Sedam smo godina pregovarali o uvjetima pod kojima ćemo ući u Europsku Uniju. Godina dana je prošla kako smo članovi te Unije. I još se iznenadimo svaki put kad nam iz Unije dođe naputak kako se u nekoj situaciji moramo ponašati. I čudimo se zašto moramo baš napraviti to i to i baš tako, a ne nekako drugačije. I onda se čovjek zamisli što su tih 7 godina radili svi ti silni pregovarački timovi i za što su primali plaću? Jer, svaki puta kad stigne kakva nova direktiva iz Europe, Hrvatska ostane zbunjena i tužna što je se mora držati, kao onaj medo u reklami koji bi htio samo ribu, ali mora kupiti i kelj i mrkvu i ajvar. Sedam su godina hrvatski stručnjaci slušali, ali izgleda da nisu ništa čuli. Ili shvatili. Pa danas i mi moramo kupovati ono što nam ne treba ili nešto čega imamo na pretek i kod kuće.
Sve te godine pregovaranja javnost nije mogla dobiti nikakve informacije o tome o čemu se pregovara i kako će se ispregovarano odraziti na naše svakodnevne živote. Ne treba to pretjerano niti čuditi, jer, ako se netko toga još sjeća, niti HDZ-ov ministar vanjskih poslova, koji je "kao" nadzirao pregovore, nije znao pred kamerama reći o čemu se u tom trenutku pregovara. Takvim stavom i nastupom vlasti su pokazale i kakvo mišljenje imaju o vlastitom narodu. Građani su tu samo da dignu za njih ruku i plate poreze, a o tome kako će te novce rasipati odlučit će političari sami, kako je red i poštenje.
Sve hrvatske Vlade ističu kako su nam turizam i poljoprivreda velike prednosti u odnosu na druge zemlje i kako ih moramo maksimalno iskoristiti. I tu dolazimo do još jednog slučaja koji nam zorno oslikava kako su se vodili pregovori o pristupanju Uniji i čime su rezultirali.
Prije par tjedana u poljoprivrednoj emisiji Hrvatskog radija bilo je govora upravo o načinu povlačenja sredstava iz europskih fondova za poljoprivredu i ruralni razvoj. U toj je emisiji gostovala jedna od bezbrojnih pomoćnica ministra poljoprivrede i izreferirala kako su oni u ministarstvu ostali iznenađeni uvjetima i pravilnicima koje trebaju ispoštovati i kojih se trebaju držati da bi mogli aplicirati za novčana sredstva. I da nisu imali dovoljno vremena pripremiti se za provedbu propisanoga. Osam godina pregovora i prilagodbe nije dakle bilo dovoljno i hrvatski se medo opet iznenadio. I nakon toga je slijedio vrhunac bahatog, nezainteresiranog i ponižavajućeg odnosa vlasti prema narodu, koji je zaštitni znak svih dosadašnjih vladajućih struktura. Pomoćnica je izjavila kako su oni možda u ministarstvu u nečemu pogriješili i kako im je zbog toga žao, ali da to što su oni možda pogriješili znači da nešto rade. I na to se, izgleda, sve u ovoj državi svodi. Bitno je da državne institucije nešto rade, a što, kako i zašto je nevažno. Tu pogrešku će u ministarstvu platiti slijeganjem ramenima. Poljoprivrednici će pogrešku svojeg resornog ministarstva , platiti jednogodišnjim gubitkom sredstava iz europskih fondova. I tako do slijedeće godine, kada će se netko opet iznenaditi. Pa vi sad izračunajte tko je tu bolje prošao.

Oznake: čuda neviđena

Imamo državu koja je zakonom onemogućila da državni službenik koji ne dolazi na posao dobije otkaz. Ali je zato zakonom omogućila kažnjavanje biciklista za vožnju jednom rukom, iako je biciklist invalid i nema drugu ruku.
Imamo državu u kojoj oni koji pokradu milijune državnog novca, ako priznaju zločin, odrade tri mjeseca guljenja krumpira i nakon toga su opet pošteni. Ali se zato država pobrinula da starica od 80 godina koja nije platila radio pretplatu, koja je inače protuustavna, završi u zatvoru i da joj se ovrši mirovina za dug.
Imamo državu u kojoj se one koji ubiju čovjeka ostavlja na slobodi ako se iskreno pokaju ili kupe premijeru automobil. Ali zato imamo zakone po kojima vas država može kazniti novčano ili strpati u zatvor ako lopova nazovete lopovom, a razbojnika razbojnika. Jer time kršiti kulturne i civilizacijske dosege.
Imamo državu koja dozvoljava likovima koji su ostali dužni stotine milijuna kuna poreza i stotine milijuna kuna radnicima i poslovnim partnerima da bez problema ponovno počnu varati sve oko sebe, samo pod drugim imenom. Ali zato imamo zakone prema kojima vas ekspresno izbace iz kuće ukoliko nemate čime platiti ratu kredita ili naknadu za slivne vode.
Imamo državu u kojoj biskupi i kardinali ljube ruke ubojicama djece i palikućama i proklinju vlast jer ne puše u isti rog s njima. Ali zato država ima zakone kojima dopušta tim istim biskupima da poput hijena grabe koliko i gdje stignu iz proračuna te iste države čiju vlast ne priznaju.
Imamo državu koja je trebala biti Švicarska. Oni koji su nam to obećavali danas imaju milijarde u švicarskim bankama. Mi ostali Švicarski vidimo na televiziji dva, tri puta godišnje kada prenose skijanje.
Imamo državu u kojoj nam političari govore da je kriza, ali da ne mogu stornirati kupnju tisuće automobila i telefona ili sebi smanjiti plaće, jer to ne dozvoljavaju zakoni. Ali se zato na dnevnoj bazi mijenjaju zakoni prema kojima se radnicima plaća može i mora smanjivati svaki dan, jer su oni glavni krivci za loše gospodarsko stanje.
Na sreću, narod je odlučio da više neće trpjeti takve svinjarije. Detektirao je glavne uzroke svih svojih problema i krenuo im se odlučno suprotstaviti: Smrt pederima! Dolje ćirilica! Prokleti komunisti!

