Želim, želim…
Hmmm, neću reći da želim zvijezde s neba, no činjenica je da želje ponekad nisu jednostavna stvar, čak ni kad želimo nešto jednostavno i ne preskupo, poput narukvice na gornjoj slici. Sedefasta ljepotica sad je moja, stoji u ormaru kao što sam i predvidjela i malo je vjerojatno da ću je prije slijedećeg ljeta staviti na ruku više od dva ili tri puta. To je ukras za preplanulu kožu, ne mogu je zamisliti na blijedom zimskom zapešću.
Za oko mi je zapela još prošloga ljeta. U dokolici godišnjeg odmora čovjek često primijeti i stvari na koje inače ne bi ni pomislio. Ja u Zagrebu rijetko obilazim dućane u potrazi za lijepim stvarima. Organski mrzim kupovanje bilo čega osim najnužnijeg pa tako u obilazak krećem samo kad moram jer mi je nešto jako potrebno, ili ako tražim poklon za nekoga. To ne znači da ne volim zavirivati u izloge, volim, no zavirivanje pa i detaljno razgledavanje bez obaveza je jedno, a mukotrpno traženje nečega je sasvim druga priča. Uglavnom, kako na moru imam puno više vremena za neobavezne šetnje, tako se češće dogodi da naiđem na nešto što mi privuče pozornost i što ponekad uistinu poželim imati. Poput ove narukvice. Naprosto mi je zapinjala za oko svaki put kad bih prolazila pored štanda na kojem je bila izložena. Rutinirano sam ugušila tu bezazlenu želju uvjeravanjem same sebe da je ionako neću nositi ako je kupim, da je to nevelik ali sasvim nepotreban trošak na ionako skupom ljetovanju, da će sedef požutjeti do vremena kad je poželim ponovo staviti… Nisu me zanimali argumenti da mi se stvarčica neobično sviđa, da me privlači svaki put kad prođem pored nje, da spada u rijedak nakit koji mogu nositi jer se sastoji samo od ljuštura školjaka i uvučene gumice na što nisam alergična, dok mi nošenje ostalog „neplemenitog“ nakita onemogućava vrlo brzo izbijanje crvenih plikova na mjestu kontakta… Naprosto sam otišla i zaboravila na želju.
No ove godine sve se ponovilo. Prigušena biserna bjelina sedefastih ljuštura počela me opsjedati kad bih prolazila pored prodavača i tako sam shvatila – moram je kupiti kako ne bih kasnije do kraja života žalila za propuštenom prilikom. Zašto? Ne znam. Mi ljudi smo kao djeca i kad smo odrasli. U srednjim godinama nisam više navikla na te intenzivne dječje želje o kojima bih mogla napisati esej. Pomalo ljuta sama na sebe konačno sam pitala za cijenu i željena ljepotica se za sedamdeset kuna našla na mom zapešću. Ljubazna prodavačica uvjerila me je da je gumica u narukvici dovoljno čvrsta i poželjela mi zdravlje i sreću. A ja sam istoga časa shvatila koliko sam sretna. Bilo bi strašno da ovako intenzivno želim novi mercedes, vilu s bazenom ili barem superkomforan stan. Ne, ne bi bilo strašno to željeti, normalno je i ljudski ponekad željeti nešto lijepo, problem bi bio kad bi me takva želja opsjedala godinama i natjerala me da je pokušam realizirati. Kad pomislim koliko je truda potrebno da se nešto takvo stekne (o nekim mutnim načinima stjecanja dobara neću ni razmišljati), a zatim koliko napora za održavanje postignutog, odustajem brižljivo čuvajući svoje dragocjeno vrijeme za ono što me istinski raduje i ispunjava. Baratanje željama nije nimalo jednostavno i svatko kroz život traži svoj način kako se nositi s njima. Da me ne bi netko krivo shvatio, ne zagovaram principijelno protivljenje željama, još manje siromaštvo i asketizam (ukoliko ih netko svojom voljom ne odabere kao način prolaska kroz avanturu zvanu život), samo mislim da bismo sa svojim željama morali pažljivo postupati. Postoji mudro staro upozorenje – pazi što želiš jer bi ti se želja mogla ostvariti. A što se mog čuvanja dragocjenog vremena tiče – mogla bih ispričati jedan stari, prastari vic. Znamo da vic koji je čovjeku drag često o njemu govori više nego tisuću riječi. Pa da ispričam svoj, nije jako smiješan, ali je jedan od rijetkih koje pamtim. Varijacija koju znam glasi otprilike ovako:
Došao bogati industrijalac sa Zapada na odmor u Dalmaciju. Uživa on u zasluženom odmoru na našem modrom Jadranu i jednoga dana šećući i razgledavajući naiđe na čovjeka koji sjedi na molu i lovi ribu udicom. Sjedne i promatra kako onaj ponekad izvuče ribu, pogleda je i baci natrag u vodu. Nakon nekog vremena priđe čovjeku i pita ga što radi. Ovaj mu odgovori da peca. Zašto peca? – za zabavu. Pita ga bogataš zašto ne sačuva ribe koje je uhvatio, može ih prodati na placu i zaraditi novac. Što će mi taj novac? upita čovjek. Pa nakon nekog vremena moći ćeš kupiti štap i pecati veće i skuplje ribe. Prodat ćeš ih na placu i zaraditi još više novca. Onda ćeš za taj novac kupiti mrežu i barku i loviti još više ribe. Kad i tu ribu budeš prodavao, na kraju ćeš zaraditi dovoljno da kupiš ribarski brod i loviš još više ribe. Onda ćeš brzo zaraditi i kupiti cijelu flotu ribarica i tvornicu za preradu ribe. Čovjek ga gleda i gleda i na kraju pita: A dobro, što ću onda kad budem sve to imao. E onda, kaže mu bogataš, moći ćeš sjesti na mol i odmarati se pecajući. Pa to radim i sad, kaže mu čovjek, okrene mu leđa i ode svojim putem.
