Građani u našoj zemlji svoje automobile registriraju prema mjestu boravišta. Velike korporacije, banke, supermarketi, krupni kapital mogu svoje automobile i kamione registrirati gdje će ih to najmanje koštati, čime će i samoj državi plaćati manja davanja.
Građanima se objašnjava kako smanjenje broja bolnica ide njima u korist i kako će morati plaćati sve skuplje zdravstveno osiguranje jer država više za to nema novaca. Istovremeno država financira biskupima fasade od dragog kamenja.
Građanima se oduzima imovina, isključuju im se struja i voda, blokiraju im se računi zbog nekoliko stotina ili tisuća kuna. Država istovremeno odabranima i podobnima otpisuje, oprašta i zaboravlja milijunske dugove i poreze.
Radnicima Vlada objašnjava kako je za njihovo dobro da rade više za manje novaca, jer je ionako kriza i nema se. Istovremeno, Vlada kupuje mobitele i nove automobile, za svaku sezonu odgovarajući model, da budu in.
Građane se uvjerava da je za njihovo dobro da što duže rade, tako će im mirovina biti veća. Građane Vlada istovremeno obavještava kako će njihove mirovinske fondove preusmjeriti u svoje gubitke i vizije.
Narodu se objavljuje kako smo ostvarili tisućljetne snove i kako smo sada, konačno, svoji na svome. Istovremeno, politika je stvorila uvjete bankama da ljude izbacuju iz njihovih domova i da im nekoliko puta naplaćuju iste dugove.
Građanima se pred svake izbore političke stranke umiljavaju kako će im služiti na dobrobit. Kad se dočepaju vlasti, naplaćuju im vodu, zrak i kubne metre građevina, koje su građani izgradili dok su se današnje garniture političara još klatile u ćaćinim mudima.
Seljacima njihov ministar objašnjava kako nije on kriv što nije uzeo novce iz europskih fondova, jer to nije njegov posao, kao što ništa nije njegov posao. Posao mu je jedino tu i tamo, kad usfali novaca, raspisati kakav namet, pa makar i na činjenicu da rijekom teče voda.
Mlade država uvjerava da samo obrazovani i školovani imaju šansu za posao. Kad se oni do grla zaduže i obrazuju, kažu im da se više u bijeli svijet ne ide trbuhom za kruhom, nego glavom za pameću.
Cijela se država razveseli tome kako smo pronašli naftu i plin u moru i kako bi konačno mogli nekud na zelenu granu. Umjesto planiranja o uključenju čim više domaćih kompanija u posao kad se jednom s njim počne, i Vlada i cjelokupna javnost raspravljaju o tome hoće li vađenje nafte uznemiriti ježince i sipe.
Građanima se naplaćuje najviši porez u Europi kako bi država, između ostalog, sanirala gubitke u svojim monopolističkim poduzećima. Istovremeno, država, koja je vlasnik HEP-a, kupuje struju od druge tvrtke.
Znam da su za državu i građane ovo sve sporedne i minorne stvari, no bilo bi zanimljivo doznati kako smo došli do njih. Ako nikom drugom, a ono barem medicini i antropologiji.
Post je objavljen 09.03.2014. u 14:05 sati.