Oznake: civilizacijski dosezi

Suočene s lošijom turističkom sezonom od očekivane, sve institucije vezane uz turizam su se odlučile na zajedničku akciju u koju polažu velike nade. Ministarstvo turizma i Hrvatska turistička zajednica u suradnji sa nekoliko ministarstava, državnih agencija i tijelima lokalne uprave i samouprave pokreću akciju pod nazivima "Hrvatska - mala zemlja za velike batine!" i "Mediteran, ne sjećam se kakav zbog potresa mozga".
Spoj je to avanturističkog, povijesnog i nadasve aktivnog turizma, koji stranim gostima nudi velike pakete iznenađenja, a sve uračunato u osnovnu cijenu ljetovanja. Kao što smo rekli, u pružanje novih usluga uključeni su svi, od lokalne do državne razine, a sve kako bi poboljšali uslugu i omogućili gostima da se kući vrate sretni, zadovoljni i prebijeni na mrtvo ime.
Priču će započeti policajci na granici, koji će gostima poželjeti dobrodošlicu u lijepu našu, a posebnu će pažnju posvetiti turistima iz Poljske i Slovačke, kojima će, s osmjehom i zahvalom na engleskom jeziku, razbijati na glavi konzerve tunjevine i šunke koju su turisti ponijeli sa sobom.
Posade turističkih brodova i trajekata će i na najmanje pritužbe sve putnike mlatiti veslima sa čamaca za spašavanje, a ukoliko će koji dosadni Austrijanac ili Belgijanac tri, četiri puta za redom pitati zašto trajekt nije isplovio po voznom redu, prije tri sata, bit će bačen preko ograde broda s replikom brodskog sidra privezanom za noge.
Ugostiteljski objekti su dobili slobodne ruke u proširenju svoje ponude, a neki su već iskočili u prvi plan razbijanjem inventara na glavama japanskih umirovljenika koji su pristojno pitali zašto je u ribljoj juhi, uz mrtvu ribu, i vrlo aktivni obad.
Prodavaonice autohtonih suvenira nude specijalne pakete koji uključuju precizne plastične replike pulske arene i kroše iznenađenja, te gipsanog tovara "Made in Laos" plus otvoreni prijelom nadlaktice, izazvan metalnom palicom "Made in India", zbog pitanja od kada u Laosu ima tovara.
Vrhunac ponude stranim gostima bit će povijesne tematske večeri, tijekom kojih će svo lokalno stanovništvo, predvođeno načelnicima i članovima općinskih vijeća, pokušati gostima dočarati razne događaje iz povijesti. Tako će zbunjene grupe Nizozemaca, Amerikanaca, Nijemaca, Čeha i sve ostale koji se zateknu u blizini, rivama, borovim šumarcima i preko suhozida natjeravati i mlatiti sabljama, kopljima i puškama udružene maskirane banda lokalnih gusara, uskoka, partizana i Borgova.
Novoj turističkoj ponudi naše zemlje najviše su se razveselili Česi, i inače skloni hrabrom kročenju tamo gdje nitko prije njih nije kročio. I na vlastitu žalost, još skloniji tome da se s takvih mjesta ne vraćaju.

Oznake: avanturistički turizam

Objektivno i nepristrano novinarstvo ovih dana u lijepoj našoj doživljava svoje zvjezdane trenutke.
I elektronički i pisani mainstream mediji pedantno provode u djelo sve zamisli i naloge pristigle bilo s državnog vrha, bilo izvana, iz sjedišta obavještajnih i informativnih struktura NATO saveza, SAD-a, Europske Unije...
Dok se otvoreno demonizira i proglašava teroristima i zločincima ne samo Vladimira Putina i vođe samoproglašenih narodnih republika na istoku Ukrajine, nego i cijelu Rusiju i samim time sve Ruse, o napadima i zločinima koje provodi država Izrael na palestinskom teritoriju gotovo nema niti slova. ( Sve ovo vrijeme ukrajinska vojska, potpomognuta dobrovoljačkim nacionalističkim odredima, s kopna i iz zraka puca po gradovima u istočnoj Ukrajini i ubija civile.)
I u Palestini je ubijeno 400 ljudi, skoro 100 djece. No, izraelske vojne akcije podupiru SAD i Europa, a mir i blagostanje koje Izrael donosi Palestincima utjeruju se američkim naoružanjem, pa to ne može biti zločin, nego borba za mir. Širom svijeta se događaju prosvjedi protiv izraelske agresije na palestinska područja, no niti o tome naši mediji ne govore. Donijeli su jedino vijest da je francuska vlada zabranila protuizraelske prosvjede, jer to je izgleda model koji moramo slijediti i mi. Po čemu su palestinska djeca manje vrijedna od one koja su stradala u rušenju civilnog aviona iznad Ukrajine? Zar ne zaslužuju niti biti spomenuta? Nisu li takav odnos i stav prema jednim ili drugim žrtvama omalovažavanje i pljuvanje na sve nevino stradale u suludim vojnim akcijama koje ne biraju sredstva i jednako tretiraju i vojne i civilne ciljeve?
U više novina se moglo pročitati i komentare koji su otvoreno zazivali ponavljanje scenarija s kijevskog Majdana i u Moskvi i drugim ruskim gradovima. Tko se zdrave pameti i s imalo ljudskosti u sebi može veseliti ponavljanju događaja i slika iz ukrajinskog glavnog grada ove zime?
Izgleda da se objektivnost i zdrav razum i logiku više ne može tražiti među novinarima koji na bilo koji način i pod svaku cijenu moraju izvršavati nečije naloge. A Jutarnji list, koji je jučer prednjačio u huškačkim bravurama kojih se ne bi posramio ni Goebbels osobno, prošlog je tjedna položio ispit i iz domaćih tekućih pitanja.
Iz pera glavnog urednika čitateljstvu i naciji je rastumačeno da sva radnička guščad i paščad može biti neizmjerno zahvalna Vladi i poslodavcima i sretna novim zakonom o radu. Koji je donešen za njihovo dobro. Pa će moći raditi do besvijesti. I biti sretni što ih se ne tuče. Barem za sad. No, ne treba gospodinu glavnom uredniku Jutarnjeg lista ništa zamjerati zbog tih nekoliko panegirika vladajućima. Sitnica je to u usporedbi s 700 milijuna otpisanoga poreza!

