S obzirom na to kakvim se stvarima bavimo, na što trošimo vrijeme, znanje, novac i talente, što su nam prioriteti i u kojoj smo mjeri u svim sferama života zapostavili sadržaj,a forsiramo dekadentne, apsurdne i nakaradne oblike forme, zanimljivo bi bilo zamisliti kako bi nam država izgledala da je nešto drugo. Neka osoba, stvar, građevina, pojava, neka druga država. Možda bi se, kad bi stvari tako postavili, mnogi ljudi zamislili i zapitali jesmo li mi ono što smo htjeli biti. I je li ovo sve oko nas, što uzimamo zdravo za gotovo, normalno i uobičajno svuda po svijetu...
Da je Hrvatska kuća, imala bi oslikanu fasadu, dizajniranu od strane najpoznatijeg pariškog umjetnika, satelitske antene sposobne uhvatiti signal i sa Voyagera, ljepši vrt i od onog oko bečkog dvora. No, krov bi, iako novi, prokišnjavao, prozori se ne bi dali zatvoriti, iz svih bi zidova probijala vlaga, a mala vratašca za psa bila bi ugrađena ispod špijunke. Čisto da Floki ostane u formi i ne ulijeni se.
Da je Hrvatska automobil, imala bi radio koji bi istovremeno mogao vrtjeti 18 diskova i koji bi svirali iz 15 zvučnika. Jedan bi zvučnik bio u hladnjaku, a barem dva u uljnom filteru. Imala bi senzore koji bi detektirali maglu, svaki potres jači od 3 stupnja bilo gdje na Tihom oceanu i eksploziju svake supernove u 8 susjednih galaksija. Imala bi masažna sjedala takvih mogućnosti da ne bi uopće željeli izlaziti iz automobila, a oni skloniji eksperimentiranju bi zatražili i razvod od žene. No, takav bi automobil trošio goriva kao i ruski transportni zrakoplov, što god mi popravljali stalno bi se čulo lupkanje iz motora i baš pred kakvom krivinom ili nizbrdicom propala bi nam kočnica. Čisto da se s vremena na vrijeme sjetimo Svevišnjeg na nebesima.
Da je Hrvatska luksuzni kruzer, imali bismo više paluba nego Empire state building katova, olimpijski bazen na svakoj palubi, sve uslužno osoblje sa VSS-om. No, naginjali bismo se neprestano, kao da brodom upravlja Alberto Tomba. Ne treba ni spominjati da bi na bezbroj mjesta puštali vodu, zbog uštede na materijalu. A s obzirom na brojne bazene ne bismo imali gdje smjestiti čamce za spašavanje. Čisto da se uvjerimo je li na Titaniku baš sve bilo kako prikazuju na televiziji.
Da je Hrvatska avion, na svakom bi sjedalu putnici imali jedan play station, svima bi se služio najbolji šampanjac i kavijar, a na svakom letu koji bi trajao duže od dva sata putnike bi zabavljala Beyonce ili Mišo Kovač. No, ni tu se vrata ne bi dala do kraja zatvoriti, tako da bi stalno bio lagani propuh, koji bi upotpunjavao ugođaj tihe jeze među putnicima. Tek kad bi bili u zraku, latili bi se izračuna imamo li dosta goriva da stignemo do odredišta. Piloti bi letjeli bez navigacije, jer bi im na sustave bio priključen simulator leta. Sa play stationa. Čisto da testiramo događa li se stvarno najmanje nesreća u zračnom prometu.
Da je Hrvatska aerodrom, imala bi displeje na sedam pisama i 80 jezika. Imala bi restorane sa šest zvjezdica u čekaonicama. No, na pistama za slijetanje bi slobodno šetale srne i zečevi, a pista bi bila i puna rupa u kojima bi se udobno smjestili jazavci i lisice, tako da bi avioni s putnicima padali u susjedna kukuruzišta. Čisto da naša država dokaže svima da su joj zvijeri puzeće, leteće i gmižuće važnije od ljudi.