Kako se nosite sa svojim željama? Muče li vas više one velike ili one male? Frustriraju li vas jako ili je to samo povremena nelagoda? Mislite li da je dobro sebi ispuniti svaku želju?
23.08.2009. u 23:04 | K | 109 | P | # | ^
Detalji s ljetovanja (nastavak)
Možda sam dosadna, ali ne mogu ne ispričati priču o biljnom svijetu koji me okružuje dok sam na ljetovanju. Neke od tih biljaka poznajem godinama, pa i desetljećima. Tu je ponajprije drvo naranče koje svojom krošnjom štiti dvorište od najveće vrućine. Kad sjedim pred ulazom ili pored njega i pogledam gore, ugledat ću uzak pojas neba između drveta i krova:
Prozor na slici je prozor kroz koji se vidi naranča i bio bi to dobar i prijateljski prozor kad na njemu i uz njega ne bismo stalno nalazili stotine mrtvih mrava, kao da se radi o mravljem groblju. Znam da je prije nekoliko godina ovamo stavljen otrov, no odonda nitko nije ništa tamo stavljao, a mravi i dalje ugibaju. Ili ih drugi mravi mrtve donose ovamo iz nekog nepoznatog razloga. Kako god bilo, kroz prozor se pruža pogled na zelene naranče koje tijekom ljetnih mjeseci postaju sve veće i sve ih je manje. Kako jedne rastu, tako one manje sretne koje se ne razvijaju dalje, otpadaju. Nekoć su susjedi znali poslati djedu i baki kutiju tih naranči za Božić, a oni bi ih podijelili obiteljima, ne toliko za jelo jer su kisele i pune koštica, koliko za miris i koricu koja se može staviti u kolače jer plodovi nisu ničim tretirani.
U predvečerje ponekad sunce prodre kroz listove i grane naranče stvarajući prelijepu čipku na zidu susjedove kuće:
Naranču okružuje polukružni zidić, a na zidiću već dugi niz godina stoji stari bakin asparagus.
Asparagus je biljka iz čijeg korijena uvijek iznova izbijaju nove grane nježne zelene boje, ukrašene i ponekim trnom. Ovaj asparagus je poseban, imam snažan dojam njegove prisutnosti kad god dođem i boravim uz njega. Možda zato što ga je baka posebno voljela i uvijek nam pokazivala male savršene cvjetiće koji bi svojim mirisom privlačili sitne kukce, a zatim bi se pretvorili u zelene bobice, plodove koje bi kao kuglice na božićnom drvcu ukrašavale te nekoć rascvjetane grane. Bila sam žalosna kad sam uvidjela da se ove godine osuo pupoljcima nešto kasnije i da vjerojatno neću vidjeti kako cvate, no kako mi se pružila prilika da ostanem nekoliko dana dulje nego što smo planirali, imala sam prilike diviti se tim malim nježnim ljepoticama:
Pored njegovih zelenih grana često osjetim osvježavajući dah prolaznosti. Činjenica da grane koje gledam nisu one iste koje sam gledala prošlih godina podsjeća me na priču o tome kako se svakih sedam godina sva tvar u našem tijelu izmijeni i da nijedna molekula, premda su u istom kalupu, više nije od onih koje su prije sačinjavale naše tijelo.
