Stoljećima su se na ovim našim balkanskim brdima razni popovi, svećenici, hodže i redovnici svih vrsta i vjera izdavali za nekakve Čuvare nacionalnog, kulturnog i povijesnog identiteta. Svaki svojeg plemena i svojeg Boga, jer svi su se kleli kako je Bog samo jedan i kako je taj Jedan upravo onaj njihov. I kako je njihovo pleme jedino Njegovom rukom dirnuto i odabrano. Živjeli su ti božanskom rukom dotaknuti i vođeni ljudi kao bubrezi u loju. Narodi su gladovali, hodali goli i bosi, ali su uvijek prvo namirili trpeze svojh zastupnika pred božjim licem. Jeli su i pili ti zastupnici skupa, za istom trpezom. Istovremeno, njihova su se plemena međusobno ubijala, klala, sakatila, protjerivala, spaljivala. Sve po njihovim uputama i smjernicama, jer, tako je kroz njih narodu govorio Svevišnji i tako je moralo biti.
Taman kad se činilo da je plemenima došlo nešto i u glavu, pojavili su se novi Čuvari. Ovi su zastupali svetu ideju Domovine i Nacije. I opet se je kotač klanja, ubijanja i protjerivanja zavrtio. Na opće čuđenje u svijetu, ali, eto. To je to naše balkansko prokletstvo. I opet su Čuvari granica, domovina, otadžbina, nacionalne samosvijesti zajedno šetali, jeli i pili. A plemena su krenula ispuniti zadaću koju su im namijenile povijest i suvremeni oci domovina.
Prošlo je nekako i to, jer s vremenom prođe sve. I plemena su se na balkanskim brdima povukla svako u svoju jazbinu, ogradili su se i krenuli svijetlom i blistavom stazom po svoje obećane staklene perle, zrcalca i šarene češljeve. Jer, mora da je to smisao života i postojanja pod ovom kapom nebeskom, a to do sada nisu mogli imati upravo zbog onih drugih plemena, čijeg su se jarma nakon tisuća godina oslobodili, konačno i zauvijek.
No, pojavili su se opet Čuvari unutar samih plemena. Objasnili su narodu da sada jesu svoji na svome, ali da je tek sada važno odabrati i sačuvati političku ideju kako i kojim ćemo putem doseći ta obećana nam i dugo žuđena šarena stakalca i perlice. I opet su Čuvari zajedno sjeli, pili , jeli i raspravljali čija je ideja moćnija, tajanstvenija i nejasnija, te će kao takva ostaviti jači dojam na pleme. I opet je narod krenuo urlati i razbijati, sada sam na sebe i sam sebe, nestrpljivo očekujući onaj trenutak kada će dobiti mig od Čuvara svoje ideje, koja je, samorazumljivo, jedina ispravna i moguća, da opet krene klanje, ubijanje i protjerivanje.
Jer, balkanska su to crne šume na još crnjim brdima, a po njima ljudi, crnih duša i još crnjih misli. I njihovi ih Čuvari moraju nečim zabaviti, da im opet ne dođe nešto i u glavu. Pa da se zapitaju od koga ih i za koga to Čuvari čuvaju. I zašto se kroz stoljeća, i u vremenima teškim i onim manje teškim, jedino oni mogu svakoga dana do sita najesti

Oznake: čuvari kroz povijest

Danas je u saboru donesena nacionalna strategija za borbu protiv siromaštva.
Prvi korak novog plana za Hrvatsku bez siromaštva je ukidanje državnih potpora za zapošljavanje i stručno usavršavanje mladih.
Prijedlog vladajućih je zdušno podržala i najveća oporbena stranka, zaključivši kako 1600 kuna mjesečno mladim osobama s diplomom ionako ne znači ništa u životu.
A s obzirom da do diplome nisu došli kupnjom ili plagijatom (jer, da jesu, bili bi članovi neke od parlamentarnih stranaka i imali osigurano namještenje), znači da su učili i nekako se snalazili tijekom studija kako bi se mogli financirati, pa je za očekivati da će se snaći i bez te sitne naknade.
Također je donesena jednoglasna odluka o tome da se sva sredstva namijenjena povećanju socijalnih naknada i naknada za nezaposlene usmjere u budžete ministarstava, županija, državnih agencija i službi, s objašnjenjem da neznatno povećanje naknada neće nezaposlenima i siromašnima značiti ništa, a povećanje životnog standarda ljudi na čelima državne i lokalne samouprave te državnih službi i agencija je ionako jedan od osnovnih ciljeva bavljenja politikom.
Na kraju je donesena i Nacionalna strategija za povećanje bogatstva i blagostanja bogatih, koju je po izglasavanju premijer osobno odnio u jedan zagrebački toranj na potpis odobravanja.

Oznake: lošije danas za bolje sutra

Obilježavanju svjetskog dana kazališta pridružile su se i neke naše državne i javne institucije. Za zainteresirane su građane organizirale besplatne predstave u kojima će im ukratko prikazati svoje svakodnevne poslove i aktivnosti. Donosimo izbor najzanimljivijih predstava po žanrovima, kako bi se zainteresirana publika mogla odlučiti što će pogledati.
Hrvatski zavod za zapošljavanje predstavlja veliku "Općenacionalnu tragediju".
U saboru ide stalna predstava apsurda.
Vlada svima zainteresiranima priprema farsu s elementima tragedije.
Klasična horor predstava s elementima mistike i nadnaravnog ide u Ministarstvu gospodarstva.
U Ministarstvu poljoprivrede se daje tragikomedija zablude.
Ministarstvo rada priprema za sve zainteresirane napetu psihološku dramu bez happy enda.
U Ministarstvu sporta ide bajka za djecu, odrasle i naivne, u režiji ministra osobno: "Kad odrastem, smijenit ću vodstvo nogometnog saveza!"
Ured predsjednika republike priprema laganu komediju s pjevanjem. ( Ulaz na ovu predstavu je slobodan, ali će posjetitelji morati platiti naknadu za slušanje izvedenih glazbenih numera.)

