Želim, želim…
Hmmm, neću reći da želim zvijezde s neba, no činjenica je da želje ponekad nisu jednostavna stvar, čak ni kad želimo nešto jednostavno i ne preskupo, poput narukvice na gornjoj slici. Sedefasta ljepotica sad je moja, stoji u ormaru kao što sam i predvidjela i malo je vjerojatno da ću je prije slijedećeg ljeta staviti na ruku više od dva ili tri puta. To je ukras za preplanulu kožu, ne mogu je zamisliti na blijedom zimskom zapešću.
Za oko mi je zapela još prošloga ljeta. U dokolici godišnjeg odmora čovjek često primijeti i stvari na koje inače ne bi ni pomislio. Ja u Zagrebu rijetko obilazim dućane u potrazi za lijepim stvarima. Organski mrzim kupovanje bilo čega osim najnužnijeg pa tako u obilazak krećem samo kad moram jer mi je nešto jako potrebno, ili ako tražim poklon za nekoga. To ne znači da ne volim zavirivati u izloge, volim, no zavirivanje pa i detaljno razgledavanje bez obaveza je jedno, a mukotrpno traženje nečega je sasvim druga priča. Uglavnom, kako na moru imam puno više vremena za neobavezne šetnje, tako se češće dogodi da naiđem na nešto što mi privuče pozornost i što ponekad uistinu poželim imati. Poput ove narukvice. Naprosto mi je zapinjala za oko svaki put kad bih prolazila pored štanda na kojem je bila izložena. Rutinirano sam ugušila tu bezazlenu želju uvjeravanjem same sebe da je ionako neću nositi ako je kupim, da je to nevelik ali sasvim nepotreban trošak na ionako skupom ljetovanju, da će sedef požutjeti do vremena kad je poželim ponovo staviti… Nisu me zanimali argumenti da mi se stvarčica neobično sviđa, da me privlači svaki put kad prođem pored nje, da spada u rijedak nakit koji mogu nositi jer se sastoji samo od ljuštura školjaka i uvučene gumice na što nisam alergična, dok mi nošenje ostalog „neplemenitog“ nakita onemogućava vrlo brzo izbijanje crvenih plikova na mjestu kontakta… Naprosto sam otišla i zaboravila na želju.
No ove godine sve se ponovilo. Prigušena biserna bjelina sedefastih ljuštura počela me opsjedati kad bih prolazila pored prodavača i tako sam shvatila – moram je kupiti kako ne bih kasnije do kraja života žalila za propuštenom prilikom. Zašto? Ne znam. Mi ljudi smo kao djeca i kad smo odrasli. U srednjim godinama nisam više navikla na te intenzivne dječje želje o kojima bih mogla napisati esej. Pomalo ljuta sama na sebe konačno sam pitala za cijenu i željena ljepotica se za sedamdeset kuna našla na mom zapešću. Ljubazna prodavačica uvjerila me je da je gumica u narukvici dovoljno čvrsta i poželjela mi zdravlje i sreću. A ja sam istoga časa shvatila koliko sam sretna. Bilo bi strašno da ovako intenzivno želim novi mercedes, vilu s bazenom ili barem superkomforan stan. Ne, ne bi bilo strašno to željeti, normalno je i ljudski ponekad željeti nešto lijepo, problem bi bio kad bi me takva želja opsjedala godinama i natjerala me da je pokušam realizirati. Kad pomislim koliko je truda potrebno da se nešto takvo stekne (o nekim mutnim načinima stjecanja dobara neću ni razmišljati), a zatim koliko napora za održavanje postignutog, odustajem brižljivo čuvajući svoje dragocjeno vrijeme za ono što me istinski raduje i ispunjava. Baratanje željama nije nimalo jednostavno i svatko kroz život traži svoj način kako se nositi s njima. Da me ne bi netko krivo shvatio, ne zagovaram principijelno protivljenje željama, još manje siromaštvo i asketizam (ukoliko ih netko svojom