Da je Hrvatska kirurg, imala bi najmanje tri doktorata sa područja povijesti, geometrije i poznavanja podmorja. Bila bi profesionalni golfer i iza sebe bi imala barem pet uspona na Himalaju. No, operaciji ugradnje srčane premosnice pristupila bi uz simultano listanje brošure "Srčana kirurgija za neznalice". Ali, ne bi ni trenutak dvojila treba li nastaviti s tim poslom, ili, ne daj bože, odustati od zahvata. Čisto da vidi kako će sve to završiti.
Da je Hrvatska medvjed, preko ljeta bi bezbrižno trčkarala šumskim puteljcima, birala samo najcrvenije jagode, svirala s cvrčkom. Plašila bi izviđače iz 4.C, prekidala utakmice druge županijske lige, tjerajući, na opće oduševljenje gostiju, suca u najgušću živicu, pratila bi poštara na dan kada raznosi penzije i kada bi procijenila da je ovaj dovoljno pijan da ne razlikuje beštiju od nositeljice partizanske spomenice sa Sutjeske, podizala u ime omladinke-prvoborke penziju i onda od novčanica radila avione i žabice. No, ne bi stvarala zalihe masti, niti bi lažnom mirovinom uplatila ratu grijanja unaprijed. A kad bi došla zima počela bi preturati smočnice ježu, lisici, jazavcu, puhu. Čisto da se održi na životu do slijedeće sezone. I čisto zato jer može.
Da je Hrvatska Djed Mraz, dolazila bi svake godine između ožujka i srpnja. Čisto da nam da do znanja da dolazi kada ona hoće.
Da je Hrvatska Yoda, učila bi nas životne i svemirske mudrosti sa svojom nikada savladanom sintaksom. No, kada bismo odgovarali, mi bismo prvo morali dokazati da smo sintaksu ispravno savladali, bez obzira što ju ni sam učitelj nije znao. Čisto da nam pokaže da ono što smije netko, ne smije svatko.
Da je Hrvatska Švicarska, imala bi puno veći dug nego što ima. Čisto zbog toga što Švicarska ima puno jači bankarski sektor, kojega bi trebalo nekoliko puta sanirati novcem građana. A koštalo bi i bojanje tunela u kojem je akcelerator.
Da je Hrvatska Japan, već bi se davno samoubili svi zaposlenici željeznica. No, na drugi bi svijet otišli časno. Čisto da nam dokažu da oni nisu krivi za onih nekoliko sati kašnjenja vlakova svakodnevno.
Da je Hrvatska zemlja slobodnih i hrabrih ljudi, onda bi se ti ljudi jednom skupili i došli na zajedničku sjednicu Sabora i Vlade, i sve koje bi tamo zatekli prepratili bi prvo na pregled kod doktora. Posebnom bi pregledu podvrgnuli onoga kojega u zemlji hrabrih i slobodnih ljudi zovu bik predvodnik. A koji je kod nas izjavio da ga od sjedenja i slušanja koji sve problemi muče narod, bole prepone. Nedavno su stručnjaci iz Saudijske Arabije, inače sličnih profila kao i u našoj Vladi, zaključili da ženama od vožnje automobila u toj zemlji stradavaju jajnici. (Ako žena ostane na mjestu suvozača, jajnici funkcioniraju normalno). Zato bi hitno trebalo napraviti tu vrstu pregleda, jer je možda situacija takva da ovaj naš u biti ima jajnike, a ne jaja. Pa ga zato razni luđaci i probisvijeti svakodnevno vozaju uokolo, a on nema muda ni toliko da si barem skine povez sa očiju.

Oznake: kratke digresije, paralelni svijetovi

Ovo je priča iz jednog paralelnog svijeta, jednog od mogućih, tko zna, možda baš onog pravog...