Oznake: Profesionalizam

Čak i ako je od Hrvata i od Jutarnjeg lista - previše je!
Količina ulagivanja, podilaženja i samosrozavanja profesije kojom nas je danas počastio Jutarnji list zaista izaziva osjećaj mučnine. I potvrđuje da se nismo odmakli dalje od toga da budemo tuđi konjušari. A s takvim nastupom drugo niti ne zaslužujemo.
Luđaci koji su oborili civilni avion - prvenstveno onaj ili oni koji su dali zapovijed za to, zaslužuju biti kažnjeni i u najmanju ruku zatvoreni na doživotnu robiju. O tome nema spora niti razgovora. I pri tom je apsolutno nevažno tko su oni.
SAD već duže vrijeme provode agresivne javne i tajne vojne kampanje diljem svijeta. Zadnjih ih mjeseci intenziviraju, jer su njihovi stručnjaci i analitičari zaključili da je to dobro i za njihovu ekonomiju i gospodarstvo. Stoga ne čudi kada američki predsjednik, dobitnik Nobelove nagrade za mir, govori da je zadnji čas da se Zapad trgne i odgovori Moskvi, što god to značilo.
No, ono što je danas izašlo u Jutarnjem listu čovjeka ipak mora malo začuditi i iznenaditi. Toliko "objektivnosti i nepristranosti" i ratnohuškačkih zaključaka nije bilo niti u ekstremnim nacionalističkim biltenima početkom devedesetih na ovim našim balkanskim brdima. Neki će reći da novinari i novine samo služe svoje stvarne gospodare i pišu ono što im se naloži, kao uostalom i cijela država. U tome sigurno ima dobar dio istine. No, ako im je i bio cilj stvoriti sliku u javnosti kakvu su nalogodavci naručili, to se je moglo učiniti i puno nepristranije i manje ulizivački i uvlakački. Ali, izgleda da nam je to uvlačenje postalo zaštitni znak.
Nekoliko novinara, komentatora, analitičara ili što već jesu u svojim tekstovima glavnog krivca za rušenje civilnog aviona vidi u Rusiji, odnosno Moskvi. Preciznije, osobno u Vladimiru Putinu. Iako istraga o nesreći još nije pravo ni započela, kod naših se velikana pera već sve zna.
Pritom su tri teze koje se provlače kroz te napise posebno zanimljive i ako imate i zrnce soli i pameti u glavi teško razumljive.
O snimkama razgovora između boraca samoproglašenih narodnih republika i slikama raketnih sustava na kojima nedostaje jedna raketa ne vrijedi puno trošiti riječi. Snimke imaju Amerikanci, nitko ne zna gdje su i kada nastale. Nije na odmet podsjetiti da su imali i snimke naredbi snajperistima da pucaju na demonstrante na kijevskom trgu. Poslije se ispostavilo da su pucali upravo demonstranti, organizirani i plaćeni upravo od SAD-a i Europe.
Prva teza je ta da su Rusija i Putin direktno odgovorni za rušenje aviona. I da podržavaju terorizam. Avion je srušen iznad Ukrajine, nema nikakvih dokaza da je ruska vojska u Ukrajini i da tamo djeluje.( Dok je s druge strane, nevezano uz to, ukrajinska vojska pucala na teritorij Rusije.) Borci za samostalnost istočno - ukrajinskih regija nisu u sastavu ruske vojske, niti je to teritorij Rusije. To što se oni žele priključiti Rusiji i što se od Moskve nadaju pomoći, ne može značiti da im je Moskva naredila na pucaju na civilni avion, ako su uopće oni i pucali. Rusiju su naši vrli novinari optužili da direktno potiče i sponzorira terorizam. Ne sjećam se takvih natpisa o sponzoriranju terorista od strane SAD- a i Europske Unije, kada su priznali i naoružavali terorističke skupine u Siriji. Naročito ISIL, koji još uvijek radi nezamisliva zvjerstva na tim područjima. Ili recimo u slučaju Libije, koja je također gurnuta u kaos građanskog rata, a sve je započelo poticanjem pobune i vanjskom intervencijom na aktualnu vlast, kako zapadne zemlje ne bi morale Libiji vratiti enormne dugove za naftu. Na kraju krajeva, tisak kod nas već duže vrijeme piše o nelegalnom prisustvu ruskih paravojnih snaga na području samoproglašenih narodnih republika u istočnoj Ukrajini, dok se prisustvo američkih agenata, špijuna, vojnih savjetnika i bog te pitaj koga sve ne u Ukrajini smatra kao nešto normalno i svakodnevno.
Druga, još besmislenija teza koju su novine donijele je ponavljanje optužbi zapadnih vlada da je Rusija kriva za sukobe u Ukrajini, pa i direktno za rušenje civilnog aviona zbog toga što je borcima protiv kijevske vlasti prodala svoje oružje! Valjda su im oružje trebali prodati SAD ili Australija, onda bi bilo sve u redu. A tko je ukrajinskoj vojsci prodao oružje? I zar je Rusija jedina zemlja na svijetu koja proizvodi i prodaje oružje? S čijim oružjem Izraelci ubijaju palestinsku djecu? Tko je naoružao već spomenuti ISIL u Siriji i Iraku? Tko je naoružao mudžahedine i talibane u Afganistanu? Iznijeti takvu tezu u novinama je kao da ste sve one koji će to pročitati odmah etiketirali idiotima i slaboumnicima koji ne znaju povezati dvije rečenice i sami doći do zaključka o tome što su pročitali, vidjeli ili čuli.
Treća iznijeta teza donosi nadanja naših novinara i novina o tome kakva će sudbina zadesiti Rusiju i Vladimira Putina. Prema tim nadanjima, očekuje se Putinov pad, a zatim transformacija Rusije u slobodnu i modernu zapadnu zemlju, kakva smo i mi.
Zaduženi do bola, tržište za svjetsku bofl robu, sirotinje na svakom ćošku, sve ono što je vrijedilo rasprodali smo u bescjenje, otvoreni smo za američke špijune i vojne baze i samo kao sove okrećemo glave ne bi li ugledali čiji otvor pa da se zavučemo u njega i tako dokažemo svoju pripadnost "zapadnom civilizacijskom krugu", koji iznad svega njeguje slobodu i demokraciju.
Nešto što je svakome za poželjeti, nema što!

