. Slično kao i u politici- što veće gluposti lupetate, to imate više sljedbenika koji su vam voljni davati sve više i više novca.
Omiljena poanta znanstvenika, koju on svuda ponavlja i – pazite sad: njome zbunjuje protivnike!, odnosi se na proizvodnju i rad automobila. Njemu i njegovoj nauci nije bitno kako radi motor i kako se u njemu pretvaraju energije. On to jednostavno objasni božjom voljom . Kao što je božja volja bila i to da se rodi čovjek koji je osmislio prvi motor. Sve što je ikada itko napravio, napravio je jer je tako htio Bog. I kraj priče! Evo ti sad nauke!
A mi trošimo puste milijune i milijarde na škole, fakultete, institute, laboratorije. A sve je tako jednostavno i jasno. Nema više u školi bubetanja na pamet zakona i formula elektromagnetske indukcije. Zašto se upotrebljava izmjenična struja? Za sve što je Bogu milo! Zašto je gravitacija negdje jača, a negdje slabija? Zato jer je On tako odredio! Na području struje i ostalih vatrenih nauka možete se ponekad pozvati i na svetog Iliju gromovnika. Ne prečesto, zna se čija je prva.
Tko je autor Zločina i kazne? Čovjek nadahnut božjom inspiracijom! Kako se zvao, iznervirano će možda dalje inzistirati kakav frustrirani profa, prikriveni simpatizer HNS-a i Sanje Juras. Njegovo je ime nevažno, ono je samo ime jednog sluge i izvršitelja nepogrešivog i nama nedokučivog nauma gospodnjeg, blago ćete vi završiti. Ako bi profesor i dalje inzistirao, vi se pozovete na zakon o Vjerskim načelima i principima iznad svih i svega. Samo tako nešto trebamo prije ubaciti u Ustav i zakonike i začas ćemo od ove male, bijedne i napaćene državice postati mila i blažena vjerska dembelija, po uzoru na Afganistan, Arabiju ili Jemen.
Neće više biti zašto su liste čekanja u bolnicama tako dugačke. Kada prvi puta dođete pitati zašto čekate tri godine na vađenje bubrežnog kamenca otpravit će vas sa- zato jer je tako zamislio naš Gospodin. Drugi put će biti nešto otresitiji- griješili ste, kažnjeni ste kao i Sodoma i Gomora, samo je veličina stijene prilagođena. Sigurno su posrijedi bludne misli ili nedostatan milodar. U vas je ušao nečastivi i materijalizira se kroz elemente sedrenih stijena. Platite odmah 17 bijelih i 10 kristalnih misa i ne mislite više na Severinu dok se kupate. Sotona će vas tada napustiti kao što vas je i zaposjeo. Biti će nešto krvavije i nezgodnije, čisto zbog trase kojom mora izaći.
Ako se pojavite i treći puta, a nečastivi i dalje gradi u vama bez dozvole, poslat će vas u materinu sve skupa. Ako vam se tu ne sviđa, odselite se u Kruševac.
Vlak kasni. Bog o svemu brine. Čekate sina njegovog 2000 godina, a ne možete bijedni vlak dva sata?
Auto vam neće upaliti. Molite i strpljivo čekajte dok se svevišnji ne ubaci u prave sklopove.
Problem bi mogao nastati kada zaslužni nosioci spomenica više neće moći redovito uplaćivati na svaku rundu lige prvaka, zbog nemogućnosti državnog proračuna da slijedi njihove genijalne strategije. U tom će se slučaju krivnja ravnomjerno raspodijeliti između MMF-a i komunista. Jebiga, ne može ni gospodin baš svuda stići i o svemu voditi brigu.
Stvari su, u principu, vrlo jednostavne. Samo ih treba sagledati iz pravog kuta. Ili ih postaviti pred kut koji nam odgovara.
Posljedice? Dajte, molim vas. Tko još o tome kod nas vodi brigu!?

Oznake: perspektive

U debeloj magli besmislica, floskula i doskočica koje nas obavijaju ovih dana izgubila se nepovratno vijest o korištenju sredstava iz fondova EU. Vijest je objavio jedan portal vezan uz agrar i srodne teme i probleme. Radi se o korištenju sredstava iz IPARD programa u 2012. godini. To su novci koje je Europska komisija namijenila Hrvatskoj i prema konačnom izvješću za 2012. godinu, Hrvatska je morala vratiti 50 % tih sredstava jer ih nije iskoristila. Situacija u ovoj godini biti će ista, opet ćemo polovicu namijenjenih sredstava morati vratiti, jer nemamo programe za njihovo korištenje.
Da podsjetimo sve one koji ne mogu istovremeno razmišljati o više od dvije stvari ( a sad su to referendumi, slova ili nogometaši): taj program je ono kada vam netko ( EU ) da novac nepovratno da vi s njime nešto napravite. To što ste napraviti ostati će samo vama, vi ste dužni samo napraviti plan kako ćete nešto napraviti. Neće se potrošiti 50 milijuna kuna na referendum, neće se plaćati razbijene ploče i dnevnice policajcima- sve iz proračuna, neće se iz proračuna financirati neviđeni talenti s loptom i lešinari oko njih. Nego će se proračun puniti. Netko nam je voljan dati gotov novac. Mi smo samo morali napraviti plan kako ćemo ga potrošiti i dozvoliti uvid u to trošenje. I nismo to napravili. I nismo dobili novac. I nikome ništa. Koga još zanimaju motika, krave i čeprkanje po blatu? Od toga možete dobiti samo žuljeve, zaprljati se i stalno smrdjeti. Ako netko i poželi znati o čemu se tu radi, ode na Facebook i igra Farm life, ili kako se već ne zove virtualan uzgoj mrkve i švedskih landrasa. Vele da je proizvodnja hrane najvažnija grana proizvodnje i temelj opstanka naroda/države. Nakon toga dolaze energetika i sve ostalo. Jer, nakon zraka i vode, hrana je slijedeće bez čega nećete dugo moći toviti virtualne junce i voditi revolucije na forumima. No, kod nas nije tako.
Nositelji IPARD programa kod nas su Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Cijeli se posao trebao realizirati preko Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Prema brojkama, odradilo se pola posla. Brojke iz EU ne lažu, novci se bez konkretnih programa ne dobivaju. A programi nisu provedeni i napravljeni iz nekoliko razloga.