Polukružni zidić oko naranče nekoć je nudio dom još nekim biljkama, a prije dvadesetak godina nije bio uredno zalijepljen malterom nego samo naslagan poput suhozida pa smo se brat i ja zabavljali tražeći u rupama između kamenja paukova gnijezda koja su izgledala poput bijelih cijevi. Pokušavali smo namamiti te ružnjikave stvorove iz njihovih rupa bacajući im u mrežu zrnca pijeska, a kad to više nije djelovalo, ponekad bismo se poslužili i živim mravom, ne razmišljajući uopće o smrti jadne životinjice. Nadam se da sam se za tu dječju okrutnost iskupila čuvajući mrave i njihove putove svih ovih kasnijih godina.
Na kraju malenog dvorišta nalazi se zid, a na zidu, osim mačke iz prošlog posta, mogu se vidjeti biljke obješene u košaricama. Najljepše je cvala fuksija
A okuražili su se i žuti cvjetići potaknuti našim zalijevanjem
Bijela pelargonija koju je baka prigrlila u posljednjim godinama svog i djedovog zajedničkog dolaženja pokazala je nevjerojatnu otpornost u godinama nakon toga. Smještena u veliku posudu u kutu dvorišta ljetos nam je nudila uglavnom pogled na bujno zeleno lišće, premda kažu da je obilno cvala prije našeg dolaska. Ipak sam uspjela uhvatiti nekoliko slika nježnih bijelih cvjetova i pupoljaka:
To je bio ovogodišnji biljni svijet omanjeg dvorišta, mjesta na kojem se događalo puno meni dragih susreta, razgovora, oproštaja i svega što život nosi i poklanja nam u trenucima dok još ne znamo što dobivamo. Tek će budućnost nježno razmotati svileni papir ili grubo rastrgnuti onaj žilavi smeđi za pakete i pokazati nam koliko je važno bilo ono prije i kako time možemo poboljšati ovo sada ili ono poslije.
Ako se želi izaći iz dvorišta, obavezno se prolazi ispod male brajde, jednog starog trsa vinove loze koji se bujno razrastao i prekriva mali kutak dvorišta prikladan za roštiljanje. Sjećam se tih dana udaljenih dva desetljeća i kusur godina, kad je tata s bratom u tom kutu ložio vatru i pripremao roštilj, dok smo mama i ja vadile meso, posoljeno, popapreno i namazano uljem, ćevape koje je mama radije pekla u tavi kako bi ostali sočni, rezale kruh, puno luka, puno rajčica i zelene paprike. Usto su nekoliko godina za redom išle neizostavne princes-krafne, mamin specijalitet koji smo svi obožavali. Voljela sam dovršavati to tijesto, brašno zakuhano u mješavinu vrele vode i maslaca u koju bih ja ponosno umiješala potreban broj cijelih jaja. Bilo je i svojevrsne uzbudljive neizvjesnosti kad bi se profiteroli pekli – nisu se uvijek uredno napuhali kako bi se stvorila velika šupljina u donjem dijelu svake krafne koja je omogućavala lakše i obilnije stavljanje nadjeva okrunjenog tučenim slatkim vrhnjem. No stvorila se ta šupljina ili ne, kolači kojih je ponekad bilo više od četrdeset uvijek su bili pojedeni do zadnjega. Još se sjećam slasnog okusa kreme od vanilije koja se tako prijatno ublažava šlagom i spaja s lagano posoljenim tijestom u neponovljivo jedinstvo, a ja sam kao kvalificirana pomoćnica uvijek prva kušala kolačić ili dva. Obično smo to radili prije odlaska kući, okupili bi se rođaci koji također tamo ljetuju pa bi nas s djedom i bakom obično bio lijep broj od pet ili šest odraslih i najmanje petero djece. Nakon dobrog jela slijedio bi nekakav program koji smo mi djeca za tu priliku pripremili. Pokazivali bismo izronjene školjke ili predmete koje bismo iz njih izradili, nešto bismo recitirali ili pjevali, a djed je jednom prilikom izradio diplome obojivši ih flomasterima kako bi natjecanje dobilo ozbiljniji karakter. Ponekad osjećam čežnju za tim vremenima kad je stvari oko nas bilo puno manje i bile su skuplje, ali trajnije i jednostavnije za uporabu. No onda pogledam oko sebe i vidim da sve to postoji i danas, da su se stvari samo donekle promijenile i postale složenije jer smo ih mi takvima učinili - naša nutrina je složenija, a potreban je samo trenutak, mali preokret u nama kako bi sve ponovo bilo jednostavno ili još jednostavnije nego prije.
Završavam priču o roštilju, ali se još ne mogu maknuti ispod brajde – grozd koji sam uhvatila kako počinje dobivati svoju pravu zrelu boju podsjetio me na još jedan događaj iz prošlosti.
