Ljubav kroz riječi jedne žene
U pogledu nema laži
Tražila sam odgovore u riječi i osmjehu
ali....usne ponekad i lažu.
Sve odgovore našla sam u pogledu.
Oči su ogledalo duše.
U pogledu nema laži.
24.11.2019. u 12:34 | 13 Komentara | Print | # | ^
Sve se s razlogom događa
Vrijeme je sivo i sumorno. I misli.
U noći, pritišću nas sjene svega onoga što ne možemo i ne želimo prihvatiti.
Klupko dana odmata događanja. Od jutra, do mraka. Kažu da ono što svjesno ne želimo prihvatiti,moramo iskusiti tijelom, kao učenje i spoznaju.
Postoji nekoliko promjena koje ćemo svi doživjeti i iskusiti. Hoćemo li ih se bojati? Ako hoćemo, onda je to zato jer ih na pravi način nećemo znati protumačiti, ni prihvatiti.
(sl. Marina)
Što o tome kaže Ruediger Dahlke u knjizi „Bolest kao govor duše“?
Što je po njegovom mišljenju Staračka dalekovidnost?
-„Dalekovidnošću organizam pokazuje da predviđamo ono što nam je najbliže.
Životni obzor postaje oštar, a zamućenje prvog plana ga naglašava.Važno je usmjeriti pogled u daljinu da bismo jasno spoznali što nas ondje čeka. Bliske stvari neka ustupe mjesto širini pogleda. Kad pronađemo životnu perspektivu, možemo ponovno posegnuti za onim što nam je blisko.“(ovdje priča o našem unutarnjem ja)
Za popuštanje kratkoročnog pamćenja kaže:
-„Zanemarujemo svakodnevnu monotoniju kako bi se prisjetili važnih životnih tema i usvojili ih“.
Zašto u jednom periodu života slabije čujemo ,Ruediger pojašnjava ovako:
-„Staračka nagluhost pokazuje da osobe više ne moraju slušati neke stvari. Naš zadatak tada je ,prisjetiti se sebe umjesto da uvijek slušamo druge, osluškujmo svoju nutrinu i naučimo slušati naš unutarnji glas.Kao što vanjski glasovi mogu postajati tiši, tako i unutarnji glasovi mogu postati glasniji i razgovjetniji“
*****
Na ovaj način pojašnjene promjene dobivaju svoj značaj. Sve se s razlogom događa. Kad pričam o čovjeku ,volim reći kako je svaki od nas jedan zasebni svijet kojeg trebamo prihvatiti i razumjeti.
Ruediger kaže ovako:
-„ Čovjek je mikrokozmos koji u sebi nosi sve slike ovoga svijeta“
-„Slike(san i mašta) su duševna hrana bez kojih duša umire od gladi“
Lijepo, zar ne?
Iz svake knjige koju pročitamo nadopunjujemo svoja znanja i usvajamo nova.
****
Sunce će sivilo plavim nebom zamijeniti.
Tmurne misli, nada će odagnati.
Oznake: promjene, prihvaćanja, tumačenja
21.11.2019. u 23:20 | 10 Komentara | Print | # | ^Svim muškarcima, čestitam njihov dan:)))
Velika i nemjerljiva je uloga sina, oca,ratnika, ljubavnika. Velika je uloga muškarca u životu svakoga od nas i društva u cjelini. Njihova uloga rijetko se naglašava, možda zato što se, uvjetno rečeno, podrazumijeva!? Ne bune se, ne zato što ne bi imali što reći. Svoju ulogu ozbiljno i s odgovornošću prihvaćaju.
Vjerujem da nije lako biti muškarac. Zašto?
Majka sina uči kako treba biti nježan i pažljiv. Kad ti se plače , plači. Otac ga uči kako treba biti hrabar i odvažan.Budi muškarac!(ma što se pod tim podrazumijevalo) Muškarci ne plaču! Nije teško ispuniti očekivanja majke. Ni oca.