Oznake: kazalište

Cijela zemlja posljednjih dana bruji o čudesnim začećima kod žena koje su mislile da nisu bile u situaciji da ostanu u drugom stanju. U javnost je izašla vijest o posebnom mjestu na kojem su mnoge žene blagoslovljene plodom u utrobi, zahvaljujući vjeri i molitvi.
Radi se o jednom franjevačkom samostanu u Dalmaciji, u kojem je potvrđeno nekoliko desetaka čudesnih začeća. Da se nešto veliko i sveto dešava, primijetilo se je još prije dvije godine. Tada je nekoliko redovnica iz jednoga slavonskoga samostana, nakon hodočašća i posjete franjevcima za blagdan svetog Ante, čudesno ostalo u blaženom stanju.
Slijedeće se je dvije godine slučaj ponovio, a redovnicama se je pridružio i veći broj žena koje su se htjele uvjeriti u čudo vlastitim očima.
Komisija HBK koja je istraživala cijeli slučaj zaključila je da se čuda događaju baš na tome mjestu zbog velike milosti božje i radosti u vjeri i molitvi za novi život. Velika se zasluga pripisuje i samim franjevcima, koji su svojim molitvama i isposništvom prizvali nebeski blagoslov i usmjerili ga potrebitim ženama u nevolji.
Sa svojim se svjedočanstvima javilo i nekoliko žena iz jedne male župe u Međimurju. One su božanskom milošću i nebeskom providnošću ostale u blaženom stanju na način koji nikako nisu mogle objasniti svojim muževima i obiteljima. Sve su one velike zasluge pripisivale lokalnom župniku crkve Uznesenja njegovoga. Župnik je organizirao molitvena bdijenja i duhovna pročišćenja sa zainteresiranim ženama tijekom većih blagdana i sam se je iznenadio čime je to rezultiralo.

Oznake: moć vjere, čudo nebesko

Povodom svjetskog dana voda prisjetimo se kako naša država gospodari tim prirodnim bogatstvom, kojeg posjedujemo u zavidnoj količini. Po zalihama pitke vode smo u samom europskom vrhu, a prema tom se energentu ponašamo racionalno, kao i prema svemu ostalome.
Tokove i korita rijeka ne čistimo i ne održavamo, tako da nas rijeke redovito plave, nisu plovne tamo gdje bi mogle biti, a šljunak iz tih istih rijeka prodaju nam naši susjedi, koji ga uredno vade i koriste na svojem području. I začudo, manje ih ugrožavaju poplave.
Dolazile su nam mnoge delegacije iz bogatih arapskih zemalja, zainteresirane da kupuju našu vodu. Ne da kupe tokove rijeka i zemljišta, nego samo vodu. Da dođu s tankerima na ušća rijeka u Jadransko more i crpe vodu. Mi smo ih, naravno, odbili. Jer smo ponosni, svoji na svome i ekološki osviješteni i prosvijećeni. Pa ne damo našu vodu za novce, nego ona lijepo odlazi u more. Od toga nema nitko ništa, ali barem se možemo busati u prsa da naše ribe piju najčišću vodu na svijetu.
Milijarde smo kuna utrošili na poticanje poljoprivrede, ali sustava za navodnjavanje nemamo. Jer nam se ne isplati. Izrael i Egipat su pustinjske zemlje i navodnjavaju pustinju kako bi proizvodili hranu, koju onda izvoze čak i nama. Jer su shvatili da je proizvodnja hrane osnovna strateška djelatnost svakoga društva. Mi smo onim pojedincima koji bi željeli navodnjavati polja o svojem trošku to zabranili, jer bi trebali prilagođavati zakone posebno za tako nešto. Bolje je ovako, ništa ne dirati, ništa se ne događa, a kad je suša i propadaju usjevi, onda udarimo kukati na sav glas.
Ista je stvar i sa obranom od poplave. Poplava je , u suštini, jedini spontani princip navodnjavanja poljoprivrednoga zemljišta, jedino nas malo muči što ju baš i ne možemo kontrolirati. No, na kraju krajeva, jeftinije nam je plaćati štete od poplava i suša, nego ulagati u mrežu kanala za navodnjavanje i odvodnjavanje.
O akumulacijskim jezerima za potrebe navodnjavanja da i ne pričamo, a i elektrane na mazut i ugljen su nam draže od hidroelektrana.
Ekosustav vodenih tokova i površina je vrlo osjetljiv i intervencije u njega je potrebno izvoditi krajnje oprezno, da se ne naruši krhka ravnoteža. No, to je i vrlo vrijedan i bogat izvor energije i sirovine i pametnim korištenjem se iz njega može izvući velika dobit. No, za to su potrebni trud i znanje, a mi smo dokazali da toga nemamo, a nemamo niti volje s tim se petljati, pa najbolje sve stavimo u zakonske okvire nemogućeg i svi smo mirni. Jedino nam voda i novac nepovratno otječu.
Stvari nisu nimalo bolje niti sa eksploatacijom vode za građanstvo i industriju. Pakiranje i prodaja "naše" vode dozvoljena je samo odabranim pojedincima. A komunalna distribucija polako doživljava sudbinu telefonije, plinovoda i tvornica. Komunalna infrastruktura građena sredstvima svih građana će se dati u privatne ruke, kako bi političke garniture na lokalnim razinama prikupile nešto novca na brzinu, te se mogle još godinu-dvije održati na vlasti. Netko će dobiti gotovo besplatno na upotrebu cijeli sustav koji smo mi financirali, kako bi nam njime distribuirao i skupo naplaćivao "našu" vodu, bogatstvo svih građana Republike Hrvatske. Za kraj treba dodati i sve glasnije najave naplaćivanja koncesija onim građanima koji su na svojoj zemlji, o svojem trošku iskopali bunare, kako bi imali vodu za život. Koncesije se, za čudo božje, najavljuju i na onim područjima gdje nema vodovodne mreže.
Dragi građani Hrvatske, sretan vam svjetski dan "naše" vode

