Povodom svjetskog dana voda prisjetimo se kako naša država gospodari tim prirodnim bogatstvom, kojeg posjedujemo u zavidnoj količini. Po zalihama pitke vode smo u samom europskom vrhu, a prema tom se energentu ponašamo racionalno, kao i prema svemu ostalome.
Tokove i korita rijeka ne čistimo i ne održavamo, tako da nas rijeke redovito plave, nisu plovne tamo gdje bi mogle biti, a šljunak iz tih istih rijeka prodaju nam naši susjedi, koji ga uredno vade i koriste na svojem području. I začudo, manje ih ugrožavaju poplave.
Dolazile su nam mnoge delegacije iz bogatih arapskih zemalja, zainteresirane da kupuju našu vodu. Ne da kupe tokove rijeka i zemljišta, nego samo vodu. Da dođu s tankerima na ušća rijeka u Jadransko more i crpe vodu. Mi smo ih, naravno, odbili. Jer smo ponosni, svoji na svome i ekološki osviješteni i prosvijećeni. Pa ne damo našu vodu za novce, nego ona lijepo odlazi u more. Od toga nema nitko ništa, ali barem se možemo busati u prsa da naše ribe piju najčišću vodu na svijetu.
Milijarde smo kuna utrošili na poticanje poljoprivrede, ali sustava za navodnjavanje nemamo. Jer nam se ne isplati. Izrael i Egipat su pustinjske zemlje i navodnjavaju pustinju kako bi proizvodili hranu, koju onda izvoze čak i nama. Jer su shvatili da je proizvodnja hrane osnovna strateška djelatnost svakoga društva. Mi smo onim pojedincima koji bi željeli navodnjavati polja o svojem trošku to zabranili, jer bi trebali prilagođavati zakone posebno za tako nešto. Bolje je ovako, ništa ne dirati, ništa se ne događa, a kad je suša i propadaju usjevi, onda udarimo kukati na sav glas.
Ista je stvar i sa obranom od poplave. Poplava je , u suštini, jedini spontani princip navodnjavanja poljoprivrednoga zemljišta, jedino nas malo muči što ju baš i ne možemo kontrolirati. No, na kraju krajeva, jeftinije nam je plaćati štete od poplava i suša, nego ulagati u mrežu kanala za navodnjavanje i odvodnjavanje.
O akumulacijskim jezerima za potrebe navodnjavanja da i ne pričamo, a i elektrane na mazut i ugljen su nam draže od hidroelektrana.
Ekosustav vodenih tokova i površina je vrlo osjetljiv i intervencije u njega je potrebno izvoditi krajnje oprezno, da se ne naruši krhka ravnoteža. No, to je i vrlo vrijedan i bogat izvor energije i sirovine i pametnim korištenjem se iz njega može izvući velika dobit. No, za to su potrebni trud i znanje, a mi smo dokazali da toga nemamo, a nemamo niti volje s tim se petljati, pa najbolje sve stavimo u zakonske okvire nemogućeg i svi smo mirni. Jedino nam voda i novac nepovratno otječu.
Stvari nisu nimalo bolje niti sa eksploatacijom vode za građanstvo i industriju. Pakiranje i prodaja "naše" vode dozvoljena je samo odabranim pojedincima. A komunalna distribucija polako doživljava sudbinu telefonije, plinovoda i tvornica. Komunalna infrastruktura građena sredstvima svih građana će se dati u privatne ruke, kako bi političke garniture na lokalnim razinama prikupile nešto novca na brzinu, te se mogle još godinu-dvije održati na vlasti. Netko će dobiti gotovo besplatno na upotrebu cijeli sustav koji smo mi financirali, kako bi nam njime distribuirao i skupo naplaćivao "našu" vodu, bogatstvo svih građana Republike Hrvatske. Za kraj treba dodati i sve glasnije najave naplaćivanja koncesija onim građanima koji su na svojoj zemlji, o svojem trošku iskopali bunare, kako bi imali vodu za život. Koncesije se, za čudo božje, najavljuju i na onim područjima gdje nema vodovodne mreže.
Dragi građani Hrvatske, sretan vam svjetski dan "naše" vode
Post je objavljen 22.03.2014. u 21:48 sati.