Teško je, vjerujem, našim muškarcima kad žena od njih očekuje sve to i još puno više.
Na njihovom ramenu plačemo, u njihovom zagrljaju utjehu tražimo. Svađamo i mirimo se. Jesmo i trajemo. Zajedno, u svemu onome što nam život donese.
Jedni s dugima, ponekad- teško; jedni bez drugih-nikako.
*****
Danas je Dan muškaraca. Recimo im lijepu riječ. Dajmo im pusu. Zapamtimo njihov Dan. Zaslužili su.
Svim muškarcima, čestitam njihov dan:)))
Oznake: nasi muškarci
19.11.2019. u 10:28 | 16 Komentara | Print | # | ^Pitam se?
Lijepo je znati, da smo društvo u kojem se poštivaju (ili bi se trebali) poštivati potpisani dogovori i ugovori (u ovom slučaju) o radu .
Lijepo je znati, da postoje zakoni koje poslodavac treba izvršavati pridržavajući se odredbi istog ugovora, i da za nepridržavanje istih, snosi sankcije.
Lijepo je znati da postoje ljudi kojima se za pravnu pomoć možemo obratiti, onima koji će nas štititi.
Lijepo je vidjeti koliko empatije , svi zajedno, imamo prema desetak stranih radnika.
Tragom Potrage, pitam se?
Zašto nitko (do sada) nije pitao tisuće ljudi koji rade na sličnim radnim mjestima, s istim odredbama iz ugovora, u kojem izvršavanje zadane norme(koja je u većini slučajeva prevelika i nedostižna) određuje visinu plaće?
Pitam se , kako se poslije priče o desetak nesretnih stranih radnika, osjeća tisuće onih, koji iz mjeseca u mjesec prolaze istu ili sličnu priču?
Pitam se, što misle i kako se osjećaju oni koji ne dobiju plaću mjesec, dva? Pita li ih itko kako svojoj djeci kupe kruh, daju za užinu? S čime plate režije? Kako plate dospjelu ratu kredita?
Pitam se, koliko se naših ljudi u nekoj drugoj državi našlo u istoj, ili sličnoj situaciji, kao nesretni radnici iz Nepala kod nas?
Pitam se, pitaju li novinari poslodavce, zašto baš ti ljudi ,trebaju raditi na uređenju okoliša?
Pitam se, kako bi izgledala naša demografska slika da su naši poslodavci, svima onima koji su zbog niskih plaća odlazili rekli: „Vratite se. Za svoj rad ,dobit ćete veću plaću?“
Pitam se....?
Oznake: Naša stvarnost...
17.11.2019. u 10:59 | 11 Komentara | Print | # | ^Zaljubljeni Ginko- pobjednik natjecanja
Sjećate li se natjecanja za Hrvatsko stablo 2019. godine? Evo što sam našla na službenim stranicama.
Rezultata natjecanja.
1. Ginko iz Daruvara s pričom Zaljubljeni ginko s osvojenih 20.129 glasova;
2. Velelisna lipa iz Visokog s pričom Belina lipa s osvojenih 19.258 glasova;
3. Hrast lužnjak iz Maksimira s pričom Gradski dečko Dedek s osvojenih 3.417 glasova;
4. Hrast kitnjak iz Vojakovačkog Osijeka s pričom Hrast visovi s osvojena 984 glasa;
5. Hrast lužnjak iz prašume Prašnik s pričom Gaibijin hrast s osvojena 772 glasa;
6. Bijela murva iz Brtonigle s pričom Čuvar kuća – simbol prošlih vremena, tradicije i identiteta s osvojenih 135 glasova.
Slika zaljubljenog Ginka i priča:
VRSTA: Ginko (Ginkgo biloba L.)
