Sedam smo godina pregovarali o uvjetima pod kojima ćemo ući u Europsku Uniju. Godina dana je prošla kako smo članovi te Unije. I još se iznenadimo svaki put kad nam iz Unije dođe naputak kako se u nekoj situaciji moramo ponašati. I čudimo se zašto moramo baš napraviti to i to i baš tako, a ne nekako drugačije. I onda se čovjek zamisli što su tih 7 godina radili svi ti silni pregovarački timovi i za što su primali plaću? Jer, svaki puta kad stigne kakva nova direktiva iz Europe, Hrvatska ostane zbunjena i tužna što je se mora držati, kao onaj medo u reklami koji bi htio samo ribu, ali mora kupiti i kelj i mrkvu i ajvar. Sedam su godina hrvatski stručnjaci slušali, ali izgleda da nisu ništa čuli. Ili shvatili. Pa danas i mi moramo kupovati ono što nam ne treba ili nešto čega imamo na pretek i kod kuće.
Sve te godine pregovaranja javnost nije mogla dobiti nikakve informacije o tome o čemu se pregovara i kako će se ispregovarano odraziti na naše svakodnevne živote. Ne treba to pretjerano niti čuditi, jer, ako se netko toga još sjeća, niti HDZ-ov ministar vanjskih poslova, koji je "kao" nadzirao pregovore, nije znao pred kamerama reći o čemu se u tom trenutku pregovara. Takvim stavom i nastupom vlasti su pokazale i kakvo mišljenje imaju o vlastitom narodu. Građani su tu samo da dignu za njih ruku i plate poreze, a o tome kako će te novce rasipati odlučit će političari sami, kako je red i poštenje.
Sve hrvatske Vlade ističu kako su nam turizam i poljoprivreda velike prednosti u odnosu na druge zemlje i kako ih moramo maksimalno iskoristiti. I tu dolazimo do još jednog slučaja koji nam zorno oslikava kako su se vodili pregovori o pristupanju Uniji i čime su rezultirali.
Prije par tjedana u poljoprivrednoj emisiji Hrvatskog radija bilo je govora upravo o načinu povlačenja sredstava iz europskih fondova za poljoprivredu i ruralni razvoj. U toj je emisiji gostovala jedna od bezbrojnih pomoćnica ministra poljoprivrede i izreferirala kako su oni u ministarstvu ostali iznenađeni uvjetima i pravilnicima koje trebaju ispoštovati i kojih se trebaju držati da bi mogli aplicirati za novčana sredstva. I da nisu imali dovoljno vremena pripremiti se za provedbu propisanoga. Osam godina pregovora i prilagodbe nije dakle bilo dovoljno i hrvatski se medo opet iznenadio. I nakon toga je slijedio vrhunac bahatog, nezainteresiranog i ponižavajućeg odnosa vlasti prema narodu, koji je zaštitni znak svih dosadašnjih vladajućih struktura. Pomoćnica je izjavila kako su oni možda u ministarstvu u nečemu pogriješili i kako im je zbog toga žao, ali da to što su oni možda pogriješili znači da nešto rade. I na to se, izgleda, sve u ovoj državi svodi. Bitno je da državne institucije nešto rade, a što, kako i zašto je nevažno. Tu pogrešku će u ministarstvu platiti slijeganjem ramenima. Poljoprivrednici će pogrešku svojeg resornog ministarstva , platiti jednogodišnjim gubitkom sredstava iz europskih fondova. I tako do slijedeće godine, kada će se netko opet iznenaditi. Pa vi sad izračunajte tko je tu bolje prošao.