Godinama sam mislila da na ovom trsu raste bijelo grožđe. Uvijek je bilo zeleno i sasvim nezrelo dok smo boravili ondje u ljetnim mjesecima, obično u srpnju. No u godini kad sam upisala fakultet pružila mi se prilika da u rujnu prije početka predavanja odem na nekoliko dana djedu i baki koji su u kućici boravili do prvog većeg zahlađenja, a u ono vrijeme to se događalo krajem rujna ili početkom listopada. Tako sam upoznala drugi Lošinj, mjesto bez brojnih stranih gostiju, gradić u kojem je svakog poslijepodneva odjekivalo žalosno isprekidano zavijanje pile kojom su, kratkim rezovima, pilili cjepanice od uskih grana i debala drveća koje se moglo naći i smjelo posjeći na otoku. Vidjela sam i plave grozdove koji su me svojom tamnom bojom iznenadili čim sam ušla kroz željezna vanjska vrata.
Mnoge stvari sam vidjela te godine. S djedom sam posjećivala opustjelu plažu gdje bih se kratko okupala u prohladnoj vodi, a jednog je dana na površini plivalo napuhnuto tijelo uginulog psa, prizor koji me ispunio mučninom. Silazili smo navečer dolje do luke pored groblja, no na molovima nije bilo zaigrane djece, mrak je padao rano, a more se često podizalo i kad bih se popela na mali crveni svjetionik i zakoračila na široki lukobran na kojem je bilo tako ugodno sjediti ljeti, vidjela bih kako horde valova uzdignutih bijekih krijesta jurišaju s otvorenog mora i razbijaju se o golemo kamenje iza tog širokog bedema. Prvi put mi je glavom proletjela zastrašujuća misao da bi iz ove mračne vode mogla izroniti glava nekog čudovišta i u tom trenutku mi se razjasnilo zašto se ljudi od starine boje mora i poštuju ga kao izvor života, ali i moguću prijetnju elementarnih sila. Nisam dotad tako razmišljala, moj svijet je u jednom kratkom trenutku dok sam šibana vjetrom čučala na tom širokom zidu postao puno ozbiljniji i nekako stvarniji.
A grožđe, da mu se vratim, pomogla sam tada djedu obrati grozdove vrtnim škarama, složili smo ih u zdjele koje nam je baka donijela i onda se posvetili realizaciji djedove zamisli. Krunili smo trpke bobice koje nisu bile ukusne za jelo u bakinu pasiralicu za rajčice. Marljivo sam vrtjela ručku te naprave i tamni sok se cijedio u lonac iz kojeg ga je djed pomoću lijevka prelijevao u boce koje smo stavili u hladnjak. Kako je grožđe imalo puno velikih koštica, one su se neizbježno drobile i njihov trpki sadržaj ulazio je u sok i bio ponajviše zaslužan za neočekivani učinak tog svojevrsnog kiselkastog nektara – zatvor stolice.
Dok smo se time bavili rješavalo se još jedno dugoročno pitanje. Došao je susjed, ljubazan čovjek, imao je barku u luci i alat kojim je raspilio jednu od velikih metalnih bačava u kojima se držalo gorivo za plovila. Ne znam kako su bačvu dogurali po strmoj uzbrdici, no dok sam ja završavala cijeđenje grožđa, djed se već primio novog posla – zelenom bojom za metal je izvana obojio te dvije polovice bačve, a zatim je uz dosta truda i bakinu i moju pomoć izvadio dva mlada oleandra koja su stajala u dnu dvorišta u uskim i očito premalim metalnim posudama. Odgurala sam tačke do malog vrta kojeg više nema a kojeg je djed bio kupio uz kućicu i okućnicu. Danas je na tom mjestu sagrađena zgrada od javnog interesa, a djed nije nikad dobio kompenzaciju za tu parcelu prekrasne plodne crvene zemlje. Lopatom smo nabacali zemlju u tačke, uživala sam u tom poslu kao i u svemu ostalom nakon psihičkih napora prilikom prijelaza iz srednje škole na fakultet i sjećam se da sam tjerala djeda uvjeravajući ga da mogu sama. I mogla sam. Zemljom koju sam dovezla djed je popunio prazninu između gruda koje su okruživale korijenje oleandara i stranica svježe obojanih posuda. No ako sad počnem pričati priču o dva oleandra – jednom koji je sebi odabrala baka i drugom kojeg je posvojio djed – nikad neću biti gotova s ovim postom. Priča je to koja se proteže kroz četvrt stoljeća i u njoj su sudjelovali mnogi, možda nesvjesni njezine važnosti. Zato o tome drugom prilikom. Dva su oleandra stajala u kutu dvorišta i posljednjih godina, kad su jako narasli i pretvorili se u prava mala stabla koja su vapila za više zemlje, često sam žalila što se baka i djed nisu odlučili posaditi ih u malom vrtu pored ulaza u kuću. Zapravo sam tek pripremajući se na pisanje ovoga posta iznenada dokučila očiti razlog zašto je tako bilo. Djed i baka boravili su u kući i zadržavali se u dvorištu. Te dvije biljke bile su ukras njihovog životnog prostora, u dvorištu su ih stalno mogli gledati, diviti se njihovom prelijepom cvatu, brinuti se za zalijevanje i gnojidbu. Mali vrt koji gleda na ulicu, ma kako bio lijep i prikladan primiti te dvije biljke u svoje okrilje, djedu i baki ne bi mogao pružiti toliku bliskost i zadovoljstvo. Stoga su oleandri godinama rasli u polovicama prepiljene bačve razveseljavajući svojom ljepotom sve koji su ondje boravili. Lani se jedan, onaj djedov, osušio, a tata je bakin presadio u vrt gdje se uspješno primio.