Oznake: bu

ili, kada država smatra da su joj najveći problem to što na Korčuli u ožujku nemaju zimske gume na automobilima , što su u Valpovu svi kokošinjci izgrađeni bez dozvole i što je netko u Zaboku otišao punici cijepati drva, a nije se prije toga prijavio poreznoj upravi

Bila jednom jedna zemlja koja je imala problema s vodom. Zimi i za vrijeme kiša voda je plavila zemlju uz Veliku rijeku, a ljeti, za vrijeme suša i dugih perioda bez kiše, Velika je rijeka skoro presušivala i narod nije imao gdje pojiti stoku i od kuda natapati svoja polja. Nakon mnogo godina razmišljanja i katastrofa i nesreća koje su pogađale narod, vlada te zemlje došla je do zaključka što bi se trebalo napraviti. Odlučeno je da se napravi velika brana i iskopa veliko umjetno jezero na Velikoj rijeci.
I tako se započelo s radovima. Iskopalo se je veliko jezero i udarili su se temelji brane. Izgradnje brane je uvelike kasnila, troškovi su se povećali nekoliko puta, no projekt se ipak približavao kraju. Onda su jednoga dana premijer i ministri odlučili posjetiti to veliko čudo koje se gradilo u njihovoj zemlji zahvaljujući njihovoj domišljatosti, a usput i vidjeti zašto su radovi toliko kasnili i zašto su sa gradilišta same brane neprestano stizale pritužbe radnika i poslovođa na nepravilnosti i lopovluk. Velikom rijekom se je približavao vodeni val koji je do nove brane trebao stići za dva dana i to će biti prilika da se brana testira.
Državna delegacija stigla je na branu i obilazila je u pratnji rukovoditelja projekta i nadzornika. Tijekom obilaska unutrašnjosti brane, iz jedne je prostorije premijer začuo ritmičko lupkanje. Ispostavilo se je da je to kapala voda iz jednog slivnika umivaonika u toaletu. Baš u tom trenutku naletio je jedan od poslovođa zaduženih za održavanje, ujedno i sindikalni povjerenik koji je prijavio nepravilnosti u gradnji brane.
Premijera je zanimalo zašto iz slivnika pušta voda i kapa u kantu koja je podmetnuta ispod. Poslovođa mu je krenuo objašnjavati da je to nevažno, ali da mu je drago da su stigli on i ministri da se na licu mjesta uvjere kako se je brana gradila loše i kako je upitno hoće li izdržati veliki nalet vode.
Premijer je nastavio dalje s pitanjima o slivniku, a jedan od njemu najbližih ministara zaključio je da su se troškovi gradnje povećali zbog ovakvih loših izvedbi i propusta kao što je dotični slivnik. Upitao je poslovođu tko je odgovoran za to.
Poslovođa mu je odgovorio da je on nadređen svim ostalim poslovođama i da je upoznat sa svime što se na brani radi, pa tako i sa ovim slučajem, ali da nije mogao bolje napraviti posao jer je dobio brtve loše kvalitete, zato jer se je štedjelo na materijalu, kao i na cijeloj brani,a novci su odlazili u nečije džepove.
Tada je drugi ministar zaključio da su za kašnjenje u gradnji odgovorni ljudi poput poslovođe, jer nisu obavili svoj dio posla na vrijeme i kako treba, pa sada stalno netko gubi vrijeme jer mora prazniti kantu.
Poslovođa im je odgovorio da je on radio s onim što mu je nadzornik gradnje naručio, ali da je najveća opasnost u tome što se je cijela brana gradila tako, štedjelo se na kvalitetnom cementu i betonu i prema izračunima njegovih kolega brana neće izdržati nalet vode kada se napuni cijelo umjetno jezero ispred nje. Rekao im je i da su inženjeri to sve objasnili nadzorniku i rekli mu da se jezero ne smije napuniti do vrha. No, glavni nadzornik je odlučio da će ipak testirati branu u punom opterećenju, jer se je nakon uspješnosti toga projekta nadao mjestu doministra, za početak političke karijere.
Onda je jedan ministar upitao poslovođu zašto se višak vode ne može ispustiti u dva pomoćna jezera sa strane.
Poslovođa je odgovorio da ne može jer se je tek počelo s kopanjem tih jezera.
Onda je premijer uzeo papire i vidio da na njima piše da je država platila troškove kopanja dvaju pomoćnih jezera u koje bi se moglo odliti i neko manje more.
Poslovođa mu je tada rekao da im on upravo sve ove godine o tome govori i piše. Uzimaju se novci i prikazuju se troškovi i radovi koji uopće nisu napravljeni, a na kraju se može dogoditi velika nesreća i zlo.
Premijer mu odgovori da on u to ne vjeruje i da su jezera sigurno tu negdje. Ta nadzornik je čovjek iz njegove stranke i osoba od njegova osobnog povjerenja.
Uglavnom, premijer i ministri su zaključili da se je gradnja malo odužila, ali da se je sve po planu privelo kraju, te da će se za dva dana sustav brane testirati na djelu pod punim opterećenjem. Poslovođa je optužen za rast troškova, jer se zbog njegovog nemara za slivnik morala naručiti i kupiti još i dodatna kanta.
Vodeni val je naišao, jezero se napunilo, brana nije izdržala nalet vode jer su tisuće kubika betona i metri armature završili u vikendicama i garažama nadzornika i njegovih stranačkih prijatelja i kumova, voda je opet poplavila kuće i polja u donjem toku Velike rijeke. Srećom, nije bilo ljudskih žrtava jer su se ljudi sklonili na vrijeme, ne vjerujući obećanjima vlasti da mogu biti sigurni kada oni o njima vode brigu. Pomoćna jezera nisu mogla primiti puno vode, jer su u stvarnosti bila veličine da u njih stane jedva desetak pataka.
Komisija za utvrđivanje istine o ovom događaju oslobodila je krivnje glavnog nadzornika, premijerove osobe od povjerenja. On se je na saslušanju pravdao time da ga poslovođe nisu obavještavale o napretku gradnje i propustima koji su se dešavali. Na kraju je za glavnog krivca proglašen poslovođa koji je sve to godinama prijavljivao vladi. Optužen je da je znao kakvi se propusti rade tijekom izgradnje, ali ih nije prijavio nadležnim tijelima. Kada je u svoju obranu iznio da je sve to uredno prijavljivao nadležnom ministarstvu i samom premijeru, ministar i premijer su pozvani na sud da svjedoče o tome. Premijer je rekao da ništa od toga nije istina, a ministar se pravdao da je on dobio nekakve papire i dokumente i da ih je baš uzeo sa sobom kada su krenuli u obilazak brane, dva dana prije katastrofe. Da mu ih stručnjaci na licu mjesta pojasne.
Na pitanje suca što je točno pisalo u tim dokumentima koje je ministar dobio i nosio sa sobom na branu, rekao je da se ne sjeća točno. Nije ih mogao dati sudu na uvid, jer ih je zaboravio u kontrolnoj sobi brane, a poslije ih je sve, zajedno sa veličanstvenim trijumfom vladine pameti i poduzetnosti, odnijela voda.
Premijer je i dalje ostao premijer, ministar je ostao ministar, jer je i on bio premijerov čovjek od povjerenja. Glavni nadzornik radova na brani promaknut je u ministrovog glavnog savjetnika, jer se je na vrijeme sklonio sa brane. Time je dokazao da je sposoban predvidjeti kada je povoljan i pravi trenutak za pametan potez od kojeg će svi imati koristi. Vlada se je u inozemstvu nanovo zadužila kako bi isplatila odštetu ljudima čija je imovina stradala u poplavi. Kako je najveću štetu pretrpjela upravo država, koja je gradila branu koju je voda odnijela, najveću nadoknadu je na temelju toga vlada isplatila sama sebi.
Poslovođa je, pod pritiskom javnosti, ipak osuđen samo uvjetno i pušten. Dao je otkaz u poduzeću, rastao se od žene, prepisao svu imovinu na nju i djecu i nestao. Povremeno se javi kakav pastir, lovac ili šumar koji ispriča ljudima priču o čovjeku zaraslom u bradu i dugu kosu, koji se skriva od ljudi. Nekada obilazi gorske potoke i riječice, te zna cijele dane provesti promatrajući dabrove kako grade brane i plave dijelove šume.

