Marketing
(ne)Sigurnost u prometu
Gdje prelaziti cestu? Na pješačkim prelazima, na semaforima , ili tamo gdje je naj(ne)sigurnije!? Na neoznačenim mjestima, gdje svatko od nas procjenjuje kada prijeći preko ceste, oslanjajući se isključivo na sebe!
Kad nam se dogodi da na obilježenom pješačkom prijelazu, iz jednog smjera auto stane,kad iz drugog smjera lik doda gas ,tada zahvalite nebesima jer ste za pola koraka bili prespori. Dok se savjesni vozač čudi ,dok ja liku bijesno spominjem cijelo životinjsko carstvo, lik mi, mrtav hladan pokaže sredni prst, sav važan u svom novom produžetku ega. Prvi put sve pripisujem jednom nesavjesnom vozaču.
Par dana nakon toga,(poučena lošim iskustvom)idem pedesetak metara niže, na semafore. Tamo je svjetlosna signalizacija i sigurnost. Strpljivo čekam malog zelenog čovječuljka, i krećem, ovaj put na sigurno .Vrlo brzo naučim da smo sigurni tek kad zdravi i čitavi prijeđemo preko ceste. Ovaj put zahvalim nesavjesnom vozaču jer je stisnuo gas. Pokažem mu, kako me je onaj lik naučio, srednji prst, a ovaj diže obadvije ruke sa volana, pretpostavljam, pitajući me što bi ja htjela!?
Unatoč lošem iskustvu, djecu učimo poštivanju prometnih pravila i propisa.
U srijedu, idem s unukom u grad. Cestu prelazimo, naravno, na semaforu. Padala je kiša i kolnik je bio mokar i sklizak. Kažem mojoj ljepotici da nikad ne smije stajati blizu kolnika. Na pitanje zašto, objašnjavam joj da ima vozača koji neprilagođenom brzinom ulaze u raskršće, bez obzira kakvi su uvjeti na cesti. Odmaknemo se korak, dva od ruba kolnika i čekamo. Pojavi se mali zeleni i mi krenemo. Onaj korak ili dva, spasio je unučicu da ne završi pod kotačima idiota kojemu se silno žurilo, koji nije poštivao(njegovo) crveno ni (naše) zeleno svjetlo na semaforu.
Ovaj put nisam spominjala životinjsko carstvo, nisam pokazala ni srednji prst. Bila sam sretna da je dijete zdravo i čitavo. Ljudi su komentirali gledajući za luđakom koji je istom brzinom ušao u zavoj i nestao iz našeg vidokruga.
Pitaju me moji zašto nisam zapisala registarsku oznaku? Prvo zato što sam svaki put bila sretna jer sam neozlijeđena. Drugo, kad sam vidjela njihovu reakciju reagirala sam tako kako jesam. Neprimjereno, kažu. Možda? Postoje situacije u kojima inkstiktivno reagiramo. Ili plačemo, ili vičemo, ili šutimo.
I što sad?
Ići pješice ili se voziti? Biti ekološki osviješten, ili životno ugrožen?Prelaziti cestu gdje nije dozvoljeno i biti relativno siguran!? Staviti kamen (ili nešto slično) u džep i razbiti šajbu? Kad ovo zadnje spomenem mojima, kažu kako ne bi bilo u redu! U ovoj džungli na prometnicama čini mi se kao poučna lekcija. Zamislite kako bi se osjećao vlasnik ,ili vlasnica ozlijeđenog limenog ljubimca? Svjesna sam da bi ja, u našim prilikama, unatoč tome što su on ili ona vozili nepropisno ugrožavajući živote, izvukla deblji kraj i štetu platila.
Ovakve stvari, na žalost, ne događaju se samo meni. Događaju se svim pješacima. O onome što se događa na prometnicama neću ni spominjati. Ovih dana crnrne brojke govore same za sebe. Nema tih kazni koje će naplatiti ljudski život. Život nema cijenu. U prometu, ne vjerujem u sudbinu , ili onu ,u narodu uvriježenu izreku kako se sve s razlogom događa. Razlog , u ovom slučaju je nekultura, nepoštivanje pravila i propisa, i najvažnije, ljudskuh života. Što je najžalosnije, ne samo tuđih !
Post je objavljen 02.11.2019. u 19:32 sati.