STAROST: 242 godine
REGIJA: Daruvar, Bjelovarsko-bilogorska županija, Republika Hrvatska
NASLOV PRIČE: Zaljubljeni ginko
PRIČA: Ja sam Ginko iz Daruvara. Već stoljećima rastem s gradom pokraj Dvorca. Izazivam ljude da rašire ruke, obgrle širinu moga debla. Pružam ruke djeci za igru i pohod na vrh. Dobio sam rajsko ime Adam. Svaki dan ispisujem nove stranice priče u interakciji čovjeka i prirode. Otkriti ću vam jednu tajnu. Nisam sam. Pokraj mene je Eva. Zajedno u Daruvaru stoljećima slavimo ljubav i život. Eva iz svoje sjene uporno prepušta meni laskave komplimente muškoj zadivljujućoj ljepoti. Grli vas Ginko.
PREDLAGAČ: Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Bjelovarsko-bilogorske županije (JU PRIRODA BBŽ)
Koje će mjesto naš Ginko zauzeti u Europi, ovisi o nama.
Pozivamo sve da se uključe u glasovanje za Europsko stablo 2020. godine, koje će se odvijati od 01. veljače do 28. veljače 2020. godine i daju svoj glas Ginku iz Daruvara. Pobjednika natjecanja saznat ćemo u Briselu, 21. ožujka 2020. godine na Svjetski dan šuma.
*****
Čovjek je posadio stablo za sebe. Stablo je raslo. Generacije su ga njegovale. I njeguju.
Koliko ćemo stabala ostaviti generacijama koje dolaze, ovisi o nama.
Oznake: stabla i ljudi
13.11.2019. u 15:53 | 12 Komentara | Print | # | ^Pet godina
Nošeni vjetrom, u život stižu događaji. Jedan za drugim. U nizu. Sustižu nas, kao val za valom na obali. Na žalu.
Jedne događaje ( lijepe i manje lijepe) spremamo u sjećanja.Pamtimo datume. Što se još događalo, što smo radili, zaboravljamo. Koje misli i sjećanja otimamo od zaborava? One koje smo zapisali kao trag postojanja u vremenu .
Što sam radila u slobodno vrijeme zadnjih pet godina?
Dijelila sam s vama svoje misli, nedoumice i dileme- riječima i nevještom slikom, ovdje na blogu. Kaoi u reali,tako i ovdje, jedni su me prihvatili, drugi nisu. Ljepota postojanja je u različitostima.
Koliko sam postova objavila?
Nemam pojma. O blogu i bloganju nisam puno znala. Ono što nisam znala , dobri ljudi su me podučili.
Neke postove , umjesto da ih spremim,ja sam ih obrisala. Na kraju, nije važno koliko sam postova objavila. Važno je da sam još uvijek, ovdje sa vama.
Što sam ovdje naučila?
Ovdje sam , konačno, naučila prvo promisliti, pa onda reagirati.
Virtualni svijet je preslika stvarnosti. Čovjek je riječ. O ljudima, ovdje, najviše naučimo, ako napisano pročitamo. Volim pisati, volim pročitati napisano. Blog je idealno mjesto jer;čitanje dušu hrani-pisanje oslobađa. I danas, kad nisam sigurna u svoje pisanje, poticaj mi daju oni koji me čitaju. Hvala im.
U zadnje vrijeme često se provlači pitanje o postojanju bloga. Vjerujem da će biti i postojati tako dugo dok postoje ljudi koji vole napisati i pročitati više od rečenice dvije.
Hvala svima koji me čitaju:))
Oznake: blog
10.11.2019. u 12:47 | 15 Komentara | Print | # | ^Između stvarnosti i sna
Oznake: suton
09.11.2019. u 17:09 | 11 Komentara | Print | # | ^Trebamo li ih osuđivati, ili nešto mijenjati?
Svi mi, sudionici smo u kreiranju osobnosti jednog mladog bića. Jednog života. Njegovih, ili njezinih stavova, mišljenja i uvjerenja. Svaka generacija odraslih upozoravala je one u odrastanju na opasnosti koje su sa svakom generacijom , sukladno napretku u tehnici i tehnologiji, slobodi mišljenja, izražavanja i opredijeljenja, postajale i postaju sve veće.