Prvi i osnovni razlog je nedostatak strategije i plana za dugoročni razvoj sela i poljoprivrede. Sve što je kod nas na tom području započeto, nije se maklo sa papira ili lijepih želja na radiju i televiziji. Slijedeći razlog je nespremnost i nesposobnost birokracije na svim razinama- državnoj, općinskoj, županijskoj. Nesređenost i nepotpunost dokumenata u gruntovnicama, katastru.Zatim nekoordiniranost ministarstva sa svim svojim agencijama koje sudjeluju u cijelom poslu.
Najveći problem u tome svemu je taj što ne postoji dovoljan broj sposobnih i kompetentnih ljudi za određivanje poslova oko projekata. Sve agencije imaju svoje ispostave po svim gradovima u državi, ali rijetko gdje imaju ljude sposobne za rad na EU projektima. Sve je zaokruženo nepovezanošću naših službi u samom središtu Europske unije sa službama u Hrvatskoj.
Sama se lokalna uprava popunjava po partijskoj i rodbinskoj liniji i još uvijek ljudi teško shvaćaju kako će se ubuduće moći dolaziti do novčanih sredstava. Naročiti na polju agrara, gdje će jedini način za dobivanje potpora biti preko programa Unije. A za to će svaka lokalna uprava morati imati sposobne ljude koji će stalno pratiti pokretanja europskih programa i natječaja i onda raditi na projektima, kako bi mogli aplicirati za sredstva. To je jedina formula. Tko je to shvatio na vrijeme, nešto je napravio, tko nije shvatiti će sigurno, samo na puno teži i bolniji način.
Dolazimo i do pitanja i odgovornosti za sve ono što je do sada propušteno ili učinjeno onako kako se nije smjelo. Dosadašnje isplate poticaja bile su, ne bi čovjek vjerovao, namijenjene drugim stvarima, a ne kupnji glasova, automobila ili plazma televizora. Za to, vrlo vjerojatno, neće nitko odgovarati. S tim je novcima u red trebalo dovesti svu dokumentaciju po državnim i gradskim upravama. I sami seljaci su s tim poticajem trebali srediti svoje vlasničke papire i ulagati u infrastrukturu za proizvodnju, kako bi ulaskom u EU mogli konkurirati za sredstva iz fondova. Ministarstvo i agencije su ih u tome trebale educirati i nadzirati, po potrebi i sankcionirati. Zakazali su svi elementi u sustavu. Sada se događa to da više nitko ne dobiva novce. Osim za konkretne projekte. Koji moraju imati glavu i rep. I sada su svi iznenađeni, ljuti, zbunjeni. U ministarstvu, agencijama, gradovima neće se promijeniti ništa dok na sve pozicije ne dođu sposobni ljudi. Može netko biti mudar, Hrvat, katolik, Srbin, gey, nosilac spomenice, ali ako nije obrazovan i sposoban za obavljati taj posao neće ga obaviti. A štetu će trpjeti svi. I krajnji korisnici koji neće dobiti sredstva za svoj rad i država koja neće dobiti porez, a još će morati platiti i penale Uniji, zato jer ne zna potrošiti novac da nešto s njim proizvede, a ne da ga pojede i popije.
Malobrojni poljoprivrednici koji se još bave poljoprivredom sada su ljuti jer neće više dobiti novac bez kontrole i trošiti ga na sve što im padne na pamet, ili su razočarani jer im nitko nije ništa po tom pitanju objasnio. Oni koji su dobivali novac a niti do sada nisu ništa radili i dalje će dane provoditi po seoskim gostionicama i trgovinama i rušiti vlast, samo će sada imati smanjeni budžet za tekuća pitanja.
Za 2014. godinu predviđeno nam je preko 330 milijuna eura iz IPARD programa. To je puno veći novac nego što smo do sada imali na raspolaganju, ali ako je suditi prema dosadašnjoj praksi i sposobnosti ljudi koji se s tim pitanjima bave ( i za što su plaćeni iz proračuna), vrlo je vjerojatno da ćemo biti prva zemlja Unije koja će više novaca morati vratiti ili uplatiti kroz penale, nego što je uspjela kroz projekte povući. U prilog tom zaključku ide i stanje u Ministarstvu poljoprivrede, gdje se pomoćnici i savjetnici ministra smijenjuju brže nego Dinamovi treneri, a i učinci su im jednaki. A valja imati na umu i to da je sadašnji ministar uspio uprskati svoj posao sa običnom seoskom poljoprivrednom apotekom. I da su mu to bile kvalifikacije i preporuke za mjesto ministra.
Kad vam netko ponudi desetke milijuna eura a vi ih ne uzmete ( nebitno iz kojeg razloga, ali nije naodmet naglasiti da je u našem slučaju razlog nesposobnost i nepripremljenost napraviti nešto, za što smo već prije desetak godina znali da ćemo morati napraviti želimo li novac), ali ste zato gotovo plebiscitarnom potporom politike, naroda, crkve, udruga odlučili da ćete prosuti 50 milijuna kuna na referendum da se utvrdi hoće li se nešto što se je do sada zvalo tako i tako i dalje zvati isto ili nekako drugačije, mada će u biti ostati isto što je i bilo ( i to u trenutku kada je otkriveno da nam je rupa u financijama veća od grčke), onda to dokazuje samo jedno. Darwinova teorija evolucije o preživljavanju, razvoju, opstanku i prilagodbi najboljih, najpametnijih i najsposobnijih je, barem u našem slučaju- čisti promašaj!

Oznake: nešto što više nikoga ne zanima

Svi mi imamo svoje prioritete. U životu, poslu, kupovini, u krevetu, u ljubavi. Imaju ih i zvijeri i ljudi i države i narodi i vlasti. Kad pogledamo naslovnice novina ili glavne vijesti, vidimo koji su prioriteti naroda. Kad pogledamo nekakve tablice sa rastom nečega što neki mudri ljudi zovu BDP, vanjski dug, kreditni rejting vidimo koje prioritete imaju država i vlast. Kad pogledamo oko sebe i u oči onome u ogledalu, vidimo što su naši vlastiti prioriteti. Sve što smo postigli i što nam se događa, postigli smo vlastitim trudom i postavljanjem prioriteta.