Oznake: objektivno novinarstvo

Cijeli se svijet divi njemačkoj nogometnoj reprezentaciji.
Mi Hrvati u tom divljenju prednjačimo. Sad bi neki zlobnici mogli reći da je to naša povijesna uloga: nekad smo bili bečki konjušari, danas smo berlinski, odnosno briselski. Bilo kako bilo, zanimljiva je ta naša fascinacija Nijemcima, njihovim mentalitetom, načinom života, ponašanjem...
Generacije naših ljudi su svoj kruh zarađivale u Njemačkoj. Njemačka i Nijemci su nam, kako volimo govoriti, uzor u svemu. Nažalost, sve ostaje samo na tome da tako volimo govoriti. I to je ono što nikako ne mogu shvatiti. Toliko im se divimo i govorimo o njihovim uspjesima i postignućima, a onda, umjesto da se i mi tako ponašamo, barem što se tiče odnosa prema poslu i organizaciji države i društva, radimo sasvim suprotno. Prepisujemo od njih zakone, pravila i ustavne amandmane, ali ih ne provodimo. Gledamo kako oni proizvode aute, kamione, mašine, kako sade i siju na svakom slobodnom metru tla, kako rade struju od vjetra, vode, krumpirove kore. I mi onda sve fabrike transformiramo u markete, uvezemo papriku i grah iz Egipta i gledamo kako nam voda otječe u more,a vjetar zatvara ceste bez da nam padne na pamet da bi nam to možda moglo dati i nešto struje. Gledamo kako oni smjenjuju ministre i predsjednike države jer je otkriveno da su prepisivali na fakultetu, a mi na ramenima nosimo ljude koji su iz naše zemlje iznijeli milijarde namijenjene našim unucima.
(Nije stoga nimalo čudno što, govorit ćemo samo u sportskom kontekstu, većinom navijamo protiv ovih naših susjeda i ostalih južnjaka. Oni za nas predstavljaju sve ono što ne želimo biti, što mrzimo i preziremo. Oni su sve ono što smo i mi. Kad ih gledamo, gledamo sebe u ogledalu - zaduženost, nezaposlenost, uvoz, pad proizvodnje i izvoza, da se malo i odmaknemo od nogometa...)
Kako se u odnosu na Nijemce ponašamo u svakodnevnom životu, tako se ponašamo i u nogometu. I naši su nogometni gastarbajteri prve violine u najvećim svjetskim klubovima. A kad dođu doma i kad od njih svirku zaišće domovina, onda zvuče kao orkestar željezničara nakon četiri gajbe piva.
Nisu Švabe slučajno to što jesu, pa tako nisu niti prvaci svijeta u nogometu slučajno. To je sve dugotrajan rad i priprema. I dodatni napori i zalaganja kojima su nadoknadili nedostatak takozvanih nogometnih "umjetnika" i "čarobnjaka". Kojih mi imamo na pretek, barem se time zavaravamo i lažemo. I rezultati Kostarike, SAD-a, Alžira, Kolumbije su došli nakon dugotrajnog rada i priprema svih onih koji su u cijelu priču oko nogometne reprezentacije bili uključeni. Nebitno što se radi o nogometu, za kojeg će sada mnogi reći da je samo trivijalna zabava i skretanje pozornosti sa pravih problema. ( Zabave su i muzika i filmovi i drugi sportovi, a pozornost se sa važnih svjetskih problema skreće svakodnevno daleko uspješnije drugim, još trivijalnijim stvarima od nogometa- na primjer, koja je pevaljka kod koga zanoćila i kako premijer drži cigaretu). Radi se jednostavno o odnosu prema nekom poslu. Za trenera Kostarike je rečeno da se je 5 godina pripremao za ovo prvenstvo. Amerikanci su svojim pristupom nogometu zaludili cijelu naciju koja je do prije desetak godina gledala na soccer kao na sport za one koji su nesposobni za prave sportove. Halihodžić je sa Alžircima dva sata u mat poziciji držao prvaka svijeta, a nama nije bio dovoljno dobar u klubu kojemu je vrhunac ne primiti u 6 europskih utakmica više od 20 golova. A što se tiče kritizirane i osporavane Grčke, dovoljno je reći - a to su činjenice, da je ta ista neatraktivna i negledljiva Grčka već čitavo desetljeće najbolja nogometna reprezentacija od Berlina do Urala! Sjećam se od prije par godina intervjua s jednim njemačkim nogometašem, tada članom Bayerna. govorio je kako oni svaki dan odlaze u klub, kao i svaki drugi čovjek u Njemačkoj na svoj posao. I tamo su barem osam sati. Rade svoj posao, ako ne treniraju onda gledaju snimke utakmica. Time pokazuju poštovanje prema svim drugim radnicima i ljudima koji dolaze na stadione gledati njih kako igraju i plaćaju kartu za to, odnosno, daju njima dobar dio njihove plaće. I naši nogometaši se drže svih tih regula kad igraju u njemačkim i ostalim europskim klubovima. A onda, kad prođu Breganu, kao da im prebaci sklopka u glavi. Pa udri po cajkama i viskiju usred treninga i priprema za prvenstvo. Ili se prepuste najnižim strastima, pa pokraj zvjerinjaka krenu urlati sumanute parole i pokliče. Jer eto, ovdje sve to smiju, nama je sve to slatko, simpatično, čak i poželjno. I nastavljamo se tako i dalje praćakati u tom svom slatkom dreku, prezirući sve one na vlas iste nama što nas okružuju, pogleda čeznutljivo uperenih prema Munchenu i Stuttgartu i samo s jednim pitanjem: kada ćemo mi biti kao oni. Što bi rekao narod: nikad, pa ni tad!