U odrastanju, sazrijevanju, željama i htijenjima malo je toga što se mijenja. Probala sam to opisati kroz priče“izmišljenih“, djevojčica i dječaka. U načinu odgoja drugačija je stvar. Odgajana sam po načelu da je roditelj osoba koja se mora poštivati i da je roditeljska riječ zadnja. U odgoju moje djece , primijenila sam ono što je (danas znam)izuzetno važno-poštovanje, prilagođavajući ostale odgojne mjere vremenu odrastanja. Danas, iz ponašanja naše djece znam da smo(po našem mišljenju) dobro postupili. Kako smo mi u odgoju svoje djece pazili da ne ponovimo greške naših roditelja i usput načinili svoje, tako i naše dijete odgaja svoju djecu danas. Želimo li biti sudionici u odrastanju njihove djece, moramo poštivati pravila koja oni uvode kao odgojnu metodu.
Čitajući jučer mecin post pažnju mi je privuklo bakino ponašanje i toleriranje svega onoga što, vjerujem, svojoj djeci nikad ne bi dozvolila. Kad su moji kikači bili u dobi kada bi trebali usvajati što se smije a što ne, za neposluh, roditelji su im uveli „kaznu“, zabrane slatkiša. Iako mali znali su da su kod dede i bake pravila nešto drugačija. Nije problem poštivati odluku njihovih roditelja kada je jedno dijete u pitanju. Problem je kada su duplići. Kako jednome dati slatkiš, a drugome ne?Usprkos tome što sam bila svjesna da je kazna s razlogom, dala sam slatkiš (već tada) i maloj goropadnici, uz napomenu neka to ostane naša tajna. Kad me kćer nazvala, naučila sam da djeca nemaju tajne i da odluke njihovih roditelja moram poštivati želim li kvalitetno sudjelovati u njihovom odrastanju. Danas sam joj zahvalna na tome. Znaimljivo je njihovo odrastanje u koje mi odrasli možemo zaviriti. Nerazumljive su im neke priče iz našeg odrastanja koje je njima teško shvatiti.
Velika je razlika u načinu odgoja, nekada(ne tako davno) i danas. Danas su odgojne metode drugačije u roditeljskom domu i u odgojno obrazovnim ustanovama. Prava djece (što podržavam), su na prvom mjestu, dok dužnosti i obaveze dolaze kasnije. Takvim načinom onima u odrastanju radimo „medvjeđu“ uslugu teškog uklapanja i snalaženja u svijetu odraslih prepunom obaveza i odgovornosti.
Da bi djecu naučili obavezama, da bi ih maknuli od ekrana, roditelji uvode niz izvannastavnih aktivnosti. Znademo li da ujutro idu u školu, poslije škole(velik broj djece ) u boravak gdje odmah poslije nastave i ručka pišu zadaće, poslije boravka na izvannastavne aktivnosti, poslije njih učenje lekcija za drugi dan. Dok sve obaveze izvrše, vrijeme je za spavanje. Gdje je vrijeme za igru? Već u djetinjstvu ,pun im je kufer obaveza. Kada bi ih pitali, vjerujem da bi većina njih, drugačije odabrala.
Stjecanjem punoljetnosti daju si oduška nesvjesni posljedica. Trebamo li ih osuđivati, ili nešto mijenjati?
Oznake: odrastanje
07.11.2019. u 13:46 | 11 Komentara | Print | # | ^(ne)Sigurnost u prometu
Gdje prelaziti cestu? Na pješačkim prelazima, na semaforima , ili tamo gdje je naj(ne)sigurnije!? Na neoznačenim mjestima, gdje svatko od nas procjenjuje kada prijeći preko ceste, oslanjajući se isključivo na sebe!