U Novoj kući cvijeća- napravljenoj zapravo od palmina lišća i granja, na četiri kokosova stupa- sjedio je drug Josip Broz Tito i smireno pućkao ulaštenu lulu od bjelokosti, napunjenu sitno sjeckanom, vrlo rijetkom paprati. Sjedio je tako drug Tito i kroz otvoren prozor plovio svojim bistrim pogledom po još bistrijem jezeru, slušao vatrena prepucavanja raznovrsnih i raznobojnih ptica i neusiljeno razmišljao o budućnosti i o onome što ga u njoj čeka. Povjetarac je sa jezera donosio dašak svježine, pomiješan sa raznim mirisima biljaka, koje je drug Tito precizno detektirao svojim osjetljivim organom njuha. Tito je sjedio za crnim stolom, kojeg je drug Đilas prošli tjedan premazao bojom dobivenom od iznutrica gazele i mješavinom izmeta zebre i nekoliko vrsta ptica, tako da je svaki dašak povjetarca dočekivao sa olakšanjem i odobravanjem.
-Drugarice Slavice!- zazove čeličnim glasom drug Tito, no istovremeno glasom očinskim i prijateljskim za uši drugova proletera.
Zazove drug Tito svoju sekretaricu, a muževna mu se prsa podignu, junački mu osmijeh zaigra, a zdravo i pošteno čelo zarumeni mu se i od same pomisli na drugaricu Slavicu, njene vedre obraze, kao trešnje crvene usne, kao kvascem uzdignute grudi- da se zadržimo samo na bisti.
Zaigra tako srce junačko našem drugu Titu, ali ne u pokvarenim i iskvarenim mislima, kakve bi odmah spopale prljave, pokvarene, lažljive i trule kapitaliste u njihovim primitivnim, nečistim i nenarodnim prohtjevima. Zaigra mu srce jer je znao da će uskoro vidjeti svu onu ljepotu, jedrost i poštenje koje jedna drugarica iz naroda iznikla u svojem srcu i na svojem tijelu ponijeti može, a sve za slavu i ponos junačkog nam narodnog socijalizma i proleterijata.
Iz tog ga razmišljanja prene pokušaj otvaranja vrata i ulaska drugarice Slavice. No, vrata je drug Đuro Đaković slabo pričvrstio lijanama i ona tresnu na pod, podižući hrpu prašine i lišća prema drugu Titu. Drug Tito povuće sa dimom iz lule i nekoliko listova, što pokrene pravu grmljavinu iz junačkih mu pluća.
-Opa!- klikne drugarica Slavica.
-Nije opa, nego banana- kroz kašalj će drug Tito, brišući suze i prepoznavši okus lista. - No, nema veze, drugarice Slavice. Drug Đuro će napraviti nova vrata.
-Naravno, druže Tito!- živne odmah drugarica Slavica. - Sa našim novim socijalizmom sva su čuda moguća! Zvali ste me, druže Tito.
-Da, zvao sam vas- obriše drug Tito prašinu s lule, pokušavajući se dosjetiti zašto je uopće zvao drugaricu Slavicu.
-Izvolite, druže Tito!
Ta spremnost i odanost partiji i zadacima izmami n ovi osmjeh na usne druga maršala.
-Molim vas da obavijestite sve drugove da ćemo se večeras sastati na obali.
-Druže Tito!- uzbuđeno usklikne drugarica Slavica, a grudi joj se podignu kao dizalica u željezari.
-Da, drugarice. Večeras ćemo dogovoriti naše daljnje djelovanje i početi sprovoditi ono za što smo stvoreni i predviđeni.
Drugarica Slavica ode, jedva dotičući tlo od uzbuđenja, a drug Tito izgura vrata koja tresnu na tlo i ostave u čudu jednog sekretara s konjem, koji je sebe smatrao dobrim drugom i partijcem i ne bi mu jasno zašto drug Tito baca vrata na njega.

Na obali jezera, uz vatru i blagi povjetarac koji je izvirao iz namreškane površine vode, napadani rojevima komaraca, sjedili su partijci na deblima ananasa i banana. Sam drug Tito, pošto je prethodno odbio sjesti u pleteni naslonjač- odbijajući tako bilo kakvo izdizanje ponad ostalih drugova, sjeo je na drveni tronožac iz radionice Đure Đakovića. Drugovi su neobavezno međusobno čavrljali, češući se do krvi i potiho su psovali neke drugove koji su stopirali projekt gradnje kongresne dvorane. Drug Tito otpuhne dim iz lule i poče:
-Drugovi, možemo li?