Baka je uvijek govorila da su nježni ružičasti cvjetovi ovog oleandra lijepi poput balerina u plesnim haljinicama. A ja se slažem s tim opisom i prilažem dokaz:
Kad se pogleda s onog ljubaznog prozora iz prošlog posta, može se vidjeti taj mali vrt:
U njemu veći dio tla zasjenjuje loza. Uz nju se vidi oleandar, a uz sam rub još dvije biljčice s kojima ću zaključiti ovaj podugački post.
Ružmarin je točno na mjestu gdje ga je djed posadio sredinom sedamdesetih. No to više nije isti grm. Djedov ružmarin počeo se sušiti prije nekoliko godina dok nije sasvim propao pa ga je tata, naš glavni vrtlar, zamijenio novim, mladim grmom. Kako sam ga usput zalila sredstvom za poticanje cvatnje biljaka (kojemu je doduše istekao rok za uporabu, ali se čini da je bilo učinkovito), nagradio me s ova dva nježna plavoljubičasta cvijeta. Ne sjećam se da sam vidjela ružmarin kako cvate pa mi je to pričinilo osobito zadovoljstvo:
Uz sam rub vrta, uza zidić koji odvaja vrt od vanjskoga svijeta (a sjećam se dobro kakvom ga je pažnjom jedan od mirnih i strpljivih domaćih majstora gradio i kako sam uživala gledajući kako lijep i uredan zid od kamenja povezanog sivim malterom, na čijoj sam glatkoj gornjoj plohi kasnije voljela sjediti, nastaje pred mojim zatravljenim očima), posađena je jedna ruža naizgled kržljavog lišća i nježnih, sitnih cvjetova. Prekrasna je ta ruža kad procvate, a posebna je zato jer je donesena s groba djedove sestre koja je umrla od tuberkuloze u cvijetu mladosti. Posebna je i stoga što uvijek izgleda kao da će se osušiti, a pritom hrabro živi dalje i sretnicima koji znaju vidjeti male stvari poklanja nježne sramežljive cvjetove neodoljive pastelne ružičaste boje
koji prije otvaranja pupaju najljepšim i najnježnijim pupoljcima koje sam ikad vidjela
Ili ja to tako vidim zato što sam već godinama tako blizu svemu, da mi se čini da je sav taj prekrasni šareni svijet od neuglednog korijena do raskošnih latica već davno postao dio mene…
Zahvaljujem svima koji su izdržali do kraja priče o biljnom svijetu oko jedne male kamene kuće, za slijedeći post čuvam fotografije s većim motivima.
12.08.2009. u 21:27 | K | 28 | P | # | ^
Detalji s ljetovanja
Sitne stvari život znače, kaže stara poslovica. Ako i nisu životno važne, one oplemenjuju naše bivanje i čine ga bogatijim i sadržajnijim. Zato ih cijenim i volim kao darove koje nikako ne smijem odbaciti. Pitao me jutros stariji sin kako tati i meni život nije dosadan kad je tako monoton – nikad se ništa ne događa. Gotovo sam prasnula u smijeh i rekla mu da je jako dobro što nam je život takav i da će se možda jednom sjetiti toga što je pitao. Akcija, događanja, kretanje, brže, više, jače, sve je to za ljude, no mene naprosto oduvijek najviše privlači smirenost koja mi dopušta da gledam oko sebe i divim se kako je sve lijepo i savršeno, čak i kad je ružno. Pokreti i silovita događanja su privlačna mladima, a ja sam, čini se, stara od rođenja i uglavnom sretna. Jer sreću je najlakše hvatati malom žlicom u trenucima kad se pojavi, kasnije možda neće htjeti doći. I tako u gunguli koja nužno prati obiteljske pokrete u ovim našim sezonskim selidbama, u kuhanju, sređivanju rublja, čestim dječjim svađama, smirivanju lajavog psa i ostalim prigodnim aktivnostima često nastojim naći trenutke koji će me razveseliti i umiriti. Daleko od toga da mi to uvijek uspijeva, ima tu i nervoze i nezadovoljstva, no kad sve to prođe, loše stvari se zaboravljaju a dobre pamte. Zato se isplati hvatati dragocjene trenutke mislima, ponekad i fotoaparatom. Neke sam tako zabilježila i nabacat ću ih bez nekog kronološkog ili drugog reda. Neka se nađu i ako se nekome dopadnu, bit će mi drago.