Usputno je ovih dana spomenuta vijest o dolasku najvećeg aviona na svijetu u našu zemlju, na zagrebački aerodrom. Avion dolazi po transformator koji je napravila naša tvrtka. I izvezla ga. Jedini način da država zaradi novce. Da netko nešto proizvede i onda to proda van, nekome drogom. I onda je ušao novac u naš sustav, dodana vrijednost, kako to svi zovu. Naša interna naplaćivanja usluga i oporezivanja samih sebe jesu nam prioritet, ali ne donose ništa.
Avion neće biti zvijezda, možda na par sati kada dođe. I pojavi se u novinama ili u trećem dnevniku u rangu vijesti pjevačice koja nije obukla gaće ili gorštaka koji razumije vjeverice. Mada je avion jedini od svoje vrste na kugli zemaljskoj i može nositi oko 380 tona tereta, a sam je težak preko 200 tona. Ali nije iz naše priče. Naime, to je stroj koji je namijenjen prevozu specijalnih tereta, a ne nogometaša. Prevozio je do sada vlakove, kamione, strojeve. Sve nešto za raditi, a to nam stvarno nije prioritet. Da nije, može se vrlo lako dokazati. Sakupite sve ministre i sabornike, pa ih pitajte što su u životu proizveli, osim komunalnog i organskog otpada.
Glavna vijest dana je strategija ministara iz vlade koji su razradili sustav odlaska u mirovinu. Koji će se početi provoditi 2030. godine. Za sedamnaest godina. Netko tko nije u stanju izračunati danas koliko će novaca potrošiti sutra, donio je uredbu što ćemo napraviti za 17 godina.
Prioriteti članova stožera za obrane su primiti mirovine sa svim dodacima. Prioriteti crkve, udruga za i protiv referenduma su primiti godišnju dogovorenu i propisanu rentu. Sve iz proračuna. A Antonov i njemu slični su vrlo rijetke ptice, i kod nas imaju sve manje razloga slijetati. I naš se proračun nema razloga puniti. Vjerojatno si je i on odredio prioritet. Provući se nekako do aerodroma, pa na krilima mašte odletjeti nekamo gdje će se o njemu bolje starati.
Ne bi se trebali iznenaditi ako jednog dana dođu s avionom po sve nas i premjeste nas sa rodne grude, čiji najam više ne možemo plaćati. I to se dogodi puno prije nego nam je vlast izračunala da bi se moglo dogoditi. Jer smo se malo zajebali sa prioritetima.

Oznake: ptice nebeske

S obzirom na to kakvim se stvarima bavimo, na što trošimo vrijeme, znanje, novac i talente, što su nam prioriteti i u kojoj smo mjeri u svim sferama života zapostavili sadržaj,a forsiramo dekadentne, apsurdne i nakaradne oblike forme, zanimljivo bi bilo zamisliti kako bi nam država izgledala da je nešto drugo. Neka osoba, stvar, građevina, pojava, neka druga država. Možda bi se, kad bi stvari tako postavili, mnogi ljudi zamislili i zapitali jesmo li mi ono što smo htjeli biti. I je li ovo sve oko nas, što uzimamo zdravo za gotovo, normalno i uobičajno svuda po svijetu...
Da je Hrvatska kuća, imala bi oslikanu fasadu, dizajniranu od strane najpoznatijeg pariškog umjetnika, satelitske antene sposobne uhvatiti signal i sa Voyagera, ljepši vrt i od onog oko bečkog dvora. No, krov bi, iako novi, prokišnjavao, prozori se ne bi dali zatvoriti, iz svih bi zidova probijala vlaga, a mala vratašca za psa bila bi ugrađena ispod špijunke. Čisto da Floki ostane u formi i ne ulijeni se.
Da je Hrvatska automobil, imala bi radio koji bi istovremeno mogao vrtjeti 18 diskova i koji bi svirali iz 15 zvučnika. Jedan bi zvučnik bio u hladnjaku, a barem dva u uljnom filteru. Imala bi senzore koji bi detektirali maglu, svaki potres jači od 3 stupnja bilo gdje na Tihom oceanu i eksploziju svake supernove u 8 susjednih galaksija. Imala bi masažna sjedala takvih mogućnosti da ne bi uopće željeli izlaziti iz automobila, a oni skloniji eksperimentiranju bi zatražili i razvod od žene. No, takav bi automobil trošio goriva kao i ruski transportni zrakoplov, što god mi popravljali stalno bi se čulo lupkanje iz motora i baš pred kakvom krivinom ili nizbrdicom propala bi nam kočnica. Čisto da se s vremena na vrijeme sjetimo Svevišnjeg na nebesima.
Da je Hrvatska luksuzni kruzer, imali bismo više paluba nego Empire state building katova, olimpijski bazen na svakoj palubi, sve uslužno osoblje sa VSS-om. No, naginjali bismo se neprestano, kao da brodom upravlja Alberto Tomba. Ne treba ni spominjati da bi na bezbroj mjesta puštali vodu, zbog uštede na materijalu. A s obzirom na brojne bazene ne bismo imali gdje smjestiti čamce za spašavanje. Čisto da se uvjerimo je li na Titaniku baš sve bilo kako prikazuju na televiziji.
Da je Hrvatska avion, na svakom bi sjedalu putnici imali jedan play station, svima bi se služio najbolji šampanjac i kavijar, a na svakom letu koji bi trajao duže od dva sata putnike bi zabavljala Beyonce ili Mišo Kovač. No, ni tu se vrata ne bi dala do kraja zatvoriti, tako da bi stalno bio lagani propuh, koji bi upotpunjavao ugođaj tihe jeze među putnicima. Tek kad bi bili u zraku, latili bi se izračuna imamo li dosta goriva da stignemo do odredišta. Piloti bi letjeli bez navigacije, jer bi im na sustave bio priključen simulator leta. Sa play stationa. Čisto da testiramo događa li se stvarno najmanje nesreća u zračnom prometu.
Da je Hrvatska aerodrom, imala bi displeje na sedam pisama i 80 jezika. Imala bi restorane sa šest zvjezdica u čekaonicama. No, na pistama za slijetanje bi slobodno šetale srne i zečevi, a pista bi bila i puna rupa u kojima bi se udobno smjestili jazavci i lisice, tako da bi avioni s putnicima padali u susjedna kukuruzišta. Čisto da naša država dokaže svima da su joj zvijeri puzeće, leteće i gmižuće važnije od ljudi.
