Ako ste iz Hrvatske, onda ste barem jednom u životu iskusili "Hrvatski sindrom".
Zadržati ćemo se ovaj puta na nogometnom planu. Hrvatski sindrom vam je ono kad ne znate objektivno ni približno procijeniti koliko vrijedite i možete. I kad omalovažavate i ismijavate druge bez razloga i stavljate se iznad njih i vjerujete da ste klasa u odnosu na njih, a nemate apsolutno nikakvo pokriće za to.
Tijekom ovog prvenstva naši su novinari, komentatori i razni nogometni eksperti iznijeli hrpe svojih analiza i komentara na razini birtijskih ismijavanja i omalovažavanja. Sjetimo se samo ismijavanja Kostarikanaca na početku ili Grčke igre na nulu u drugoj utakmici. Sramota za slušati. Uglavnom, malo kome nismo pronašli manu i u usporedbi s našim loptačima malo koga nismo ostavili u zapećku. A naši su završili tako kako su završili. Takav stav prema svima ostalima je prva sastavnica sindroma.
Druga sastavnica Hrvatskog sindroma je da su nam uglavnom svi drugi krivi za sve zlo i loše što nam se dogodilo. Mi sami nikada. I nikada, a u nogometu ama baš nikada nećemo priznati da smo pogriješili. Pogrešna taktika, sastav, nespremni igrači. Ma kakvi! Loš horoskop, nepovoljan raspored planeta, to da! Merkur je prerano ušao u jarca i ovaj je s leđa uletio biku i eto ti 1:3 protiv Meksika. Da ne spominjemo suce i ljude iz vrha Fife. Koji su nam glavni krivci za fijasko. Jer, u našem nogometnom savezu i udruzi hrvatskih nogometnih sudaca su sve sami anđeli. I mi ne znamo kako stvari u svjetskoj organizaciji funkcioniraju, jer je kod nas med i mlijeko.
I treća, glavna sastavnica sindroma je nemogućnost spoznaje vlastitih mogućnosti i realne procjene što i koliko možete trenutno postići. Tu smo najtanji. Ne samo u nogometu, nego općenito u svemu. U društvu, politici, ekonomiji, gospodarstvu. Imamo velike želje i velike oči, nikako da postanemo svjesni svojih mogućnosti i odredimo si realne i ostvarive ciljeve.
Megalomani smo bez pokrića. Gradimo autoceste, a da nemamo niti koga niti što po njima voziti. Želimo pobijediti Brazil, a ne možemo pobijediti Meksiko, Japan ili Australiju. I nikako da nešto naučimo iz svega toga. Sinoć smo, u uvodnoj emisiji prije finalne utakmice mogli čuti uvaženo društvo novinara, trenera i komentatora kako su iznijeli svoja mišljenja da smo prošli loše na prvenstvu jer nismo išli na život i smrt protiv Brazila. A poraz od Meksika nije spomenuo nitko. I svi se sada najednom zgražaju zbog jedine pametne stvari koju je naš izbornik rekao na ovom natjecanju: da je za nas prvenstvo počelo utakmicom protiv Kameruna.
Brazil je bio domaćin, suci su mu ostali dužni još iz Južne Afrike. Prva utakmica. I imao je Neymara. Pa zar je zaista itko normalne pameti očekivao da ćemo pobijediti u toj utakmici!!?? Svi smo znali da će trebati pobijediti Meksiko. I nismo ga pobijedili. I taj nas sindrom prati već treće prvenstvo na kojem igramo. U Njemačkoj smo znali da će nam odlučujuća utakmica biti protiv Australije. Nismo uspjeli. U Japanu smo znali da će nam ključna biti prva protiv Meksika. Ni tu nismo uspjeli, izborili smo popravni i opet pali. I sad treći puta opet isto. Ako nam je cilj bio ulazak u drugi krug, a svi su pred prvenstvo tvrdili da nam je to glavni cilj, onda smo opet promašili "ceo fudbal".
Taj nas sindrom puno košta i morat ćemo, kad-tad, poraditi na tome da ga stavimo pod kontrolu. Ovako smo samo krava koja na kraju prevrne punu kantu mlijeka i onda lamata glavom uokolo tražeći nekoga da ga okrivi za proliveno mlijeko...

Oznake: nogomet i sve ostalo