Ovo je kopriva, da. Nisam je slikala na Lošinju, ne sjećam se da sam ih ondje ljeti ikad vidjela. Na bujni grm tih peckavih biljaka naišla sam uz parkiralište na odmorištu Lepenici prije tunela Tuhobić. Ne sjećam se kad sam se posljednji put opekla na koprivu, vjerojatno prilikom branja malina prije nego što ih je tata istrijebio iz malinjaka, njihovog posljednjeg utočišta u vrtu. No dobro se sjećam prvog uboda – u vrtu kod tete koja je čuvala mog mlađeg brata, ali i mene kad nisam bila u školi, u drugom ili trećem razredu. Bila su to lijepa vremena koja su ulijevala sigurnost. Teta bi nas ponekad odvela u šetnju do svoje kuće na drugom kraju gradića u kojem smo živjeli. Obično bismo usput posjetili i vrt koji se nalazio u blizini. Jednom sam tako gurnula ruku u grmlje uz puteljak i nešto me jako opeklo. Teta se malo čudila mojoj produženoj dernjavi i prenemaganju, no ona koja je provela život u neprestanom radu koji joj je očvrsnuo davno ogrubjele ruke nije mogla znati da sam tada prvi put u životu potpuno neočekivano malo jače opekla nježnu dječju kožu. Osim toga, stvarno sam se previše derala. Ali sam i upamtila kako izgleda kopriva. Ponekad su mi spominjali da se kopriva može spremati kao varivo slično špinatu ili kao pita koju sam jednom i kušala kad smo je muž i ja kupili pri povratku s Kraljičinog zdenca, dok nas je ljubazna prodavačica kolača na šumskoj klupici uvjeravala da su u fili samo nezagađene mlade koprive iz njenog vrta, premda nismo ništa pitali, a kolač kad smo ga probali nije bio osobito ukusan. Sjećam se i početka prekrasne priče Razmo u skitnji u kojoj je jadni dječak morao nabrati punu košaru kopriva za kokoši koje su uzgajali u sirotištu. I napokon, sjećam se kako je tata na nekim izletima uvjeravao brata i mene da su koprive odličan lijek za reumu i da je najbolje udarati se njima prije nego što reuma uopće nastane. Da bi pokazao kako udaranje koprivom nije ništa strašno, ubrao je jednu i dobro se izmlatio po zglavku. No crvenilo koje se vrlo brzo širilo tim mjestom nije mi bilo nimalo uvjerljivo pa sam se oprezno držala podalje dok nije odbacio tu opasnu biljku. Eto, to je moje blago, moje priče o koprivama. Pozdravljam sad ove procvale ljepoticame koje nekima izazivaju alergijske simptome, njih sam ostavila tamo gdje su bile, u maglovitom Gorskom kotaru, ponijevši sa sobom samo sliku, dragocjeni podsjetnik.
Ovaj bunar nalazi se na platou ispod trga koji okružuje malološinjsku crkvu Svete Marije. Taj plato je zapravo gornji dio gustirne iz kojeg se nekoć kroz bunar crpila voda. Danas je prilično nepristupačan, samo ponekad na njega doskoče djeca ili roditelji kad im u igri pobjegne lopta i zaustavi se ondje. To je opasno zbog visine, a teško se i vratiti natrag. Pomislila sam kako bi bilo lijepo kad bi se ovdje napravilo nešto slično trgu tri bunara i trgu pet bunara u Zadru, no to se ne događa, vjerojatno zato što se ne radi o trgu nego o platou koji prilično nadvisuje okolne kuće i ne bi bilo zgodno da netko odande padne. Gledam je godinama i desetljećima, jer trg pred crkvom je mjesto gdje svi obavezno zastanemo, malo pogledamo panoramu, sjednemo na stepenice ili zidić koji okružuje crkvu, ne mi kao obitelj nego svi, i domaći i oni koji su se ovamo prvi put namjerili. Stajala sam iznad nje s roditeljima, s bratom i sestrom, s djedom i bakom, s mužem i djecom, uvijek je ista, tek malo više oronula nego što je bila kad sam je prvi put zapazila, davno, davno.