Oznake: zemlja čuda

Nakon slučaja iskakanja pornografskih sadržaja na svećenikovo računalo, javili su se mnogi građani sa sličnim primjerima. Svjedočili su o slučajevima kada je pred njih u raznim situacijama znalo štošta "iskočiti".
Don Nedjeljko Ivanov: "Ti dječaci neprestano su iskakali pred mene. Što sam se ja više skrušeno i pokajnički molio da me Svevišnji oslobodi tih napasti, to su oni bivali drskiji i nasrtljiviji."
A. H., čuvarica jednog redovničkog samostana: "Svake godine, par mjeseci nakon što se naše sestre vrate s redovnog hodočašća u društvu sjemeništaraca, počinju im na neobjašnjiv način iskakati trbusi."
Ivo Sanader: "Ja sam uzeo torbu, te kao i svakoga dana krenuo sam na tržnicu po nešto povrća i smokve. Putem sam primjetio da mi u torbu uskaču nekakvi novci. Nisam imao pojma o čemu se radi, te sam torbu odlučio odnijeti stranim stručnjacima u Austriju, da oni ispitaju cijeli slučaj."
Radimir Čačić: "Potpuno razumijem velečasnoga iz HBK. Vjerujem da pred njega neprestano iskaču pornografske slike. Pa pred mene dok vozim neprestano iskaču Mađari."
D. F., nezaposleni samouki kipar: "Vozim se ja sa ženom kući sinoć, idemo od njezinih, malo se popilo. I pred nas najedanput iskoči stup."