Oznake: čuda neviđena

Nakon slučaja iskakanja pornografskih sadržaja na svećenikovo računalo, javili su se mnogi građani sa sličnim primjerima. Svjedočili su o slučajevima kada je pred njih u raznim situacijama znalo štošta "iskočiti".
Don Nedjeljko Ivanov: "Ti dječaci neprestano su iskakali pred mene. Što sam se ja više skrušeno i pokajnički molio da me Svevišnji oslobodi tih napasti, to su oni bivali drskiji i nasrtljiviji."
A. H., čuvarica jednog redovničkog samostana: "Svake godine, par mjeseci nakon što se naše sestre vrate s redovnog hodočašća u društvu sjemeništaraca, počinju im na neobjašnjiv način iskakati trbusi."
Ivo Sanader: "Ja sam uzeo torbu, te kao i svakoga dana krenuo sam na tržnicu po nešto povrća i smokve. Putem sam primjetio da mi u torbu uskaču nekakvi novci. Nisam imao pojma o čemu se radi, te sam torbu odlučio odnijeti stranim stručnjacima u Austriju, da oni ispitaju cijeli slučaj."
Radimir Čačić: "Potpuno razumijem velečasnoga iz HBK. Vjerujem da pred njega neprestano iskaču pornografske slike. Pa pred mene dok vozim neprestano iskaču Mađari."
D. F., nezaposleni samouki kipar: "Vozim se ja sa ženom kući sinoć, idemo od njezinih, malo se popilo. I pred nas najedanput iskoči stup."