Oznake: bajke i basne

Otkrivena je misterija Severininog boravka u Brazilu za vrijeme trajanja svjetskog nogometnog prvenstva.
Poznata je pjevačica tamo boravila kako bi napisala i otpjevala pjesmu o svemu onome što se na prvenstvu događalo.
Donosimo ekskluzivni tekst pjesme pod radnim nazivom "Grad bez ljudi 2", koji još nitko nije vidio, osim eventualno Julian Assange.

Grad bez ljudi 2
( ili, Što sam vidjela u Brazilu)

Vidjela sam čuda svaka
Kad je stala tika-taka.
Vidjela sam crnog Švabu
I prašumsku dlakavu žabu.

Vidjela sam bez kotača ide Honda
Iz Ćorluke viri anakonda.
Vidjela sam vampir grize usred dana
Messiju pjeva cijela marakana.

Vidjela sam Blitzkrieg iznenada
I sedam lakih a prodornih komada.
Vidjela sam oduzeti kako šeće
Al da Robben loptu doda
To se nikad vidjet neće!

Oznake: ljetni hit

Ako ste iz Hrvatske, onda ste barem jednom u životu iskusili "Hrvatski sindrom".
Zadržati ćemo se ovaj puta na nogometnom planu. Hrvatski sindrom vam je ono kad ne znate objektivno ni približno procijeniti koliko vrijedite i možete. I kad omalovažavate i ismijavate druge bez razloga i stavljate se iznad njih i vjerujete da ste klasa u odnosu na njih, a nemate apsolutno nikakvo pokriće za to.
Tijekom ovog prvenstva naši su novinari, komentatori i razni nogometni eksperti iznijeli hrpe svojih analiza i komentara na razini birtijskih ismijavanja i omalovažavanja. Sjetimo se samo ismijavanja Kostarikanaca na početku ili Grčke igre na nulu u drugoj utakmici. Sramota za slušati. Uglavnom, malo kome nismo pronašli manu i u usporedbi s našim loptačima malo koga nismo ostavili u zapećku. A naši su završili tako kako su završili. Takav stav prema svima ostalima je prva sastavnica sindroma.
Druga sastavnica Hrvatskog sindroma je da su nam uglavnom svi drugi krivi za sve zlo i loše što nam se dogodilo. Mi sami nikada. I nikada, a u nogometu ama baš nikada nećemo priznati da smo pogriješili. Pogrešna taktika, sastav, nespremni igrači. Ma kakvi! Loš horoskop, nepovoljan raspored planeta, to da! Merkur je prerano ušao u jarca i ovaj je s leđa uletio biku i eto ti 1:3 protiv Meksika. Da ne spominjemo suce i ljude iz vrha Fife. Koji su nam glavni krivci za fijasko. Jer, u našem nogometnom savezu i udruzi hrvatskih nogometnih sudaca su sve sami anđeli. I mi ne znamo kako stvari u svjetskoj organizaciji funkcioniraju, jer je kod nas med i mlijeko.
I treća, glavna sastavnica sindroma je nemogućnost spoznaje vlastitih mogućnosti i realne procjene što i koliko možete trenutno postići. Tu smo najtanji. Ne samo u nogometu, nego općenito u svemu. U društvu, politici, ekonomiji, gospodarstvu. Imamo velike želje i velike oči, nikako da postanemo svjesni svojih mogućnosti i odredimo si realne i ostvarive ciljeve.
Megalomani smo bez pokrića. Gradimo autoceste, a da nemamo niti koga niti što po njima voziti. Želimo pobijediti Brazil, a ne možemo pobijediti Meksiko, Japan ili Australiju. I nikako da nešto naučimo iz svega toga. Sinoć smo, u uvodnoj emisiji prije finalne utakmice mogli čuti uvaženo društvo novinara, trenera i komentatora kako su iznijeli svoja mišljenja da smo prošli loše na prvenstvu jer nismo išli na život i smrt protiv Brazila. A poraz od Meksika nije spomenuo nitko. I svi se sada najednom zgražaju zbog jedine pametne stvari koju je naš izbornik rekao na ovom natjecanju: da je za nas prvenstvo počelo utakmicom protiv Kameruna.
Brazil je bio domaćin, suci su mu ostali dužni još iz Južne Afrike. Prva utakmica. I imao je Neymara. Pa zar je zaista itko normalne pameti očekivao da ćemo pobijediti u toj utakmici!!?? Svi smo znali da će trebati pobijediti Meksiko. I nismo ga pobijedili. I taj nas sindrom prati već treće prvenstvo na kojem igramo. U Njemačkoj smo znali da će nam odlučujuća utakmica biti protiv Australije. Nismo uspjeli. U Japanu smo znali da će nam ključna biti prva protiv Meksika. Ni tu nismo uspjeli, izborili smo popravni i opet pali. I sad treći puta opet isto. Ako nam je cilj bio ulazak u drugi krug, a svi su pred prvenstvo tvrdili da nam je to glavni cilj, onda smo opet promašili "ceo fudbal".
Taj nas sindrom puno košta i morat ćemo, kad-tad, poraditi na tome da ga stavimo pod kontrolu. Ovako smo samo krava koja na kraju prevrne punu kantu mlijeka i onda lamata glavom uokolo tražeći nekoga da ga okrivi za proliveno mlijeko...