Oznake: čuda neviđena

...s premijerom po Australiji...
Na putovanje u Australiju premijer se odlučio nakon što je cijeli dan razmišljao i zaključio kako već dugo nije nikuda išao. Barem ne nikuda daleko. Uzeo je globus, zavrtio ga i stavio prst na njega. U maniri pravog državnika i političara, donesena je odluka da idemo u Australiju.
U avionu su svi osim mene većinom spavali. Ja sam jako nervozan u avionu i nikada ne mogu zaspati. Dugo je vremena budna bila i predstojnica vladinog Ureda za ksenolingvistiku, Ingrid Antičević. Ona je pričala strane jezike sa zainteresiranim putnicima, no nakon nekog vremena je naglo utihnula i zaspala. Mislim da su joj stjuardese na inzistiranje ostalih putnika stavile sredstvo za smirenje u čaj.
Protokol premijerova ureda nas je brifirao da je posjet dogovoren na najvišem državnom nivou. Šef protokola nas je prvo odveo u posjet jednom predgrađu glavnoga grada ove velike i lijepe zemlje. Tamo smo u gradskoj vijećnici prekinuli gradonačelnika i domara pri objedu. Djelovali su dosta zbunjeno, no primili su nas na najvišem nivou. Tajnica nam je svima skuhala instant kavu, a domar je poslao portira u market po pivo i sprite. Strpljivo su nas slušali i odgovarali na sva pitanja. Tek kada se gospođa Antičević aktivnije uključila u razgovor, domaćini su postali nervozni, pa smo posjet priveli kraju. Na odlasku smo razmijenili darove. Premijer je domaćinu uručio orden Republike Hrvatske s likom nekog kralja i time ga prilično zatekao. Gradonačelnik je premijeru uručio prepariranu glavu neke ribe koju je držao na zidu.
Sutradan smo posjetili centar hrvatskih iseljenika u drugom gradu. Mislim da nas niti tamo nisu očekivali, jer smo u centru zatekli samo nekoliko starijih gospođa koje su radile ručni rad. Upali smo u živu raspravu o tome treba li se njihova udruga razdvojiti na dvije zasebne udruge, za pletenje i heklanje, ili treba ostati jedinstvena. Premijer je naglasio kako je opet trenutak za naglašavanje jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske, što su simpatične gospođe dočekale s odobravanjem. Zatim su premijeru pokazale svoje najbolje radove. Premijer ih je kratko upoznao sa reformama koje provodi na području pokretanja gospodarskih aktivnosti i unapređenju poljoprivredne proizvodnje. Na odlasku su gospođe premijeru poklonile goblen s motivom hrvatskog grba, unutar stilizirane konjske potkove.
Nakon posjete još jednom predgrađu u najvećem gradu, pojavile su se sumnje u sposobnost protokola. Već smo četiri dana ovdje, a premijera ili predsjednika Australije nismo vidjeli niti na televiziji. Jedino premijer nije ništa sumnjao i s oduševljenjem se susretao sa svakim koga mu je dovodio šef protokola.
Sljedećeg dana smo krenuli u unutrašnjost zemlje. Nekoliko se puta naša kolona zaustavljala kako bi se svi nadivili klokanima, životinjama kojih je ova zemlja prepuna. Skakuću uokolo na dugim nogama. Odbacuju se repom, a na trbuhu imaju tobolac u kojem nose mladunce i ostale sitnice. U automobilu smo raspravljali što bi svatko od nas nosio u tobolcu da ga ima. Složili smo se i da Sanader ne bi trebao torbe da je imao tobolac. Stigli smo u mali pustinjski gradić gdje smo opet posjetili jednu hrvatsku zajednicu. U domu kulture premijer je namjeravao održati konferenciju za tisak. Iznad stola za kojim smo sjedili visjele su slike nekih ljudi s potkovama na glavi. Premijer je namjeravao govoriti o prednostima koje je Hrvatska ostvarila ulaskom u Europsku Uniju, poput jeftinijeg mobilnog telefoniranja i uvrštavanjem hrvatskog jezika među službene jezike Unije. Na početku se je okupljenima obratila predstojnica Ureda za ksenolingvistiku. U publici je počelo komešanje, a zatim su krenula dobacivanja i skandiranja. I odavde smo morali krenuti ranije zbog gospođe Ingrid. Na povratku u hotel jedino se premijer iskreno veselio svaki put kada je ugledao klokana. Lice mu je nakon nekog vremena uhvatio grč.
U hotelu se nekoliko nas dogovorilo da gospođu Ingrid Antičević moramo nekako staviti pod kontrolu. A kada se vratimo u Zagreb, potrebno je ozbiljno ispitati smisao postojanja Ureda za ksenolingvistiku. Jezike koje ona govori ne govori očito nitko drugi na kugli zemaljskoj. A u slučaju dolaska vanzemaljaca, radi dobrobiti čovječanstva i galaksije, za nadati se je da alieni neće prvo s njom razgovarati.
Konačno nas je primio niži službenik australskog parlamenta. Djelovao je kao da ga je druženje s nama i s hrvatskim premijerom dopalo po nekakvoj kazni ili izgubljenoj okladi. On nas je odveo do naselja domorodaca. Oni po cijele dane sjede u hladu, a zabavljaju se tako da pušu u dugačku šuplju granu i tako sviraju. Premijer je za njih pripremio govor na temu uvođenja novih znanstvenih disciplina u hrvatski školski sustav. No, opet im se prva obratila ksenolingvistica. Nakon nekog vremena domoroci su prestali sa sviranjem u grane i počeli se razilaziti. Mi smo se vratili u hotel. Postali smo dosta nervozni.
Posljednjeg dana boravka u Australiji nas je trebao primiti njihov premijer, no ispričao se hitnim odlaskom u bolnicu. Šef protokola nas je odveo kod jedne gospođe, opet u predgrađe, koja je porijeklom sa jednog našeg otoka. Ona izrađuje rukom oslikane suvenire, uglavnom na porculanskim kineskim tanjurima, kombinirajući hrvatske i australske motive. Premijeru je poklonila jedan veliki tanjur na kojem je naslikan klokan u crnoj uniformi, s kapom na kojoj je potkova. Nismo mogli ne primijetiti popularnost potkove među Hrvatima ovdje u Australiji. Izgleda da su prije pojave automobila i kamiona naši ljudi ovdje bili vrlo cijenjeni kauboji.
Spremamo se za odlazak. Sutra krećemo na Novi Zeland. Protokolu više ne vjeruje nitko ništa, tako da uopće nismo sigurni gdje ćemo završiti. Ksenolingvistica se uspjela posvađati sa sobarom koji je Azijac, bog te pitaj na kojem jeziku. Sreća da sutra odlazimo.