Da je Hrvatska kirurg, imala bi najmanje tri doktorata sa područja povijesti, geometrije i poznavanja podmorja. Bila bi profesionalni golfer i iza sebe bi imala barem pet uspona na Himalaju. No, operaciji ugradnje srčane premosnice pristupila bi uz simultano listanje brošure "Srčana kirurgija za neznalice". Ali, ne bi ni trenutak dvojila treba li nastaviti s tim poslom, ili, ne daj bože, odustati od zahvata. Čisto da vidi kako će sve to završiti.
Da je Hrvatska medvjed, preko ljeta bi bezbrižno trčkarala šumskim puteljcima, birala samo najcrvenije jagode, svirala s cvrčkom. Plašila bi izviđače iz 4.C, prekidala utakmice druge županijske lige, tjerajući, na opće oduševljenje gostiju, suca u najgušću živicu, pratila bi poštara na dan kada raznosi penzije i kada bi procijenila da je ovaj dovoljno pijan da ne razlikuje beštiju od nositeljice partizanske spomenice sa Sutjeske, podizala u ime omladinke-prvoborke penziju i onda od novčanica radila avione i žabice. No, ne bi stvarala zalihe masti, niti bi lažnom mirovinom uplatila ratu grijanja unaprijed. A kad bi došla zima počela bi preturati smočnice ježu, lisici, jazavcu, puhu. Čisto da se održi na životu do slijedeće sezone. I čisto zato jer može.
Da je Hrvatska Djed Mraz, dolazila bi svake godine između ožujka i srpnja. Čisto da nam da do znanja da dolazi kada ona hoće.
Da je Hrvatska Yoda, učila bi nas životne i svemirske mudrosti sa svojom nikada savladanom sintaksom. No, kada bismo odgovarali, mi bismo prvo morali dokazati da smo sintaksu ispravno savladali, bez obzira što ju ni sam učitelj nije znao. Čisto da nam pokaže da ono što smije netko, ne smije svatko.
Da je Hrvatska Švicarska, imala bi puno veći dug nego što ima. Čisto zbog toga što Švicarska ima puno jači bankarski sektor, kojega bi trebalo nekoliko puta sanirati novcem građana. A koštalo bi i bojanje tunela u kojem je akcelerator.
Da je Hrvatska Japan, već bi se davno samoubili svi zaposlenici željeznica. No, na drugi bi svijet otišli časno. Čisto da nam dokažu da oni nisu krivi za onih nekoliko sati kašnjenja vlakova svakodnevno.
Da je Hrvatska zemlja slobodnih i hrabrih ljudi, onda bi se ti ljudi jednom skupili i došli na zajedničku sjednicu Sabora i Vlade, i sve koje bi tamo zatekli prepratili bi prvo na pregled kod doktora. Posebnom bi pregledu podvrgnuli onoga kojega u zemlji hrabrih i slobodnih ljudi zovu bik predvodnik. A koji je kod nas izjavio da ga od sjedenja i slušanja koji sve problemi muče narod, bole prepone. Nedavno su stručnjaci iz Saudijske Arabije, inače sličnih profila kao i u našoj Vladi, zaključili da ženama od vožnje automobila u toj zemlji stradavaju jajnici. (Ako žena ostane na mjestu suvozača, jajnici funkcioniraju normalno). Zato bi hitno trebalo napraviti tu vrstu pregleda, jer je možda situacija takva da ovaj naš u biti ima jajnike, a ne jaja. Pa ga zato razni luđaci i probisvijeti svakodnevno vozaju uokolo, a on nema muda ni toliko da si barem skine povez sa očiju.

Oznake: kratke digresije, paralelni svijetovi

U 2013. godini došli smo do točke da javno raspravljamo o referendumu na kojem bi svako od nas odlučivao o tome s kime će netko živjeti i kako će oni tu svoju vezu zvati. Danas, ovdje. U Europi, u Europskoj uniji. U zapadnom civilizacijskom krugu. Na tekovinama slobode, jednakosti i prava za sve ljude. Bez obzira na boju kože, ime, prezime, kome se klanjaju, koje su nacije, kojeg spola. S kim se seksaju. Glavno je da ne krše zakone i ne ugrožavaju slobodu i živote drugih ljudi. Danas, u dvadeset prvom vijeku. Ljudi su otišli na Mjesec, poslali svemirske brodove na Mars, u druge galaksije. Rade umjetne organe koji mijenjaju prave, biološke, u, do sada najsloženijem svemirskom tijelu-čovjeku. Razgovaraju danas i vide se bez žica baba podno Velebita sa unukom u Torontu. Za par dana Rusi će k nama doći s avionom u kojem nas na pet tura mogu sve presiliti na bilo koju točku na kugli zemaljskoj. A mi smo do razine sjednica Vlade i Sabora uzdigli pitanje tko ga kome stavlja. I s koje strane.
Sad se vidi da je cijela država sa svim svojim institucijama ubiti privid i iluzija. Nije tu Milanović bio daleko od istine. Kao da se sve događa slučajno, pa onda nekom ispadne dobro, a neko nejebe. Problem ovog referenduma provlači se i kroz Sabor, i Ustavni sud, tumači ga se na razne načine kroz sam Ustav. Jer, sada ispada da ništa nije točno određeno niti definirano, pa čak niti u Ustavu. I da svako može imati svoje viđenje i tumačenje i svoj način provedbe. Kao da se radi o receptu za fiš ili đem. Niti vladajuće stranke nisu načisto što mogu i smiju ,a što ne u ovom slučaju.
Samo dovođenje u pitanje osnovnih ljudskih i građanskih prava je ono što bi trebalo svakog svjesnog i slobodnog čovjeka ove zemlje užasavati. A većinu ostavlja dosta ravnodušnima. Reakcije takozvanih socijaldemokratskih i liberalnih stranaka i političara su isto mlake. Ostati će misterija zašto je uopće stvorena mogućnost da dođe do pokretanja referenduma o tom pitanju. Vjerojatno i danas vladajući imaju nekakav dogovor s nekim, to ćemo saznati tek kasnije, kada možda za neka pitanja bude kasno. Danas se radi o pitanju prava mogu li se dvije odrasle, samosvjesne osobe koje poštuju sve zakone deklarirati da su u braku. Bez obzira kojega su spola. Jer im o toj potvrdi ovisi ostvarenje brojnih građanskih prava. Ako se ovaj puta popusti i dozvoli da se o tome pitanju provede referendum, možemo li naslutiti u kojem će smjeru dalje krenuti stvari? Slijedeći su sigurno na udaru oni koji žive u tzv. izvanbračnoj zajednici. Nakon njih se može krenuti u redefiniranja značenja obitelji. I u Ustav uvesti to da obitelj mogu biti samo muž i žena, vjenčani u crkvi, sa dvoje i više djece. Sve ostale kombinacije otpadaju.