Oznake: nogomet i sve ostalo

Ovaj naš kapitalistički, liberalni, monetaristički i još tko zna kakav istički sustav ne valja. Osim za onih nekoliko promila koji su na dnu lijevka niz koji se sve slijeva. No, za društvo, demokraciju, slobode, čovjeka općenito – ne valja. Promijeniti se može jedino silom, nije na odmet još jednom pripomenuti. Trenutno oni na dnu lijevka ili na vrhu piramide, kako vam drago, drže institucije sile pod svojom kontrolom i upravom. Ustvari, držali su ih oduvijek. Da se takvo stanje promijeni, potrebno je da se masa preostalih 90 i nekoliko posto ljudi organizira i postane sila koja će ukloniti onih nekoliko promila i nekoliko posto oko njih.
To zvuči lijepo, ugodno uhu, idealistički, romantičarski. Kad čovjek usporedi omjere, mislio bi časom posla obavljeno i cijeli svijet sretna i vesela livada iz sna. U praksi je to ipak malo drugačije. Teško je, naime, ljude ujediniti i usmjeriti ka zajedničkom cilju, osim ako im ne prijeti velika opasnost ili pogibelj ili ih se silom na to natjera.
Školski primjer ustoličenja neoliberalnog kapitalističkog modela u korist nekoliko promila odabranih, takozvane kreme društva, događa se danas u Ukrajini. Skupina novih oligarha smjenjuje staru, pritom guraju treću skupinu na marginu, koriste i usmjeravaju inerciju narodnih masa za uništenje svakog otpora. Postoji čak i grupa koja se odupire takvom sustavu i svemu što on predstavlja. Barem načelno.
Činjenice su da je stari režim u Ukrajini ogrezao u korupciju, kriminal i dekadenciju i da je narod s pravom tražio odlazak vrhuške. Ljude koji su prosvjedovali mjesecima i tražili odlazak lopovske vlasti može se razumjeti i podržati. No, kao i uvijek u takvim trenucima i događajima, narod se nije dogodio do kraja. Nego je došla druga životinja, koja je netom prije odlaska stare vlasti vikala zajedno sa čoporom kako su svi jednaki, a čim se je popela i jednu stepenicu iznad čopora okrenula ploču i naglasila kako su ipak neki jednakiji.
Uslijedila je žestoka ofenziva narodnih odreda i vojske koja se je, praktički, stvarala u hodu i još se stvara. U početku samo protiv simbola stare vlasti i svega što je ona predstavljala, a onda, nakon nekog vremena, kad su oni koji baš i ne misle isto kao nacionalni osloboditelji vidjeli da je vrag šalu odnio već odavno također uzeli puške u ruke, protiv drugih narodnih odreda.
Stari je predsjednik bio optužen za pronevjeru i pljačku nekoliko stotina milijuna dolara. Pa se je ukrajinski narod okrenuo ka svojoj nacionalnoj heroini, netom puštenoj iz zatvora. Bogatstvo njene obitelji se procjenjuje na par desetaka milijardi dolara. Na kraju je, uz pomoć moćne ruke Zapada, na tron zasjeo čovjek čije bogatstvo procjenjuju na pedesetak milijardi dolara. I kako sada tu govoriti o pravdi, pravu, demokraciji, slobodi, svemu dobrome i pozitivnome što bi se trebalo dogoditi Ukrajini i Ukrajincima? Kako je netko u jednom ljudskom vijeku zaradio 50 milijardi dolara? Kakvim poštenim radom? Da je imao štampariju i štampao novac, nije ga mogao sam otisnuti. I sad je takav čovjek došao valjda spasiti naciju od propasti i odvesti ju u budućnost u kojoj će svi biti bogati i sretni poput njega? Ili još malo podebljati svoj račun i račune onih koji ga guraju?