Drugovi potvrde.
-Otvaram otvorenu sjednicu Socijalističke partije za promociju i boljitak zdravog narodnog socijalizma i samoupravljanja!
Drug Tito još nije pravo niti završio, a drugovi se oduševljeno podignu i buran pljesak praćen uzvicima oduševljenja i odobravanja potpuno nadglasa noćnu kakofoniju džungle. Kad se razdragani drugovi smiriše ( a za to je trebalo vremena), drug Tito nastavi sjednicu.
-Jesmo li svi prisutni?
Drugovi se stanu okretati i zaključe da su oni sami većinom prisutni, a da i za većinu ostalih važi isto.
-Nema druga Lole- otkrije netko.
-Gdje je drug Lola Ribar?
-Lovio je ribe na jezeru, pocrkale dabogda- izvijesti ga drug Barba.
-Evo ga!
Drug Ivo Lola Ribar stiže i sjedne, praćen ponosnim pogledom druga Tita. To je pravi drug, u srcu i na djelu. Prvo je ulovio ribu, da nahrani drugove, pa tek onda pristupio partijskom sastanku.
-Kakav je bio ulov, druže Lola?- zainteresirao se je drug Tito.
-Slab, druže Tito, slab – požalio se drug Lola. - Mnogim su ribama narasle noge, pa bježe iz jezera. Danas sam vidio na svoje oči dvije kako su odletjele. Ulovio sam samo jednog velikog soma od pet kila. Ali ima četiri glave, tako da većina ide na otpad.
-Kako si ga uspio uloviti ako ima četiri glave? Bacio si četiri udice istovremeno?
-Ulovio sam ga vilama.
-Domišljato i vješto- pohvali ga drug Tito.
Drug Tito bijaše ugasio svoju lulu, pa sada i na njega navališe komarci. On satare jednog komarca, drugog promaši.
-Dobro, bogamu, drugovi, zar se ova gamad nije prskala ovih dana? Izbosti će nas kao četnici! Pocrkati ćemo svi od malarije prije nego krenemo ostvarivati svete ciljeve naše partije.
-Drug Ranković je trebao prskati gamad još prošli tjedan, crko dabogda!- odgovori drug Barba.
-Zašto ih ne zapraši, druže Rankoviću?
-Nije bilo praha – pravdao se drug Ranković. - Drugarica Slavica ga je uzela.
-Zašto?
Drugarica Slavica ustade, oborena pogleda.
-Stavila sam ga u pitu.
-Jeli onu od banana?
-Da, tu. Ponestalo mi brašna, pa sam malo nadomjestila.
Drugovi počeše ispod glasa psovati uzročnika svojih teških probavnih prošlotjednih muka. Drug se Tito neznatno namršti, jer, tko radi taj i griješi.
-Drugovi, molim vas, možemo nastaviti- smirio je drug Tito uskomešane partijce.
-Možemo, pocrkali dabogda!
-Drugovi, znam zašto smo zadržani ovdje sa majmunima i papigama. Nemoćni kapitalistički svijet uz pomoć neukog i naivnog pomagača kojega lažima, obmanama i prozirnim obećanjima drži zavedenog i u dubokoj zabludi, želio je srušiti i posljednju tvrđavu socijalizma, samoupravljanja i blagostanja, našu veliku i bratsku Crvenu Rusiju. Želio je ugasiti i posljednju luč života, nade i slobode, povući čovječanstvo sa sobom u propast, u dugo pripremanu grobnicu.
-Dolje trulokapitalistički ugnjetavači i izrabljivači radništva, seljaštva i poštene inteligencije!
Zaorio se povik iz stotine grla i činilo se da i sama površina jezera podrhtava od odlučnih glasova proletera. Čak su i zvijeri krvoločne na tren zastale u džungli, dok im je borbeni urlik partijaca ledio krv u žilama. Drug Tito gordo nastavi:
-Želeći uništiti to posljednje svjetlo na Zemlji, odlučili su svojim mračnim, protuprirodnim i protučovječnim znanostima stvoriti ponovno najljuće neprijatelje našeg nauka i naših ideala, no nisu uspjeli. Nije im to uspjelo upravo zbog budnosti i spremnosti organa narodne vlasti zaduženih za praćenje i otkrivanje narodnih neprijatelja iz naše velike majke, Crvene Rusije! Upravo su ti organi otkrili mračne naume posrnulog neprijatelja. I pomrsili konce bolesnim kapitalističkim umovima, koji su umjesto omrzlih fašista stvorili, eto, nas!