Oznake: putopisi

Zna se . Što su do jučer znali samo u HDZ-u, od jučer smijemo službeno znati svi. Mada smo mogli nešto naslutiti. Kao, novaca nema, znalo se tko je mogao do njih, ali oni nisu ništa vidjeli. Odnio nepoznat neko, ništa, uzet će se drugi.
Svima je to bilo jasno. Jedino oni koji su nosili novce u torbama vele da nemaju pojma o čemu se tu radi. Neki su se branili da nisu odavde. Neki da su i oni tek sada došli. A novce u torbama su preko granice nosili još samo protivnici Čaka Norisa, na VHS-u, sredinom osamdesetih. I hrvatski premijer. Čovjek ispred stranke koja je stvorila ovakvu Hrvatsku, ovakav model ponašanja usadila kao poželjan i na kraju jedini mogući, ako ste htjeli nešto raditi ili dobiti.
Džabe se sad Karamarko pjeni kako su krivi ljudi, a ne stranka. Nisu ti ljudi došli ispred pčelarske udruge. Nego ispred stranke. Njegove. I vodili su državu. Može se ova presuda stupnjevati kao i potresi i pretresati do besvijesti. Neke stvari su jednostavno činjenice. Sve te nove snage, novi ljudi, sve daljine koje su dosegli, svo znanje – iskorišteno samo za jedno. Punjenje džepova, svojih vlastitih i stranačkih, rodbinskih, rodjačkih, kumovih... I crkvenjačkih. Da se ne zaborave gorljivi zagovaratelji sa Kaptola. Nema takve naftne platforme koja može izbušiti dovoljno duboku paklenu jamu kamo su naši biskupi zaslužili da ih se smjesti... Samo zbog predizbornih savjeta iza oltara.
Sada se priča po medijima kako će to potresti hrvatsku političku scenu iz temelja. Kako će se dogoditi tektonske promjene. I događaju se. Stranka koja je osuđena kriminalna organizacija, specijalizirana za pljačku vlastitog naroda i države ne može se obraniti od koalicijskih partnera. Raznih vrsta, oblika i profila. Jedino im je svima zajednička trgovačko-mešetarska struka. Sve te ruže i ostalo hrvatsko cvijeće je zaključilo – ispravno!- da politika služi jedino vlastitom bogaćenju, preko leđa onih koji su vam dali glas. Pa su se pametno priklonili onima najboljima u tome, da već uče od magistara zanata, kad su vlastiti slabo ispekli. Pa neće valjda u kokošinjac, među ove što ne znaju niti elektroničku poštu poslati kako treba...
Vrhunac blesavosti i idiotarije su donijele jedne dnevne novine na naslovnici. Nešto kao " da li je ovo vrijeme za novi početak Hrvatske". Sa 200 milijardi duga, upropaštenom industrijom, poljoprivredom, pola je države penzionirano, tko ne radi za državu bolje da se baci u Savu...
Idealno je vrijeme za novi početak. Ali negdje drugdje, ne ovdje. I za to se ipak još jednom, na kraju balade, trebamo nakloniti i zahvaliti se. Zna se kome. Vjerojatno nećemo postati bolji ljudi zbog toga. No, bar ćemo moći s olakšanjem opsovati i pljunuti.

Oznake: Povratak u budućnost

Građani u našoj zemlji svoje automobile registriraju prema mjestu boravišta. Velike korporacije, banke, supermarketi, krupni kapital mogu svoje automobile i kamione registrirati gdje će ih to najmanje koštati, čime će i samoj državi plaćati manja davanja.
Građanima se objašnjava kako smanjenje broja bolnica ide njima u korist i kako će morati plaćati sve skuplje zdravstveno osiguranje jer država više za to nema novaca. Istovremeno država financira biskupima fasade od dragog kamenja.
Građanima se oduzima imovina, isključuju im se struja i voda, blokiraju im se računi zbog nekoliko stotina ili tisuća kuna. Država istovremeno odabranima i podobnima otpisuje, oprašta i zaboravlja milijunske dugove i poreze.
Radnicima Vlada objašnjava kako je za njihovo dobro da rade više za manje novaca, jer je ionako kriza i nema se. Istovremeno, Vlada kupuje mobitele i nove automobile, za svaku sezonu odgovarajući model, da budu in.
Građane se uvjerava da je za njihovo dobro da što duže rade, tako će im mirovina biti veća. Građane Vlada istovremeno obavještava kako će njihove mirovinske fondove preusmjeriti u svoje gubitke i vizije.
Narodu se objavljuje kako smo ostvarili tisućljetne snove i kako smo sada, konačno, svoji na svome. Istovremeno, politika je stvorila uvjete bankama da ljude izbacuju iz njihovih domova i da im nekoliko puta naplaćuju iste dugove.
Građanima se pred svake izbore političke stranke umiljavaju kako će im služiti na dobrobit. Kad se dočepaju vlasti, naplaćuju im vodu, zrak i kubne metre građevina, koje su građani izgradili dok su se današnje garniture političara još klatile u ćaćinim mudima.
Seljacima njihov ministar objašnjava kako nije on kriv što nije uzeo novce iz europskih fondova, jer to nije njegov posao, kao što ništa nije njegov posao. Posao mu je jedino tu i tamo, kad usfali novaca, raspisati kakav namet, pa makar i na činjenicu da rijekom teče voda.
Mlade država uvjerava da samo obrazovani i školovani imaju šansu za posao. Kad se oni do grla zaduže i obrazuju, kažu im da se više u bijeli svijet ne ide trbuhom za kruhom, nego glavom za pameću.
Cijela se država razveseli tome kako smo pronašli naftu i plin u moru i kako bi konačno mogli nekud na zelenu granu. Umjesto planiranja o uključenju čim više domaćih kompanija u posao kad se jednom s njim počne, i Vlada i cjelokupna javnost raspravljaju o tome hoće li vađenje nafte uznemiriti ježince i sipe.
Građanima se naplaćuje najviši porez u Europi kako bi država, između ostalog, sanirala gubitke u svojim monopolističkim poduzećima. Istovremeno, država, koja je vlasnik HEP-a, kupuje struju od druge tvrtke.
Znam da su za državu i građane ovo sve sporedne i minorne stvari, no bilo bi zanimljivo doznati kako smo došli do njih. Ako nikom drugom, a ono barem medicini i antropologiji.