voljom ne odabere kao način prolaska kroz avanturu zvanu život), samo mislim da bismo sa svojim željama morali pažljivo postupati. Postoji mudro staro upozorenje – pazi što želiš jer bi ti se želja mogla ostvariti. A što se mog čuvanja dragocjenog vremena tiče – mogla bih ispričati jedan stari, prastari vic. Znamo da vic koji je čovjeku drag često o njemu govori više nego tisuću riječi. Pa da ispričam svoj, nije jako smiješan, ali je jedan od rijetkih koje pamtim. Varijacija koju znam glasi otprilike ovako:
Došao bogati industrijalac sa Zapada na odmor u Dalmaciju. Uživa on u zasluženom odmoru na našem modrom Jadranu i jednoga dana šećući i razgledavajući naiđe na čovjeka koji sjedi na molu i lovi ribu udicom. Sjedne i promatra kako onaj ponekad izvuče ribu, pogleda je i baci natrag u vodu. Nakon nekog vremena priđe čovjeku i pita ga što radi. Ovaj mu odgovori da peca. Zašto peca? – za zabavu. Pita ga bogataš zašto ne sačuva ribe koje je uhvatio, može ih prodati na placu i zaraditi novac. Što će mi taj novac? upita čovjek. Pa nakon nekog vremena moći ćeš kupiti štap i pecati veće i skuplje ribe. Prodat ćeš ih na placu i zaraditi još više novca. Onda ćeš za taj novac kupiti mrežu i barku i loviti još više ribe. Kad i tu ribu budeš prodavao, na kraju ćeš zaraditi dovoljno da kupiš ribarski brod i loviš još više ribe. Onda ćeš brzo zaraditi i kupiti cijelu flotu ribarica i tvornicu za preradu ribe. Čovjek ga gleda i gleda i na kraju pita: A dobro, što ću onda kad budem sve to imao. E onda, kaže mu bogataš, moći ćeš sjesti na mol i odmarati se pecajući. Pa to radim i sad, kaže mu čovjek, okrene mu leđa i ode svojim putem.
Kako se nosite sa svojim željama? Muče li vas više one velike ili one male? Frustriraju li vas jako ili je to samo povremena nelagoda? Mislite li da je dobro sebi ispuniti svaku želju?
23.08.2009. u 23:04 | K | 109 | P | # | ^
Nema ništa loše ni negativno u željama i ispunajvanju istih. Sve su želje ostvarive ali neke na kraju ne budu vrijedne uloženog truda što shvatimo prekasno. No i to je na kraju poztivno radi stečenog iskustva.
Materijalne želje je ipak najlakše ostvariti. U žrvnju života čovjek naime shvati da si najviše želi malo više vremena i mira....| champs-elysees | 24.08.2009. u 09:19
Jedne jako lijepe i skupe sandale čežnjivo sam gledala 6 mjeseci. Osveta je moja, sad ih, za male pare dobro gazim:)))
| ljelja | 24.08.2009. u 09:42
treba biti oprezan sa željama, sve se one ispunjavaju, nekada bez štetnih posljedica, nekada bogme i s njima.... nekada zbog previše želja, kao što reče @champs-elysees stvarno shvatiš da ti je mir i vrijeme najneostvarivija želja.... uživaj ...:))))
| freestyler | 24.08.2009. u 10:06
narukvica je stvarno lijepa, što jest, jest! i ne čudi me da ti je obnovila želje i osjete lijepoga, toploga---- ma, ajde, ni cijena nije prestrašna.....
a sad kupovina i slično - draga moja Aquaria - da samo znaš koja sam ti ja lijenčina za te stvari... prije su moja majka i zaručnica po gradu hodale i tražile a mene samo pozvale da dođem probati (nekad ni to nego su samo donjele hihi...) stvarno sam bio teret za te stvari. . no, vremena su se promijenila, pa i ja s njima.... ne, i dalje ne hodam, ne tražim nego baš kad moram odem.... kako imam mali problem s ponekim bojama to me valjda još više odbija od tih zahvata pa, redovito, neko kome vjerujem ( a ima ih;))))) mora sa mnom... ...