Smiješno vam je? Dvadesetih su i nacisti bili smiješni, no na isti su način počeli, kako danas s ovim kod nas počinju crkva i njihovi vagilanti. A jednaka je bila i mlaka reakcija socijaldemokrata i liberala. Znano je kako je priča sa nacistima završila. Organizacije koje kod nas propagiraju referendum, uz otvorenu podršku crkve, djeluju otvoreno diskriminirajuće, koriste nedorečenost zakona i nespremnost institucija vlasti da odsječe zmiji glavu čim ju je pomolila iz jazbine. A već su se javili glasovi da će se referendumi raspisivati i za pisma i za prava ljudi drugih vjera i nacija. Da li barem nekoga pri vlasti to podsjeća na nacističke parade po pivnicama? Uz današnje razbijanje ploča a onovremeno paljenje knjiga i razbijanje izloga. Na kraju krajeva, i mi smo na našem području imali isto leglo zla i smrti prije sedamdesetak godina. I skrivali su se na istim mjestima kao i ovi danas, iza šahovcnice i ispod oltara.
Sami ljudski motivi ljudi iz udruga koje traže referendum i crkve, odnosno biskupa i svećenstva ne mogu biti ništa drugo nego čista ljudska zloba, pakost i dobri stari hrvatski jal. Kad čovjek čuje i vidi te ljudi, naročito u zadnje vrijeme biskupe, neshvatljiva je količina mržnje koja iz njih izlazi i koju usmjeravaju prema svima koji se ne drže njihovih regula. Ponavljam još jednom: koga i na koji način ugrožavaju ljudi koji žive u vezi sa osobom istog spola? I zašto se oni ne mogu registrirati da su u braku? Koga to ugrožava i kome smeta? Kad vidite te zlobne i jalne ljude, shvatite koliko su im životi isprazni i jadni, kad pokreću toliko stvari i tolike procese da bi uništili nečiju osobnu sreću i zadovoljstvo. Razumljivo mi je takvo ponašanje svećenstva i biskupa, tu se radi o stvarima koje su njima zabranjene i iznad njihova shvaćanja, pa se može opravdati stanovita frustracija, ali ne i mržnja, koju isijavaju nemilice, a koje je u čistoj suprotnosti sa njihovim učenjem i poslanjem na Zemlji, a za što tvrde da su izabrani od Boga. No, oni su na ovome svijetu već ostvarili sebi i imovine i blaga za desetak ovozemaljskih života, a dostajalo bi i za dosta vječnoga, tako da im je sada jedina zabava zajebavanje puka. Za ponašanje običnih civila nema opravdanja niti razumijevanja. Možda tek prijateljski savjet da čitaju manje Glas koncila a više Smokvin list. Sadržajno su na istoj razini, jedino ovi potonji imaju bolje fotografije.
Ovo je opasna gruda koja može zakotrljati devastirajuću lavinu. Nadajmo se da do kotrljanja neće niti doći. Sile tame su u cijeloj svojoj veličini, broju i u svim oblicima ispuzale iz svojih jazbina. Kriju se iza raznih simbola i imena, iza križeva, domovnica, paragrafa, oltara. Bljuju svoj otrov na sve koji im se suprotstave i ne pokoravaju. U ovom trenutku su jedino institucije vlasti onaj koji može uzeti mač i odsjeći nakazama glave i pipke, pa neka se zavuku natrag u jame iz kojih su i ispuzali i neka tamo crknu. Žaljenja vrijedni nisu, a spomena samo u kontekstu nacističkog i fašističkog stroja mržnje i smrti. A oprost neka traže od Boga, ako još uopće vjeruju u njega.

Oznake: Referendum

Papa Franjo nastavlja sablažnjavati svoju tvrdolinijašku svećeničku kliku i teškom artiljerijom razarati njihove, čvrsto u srednjovjekovne poglede i razmišljanja ukopane bedeme shvaćanja i propovijedanja Kristova nauka. Samo Svevišnji zna koliko je svećenika primio sebi na slavu u trenutku kada je papa na pitanje o stavu crkve i poglavara o homoseksualcima odgovorio "tko sam ja da im sudim". Možemo samo zamisliti kako su se u tom trenutku osjećali naši, hrvatski sveti pastiri. Da se niti do danas nisu uspjeli sabrati vidljivo je iz javnih nastupa zadnjih dana, gdje su bijesnih pogleda sijevali na sve oko sebe i poput hijena grizli na svakog tko im je dopao ralja. Da naši biskupi skinu svoje fensi kapice, vjerojatno bi im se počelo pušiti iz glava. Jer, ono što su čuli od svojeg vrhovnika previše je za njih, jasno je svakom, s obzirom na njihova dosadašnja razmišljanja i stajališta.
No, nastavila je ovih dana vatikanska jedinica driblati svoje dekadentne suigrače u stilu svoga zemljaka u Meksiku '86. Poslao je papa naputke svojim biskupima da se među pastvom raspitaju o problemima razvoda, homoseksualaca, sklapanja homoseksualnih brakova, usvajanja djece od strane homoseksualnih parova. Tražio je da mu jave kako crkva gleda na to, kako pomaže svojim članovima po tim pitanjima. Vjerujem da je to naše biskupe razorilo kao što je argentinski avion razorio britanski razarač kod Malvina, četiri godine prije nego što je Engleze razorila argentinska "božja ruka". To su bila pitanja o kojima se u crkvi do sada nije niti raspravljalo niti razmišljalo, odnosno, pravilo se da takvo nešto ne postoji. A stavovi hrvatskih biskupa prema tim skupinama ljudi bili su neznatno oštriji od onih nacističkih prema nearijevcima.
A sada to pita Broj jedan!!