Oznake: čuda neviđena

Tko je kod nas sačuvao donekle zdrav razum, ponekad možda ima osjećaj da će se jednog dana probuditi i da će vidjeti kako je sve ovo oko nas postalo nešto drugo. Nešto normalno, dosadno, koliko-toliko posloženo i uređeno. I da je sve ovo što nam se do sada događalo bila jedna specijalna sezona "Zone sumraka". Jer kako inače objasniti sve ovo što se oko nas i preko naših leđa događa?
Monthy Python, Top lista nadrealista, South Park, Zona sumraka. Sve to je fikcija, zabavni program s kojim smo upoznati preko televizije i filma. No, kod nas su granice između fikcije i zbilje izbrisane. Stvarno i imaginarno se isprepleću, miješaju, prelijevaju. Postalo je gotovo nemoguće razlikovati stvarnost od iluzije, nečijeg trika ili loše magije.
Kad bi čovjek malo više nagnuo na stranu teoretičara invazije intergalaktičkih reptila i rektalnih umetaka, mogao bi pomisliti da je cijela naša država jedan veliki reallity show. I to ne onaj Trumanov show Jima Carreya, već nešto imbecilno i nakaradno. Tipa raznih survajvera na farmi, ranču, u džungli ili tko zna gdje. Znate ono, trećerazredne pjevačice i ocvale glumice iz reklama i promotorice noćnih klubova spremne su se pred cijelom nacijom suočiti sa najvećim izazovima koji su stavljeni pred njih. Pa trijumfalno zaključe da se muze ona četveronožna životinja koja ima više od jednog visuljka među nogama. Ako želite dobiti mlijeko, naravno.
Tako se čini da su neki bolesni i moćni umovi skupili naš narod, postavili nas ovdje gdje se sada nalazimo, te nas, na neki nama nepoznati način, isprogramirali da radimo takve pizdarije kakve se ne mogu naći ni u Kusturičinim filmovima. Možda pretjerujem, ali meni to tako izgleda. To se, ustvari, vrlo lako može vidjeti na vremenskoj liniji zadnjih par mjeseci.
Toliko idiotizma, gluposti, laži, nelogičnosti, obmanjivanja, samodemantiranja i gubitka veze sa stvarnošću nema niti u sjevernokorejskom raketnom programu. I tako se ponašaju svi. Političari, organizacije, Vlada, Sabor, građani, sindikati, crkve, cehovi, institucije. Bez razlike kolike su škole završili ili što rade, svi se bez razlike ponašaju kao da se na njima testiraju neki novi lijekovi za liječenje poremećaja duševnog stanja.
Petu godinu nam se ponavlja kako je velika kriza, kako se nema novaca za ništa, kako trebamo štedjeti, uglavnom, kako smo najebali. Svi oko nas su u tih pet godina ili izašli iz krize, ili već dva-tri puta ponovno ušli pa izašli iz krize ili su se nekuda pokrenuli. Jedino mi još niti ne naziremo koliko ćemo duboko još tonuti. I sve to vrijeme svi traže samo novce. Sa svih strana stižu zahtjevi na ime neotuđivih povijesnih prava za još gotove valute. Seljaci, doktori, profesori, policajci, saborski penzioneri. Još i samo još. Nije ih briga za ništa drugo. Koliko ćemo mlijeka proizvesti, što se bolnice i škole ruše po bolesnicima i djeci. Svi traže samo još novca.( To me uvijek podsjeti na jednu epizodu South Parka, Canada on strike. Gdje Kanađani štrajkaju sa zahtjevom "We want more money!".Mislim da na kraju dobiju žvake.)
Nekakvi ministri obilaze Gorsku službu spašavanja i vele tim ljudima kako nemaju nešto sitno love za njih, da im se nabave cipele, užad i ostala oprema. Jer ljudi iz te službe ionako volontiraju, spašavaju nebrojene živote i imovinu u svoje slobodno vrijeme i o svojem trošku. Dok se nekakav jebivjetar iz Zagreba dovezao k njima u autu za koji bi se njima moglo kupiti pet terenaca. I rekao im da im nema dati niti za cipele. Onda premijer veli koliko su milijuna potrošili na kupnju pametnih telefona. Kupljenih da barem netko pametan sjedi na Markovu trgu.
Ministar zdravstva kaže doktorima da za njih nema više novaca, ali da se on zdušno bori kako bi im svima bilo bolje. Pa premijer isti dan objavi koliko će se novih auta kupiti na račun proračuna. To je valjda ta nova pravednost. Samo, po njoj bi onda trebalo, kakvog ministra ili sabornika, kad se dođe doktoru požaliti na bolove u leđima ili čir, prvo par puta pregaziti Mercedesom, pa onda pitati jeli mu sad bolje.
Želimo biti zemlja znanja koja će izvoziti znanje i mozgove, a već se dva desetljeća ne možemo dogovoriti koliko će nam djeca ići u osnovnu školu. I grupe građana nam mogu blokirati propisane školske programe. Jer se oni s njima ne slažu. Zamislite, netko se ne slaže s time što dječaci u sedmom razredu počinju natezati veseljka. Kao da je ikoga od vas bilo briga o tome što tko misli, kada ste otkrili tu izvan nastavnu aktivnost. Meni se ne sviđa što pilići imaju perje, a ne kreću se uokolo već očišćeni, marinirani i okruženi oguljenim krumpirom. Ali nisam tražio reviziju gradiva iz područja flore i faune.
Sadašnja glavna oporbena stranka proziva i napada Vladu jer provodi zakone i propise koje su oni donijeli i propisali. A sa EU su potpisali da ćemo valjda svaki morati poslati po jedan bubreg u Berlin ili Strasbourg. Opravdanje će im biti da nisu znali što potpisuju, jer nisu znali pročitati pismo kojim je dokument bio napisan.
Širom države se dižu spomenici Puranu u beloj uniformi, postavljaju se raspela i spomen-ploče, valjda po uzoru na pokojnog predsjednika Turkmenistana, koji je sam sebi dizao rotirajuće spomenike koji su uz to još i svijetlili.
Druge nacije odlaze na Mjesec, Mars, proizvode umjetne ljudske organe, mi raspravljamo o tome tko je kojim šumama i gorama skakutao prije 80 godina. A premijer si je sada umislio da je Gospodar svemira. I da ima Zvijezdu smrti. Džepni model.
Svi se petljaju u sve, najkompetentniji smo za ono što nam je u potpunosti izvan struke i spoznaje. Kako Mile pjeva, najbitnije je da imamo čvrst stav kad o nečemu nemamo blagog pojma.
Sada nam preostaje jedino još nada da će se ovaj naš nakaradni Matrix jednog dana raspasti i mi ćemo, poput Jima Carreya, sići sa pozornice i pridružiti se ostatku dosadne Europe. Da će svatko raditi ono što mu je posao, da će baš raditi, a ne tražiti alibi za to što mu se ne radi a novce uzima, da nećemo gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, i da više nećemo jedni drugima nepotrebno soliti pamet. Nego ćemo moći živjeti dostojanstveno, ljudski. Onda se opet sjetim jednog filma. Koliko god jezovit bio, bojim se da vrlo slikovito i vjerno oslikava našu situaciju. Film se zove "Descent"...

Oznake: zona sumraka, paranormalne aktivnosti, čuda neviđena