Anđeo na vrhu crkvenog tornja pokazuje odakle puše vjetar. Meni se nekako čini da se sve manje pomiče i kako sam pomalo izgubljena u prostoru otkad znam za sebe, nikad nisam znala točno iščitati što mi njegov položaj pokazuje. A djed je uvijek pitao, godinama i godinama u kojima smo se viđali u Lošinju, kamo je anđeo okrenut i što pokazuje. Bilo je to jedno od njegovih najdražih pitanja kojima je testirao nas unuke. Ubrzo sam naučila prepoznavati udare juga i hučanje bure, pa sam mogla odgovoriti bez razmišljanja o položaju anđela.
A eto, uhvatila sam ga ovdje drugom prilikom, kad se jedan galeb bezobzirno poslužio njegovom aureolom kao odmorištem:
I kad smo već kod ptica, moram reći da na otoku ima puno više galebova nego golubova. Upravo ta činjenica ponukala me da uhvatim ovog gušana u poslijepodnevnoj sijesti:
Prozora ima različitih, oni su dio našeg pogleda u svijet. Ovo je moj omiljeni prozor, lijep mi je izvana i lijepo je ono što vidim kad pogledam kroz njega:
Još jedan prozor koji je odigrao važnu ulogu u mom životu. Nije mi tako drag kao onaj prethodni, njegove rešetke ulijevale su mi nelagodu premda služe za zaštitu od nepoželjnih gostiju. Na rešetke koje su nekad bile premazivane crvenom zaštitnom bojom penjala sam se kao i sva djeca, moj brat, moji sinovi kad su došli. Iznutra se nekako teško dolazi do njega, ne volim taj kutak kuhinje koji njime završava, no voljela ga je baka koja je rado sjedila na mekanom spužvastom umetku klupe koja je postavljena pod pravim kutom prema prozoru, uz kuhinjski stol. Ponekad bi i legla i odrijemala na klupi, kao i moja mama, no ja sam se nekako bojala tamo sjediti, to je bilo jedino mjesto u kući na kojem sam imala osjećaj da bi mogla po zidu do mene doći neka buba ili škorpion i ugristi me. Ne, prozor iznutra mi nije bio drag, no izvana je mogao proći. Nedavno ga je uljepšao tata koji je okvir s mrežom protiv komaraca popunio starom zavjesom koja ondje sasvim lijepo izgleda. A bakine košarice, one u kojima je držala pribor za šivanje, lijekove, naočale i ostale sitnice koje je bilo lako zametnuti, još uvijek stoje na prozorskom okviru iza zavjese.
I opet prozor, no ovaj nije naš. Kad netko izradi ili dade izraditi nešto ovako lijepo i stavi na svoju kuću, to mi se čini poput čina ljubavi. Ljubavi prema domu i ljubaznosti prema onima koji prolaze i smiju pogledati.
Nedaleko od tog prozora, kad se krene ulicom Svete Marije prema ulici Sveti Martin, nailazimo na neobičan vrt. To zapravo nije vrt nego mali trokut plodne zemlje okružen niskim zidićem. Koliko se sjećam, u tom kutku je dosad raslo nekakvo bilje, možda noćne frajlice, no sigurno nije bilo neobičnih dodataka na koje smo sad naišli:
Na palmi u sredini visjela je neobična lutkica koja mi je u prvi mah izgledala ružno i odbojno, no na kraju kad smo se bolje upoznali stalno sam zavirivala onamo i prozvala ga mali mudrac. Od krasnog cvijeća oko palme najljepše mi je bilo ovo koje me podsjeća na pelargoniju, ali nisam sigurna da se o njoj radi. Žao mi je što nisam uzela grančicu da je posadim kod kuće, no možda me upravo pogled malog mudraca spriječio u takvom naumu. Uostalom, kad bi svaki prolaznik otkinuo po list ili grančicu, busena ubrzo ne bi više bilo:
U sasvim malom vrtu i dvorištu naše kućice, u sjeni stare naranče, nalazi se mali skroviti raj koji su za nas stvorili i ostavili nam na čuvanje moji djed i baka. U tom mom raju, kažem mom jer nisam sigurna mogu li ga i drugi tako vidjeti, mogu se sresti zanimljiva bića, pripadnici biljnog i životinjskog carstva. I dok je bilje uglavnom stalno ondje i bez pogovora dopušta fotografiranje, sa životinjskim svijetom stvari nisu tako jednostavne. Preostaje mi samo nada da ću uspjeti objektivom uhvatiti ponekog putnika namjernika. Ovoga ljeta životinjski svijet mi se darežljivo prepustio.