Poljak je obilazio svijet i dosta uspješno proširio bazu na Afriku i Latinsku Ameriku. Preračunati Nijemac se držao bankarskog sektora i teške ratne industrije. A sada se jedan Argentinac postavio kao pravi kapetan krstarice Galaktičke Republike. U samom je Vatikanu čvrsto preuzeo konce u svoje ruke i pregrupirava i preraspoređuje trupe po terenu, ali inzistira da se u obzir uzmu specifičnosti svakog područja i razmotre problemi lokalnog stanovništva. Ipak čovjek dolazi sa prostora gdje su ljudi utjehu, nadu i vjeru u teškim trenucima izazvanim desničarsko-imperijalističkom politikom tražili pod skutima crkve ili u okrilju lijevih, populističkih pokreta. A jednima i drugima je zajedničko to da su proizašli iz istog, Kristova nauka.
Naši harlekini u grimiznim haljama su od toga daleko kao i Dinamo od osvajanja lige prvaka. Oni su se vrlo ugodno smjestili i u kalupe fašističko-kvislinške nakarade iz '41. kao čuvari židovskih dragulja, a i u one suvremene, istokarene od nacionalističko-kriminalne klike. Stvorili su odnose u kojima se čestiti katolici nisu prepoznavali i percipirali po poštivanju božjih zapovjedi i zakona, nego po visini donacije ili zvonika koji su podigli. I lijepo je netko ovih dana zaključio: najviši su zvonici upravo tamo gdje je najveća duhovna i moralna bijeda.
U Hrvatskoj je crkva posljednjih mjeseci otvorila dva dosta široka fronta. Pomažu joj u tome vagilanti i jataci, okupljeni u udruge i grupe građana. Jedan je front onaj oko referenduma o braku, čiji ishod može uvelike narušiti ugled zemlje i značiti divovski korak unatrag na području građanskih i ljudskih prava. Sam po sebi referendum je velika glupost. Da cijela zemlja treba odlučivati o tome s kim će netko i kako živjeti i kako će se zvati to što oni žive, a pritom ne krše ustav, zakone niti ikoga ugrožavaju, može se dosjetiti samo netko tko je slabouman, iskompleksiran, isfrustriran i duboko psihički poremećen.
Crkva i udruge koje stoje iza toga u ovom slučaju mogu biti motivirani jedino čistom zlobom, pakošću i prisilnim nametanjem svojih stavova i doktrina, te dubokom mržnjom prema svima koji ne misle kao i oni. Crkva se, na kraju krajeva, u posljednje vrijeme tako i ponaša prema svima koji ne padaju ničice pred njom i ne ljube joj skute.
Kako će to što dvije žene ili dva muškarca žive zajedno u ozakonjenoj vezi utjecati na kvalitetu i smisao života biskupa, članova udruga i političara koji im to žele zabraniti? Ako se zabrani poštaru da se vjenča sa kondukterom i da se upišu kod matičara da su u vezi, kako bi mogli ostvariti neka ustavom zajamčena prava, hoće li zbog toga naglo porasti BDP? Hoće li više ljudi dolaziti na misu, hoće li kardinal dobiti na lotu!? Hoće li premijer vratiti pune torbe natrag u proračun? Hoće li Goluža konačno prejebati Karabatića? Neće, naravno. No, biskupi se podmuklo cere i trljaju ruke, veseleći se po onoj staroj domobranskoj- ne treba se moja krava oteliti, bitno je da susjedova crkne!

Drugi je front priča oko zdravstvenog odgoja u školi. Dio koji se odnosi na seksualni odgoj. I tu su duhovni pastiri sa svojim potjeračima prvi za dati mišljenje. Tu je potpuno neshvatljivo ponašanje roditelja, kojih se ta cijela stvar i najviše tiče. Biste li dali da vam djetetu krajnike operira poštar, samo zato jer je iz vaše stranke? Ili, da vas u avionu vozi medicinska sestra, samo zato jer vam je simpatična? Ili, da vam instalacije postavlja fotograf, samo zato jer je jehovin svjedok kao i vi? Naravno da ne bi, ma koliko oni inzistirali na tome. Ako bi pretjerali, pozvali biste policiju ili doktora. Kako onda ljudi nemaju povjerenje u obrazovni sustav i stručnjake koji su sastavili školski program, bez uvažavanja nekakvih sektaških primjedbi!?
Kako bilo tko može misliti da se po pitanju uvođenja seksualnog odgoja u škole treba uvažiti mišljenje ljudi kojima je o seksu strogo zabranjeno misliti, govoriti i prakticirati ga!? Pa oni po zakonima i propisima svojega reda i po specifikaciji svojega posla i zanimanja nemaju i ne smiju imati pojma što je to seks! Ali su si uzeli za pravo da nečijoj djeci govore o tome. O masturbaciji svoje stavove i razmišljanja djeci želi nametati čovjek unezvjerenog pogleda i sumanutog izraza lica, koji je javno na televiziji izjavio da su mu glavne kvalifikacije da djecu uči o masturbaciji to što nije nikada masturbirao!
Dobar dan, javljam se na oglas za profesora hrvatskoga. Koje su vam kvalifikacije? Ne znam čitati ni pisati, a ni kako se drži olovka u ruci. Vi ste taj koga tražimo!
Tko bi pri zdravoj pameti želio da mu djeca danas-sutra izgledaju i ponašaju se kao dotični nepoznavatelj onanije? Ako je on konačni rezultat suzdržavanja od masturbacije, kupite malome odmah dvd "Vježbajte s Renatom Sopek". On će već znati što treba dalje. Kao što smo to svi znali. To su, jednostavno, prirodne stvari, koje imaju svoj tijek i svoje vrijeme. Možda se i svi biskupi, svećenici i njihovi pomoćnici ponašaju tako oholo, mrgodno i pakosno jer su, kako bi se to narodski reklo, previše nadrkani? Možda bi smanjenje napetosti na jednom području rezultiralo smanjenjem napetosti na svim područjima? Na kraju krajeva, treba provjeriti dali sve radi optimalno. Doktor prvo secira žabe, pa onda leš, pa tek onda operira živog čovjeka. Zašto bi ovaj nauk bio drugačiji?