-Dolje omrzli u narodu fašisti!
-Živio SKOJ!
-Živjela NOB!
-Živjeli!

Drug Tito nije napomenuo jednu malu, ali vrlo važnu činjenicu. Kada je Novi KGB ukrao genetski materijal fašističkih kolovođa, koje je Nova Europa planirala klonirati, i zamijenio ga materijalom velikana naše narodnooslobodilačke borbe, a kojeg su našli u arhivima druga Staljina, zbog nečije male neopreznosti, taj je materijal pomiješan sa genetskim predlošcima za prvi umjetni zoološki vrt na Merkuru. Voditeljica cijelog programa u ime Vlada Ujedinjenih Europskih Izrabljivača, doktorica Angela M., nemalo se iznenadila nastalim produktima svojega rada. Drugove nastale u tom procesu naumili su prvotno u strogoj tajnosti uništiti, no onda su ih prebacili u dubine afričkih džungli, kako bi na njima provodili daljnje nehumane pokuse. I naravno, spriječili ih da dođu u kontakt sa preostalim zdravim socijalističkim svjetskim snagama.
Drug Tito snažno zamahne ljuskavim repom, dok mu se debeli, izbrazdani rog dizao i spuštao na prsima junačkim sa svakim udisajem i izdisajem.
-Sada nas, eto, drže zatočene ovdje, bojeći se da se ne spojimo sa junačkom Crvenom Armijom i jednom zanavijek odsječemo glavu mrskoj kapitalističkoj aždaji!
-Dolje aždaja!!!!
-Dolje!!!!
-Drugovi, ja kažem da je tome došao kraj!!!
Drug Tito ustane, a za njime i ostali drugovi. Sedam je sekretara imponiralo, izrastajući iz lipicanaca, sa četiri ruke i dikobrazovim bodljama na leđima. Drug se Barba kreveljio, dok mu prsa junački bubre ispod perja divlje šljuke. Pred sve je drugove izašao drug Đuro Đaković, noseći u tobolcu druga Eduarda Kardelja, kojemu su junački izvirivale samo zečje uši. Iznad svih, na nesigurnim krilima socijalizma, lebdjela je drugarica Slavica, lamatajući dugim i tankim rodinim nogama.
-Drugovi! - zazove ih sve drug Tito. - Drugovi! Našom domovinom sada vladaju kvislinški gusani i diktatorska prasad! Koji su u prah pretvorili sve ono što smo mi u prošlom životu gradili! Protjerali su radnike i seljake sa njihovih vjekovnih ognjišta u svijet i bogate se na račun poštene sirotinje! Sada je došao čas da taj jaram zauvijek skinemo s vrata! Ustanimo sada, jednom zauvijek!
-Živio ustanak proletera i mutanata!
-Živio!

I tako drugovi ustaše na oružje i krenuše pobiti stražare, no kad su ih ovi vidjeli, pobjegoše glavom bez obzira, jer im je bilo rečeno da čuvaju specijalnu školu pantomime, a ne ovakva čuda socijalizma i samoupravljanaja. Drugovi su se domogli doktorice Angele M., koju su ostavili kod čopora iznimno pametnih gorila. Iznimno pametne gorile, koje su se upravo odlučile uspostaviti prvi kontakt sa ljudima, odustale su od te namjere kada su pobliže upoznale doktoricu Angelu M.. Gorile su se vratile uzajamnom čišćenju od nametnika i gađanju izmetom. A drugovi proleteri, vođeni junačkim maršalom, razbježali su se džunglom, tražeći svaki svoj put ka socijalizmu i boljoj sutrašnjici.

Oznake: paralelni svijetovi