i znaš, kad me nešto baš "zasvrbi" ma.... nađem načina to i izvući jer, u današnje vrijeme, male stvari poput tvoje narukvice, mogu toliko lijepoga unjeti u ove, neke malo oteže, dane... ali, gušt kad zadovoljimo tu sitnu želju...e on je neponovljiv;))))
a sad, kad bih počeo spiskom želja..... ovak, prva bi bila da .... .ma ne, nećemo kvariti dan;))))
lijep ti pozdrav, ugodan dan...i nadam se da šećeš malo narukvicu - još je i te kako vrijeme za nju:))| smotani | 24.08.2009. u 11:13
Da, ima tako nekih želja kojima je teško odoliti :)))
| Bugenvilija | 24.08.2009. u 12:38
došla plavuša u kafić i konobar je pita: što je ovo, neki vic?
želim da ne želim| pametni zub | 24.08.2009. u 19:12
Kad sam ugledala sliku pomislih da je neki cvijet, tek nakon pročitanog teksta shvatih.
Mišljenja sam da si želje poput ove tvoje zaista trebamo ispuniti. Nije nešto veliko, ali te veseli. Zadovoljstvo koje si osjetila vjerojatno je ogromno. I još si ju priželjkivala od lani.
A želje općenito, pa tko ih nema. To je dio života i mislim da pozitivno djeluju na nas. Pričam o nekim normalnim okvirima, ne o jahtama, vilama,...
Na kraju balade, ima želja koje se ne mogu ispuniti nikakvim novcem. Možda su baš te najdragocjenije.| *Kora* | 24.08.2009. u 21:38
Već je pozitivno kad želja postoji. Onda joj se i može udovoljiti. Gadno je kad želje nema.
| chablis | 24.08.2009. u 23:09
VESNA
Moje zelje su oduvjek bile veoma realne. Kupujem kada sto trebam ili kada je nekakva izuzetna prilika. Moja prebogata masta me sasvim zadovoljava. Ja vise zamisljam stvari nego sto bi ih zapravo pozeljela. To se uglavnom odnosi na uredjenje stana.
Ne sijecam se kada sam posljednji put vidjela neki predmet, kojega bi pozeljela.
Hvala na dobrim zeljama, tek jucer sam ustala iz postelje, jos uvijek lagana temperatura...| borut | 25.08.2009. u 07:17
Ne baš svaku, ali svaku drugu. Šalim se, iako kad je želja tako jaka, kao ovaj tvoj predmet želje, valja joj popustiti.
| odmak | 25.08.2009. u 07:39
i meni je taj vic neopisivo drag...nedavno me silno razveselio jedan komentar mog statusa na fejzbuku...napisala sam da je život lijep jer sam si složila sve što trebam na kompu i pijuckam kavicu...a frendica mi je odgovorila da je stvarno prekrasno kad se čovjek veseli malim stvarima...
| so far away... | 25.08.2009. u 08:13
Imam puno želja, a kad imam puno želja, onda imam i puno volje da si ih ostvarim. :) Mislim da su želje pozitivna stvar koja nas potiče na konstantan trud, napredak i ustrajno koračanje prema ciljevima, ali pod uvjetom da time nikome ne štetimo. E sad, netko priželjkuje na bankovnom računu milijardu eura, a netko drugi priželjkuje onu najnoviju sjajnu knjigu iz izloga lokalne knjižare. Svakome njegovo, jel. :) Ja si ispunjavam svaku želju, unutar svojih realnih mogućnosti, to gledam kao nagradu sebi za neke odrađene obveze i nakon toga se osjećam veselo. :)
| Kinky Kolumnistica | 25.08.2009. u 10:38
Hm, baš se ova tvoja tema uklopila u neka moja razmišljanja ovih dana... Točno, sa željama treba oprezno. Naravno, onda pak postoje i okolnosti...i činjenice...koliko su želje realne... Ne priželjkujem kule u zraku, dakle nekakve basnoslovne cifre na računu, kuće, jahte...ili što ja znam...da postanem celebrity. ;-D No nekad se zbilja zabrinem kad spoznam da su mi one nekakve sasvim obične, ljudske želje (i vrlo realne), nekako i dalje neostvarive. Pa me to malo zabrine, pa se pitam u čemu je problem... Znam da ona misao da se cijeli svijet uroti kad nešto želiš...ili kako već ide...nije baš najtočnija, tj. da se ništa neće pomaknuti ako sami nešto ne učinimo, ali opet...nekad i činim, pa ne ide... Uh...zabrazdila sam. ;-)) A nekad se jednostavno dogodi - kao tebi s tom narukvicom. Našla si je na istome mjestu, želja je i dalje ostala ista i onda si je jednostavno ostvarila. :-)
| Big Blue | 25.08.2009. u 22:03
Kada bih mogao volio bih ispuniti sve neispunjene želje,nisu velike,ali niti na dohvat ruke..ali,nastojim i dalje,zašto ne,možda mi i zlatna ribica pomogne!
