U Hrvatskoj ništa novo

20 ožujak 2014


ili, kada država smatra da su joj najveći problem to što na Korčuli u ožujku nemaju zimske gume na automobilima , što su u Valpovu svi kokošinjci izgrađeni bez dozvole i što je netko u Zaboku otišao punici cijepati drva, a nije se prije toga prijavio poreznoj upravi

Bila jednom jedna zemlja koja je imala problema s vodom. Zimi i za vrijeme kiša voda je plavila zemlju uz Veliku rijeku, a ljeti, za vrijeme suša i dugih perioda bez kiše, Velika je rijeka skoro presušivala i narod nije imao gdje pojiti stoku i od kuda natapati svoja polja. Nakon mnogo godina razmišljanja i katastrofa i nesreća koje su pogađale narod, vlada te zemlje došla je do zaključka što bi se trebalo napraviti. Odlučeno je da se napravi velika brana i iskopa veliko umjetno jezero na Velikoj rijeci.
I tako se započelo s radovima. Iskopalo se je veliko jezero i udarili su se temelji brane. Izgradnje brane je uvelike kasnila, troškovi su se povećali nekoliko puta, no projekt se ipak približavao kraju. Onda su jednoga dana premijer i ministri odlučili posjetiti to veliko čudo koje se gradilo u njihovoj zemlji zahvaljujući njihovoj domišljatosti, a usput i vidjeti zašto su radovi toliko kasnili i zašto su sa gradilišta same brane neprestano stizale pritužbe radnika i poslovođa na nepravilnosti i lopovluk. Velikom rijekom se je približavao vodeni val koji je do nove brane trebao stići za dva dana i to će biti prilika da se brana testira.
Državna delegacija stigla je na branu i obilazila je u pratnji rukovoditelja projekta i nadzornika. Tijekom obilaska unutrašnjosti brane, iz jedne je prostorije premijer začuo ritmičko lupkanje. Ispostavilo se je da je to kapala voda iz jednog slivnika umivaonika u toaletu. Baš u tom trenutku naletio je jedan od poslovođa zaduženih za održavanje, ujedno i sindikalni povjerenik koji je prijavio nepravilnosti u gradnji brane.
Premijera je zanimalo zašto iz slivnika pušta voda i kapa u kantu koja je podmetnuta ispod. Poslovođa mu je krenuo objašnjavati da je to nevažno, ali da mu je drago da su stigli on i ministri da se na licu mjesta uvjere kako se je brana gradila loše i kako je upitno hoće li izdržati veliki nalet vode.
Premijer je nastavio dalje s pitanjima o slivniku, a jedan od njemu najbližih ministara zaključio je da su se troškovi gradnje povećali zbog ovakvih loših izvedbi i propusta kao što je dotični slivnik. Upitao je poslovođu tko je odgovoran za to.
Poslovođa mu je odgovorio da je on nadređen svim ostalim poslovođama i da je upoznat sa svime što se na brani radi, pa tako i sa ovim slučajem, ali da nije mogao bolje napraviti posao jer je dobio brtve loše kvalitete, zato jer se je štedjelo na materijalu, kao i na cijeloj brani,a novci su odlazili u nečije džepove.
Tada je drugi ministar zaključio da su za kašnjenje u gradnji odgovorni ljudi poput poslovođe, jer nisu obavili svoj dio posla na vrijeme i kako treba, pa sada stalno netko gubi vrijeme jer mora prazniti kantu.
Poslovođa im je odgovorio da je on radio s onim što mu je nadzornik gradnje naručio, ali da je najveća opasnost u tome što se je cijela brana gradila tako, štedjelo se na kvalitetnom cementu i betonu i prema izračunima njegovih kolega brana neće izdržati nalet vode kada se napuni cijelo umjetno jezero ispred nje. Rekao im je i da su inženjeri to sve objasnili nadzorniku i rekli mu da se jezero ne smije napuniti do vrha. No, glavni nadzornik je odlučio da će ipak testirati branu u punom opterećenju, jer se je nakon uspješnosti toga projekta nadao mjestu doministra, za početak političke karijere.
Onda je jedan ministar upitao poslovođu zašto se višak vode ne može ispustiti u dva pomoćna jezera sa strane.
Poslovođa je odgovorio da ne može jer se je tek počelo s kopanjem tih jezera.