Ne radi se ti ni u pitanju svjetonazora. Kakav je to svjetonazor koji ima za cilj ne educirati djecu kako da se zaštite od bolesti ili kako da gledaju na pornografiju, i kako da se zaštite od pritisaka na sebe po pitanju seksualnosti? Ne radi se ni o tome da su biskupi, svećenici i civili iz udruga kompetentni za takve stvari, jer nisu. Svoje mišljenje mogu izražavati svi, ali inzistirati na tome da se njihovi stavovi (u ovom slučaju laički) uvažavaju je svinjarija.Ne žele se pačati u razvoj i genetiku sjemena kukuruza, niti u uzgoj novih vrsta goveda, ali se guraju u proces odgoja i obrazovanja djece. Oni koji o tome ne znaju ništa, koji nikada neće imati djecu jer im je to strogo zabranjeno žele učiti djecu svih nas o stvarima koje su im isto strogo zabranjene. Jeli to samo malobrojnima čudno, ili smo stvarno zaprašeni iz zraka teškim halucinogenima?
I dalje će se događati maloljetničke trudnoće, širiti će se spolne bolesti. Zato treba djecu i roditelje o tome educirati i razgovarati s njima o tome. To neće nestati samo zato jer se mi pravimo da takvo nešto kod nas ne postoji. Ili ako se uvede crkvena formula za sve- suzdrži se ili neka ti zabrane! Recite sportašu da se više sigurno neće ozlijediti ako se prestane baviti sportom.
Najpokvarenije je i najlicemjernije, ipak, stajalište crkve da se djeca izvrgavaju pretjeranoj seksualizaciji i nametanju seksualnih sadržaja. A prvi susret sa seksualnim sadržajem imaju upravo u crkvi, na vjeronauku, na koji su prisiljena ići. Kada im u dobi od desetak godina o seksu priča čovjek kojemu je to tabu tema. Objašnjavajući im prije ispovijedi značenje sintagme " ne sagriješi bludno". A u školi im ljudi koji su za to školovani i educirani ne bi smjeli pričati o tome. Zato, roditelji, razmislite kome povjeravate djecu. Pokušajte se sjetiti koliko ste puta čuli da su djeca seksualno zlostavljana u školi. A koliko je u zadnje vrijeme na vidjelo izašlo slučajeva zlostavljanja od strane svećenika. Koje po tom pitanju ne nadzire nitko. A kad se takve gnjusne stvari i otkriju, onda ih biskupi razmještaju po drugim župama, poput šahovskih figura. A onima koji o tome progovore, uz javnu porugu i osudu crkva prijeti i vječnim ognjem, jer nisu dozvolili svetom čovjeku da im preusmjeri malo božje ljubavi i milosti.
Na oba se fronta bitka zaoštrava. Svakom tko ima imalo soli u glavi i ne boji se misliti svojom vlastitom glavom, jasno je da su sile zla i mraka ovaj put skrivene iza oltara i prijetvornih osmjeha ispod grimiznih kapica. I da se svetim križem opet ne šire istina i ljubav, nego mržnja, zavist i jad.
Žalosno je sve to. Ništa se po tim pitanjima nije promijenilo još od vremena Victora Hugoa. Koji je svojevremeno izrekao aksiom o odnosu religije prema čovjeku. "U svakom je selu luč- učitelj i gasitelj te luči- svećenik".

Oznake: papa, Referendum, seksualni odgoj

Naše se svećenstvo svako malo osjeti pozvanim u križarski pohod. Pregrupiraju se na brzinu, zbiju u čvrstu formaciju i javno istupe sa nekom bombastičnom ili revolucionarnom idejom, mišlju ili dotad neizrečenom ocjenom situacije ili aktualnog događaja. Izađu oni tako pred stado svoje, ogrnuti zlatom obrubljenim bundama od činčile, sa pozlaćenim šeširićima, zlatnim i smaragdnim prstenjem i sa zlatnim štapovima u rukama. Štapovi su zlatni valjda zbog toga da se naglasi plemenit naum utjerivanja istine u tvrde balkanske glavurde. (A kada im ponese misao vitlaju njima kao Darth Maul ). Zaplaču onda nad nesretnom sudbinom sirotana pred sobom. Moralnom, duševnom, duhovnom, materijalnom i svom drugom propašću. Pritom pozovu puk da ponizno klekne i ne podiže pogleda prema njima, bojeći se, valjda za zdravlje svojega stada, kao svaki čestiti i savjestan pastir. Da ne bi, jadni, od tog silnog zlata, oslijepili. Onda za sve nedaće od Poncija Pilata do danas optuže najbliži Sotonin rod kod nas, Crvenu aždaju sa knjižicom partijskom, pozovu narod da se čvršće privine uz skute matere crkve, poškrope ga janom iz koje su božanskom preporukom istjerani svi slobodni radikali i sumpor pakleni i odu za stol. Nakon Bogu i probavnom sustavu ugodnog objeda, preporuča se nemasno i lagano, janjetina, jaretina, teletina, bakalar, sjednu u zatamnjene limuzine i nastave trnovitom stazom prema kraljevstvu nebeskom.
Da se podsjetimo, kod nas su to isti oni tipovi koji su si izgradili vlastiti šoping centar sa multipleks kinom. Krist je takve, svojevremeno, ako me pamćenje ne vara, bičem tjerao iz hrama svojega oca. To su tipovi koji propovijedaju skromnost i poniznost kao ulaznicu u vječni život, a svoje kuće ukrašavaju dragim kamenjem, "Ne sakupljajte sebi velika blaga na zemlji" malo vrijedi, malo ne. Za njih nikako ne. To je družba čiji se nauk temelji na milosrđu, solidarnosti i nesebičnom dijeljenju i davanju, a od države i naroda traže da im se vrate tisuće nekretnina i parcela, do kojih su kroz povijest dolazili otimačinom, ubojstvima, ucjenama, klevetama, lažima i iznuđivanjem. Vrlo se lako iz povijesnih zapisa i dokumenata da zbrojiti da je katolička crkva odgovorna za najviše zla u povijesti svijeta i čovječanstva i za smrti više ljudi nego svi politički režimi zajedno. Ne pada mi na pamet niti jedan slučaj da je netko drugi javno spaljivao žive ljude na pučkim svečanostima i još se dičio time.
Na kraju krajeva, katolička crkva danas ima svoju državu, Vatikan, koja je, u suštini, autoritativni diktatorski režim, koji ne priznaje osnovna ljudska i građanska prava unutar svojih granica i ima na snazi zakon koji promovira i podržava pedofiliju.