Kad nam se dogodi da na obilježenom pješačkom prijelazu, iz jednog smjera auto stane,kad iz drugog smjera lik doda gas ,tada zahvalite nebesima jer ste za pola koraka bili prespori. Dok se savjesni vozač čudi ,dok ja liku bijesno spominjem cijelo životinjsko carstvo, lik mi, mrtav hladan pokaže sredni prst, sav važan u svom novom produžetku ega. Prvi put sve pripisujem jednom nesavjesnom vozaču.
Par dana nakon toga,(poučena lošim iskustvom)idem pedesetak metara niže, na semafore. Tamo je svjetlosna signalizacija i sigurnost. Strpljivo čekam malog zelenog čovječuljka, i krećem, ovaj put na sigurno .Vrlo brzo naučim da smo sigurni tek kad zdravi i čitavi prijeđemo preko ceste. Ovaj put zahvalim nesavjesnom vozaču jer je stisnuo gas. Pokažem mu, kako me je onaj lik naučio, srednji prst, a ovaj diže obadvije ruke sa volana, pretpostavljam, pitajući me što bi ja htjela!?
Unatoč lošem iskustvu, djecu učimo poštivanju prometnih pravila i propisa.
U srijedu, idem s unukom u grad. Cestu prelazimo, naravno, na semaforu. Padala je kiša i kolnik je bio mokar i sklizak. Kažem mojoj ljepotici da nikad ne smije stajati blizu kolnika. Na pitanje zašto, objašnjavam joj da ima vozača koji neprilagođenom brzinom ulaze u raskršće, bez obzira kakvi su uvjeti na cesti. Odmaknemo se korak, dva od ruba kolnika i čekamo. Pojavi se mali zeleni i mi krenemo. Onaj korak ili dva, spasio je unučicu da ne završi pod kotačima idiota kojemu se silno žurilo, koji nije poštivao(njegovo) crveno ni (naše) zeleno svjetlo na semaforu.
Ovaj put nisam spominjala životinjsko carstvo, nisam pokazala ni srednji prst. Bila sam sretna da je dijete zdravo i čitavo. Ljudi su komentirali gledajući za luđakom koji je istom brzinom ušao u zavoj i nestao iz našeg vidokruga.
Pitaju me moji zašto nisam zapisala registarsku oznaku? Prvo zato što sam svaki put bila sretna jer sam neozlijeđena. Drugo, kad sam vidjela njihovu reakciju reagirala sam tako kako jesam. Neprimjereno, kažu. Možda? Postoje situacije u kojima inkstiktivno reagiramo. Ili plačemo, ili vičemo, ili šutimo.
I što sad?
Ići pješice ili se voziti? Biti ekološki osviješten, ili životno ugrožen?Prelaziti cestu gdje nije dozvoljeno i biti relativno siguran!? Staviti kamen (ili nešto slično) u džep i razbiti šajbu? Kad ovo zadnje spomenem mojima, kažu kako ne bi bilo u redu! U ovoj džungli na prometnicama čini mi se kao poučna lekcija. Zamislite kako bi se osjećao vlasnik ,ili vlasnica ozlijeđenog limenog ljubimca? Svjesna sam da bi ja, u našim prilikama, unatoč tome što su on ili ona vozili nepropisno ugrožavajući živote, izvukla deblji kraj i štetu platila.
Ovakve stvari, na žalost, ne događaju se samo meni. Događaju se svim pješacima. O onome što se događa na prometnicama neću ni spominjati. Ovih dana crnrne brojke govore same za sebe. Nema tih kazni koje će naplatiti ljudski život. Život nema cijenu. U prometu, ne vjerujem u sudbinu , ili onu ,u narodu uvriježenu izreku kako se sve s razlogom događa. Razlog , u ovom slučaju je nekultura, nepoštivanje pravila i propisa, i najvažnije, ljudskuh života. Što je najžalosnije, ne samo tuđih !
Oznake: nesavjesnos, nekultura, nepoštivanje
02.11.2019. u 19:32 | 21 Komentara | Print | # | ^