Onda je premijer uzeo papire i vidio da na njima piše da je država platila troškove kopanja dvaju pomoćnih jezera u koje bi se moglo odliti i neko manje more.
Poslovođa mu je tada rekao da im on upravo sve ove godine o tome govori i piše. Uzimaju se novci i prikazuju se troškovi i radovi koji uopće nisu napravljeni, a na kraju se može dogoditi velika nesreća i zlo.
Premijer mu odgovori da on u to ne vjeruje i da su jezera sigurno tu negdje. Ta nadzornik je čovjek iz njegove stranke i osoba od njegova osobnog povjerenja.
Uglavnom, premijer i ministri su zaključili da se je gradnja malo odužila, ali da se je sve po planu privelo kraju, te da će se za dva dana sustav brane testirati na djelu pod punim opterećenjem. Poslovođa je optužen za rast troškova, jer se zbog njegovog nemara za slivnik morala naručiti i kupiti još i dodatna kanta.
Vodeni val je naišao, jezero se napunilo, brana nije izdržala nalet vode jer su tisuće kubika betona i metri armature završili u vikendicama i garažama nadzornika i njegovih stranačkih prijatelja i kumova, voda je opet poplavila kuće i polja u donjem toku Velike rijeke. Srećom, nije bilo ljudskih žrtava jer su se ljudi sklonili na vrijeme, ne vjerujući obećanjima vlasti da mogu biti sigurni kada oni o njima vode brigu. Pomoćna jezera nisu mogla primiti puno vode, jer su u stvarnosti bila veličine da u njih stane jedva desetak pataka.
Komisija za utvrđivanje istine o ovom događaju oslobodila je krivnje glavnog nadzornika, premijerove osobe od povjerenja. On se je na saslušanju pravdao time da ga poslovođe nisu obavještavale o napretku gradnje i propustima koji su se dešavali. Na kraju je za glavnog krivca proglašen poslovođa koji je sve to godinama prijavljivao vladi. Optužen je da je znao kakvi se propusti rade tijekom izgradnje, ali ih nije prijavio nadležnim tijelima. Kada je u svoju obranu iznio da je sve to uredno prijavljivao nadležnom ministarstvu i samom premijeru, ministar i premijer su pozvani na sud da svjedoče o tome. Premijer je rekao da ništa od toga nije istina, a ministar se pravdao da je on dobio nekakve papire i dokumente i da ih je baš uzeo sa sobom kada su krenuli u obilazak brane, dva dana prije katastrofe. Da mu ih stručnjaci na licu mjesta pojasne.
Na pitanje suca što je točno pisalo u tim dokumentima koje je ministar dobio i nosio sa sobom na branu, rekao je da se ne sjeća točno. Nije ih mogao dati sudu na uvid, jer ih je zaboravio u kontrolnoj sobi brane, a poslije ih je sve, zajedno sa veličanstvenim trijumfom vladine pameti i poduzetnosti, odnijela voda.
Premijer je i dalje ostao premijer, ministar je ostao ministar, jer je i on bio premijerov čovjek od povjerenja. Glavni nadzornik radova na brani promaknut je u ministrovog glavnog savjetnika, jer se je na vrijeme sklonio sa brane. Time je dokazao da je sposoban predvidjeti kada je povoljan i pravi trenutak za pametan potez od kojeg će svi imati koristi. Vlada se je u inozemstvu nanovo zadužila kako bi isplatila odštetu ljudima čija je imovina stradala u poplavi. Kako je najveću štetu pretrpjela upravo država, koja je gradila branu koju je voda odnijela, najveću nadoknadu je na temelju toga vlada isplatila sama sebi.
Poslovođa je, pod pritiskom javnosti, ipak osuđen samo uvjetno i pušten. Dao je otkaz u poduzeću, rastao se od žene, prepisao svu imovinu na nju i djecu i nestao. Povremeno se javi kakav pastir, lovac ili šumar koji ispriča ljudima priču o čovjeku zaraslom u bradu i dugu kosu, koji se skriva od ljudi. Nekada obilazi gorske potoke i riječice, te zna cijele dane provesti promatrajući dabrove kako grade brane i plave dijelove šume.

Oznake: zemlja čuda

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.