Oznake: napredak

Tri su događaja u posljednjih nekoliko dana još jednom pokazala pravo lice i narav organizacije koja se naziva Katoličkom crkvom u Hrvata. A ta je družba još jednom dokazala da u kriminalnim rabotama, zločinima, dvoličnosti, lažnom moralu, koristoljublju i ostalim gadostima nimalo ne zaostaje za političarima, gospodarskim stručnjacima-razbojnicima-kriminalcima i ostalim zločinačkim skupinama u društvu. Čak bi se moglo reći da i prednjače, te svojim "primjerenim ponašanjem" postaju uzor i vodilja ostalim bitangama i barabama.
Hijenska grabež i nezasitnost, mantra "još, još, još!"-najbolje bi bilo cijeli državni proračun i barem devet desetina svih nekretnina u državi, samo su neke od vrlina hrvatskih pastira duha i sljedbenika nauka poniznosti,skromnosti, milosrđa i pomaganja. No, to je svima već dugo vremena dobro znano. Onaj tko to želi vidjeti i shvatiti shvaća, većina se ipak uklopila u kalup negiranja istine i samozavaravanja.
Prvi i najgnusniji čin u kojem je glavnu ulogu imala crkva ticao se svećenika optuženoga i osuđenog za seksualno zlostavljanje djece. Crkva širom svijeta ima za takve slučajeve patentiranu dobro uhodanu praksu razmještanja osuđenih svećenika pedofila od jedne crkve do druge, dok im se ne izgubi trag i dok u javnosti ne splasne zanimanje za njih. Tako su prodavači karata za raj nebeski stvorili raj zemaljski za pedofile u svojim redovima. Papa i nadbiskupi u tim slučajevima preuzimaju ulogu šibicara, crkve i samostani postaju kutije, a pohotni dušebrižnik je kuglica . Svećenik, dakle zaposlenik organizacije Crkve, osuđen je za seksualno zlostavljanje djece. No, znamo da se u ovoj nakaradnosti koju većina njenih građana voli nazivati državom svi zakoni ne odnose na sve. A kad se neki zakoni i primjenjuju na sve, variraju intenzitetom i trajanjem. Tako se očito na članove crkve ne odnose svjetovni zakoni koji sankcioniraju spolne odnose s djecom. A crkva je svojega pripadnika kaznila zadanim molitvama u miru samostana.
U drugom se slučaju javio neki naš preuzvišeni, presvijetli i premudri biskup, nazvavši institucije vlasti sljedbenicima i nakotom sotoninim. Čija djela i riječi smrde na sumpor pakleni i truju duše i umove pravovjernoga puka hrvatskoga. Sve oko vlasti i na vlasti smrdi na pakao, komunizam, trulež. Presvijetlom gospodinu biskupu ne smrde jedino novci koje im ta vlast iz proračuna lijeva u debele guše. U ovom se slučaju zakoni o financiranju svega i svačega odnose i na crkvu. Niti psi ne laju na ruku koja ih hrani, pa vi sada zaključite o kakvom se profilu ljudi radi.
Na istoj je liniji bila i izjava biskupa iz Bosne. On je, u svojoj božanskoj mudrosti, zaključio kako je država Bosna i Hercegovina nakaradna i kao takva više ne može postojati. To je zaključio nakon 20 godina. Tijekom kojih ga je, kao i svaku drugu parazitsku ličinku, ta država izdašno financirala. Sada je izgleda ili nestalo novaca, ili ga se više ne sluša i slijedi pokorno i slijepo kao prije. Pa bi valjda državu trebalo rasformirati, a narod još jednom zavaditi i nahuškati jedne na druge, kako bi biskupova djelatnost blagoslova oružja ponovno procvala.
Toga se, ustvari, muškarci u haljinama i najviše boje. Blagoblejećem stadu hrvatskom polako, ali sigurno postaje jasno kako žive tusti gusani sa Kaptola, a koliko njih svakim danom prevrće kontejnere. Koliko god se dužnosnici Crkve trudili čvrsto držati svoje maske, svakim im danom sve više spadaju, nehotice ili ne, svejedno je. Zvijer svoje pravo lice i ćud ne može dugo skrivati. I koliko god se kler skrivao iza same religije, iza ideje koju propovijeda, iza vjernika i svojih sljedbenika, svakim danom sve više ljudi uviđa o kakvim se gnjusnim i ogavnim spodobama radi. Jer su svakom svojom riječju i djelom uvreda ne samo zdravom razumu, nego i ideji i liku čovjeka na kojega se pozivaju i u čije ime "djeluju".

Oznake: sodome i gomore

Najnovija znanstvena istraživanja dokazala su da su za trenutno političko, gospodarsko, financijsko, moralno i socijalno katastrofalno stanje društva glavni krivac seksualne navike Hrvata.
Navika koja je najviše doprinijela tome je među Hrvatima ujedno i najpopularnija i najraširenija, a radi se o njihovoj želji da istovremeno budu seksualno iskorišteni i da pri tome ostanu pošteni i nevini.
Na drugom je mjestu stara hrvatska navada da se bude iskorišten, ali bez čina penetracije.
Trećim glavnim uzročnikom svih problema u državi smatra se neutaživa želja za činom lupanja po trnju s tuđim spolnim organom, a sve u ime reda, rada i rasta.

