Cijeli se svijet divi njemačkoj nogometnoj reprezentaciji.
Mi Hrvati u tom divljenju prednjačimo. Sad bi neki zlobnici mogli reći da je to naša povijesna uloga: nekad smo bili bečki konjušari, danas smo berlinski, odnosno briselski. Bilo kako bilo, zanimljiva je ta naša fascinacija Nijemcima, njihovim mentalitetom, načinom života, ponašanjem...
Generacije naših ljudi su svoj kruh zarađivale u Njemačkoj. Njemačka i Nijemci su nam, kako volimo govoriti, uzor u svemu. Nažalost, sve ostaje samo na tome da tako volimo govoriti. I to je ono što nikako ne mogu shvatiti. Toliko im se divimo i govorimo o njihovim uspjesima i postignućima, a onda, umjesto da se i mi tako ponašamo, barem što se tiče odnosa prema poslu i organizaciji države i društva, radimo sasvim suprotno. Prepisujemo od njih zakone, pravila i ustavne amandmane, ali ih ne provodimo. Gledamo kako oni proizvode aute, kamione, mašine, kako sade i siju na svakom slobodnom metru tla, kako rade struju od vjetra, vode, krumpirove kore. I mi onda sve fabrike transformiramo u markete, uvezemo papriku i grah iz Egipta i gledamo kako nam voda otječe u more,a vjetar zatvara ceste bez da nam padne na pamet da bi nam to možda moglo dati i nešto struje. Gledamo kako oni smjenjuju ministre i predsjednike države jer je otkriveno da su prepisivali na fakultetu, a mi na ramenima nosimo ljude koji su iz naše zemlje iznijeli milijarde namijenjene našim unucima.
(Nije stoga nimalo čudno što, govorit ćemo samo u sportskom kontekstu, većinom navijamo protiv ovih naših susjeda i ostalih južnjaka. Oni za nas predstavljaju sve ono što ne želimo biti, što mrzimo i preziremo. Oni su sve ono što smo i mi. Kad ih gledamo, gledamo sebe u ogledalu - zaduženost, nezaposlenost, uvoz, pad proizvodnje i izvoza, da se malo i odmaknemo od nogometa...)
Kako se u odnosu na Nijemce ponašamo u svakodnevnom životu, tako se ponašamo i u nogometu. I naši su nogometni gastarbajteri prve violine u najvećim svjetskim klubovima. A kad dođu doma i kad od njih svirku zaišće domovina, onda zvuče kao orkestar željezničara nakon četiri gajbe piva.
Nisu Švabe slučajno to što jesu, pa tako nisu niti prvaci svijeta u nogometu slučajno. To je sve dugotrajan rad i priprema. I dodatni napori i zalaganja kojima su nadoknadili nedostatak takozvanih nogometnih "umjetnika" i "čarobnjaka". Kojih mi imamo na pretek, barem se time zavaravamo i lažemo. I rezultati Kostarike, SAD-a, Alžira, Kolumbije su došli nakon dugotrajnog rada i priprema svih onih koji su u cijelu priču oko nogometne reprezentacije bili uključeni. Nebitno što se radi o nogometu, za kojeg će sada mnogi reći da je samo trivijalna zabava i skretanje pozornosti sa pravih problema. ( Zabave su i muzika i filmovi i drugi sportovi, a pozornost se sa važnih svjetskih problema skreće svakodnevno daleko uspješnije drugim, još trivijalnijim stvarima od nogometa- na primjer, koja je pevaljka kod koga zanoćila i kako premijer drži cigaretu). Radi se jednostavno o odnosu prema nekom poslu. Za trenera Kostarike je rečeno da se je 5 godina pripremao za ovo prvenstvo. Amerikanci su svojim pristupom nogometu zaludili cijelu naciju koja je do prije desetak godina gledala na soccer kao na sport za one koji su nesposobni za prave sportove. Halihodžić je sa Alžircima dva sata u mat poziciji držao prvaka svijeta, a nama nije bio dovoljno dobar u klubu kojemu je vrhunac ne primiti u 6 europskih utakmica više od 20 golova. A što se tiče kritizirane i osporavane Grčke, dovoljno je reći - a to su činjenice, da je ta ista neatraktivna i negledljiva Grčka već čitavo desetljeće najbolja nogometna reprezentacija od Berlina do Urala! Sjećam se od prije par godina intervjua s jednim njemačkim nogometašem, tada članom Bayerna. govorio je kako oni svaki dan odlaze u klub, kao i svaki drugi čovjek u Njemačkoj na svoj posao. I tamo su barem osam sati. Rade svoj posao, ako ne treniraju onda gledaju snimke utakmica. Time pokazuju poštovanje prema svim drugim radnicima i ljudima koji dolaze na stadione gledati njih kako igraju i plaćaju kartu za to, odnosno, daju njima dobar dio njihove plaće. I naši nogometaši se drže svih tih regula kad igraju u njemačkim i ostalim europskim klubovima. A onda, kad prođu Breganu, kao da im prebaci sklopka u glavi. Pa udri po cajkama i viskiju usred treninga i priprema za prvenstvo. Ili se prepuste najnižim strastima, pa pokraj zvjerinjaka krenu urlati sumanute parole i pokliče. Jer eto, ovdje sve to smiju, nama je sve to slatko, simpatično, čak i poželjno. I nastavljamo se tako i dalje praćakati u tom svom slatkom dreku, prezirući sve one na vlas iste nama što nas okružuju, pogleda čeznutljivo uperenih prema Munchenu i Stuttgartu i samo s jednim pitanjem: kada ćemo mi biti kao oni. Što bi rekao narod: nikad, pa ni tad!
Post je objavljen 18.07.2014. u 14:10 sati.