Dođu svake godine u Vukovar ljudi iz cijele Hrvatske. Branitelji, oni kojima je netko tu i ostao prije 22 godine. I pridruže se domaćinima. Svi oni koji osjećaju osobnu potrebu doći na to mjesto.
Dođu na taj jedan dan u studenom i procesije iz glavnog grada, u koloni limuzina. Oni održe vatrene ili "mudre" govore, ovisno kojem političkom miljeu pripadaju. Odu kod domaćina u grad na ručak i nestanu s prvim mrakom. Izgube se na 364 dana. Za sobom ostave obećanje u bolji život, zakletvu u vječni spomen i trag zadovoljstva kako su dobro odradili paradu.
Ima i dosta onih u crnim odijelima, sa natpisima na majicama, raznim slikama, lancima sa križevima do pasa. Rat su većinom vidjeli preko televizije, u uljuđenom okruženju srednjeeuropskih metropola. Dolaze u organizaciji raznih stožera, državnih institucija ili državnih poduzeća. I, naravno, o njihovom trošku. Kao i oni prvi. I oni nestanu sa zalaskom sunca i spuštanjem guste magle. Ponosni na sebe i poruke koje su poslali.
Iza njih će ostati građani grada koji se u svojem gradu bude svih 365 dana u godini. Kada im ujutro na vijestima iz metropole objasne što se to jučer kod njih dešavalo, vratit će se svojim svakodnevnim poslovima. Javljati će se na zavod za zapošljavanje, ići na najskuplju tržnicu u državi, djeca će krenuti u školu koja prokišnjava i na kojoj ne mogu zatvoriti prozore, a penzioneri će formirati svoju kolonu sjećanja na bolje dane i sa zahvalnošću pokupiti svaku praznu bocu, koju su im darežljivi gosti ostavili.
Teško da netko izvana može razumjeti vapaje vukovarskog gradonačelnika, da njihov grad i ljudi koji u njemu žive postoje i ostale dane u godini. I sve ove godine od reintegracije. Da su se svi oni novci koji su na ime države potrošeni do sada za dolaske na paradu utrošili na otvaranje barem nekoliko radnih mjesta u gradu, pokazalo bi se, barem na simboličnoj razini, da se o tom gradu vodi briga. Ovako ostaju isprazne poruke, lažna suosjećanja, ponižavajuća sažalijevanja i zaklinjanja u ime onih koji to od nikoga ne traže. Jer, svaka poruka poslana odavde ima posebnu težinu, naročito za skupljače političkih bodova.
Oni koji su ove godine inicirali performans u mimohodu zaključili su da imaju ekskluzivno pravo na istinu i objavu iste narodu. Jednom su tako nešto već napravili, na moru, prije desetak godina. No, tko još pamti gdje su nakon toga završili neki generali, u koje su se tadašnji stožeraši kleli. Danas se svi prave da se to nije dogodilo.
U ovogodišnjoj koloni bili su i ti koji su predani na robijanje zbog toga što su branili svoju zemlju. Bili su tu i oni koji su stekli stotine milijuna tijekom rata, trgujući sa neprijateljem. I oni koji se ponose neplaćanjem poreza državi koju vole i u koju se zaklinju. Bili su u koloni i oni koji su prije te 22 godine bili pod zastavom pod kojem su počinjeni neshvatljivi zločini, i protiv Hrvata i protiv čovječnosti same. Nitko od njih do dana današnjeg nije osjetio potrebu ili želju javno priznati što se tada događalo, kazati tko je krivac za to i pokajati se, ispričati i zatražiti oprost za to što je učinjeno.
No, očito nikome nije stalo raščistiti tu priču do kraja. Osim samim građanima Vukovara, no njih ovih dana nitko ne pita ništa. Ovako, ostaju nezatrpano vrelo nekih budućih podjela i netrpeljivosti. No, tako valjda mora biti. Barem na ovoj našoj, pučkoj razini. Tamo gdje su znakovi raspoznavanja i prepoznavanja novac, a ne križ ili krst zapreka, prepreka ili podjela nema. Svi znaju sve jezike i poznata su im sva pisma. Pjeva se, lopta, trguje, kupuje, prodaje, gradi, ide u diplomatske posjete... Red je onda da se i za narod pronađe zabava.
Silom se može natjerati svakoga na sve. Silom su zločinci prije 22 godine natjerali branitelje i stanovnike Vukovara pred cijevi ili u logore. Silom su ove godine spriječeni predstavnici institucija države da se poklone ljudima koji su stradali od zlih sila prije 22 godine. Te predstavnike su izabrali svi građani ove države, na demokratskim izborima. Na temeljima slobodne, moderne, europske Hrvatske, za koju su mnogi položili svoje živote. Oni koji su danas imali svoj nastup o tome, očito, nisu razmišljali. Ako su razmišljali uopće. Uglavnom, zvijezde dana su postali.
A svoju principijelnost mogu potvrditi već slijedećeg mjeseca, tako da sami sebi zapriječe put do bankovnog šaltera, po povlaštenu mirovinu, jer od ovakvih odnarođenin i nenarodnih izroda ja ne bih uzeo niti lijek...

Oznake: sve, samo ne ono što treba