Oznake: ljubi bližnjega svoga

Pukim je slučajem spriječena dugo planirana slovenska invazija Istre. Naši su susjedi odlučili iskoristiti trenutak dok su oči cijelog svijeta uprte na sukob Rusije i Ukrajine oko Krima, te okupirati naš najveći poluotok, kako bi na njemu izgradili vlastitu vojnu luku u koju bi smjestili bojnu barku iz sastava ratne mornarice. Prema nekim informacijama taj im naš teritorij treba i za izgradnju skijaške skakaonice, kako im skakači ne bi više završavali u Austriji ili talijanskim teritorijalnim vodama.
Invaziju je osujetio i spriječio mužjak sredozemne medvjedice.
Slovenski su se komandosi iskrcali na obalu kraj Rovinja, obučeni u kostime sredozemne medvjedice. Kako je ovih dana ta životinja često viđena na našim obalama, a u tijeku je i karneval, zaključili su kako tako maskirani neće na sebe privući veliku pozornost. Dalje im je bio plan preuzeti lučku kapetaniju i tunel Učku, te tako kontrolirati cestovni pristup Istri, dok im ne stigne pojačanje.
No, na nesreću elitnih pripadnika slovenske vojske, kada su se iskrcali i počeli polako puzati prema kopnu, u kostimima koji su ih dosta sputavali, u blizini se zatekao pravi mužjak sredozemne medvjedice. Vidjevši toliko pripadnika svoje vrste na okupu, osjetio je spolni nagon i nasrnuo na prvog komandosa koji mu se našao u blizini. Na nesreću, radilo se o zapovjedniku desantnih jedinica, poručniku Primožu M. ( 48). Slučajni su prolaznici primijetili da nešto nije u redu tek kada su čuli da jedna medvjedica u klinču zapomaže na slovenskom, a ostale, poredane u krug, joj daju savjete, također na slovenskom jeziku.
Pozvali su policiju, koja je u trenutku dolaska zatekla slovenskog bolničara kako pomaže šokiranom zapovjedniku. Policajci su u prvi mah ostali zapanjeni do kojeg je stupnja sredozemna medvjedica evoluirala, toliko da imaju vlastitu medicinsku službu. Kada su shvatili o čemu se radi, pohapsili su sve slovenske vojnike.
Jedan se specijalac ipak uspio probiti i krenuti na Učku. Pred Pazinom je šokirao lovce u redovitom nedjeljnom opijanju na svježem zraku. Kada su lovci pozvali policiju i objasnili policajcima da je pokraj njih šumom protrčala sredozemna medvjedica naoružana jurišnom puškom AK- 47, policajci su ih sve razoružali i odveli na hitno medicinsko vještačenje.
Toga posljednjega slovenskog komandosa razoružao je i uhitio čuvar u jednom pazinskom supermarketu. Čuvaru je, naime, bilo sumnjivo da sredozemna medvjedica pod prijetnjom oružja traži cigarete Filter 57, za koje ni on ni prodavačica nisu čuli

Oznake: rat na vratima

Nekako se čini da novi prijedlog zakona o radu koji je prihvaćen u saboru ne govori o poslu ministara, zastupnika, župana, gradonačelnika, pročelnika i šefova raznih državnih službi i agencija i mnogih sličnih. Sve ono, zapošljavanje preko agencija, prekovremeno, danas dva sata, sutra tri, pa malo ovdje pa malo ondje. U saboru se većina skupila samo za glasanje. Prije toga kava za dvije kune, ručak za 12, dignuli ruke i nestali. Ipak je bio petak, popodne, vikend, lijepo vrijeme, službeni automobili s karticama za gorivo čekaju i mame. Mislim da se to o lakšem otpuštanju i zapošljavanju na njih ne odnosi, još manje o prekovremenom radu.
Mislim da zakon neće puno pogodovati niti poslodavcima i obrtnicima koji se bave proizvodnjom. Pod pretpostavkom da im treba određeno vrijeme da obuče radnike za rad, ne znam kakvog bi interesa imali u tome da zapošljavaju ljude na par sati ili ih neprestano mijenjaju. A iz bliskog iskustva mi je poznato da se proizvodi koliki su zahtjevi na tržištu, nekada je potrebno raditi i u tri smjene, a nekada se dogodi da su ljudi više dana kod kuće jer posla nema. Jedino o čemu bi tu država preko zakona trebala voditi brigu je to da se radnicima plati sav prekovremeni rad. Ostalo ovisi o stanju na tržištu.
Sad se dolazi do nekakvih agencija za zapošljavanje. Preko kojih bi se većina novog zapošljavanja trebala odvijati. Na takav način funkcioniraju poslovi zaštitarstva i uslužnog čišćenja. Zato je u tim djelatnostima sve prepuno mutnih tipova, polukriminalaca i kriminalaca, kojima država, odnosno kriminalci koji su vlast pogoduju prilagođavajući zakone i propise. Do sada se u tim granama poslovalo otvoreno kršeći zakone, jer su kazne bile daleko manje od profita koji je nezakonito ostvaren, naravno, preko leđa radnika. Poslodavac je povećao dobit na nezakoniti način, država je nešto uzela na račun kazni, jedino je radnik ostao i bez dijela onoga što mu je zakonom bilo zajamčeno. Sada se takvo legalno reketarenje želi proširiti na sve djelatnosti. I omogućiti prvenstveno najvećem feudalcu u državi da još poveće svoj imetak. Jer, činjenice su te da će onaj koji će imati takvu agenciju dobiti i državne subvencije. A radnika će moći na određeno vrijeme prijavljivati u nedogled.
Radnici će biti prisiljeni raditi i po par sati dnevno, prihvatiti satnicu kakva im se ponudi, jednostavno jer je situacija na tržištu rada takva da je ponuda poslova minorna a broj nezaposlenih raste. Tako je gospodin iz Agrokora do sada radnika plaćao 2800 kuna mjesečno. Sad mu je država omogućila da otvori sam svoju agenciju za zapošljavanje, od tih 2800 kuna uzme radniku 500 kuna mjesečno jer ga je zaposlio kod sebe- preko svoje agencije-, a od države će još dobiti i subvencije jer je zaposlio čovjeka. U toj kombinaciji njemu se isplati i izmišljati radna mjesta.
Premijer nam priča da se tako radi i u Njemačkoj. Ne znam, ali nekako sumnjam. Mi smo nakon 24 godine samostalnosti dužni preko 200 milijardi, nezaposlenih je preko 20 %, svaki drugi mladi čovjek ne radi, tri godine nam pada BDP, izvoz... Da Nijemci rade takve pizdarije, danas bi vjerojatno svi pasli travu. Samo se nadam da je nakon ovog izglasavanja u saboru ljudima kod nas postalo jasno što se i kako radi s lopovima i kriminalcima na vlasti...

Oznake: zor