Situacija u Ukrajini se razvija potpuno nepredvidljivo od samih početaka nasilnog rušenja vlasti predsjednika Janukoviča. Paravojne jedinice iz zapadnog dijela zemlja od prvog dana sudjeluju u borbama. Danas se ravnopravno bore rame uz rame s vojskom i policijom. Postoji vrlo velika vjerojatnost da danas borbi u istočnim dijelovima Ukrajine ne bi niti bilo da te jedinice nisu dospjele u prvi plan pobune i kasnije vojnih operacija. Može pričati ili misliti što god tko hoće, ali radi se grupama koje se ponose svojim neonacističkim i neofašističkim stavovima i idejama i djeluju pod tim obilježjima. I upravo je to bio okidač za oružanu borbu i otpor takozvanih Narodnih republika na istoku zemlje. Jer, Ukrajina je zemlja duboko podijeljena oko drugog svjetskog rata i taj sukob nije još niti blizu kraju. Podijele su daleko dublje i snažnije nego kod nas. I naravno, pronašli su se oni koji su to iskoristili za svoj osobni probitak i svoju korist.
Kakav je odnos zapadnih, pa i naših medija, takozvanih mainstream, prema događajima u Ukrajini najbolje je vidljivo na primjeru gdje se regularnom ukrajinskom vojskom nazivaju i dobrovoljački odredi pojedinih pokreta, stranaka ili grupa koje se bore pod nacističkim ili fašističkim obilježjima. Stav je zauzet i sada se samo treba nametnuti javnosti.
U cijeloj toj priči službena je Rusija uzela ono što joj je jedino i bilo interesantno u Ukrajini, barem trenutno. Krim. Zbog strateškog položaja i infrastrukture koju koristi crnomorska flota. Ono na što su pobunjenici protiv kijevske hunte računali od Rusije nije se dogodilo. Donbas i istok Ukrajine jesu rudarski i industrijski jaki i važni Ukrajini, ali u ruskim su razmjerima zanemarivi. A strateški im trenutno očito nisu u fokusu, kao ni Odesa ni Pridnjestrovlje između Ukrajine i Moldavije. Dolazak ruske vojske u te regije nije se dogodio. I tako su se Narodne Republike našle između čekića i nakovnja. Neki su krugovi u Europi počeli te samoproglašene republike sramežljivo uspoređivati sa bivšim sovjetima i govoriti o samoorganizaciji naroda u borbi protiv kapitalizma i imperijalizma i stvaranju otpora nadolazećem nacionalizmu i fašizmu sa zapada. A pri tom su svi, a naročito sami stanovnici tih istočnoukrajinskih teritorija zaboravili na jednu stvar. Dobro, dvije stvari. Jedna je, manje važna, ta da nema trenutno većeg nacionaliste u Europi od Putina. Druga, važnija, je ta da u Europi također nema većeg kapitaliste i oligarha od Putina. I ekipe oko njega. Sva carska ruska svojta je za današnje ruske oligarhe bila dječji vrtić. Putin je jednostavno uzeo ono što mu je trenutno trebalo, a uklapa se i u dugoročne planove Rusije I sada sa ekipom kapitalista i oligarha iz Ukrajine i sa zapada pregovara što i kako dalje.Odnosno, dogovaraju kako će se raspodijeliti i podijeliti ono što vrijedi. Očito je da se trenutno samoproglašene organizacije naroda na istoku Ukrajine ne uklapaju u ničije planove. I čini se kako bi najbolje za sve bilo da čim prije i čim tiše i bezbolnije nestanu. A u Rusiji ne žele ni razmišljati o tome da bi se i kod njih moglo početi događati nešto slično onome što se događa u Ukrajini.
Sve ovo vrijeme dok borbe na istoku Ukrajine traju, plin, nafta , zlato, novac, dionice, sve to nesmetano prolazi granice i služi onome čemu je namijenjeno: stvaranju profita. Iz te perspektive, a moramo priznati da je to jedina perspektiva koju onih nekoliko promila sa dna lijevka i vrha piramide prihvaća, i samo spominjanje nekakvih revolucija, narodnih republika, samoodlučivanja, slobode i pravde djeluje vrlo romantičarski i nedostižno. Barem na tako malom uzorku koji je trenutno zahvaćen "revolucionarnim" virusom. A oružani sukobi i neprestano potpirivana ideološka, vjerska i druga suprotstavljanja djeluju kao idealna kulisa za još besramnije bogaćenje ionako besramno bogatih ratnih i radnih profitera, dok je sirotinja zabavljena natezanjem za kosti i međusobnim puštanjem krvi...