Susjedi oduvijek brinu za poneku mačku. Ne drže ih kao ljubimce, ali ih ni ne tjeraju, no gotovo svake godine nailazimo na pripadnike mačjeg roda u raznim dobnim razdobljima, od majke s još slijepim mladuncima do mica u pubertetu kao što je ova koja je gotovo svakodnevno jutrima, a ponekad i danju, spokojno sjedila na zidu koji odvaja susjedovo dvorište od našega i mirno nas gledala, bez želja i zahtjeva budući da joj nismo nudili hranu. Ta je mačka izluđivala našu Neru koja je bez prestanka lajala na nju dok joj ne bi dojadilo, a lajanje našoj ljubimici teško može dojaditi. Mačka se ne bi ni pomaknula, tek ponekad bi polagano ustala, protegnula se i otišla šećući s noge na nogu, vjerojatno zbog pretjerane buke koju je Nera proizvodila.
Slikala sam i ovog prelijepog šarenog leptira kad je sletio u travu blizu ulaza. Morala sam se posvađati da me ostave da ga slikam jer djeci se žurilo na plažu, a ja sam im prvih dana bila poput nekakvog rekvizita nepoznate namjene. Nježne nožice i ticala podsjetile su me na djetinjstvo kad sam znala sjediti u visokoj travi livade i čekati da mi leptir sleti na ruku. Ponekad bi i sletio, bio je to neopisiv osjećaj dok bi mi sasvim blizu očiju titrao šarenim krilima, a nježnim rilom sasvim lagano lizao sol s moje ruke.
Pauci mi nisu osobito dragi, no ovaj se jednoga jutra pojavio na zidu i spremno mi pozirao pa ga nisam mogla odbiti. Neću sad pričati o paucima, a imala bih o čemu…
Jednog vrućeg podneva navratio je i ovaj prekrasni veliki skakavac. Za naš susret obukao je svoj najljepši smeđi frak. Nažalost, zbog svjetla sam ga mogla slikati samo s leđa, a da ne bi prošao kao jedan njegov dalji rođak koji je uginuo u dvorištu, vjerojatno ne uspjevši preletjeti visoke zidove koji okružuju naše dvorište, nakon kratke seanse uhvatila sam ga u čašicu od jogurta i prebacila na primjerenije područje s više trave i manje prepreka:
Jednoga dana nakon povratka s plaže naišli smo i na ovog majušnog ljepotana. Gušteri su moja velika ljubav otkako sam kao dijete jednog malo pothlađenog uspjela lagano uhvatiti u ruke i držati u toplim dlanovima dok se nije ugrijao i počeo koprcanjem tražiti da ga pustim. Prekrasne su mi njihove nježne nožice s finim prstićima, a ljuske kojima su pokriveni daju im prirodno elegantan izgled. Sve to naravno vrijedi za male guštere. S onim većima tipa iguane, varana ili krokodila ne bih se intenzivnije družila, iako mi nisu odbojni kad ih gledam. Moj mali sramežljivi maneken:
Mravi su nam stalni pratioci u dvorištu. Te marljive životinjice već godinama jurcaju ugaženim putovima, a jedan od njih je i naše uže za sušenje rublja. Ponekad predstavlja problem skinuti mrave s tek osušenih ručnika ili nekog drugog većeg komada kakve obično sušimo na ovom dijelu užeta. To im je smetnja, a oni su ovdje domaći. Dočekuju nas kad dolazimo, šutke nas ignoriraju kad odlazimo, i tako već desetljećima. Navikli smo se jedni na druge. Tek je naša Nera malo zalajala na njih kad ih je ugledala visoko gore iznad svoje glave (dokaz da pas dobro vidi i sitnije stvari ako se miču), no i ona ih je ubrzo prihvatila i prestala se obazirati na prometnu magistralu.
Jednom sam vidjela kako skupina mrava pokušava pomoći krilatom mravu – budućoj matici – da se popne do nama nepoznatog staništa. Nježno su je gurkali ticalima i nožicama, kao da je nagovaraju da se pomakne. Nije im to polazilo za rukom dok smo gledali, no čini se da su kasnije ipak uspjeli jer je mala skupina nestala kad smo se nakon nekog vremena sjetili pogledati.
Htjela sam sad nastaviti s biljnim svijetom koji mi je najmiliji i najljepši, no ipak ću to ostaviti za slijedeći post. Nastavak, dakle, slijedi.
06.08.2009. u 23:03 | K | 27 | P | # | ^