Efektni javni nastupi naših svećenika obično su tempirani uz kakve masovne skupove ili pučke veselice. Tako je bilo i sada, za blagdan Svih sveti. Biskup se jedan ražestio na aktualnu vlast, sve te sotonine sljedbenike i šejtanovu djecu, ujedinjene ispod petokrake zvijezde. Jer, ispod zvijezde dolaze i belzebub i skojevci. Svi oni, u jednakoj mjeri, razaraju obitelj, državu, crkvu, vjeru. Narod u suštini. I crkva ih ne može priznati kao narodnu vlast, jer to nisu. Za njih su glasale vjeverice i sive čaplje valjda. Ne priznaje crkva ni njihove uredbe, bezbožne zakone i sotonističke propise. Ali, priznaje onaj zakon po kojem joj se svake godine ima isplatiti toliko i toliko gotovine iz proračuna. Ne libe se iz ruku samog nečastivog primiti čvrstu valutu, jer, živjeti se od nečega mora. U tom motivacijskom govoru održanom na groblju, biskup je optužio vlast da narodu ispire mozak. Pa narod baulja uokolo poput zombija. Još je biskup dobro i prošao, mogli su ga ti zombiji i dohvatiti, pa odvući sa sobom pod zemlju. Održana je propovijed prave i čestite Hrvate i Katolike trebala motivirati da čim prije na lomači spale crvenu aždaju. I da odriješe u nedjelju kesu, kad im se gurne škrabicu pod nos.
Općenito se naši dušebrižnici osjećaju pozvani miješati se u sve aspekte javnog, društvenog života. Odnedavno se na silu, vrlo bezobrazno i agresivno, guraju i u privatne živote ljudi, i vjernika i nevjernika. Prema njima, crkva ima pravo iznositi javno mišljenje o svemu. Naravno da ima. Kao i svaka druga organizacija i slobodni građani, To im pravo nitko niti ne osporava. Dalje traže da imaju utjecaja na donošenje svih odluka, za koje oni procijene da su im važni, da će od njih izvući nekakvu korist, ili dobiti nekakvu moć. I to mogu dobiti, ali onoga trenutka kad se bilo tko drugi bude imao pravo miješati u njihove poslove. Kada će lovačko društvo moći uređivati sadržaj svete mise ili predsjednik mjesne zajednice bude mogao mijenjati redoslijed i sadržaj deset božjih zapovijedi, onda se i svećenicima može dozvoliti da utječu na sadržaj školskog programa.
Muči svete ljude u zadnje vrijeme i financijska kriza, kao, uostalom, i cijelu državu. Malo im je novaca od države. Valjalo bi još. Skoro su svima poispadala porculanska zubala kada je netko spomenuo da bi možda trebalo preispitati ugovore Hrvatske i Vatikana o plaćanju danka, što su učinile mnoge europske države. Ionako se je familija okupljena oko bivšeg pape dobro obložila, perući novac mafijaškim klanovima i prodajući oružje na najbrže rastućem tržištu za vojnu industriju i vjerska učenja. Par milijuna manje iz zemlje predziđa kršćanstva nadoknadili bi sa dva kontejnera ručnih bacača i kompletom priručnika za uporabu istih i katekizmom "Ratnici milostivog Krista".
Kao poskoci su biskupi skočili kad se je spomenulo uvođenje crkvenog poreza. Ne kod nas, drugovi komunisti! Zašto ne, gosponi velečasni? Pa kod nas je katolika preko 85 %. Biće para ko salate. Neće, jer onda neće biti niti toliko vjernika. Bolje je da ostane ovako. Da svi građani plaćaju za sve vjerske zajednice. I oni koji jesu vjernici i oni koji nisu. Oni koji jesu, plaćali bi onda porez svojoj vjerskoj organizaciji ili sekti. Ovako katolici plaćaju onima koji vjeruju u Yodu ili Godzilu. Hinduisti plaćaju za pravoslavce i muslimane. Ateistima i onima koji o tome uopće ne razmišljaju ne plaća nitko, ali oni plaćaju svima. No, da se takav porez uvede, fasade ne bi bile ni približno tako svjetlucave.
Došla su sa Kaptola i zabrinjavajuća upozorenja kako se sve više ljudi okreće drugim sadržajima i oblicima zabave i razonode, te ne idu više u crkvu u tako velikom broju, kao što su išli u mrskom komunizmu. Jednostavno je ponuda sadržaja puno veća. No, ne bi ljudi išli svaki tjedan u kino da se 200 godina prikazuje jedan te isti film. Niti bi kupovali novine koje tiskaju iste vijesti još od 1870. godine. O tome bi duhovni oci trebali razmisliti. Ako su na zahtjev vremena i tržišta odgovorili gradnjom šoping centra, kina, kupnjom limuzina i zlata, možda bi malo trebalo poraditi i na sadržaju koje nude potencijalnim kupcima. A i marketingu.
U crkvu danas idu samo penzioneri, koji naslučuju približavanje susreta sa stvoriteljem, djeca koja moraju na vjeronauk radi prosjeka u školi i razni mutni tipovi koji se ne znaju čestito ni prekrižiti, a za duha svetoga misle da je Casper. A i takvi idu samo da se vide na dnevniku, u prvom redu do oltara, na Božić, Uskrs ili na dan predizborne šutnje. Propovijedati poniznost, odricanje od ovozemaljskih dobara, milosrđe i solidarnost, a primati "izdašne milodare" od takvih " novih stupova hrvatskog društva" normalnim je ljudima postalo ne samo odbojno, nego i gadljivo. Kao i propovijedanje da je u redu ako ljudi rade i nedjeljom, pa čak ništa zato ako im se i ne plati, bitno je da stignu u crkvu, ostaviti danak pred oltarom utjehe i ljubavi.
Zato su ova biskupska naricanja kako je narod osiromašen duhovno i materijalno jer se okrenuo od crkve, šuplja, pokvarena i podmukla. Jednako kao i ona hadezeovska da oni nisu za to krivi. Ili esdepeovska da nam je krajnje vrijeme za odricanje i od vode i zraka, dok oni obilaze opustošenu zemlju u satelitski navođenim automobilima, sa obješenim raspelom na retrovizoru. I svi nam govore kako su vremena teška, ali moramo vjerovati u bolje sutra i spas. Jer, Isus nas sve voli. Samo, ta ljubav nije besplatna.

Oznake: vjera, sotonini potomci i pitomci, cijena vjerskih opredjeljenja