Oznake: revolucije

Cijeli svijet je pisao o tome kako smo pri vrhu po broju nezaposlenih mladih ljudi. Samo smo slegnuli ramenima.
Cijeli svijet je govorio o tome kako smo pri samom vrhu po razgranatosti korupcije u javnim i državnim službama. Smijali smo se tome.
Onda su statistike pokazale da nam je ekonomija među najlošijima na svijetu. Čudili smo se i pitali jedni druge što je to ekonomija.
Onda je istraživanje pokazalo da smo među najjadnijim svjetskim narodima. To smo znali i bez znanstvenih analiza.
Sada smo postali svjetski fenomen, jer ćemo biti u recesiji biti duže nego što je Castro bio predsjednik Kube. Na to smo se već naučili.
No, neki je dan objavljena vijest da su Hrvati među najneinteligentnijim narodima Europe. I mi nismo odustali sve dok onaj tko je to istraživanje provodio nije sve demantirao. I objavio da je to stare istraživanje, te da smo mi Hrvati danas sigurno među najpametnijim narodima u Europi.
Što sigurno i jesmo. Potvrdili smo to svim gore navedenim rezultatima i našim reakcijama na njih.

Oznake: istraživanja

Svatko je dobar za nešto.
Mi Hrvati smo se dugo tražili u čemu smo dobri.
Mislili smo da smo dobri u ovom ili onom, ali tek smo se neki dan pronašli.
Mislili smo da smo dobri u nogometu, prvenstveno zbog 4 i pol milijuna selektora, no, već drugi put taj Meksiko...
Vjerovali smo da smo poljoprivredna zemlja, jer imamo kapi vode i vlati trave više nego Izrael i Maroko zrnaca pijeska, no ipak od njih uvozimo papriku, jabuke i krumpire...
Tepamo si da smo turistički raj, najljepša zemlja na svijetu i šire jer imamo sunčanih dana više nego Austrija sunčanih minuta, no ipak austrijski turizam zaradi u tri mjeseca koliko naš cijele godine...
Vjerovali smo da ćemo napraviti mrežu autocesta koje će nas odvesti u blagostanje, pa smo se za te ceste zadužili do koljena sedmog u budućnost, no sada ih moramo nekome pokloniti, jer ih nemamo čime niti ograditi...
I onda nam je sinulo!
Ne znamo što ćemo i kako raditi sutra u ovoj našoj maloj državici. Pa smo odlučili proširiti horizonte. I vinuti se u svemirska prostranstva.
Drhtite svi vi Predatori i Alieni! Budi spreman pokriti se ušima, mudri učitelju Yoda, kada čuješ poruke naših vrhovnih mudraca!.Sva će zvjezdana vrata Hrvati uzeti u koncesije, sve će svemirske crvotočine ofarbati skuplje nego domaće tunele! Kleknite Klingonci pred najvećim ratnicima u poznatom svemiru! Matica će strašiti svoje nestašne male Aliene pričama o strašnim hrvatskim svemirskim vojnicima!
Ne znamo zakonom zaštiti ljude na zemlji od pljačke i izrabljivanja, ne znamo napraviti nasip da zadrži rijeku u koritu, ali ćemo zato praviti svemirske brodove i hrabro kročiti gdje još nitko nije kročio. U svemirska prostranstva, ne u Todorićeve poslovne knjige .
Samo da u prvom kontaktu ne naletimo na Ferengije. Kakvim smo se trgovcima do sada pokazali, prodat ćemo im i ovo što nam je od države ostalo za šaku šarenog svemirskog kamenja.

Oznake: Osvajanje svemira

Ministar znanosti i prosvjete pojasnio je svoje izjave da se crkvu ne treba ljutiti po nekim pitanjima.
- Ne vidim nikakav problem u tome da znanost u nekim područjima prepusti crkvi i biskupima odlučivanje o stvarima s kojima se crkva do sada nije slagala. Ionako se radi o nekoliko nebitnih stvari za razvoj društva i čovjeka.
U potpunosti ćemo ukinuti električnu energiju jer se kroz nju na Zemlji materijalizira sam Nečastivi. To su crkveni velikodostojnici uspjeli dokazati. Svijetlost koja dolazi od svećenika i biskupa naših bit će sasvim dostatna da nam osvijetli put u vječni život.
Medicina će odustati od kirurgije i transfuzije krvi. Ako je Sotona čovjeka već zaposjeo, napustiti ga može samo ako je to volja božja ili se za to pobrinu crkveni oci svojim predanim molitvama. Od sada će se ljude liječiti molitvama, tamjanom, zapisima i prepisivanjem imovine na crkvu i biskupe.
Na području građevinarstva svi će se zahvati prilagoditi potrebama svete majke crkve. Nema nikakvih potreba niti svrhe graditi veće i bolje opremljene građevine od katedrala i župnih dvorova. Po tom je pitanju i Biblija sasvim jasna: ne gradi sebi nikakvih dvora na zemlji, podigni svijetle i biserne palače biskupima i svećenicima tvojim, da te oni iz dvora krasnih preporučiti mogu za život vječni.
Kao što možemo vidjeti, radi se o nekoliko sitnica, koje će ipak, nadamo se, približiti društvo vremenima srednjeg vijeka, jer to su za religiju i crkvu ipak bile zlatne godine. Time će se i naši građani približiti Svevišnjem i lakše spoznati njegov naum i planove koje je namijenio za nas Hrvate. Ako se to i ne dogodi, pravo značenje izraza "muke Isusove" će zasigurno spoznati.

Oznake: nove metode u znanosti i školstvu