Užitak te je čitati i zadovoljstvo osmjeh ostaviti :-))))| Sa dva prsta po tipkovnici | 26.08.2009. u 09:16
Lijepo si je ispuniti poneku želju. Nabavio sam si novi bicikl jer mi stari već škripi.
| gogoo | 26.08.2009. u 12:00
Prelijepo si to opisala draga aquaria ... I tako mi je drago da si udovoljila svojoj želji i kupila prekrasnu narukvicu, malu, ali srcu dragu ... Uvijek mi je veliko veselje kada su ljudi veseli i zadovoljni nečim što su silno željeli i tu želju ostvarili, ma koliko ona za neke bila mala, često drugom nerazumljiva, čudna, 'što ima u tome', pitaju se. A vic je samo u tome da to čovjeka čini sretnim ! i ta sreća često biva veća što je predmet želja manji i posebniji ...
Već odavno nemam nekih stvari koje posebno želim i upravo se pitam, koliko je to dobro. Ali bilo je vremena u životu kada sam željela i bila sretna kada sam te želje nakon dugo vremena pogledavanja, prevrtanja, tihog iščekivanja i preispitivanja, i realizirala, uvijek sa velikim zadovoljstvom i srećom šo sam se konačno odlučila imati ih. i sreća je bila veća ako sam čekala da želja sazri i da je tek onda i zadovoljim. Inače, ako sam prebrzo nešto odlučila ostvariti, zadovoljstvo je bilo kratko i nepotpuna sreća, ne čista, i prečesto pomješana sa pitanjem i krivicom, koliko mi je to uopće bilo potrebno ... Danas su želje za materijalnim stvarima vrlo rijetke i svode se večinom na stvari za kuću, za druge, većinom djecu ... Ali želje, tihe, moje velike želje, želje moga života postoje i sa njima se dobro nosim, makar se polako, malo po malo ostvaruju ili se pak čini da su neostvarive, vesele me i tako, jedostavno stoga što su to želje i bez toga nema življenja i stremljenja ... Ne odustajem od njih nego znam da postoji cijeli život da se ostvare, a ako se i ne ostvare u ovome zemaljskome potpuna sreća i vrhunac svih naših želja nas tek čeka. I uvjerena sam da će tada sve želje biti skupljene u jednu i ostvarenje te jedne bit će sreća neopisiva !!!
Hvala ti na predivnome postu !
Narukvica je divna !
I nosi je, molim te, ...
može se i po ovakvom vremenu,
još je ljeto ...
smisliit ćeš već u kojoj kombinaciji ...
/osjećam da će i kod mene doći do želja,
ovakvih malih, dragih, .../
Od srca ...
BTB !!!
Lijep pozdrav ...| mirjam | 26.08.2009. u 20:42
Krasan si post napisala.
Nemam nekih želja, čak sam prilično nezainteresiran, što se po mom blogu ne bi reklo:)) Apsolutno se slažem s onim što je 'champs-elysees' napisala.
LIjepi pozdravi:-)| zoccao | 27.08.2009. u 10:46
želim da mi se barem na trenutak malo sreće i osmijeha vrati
| GAJINE GLUPOSTI | 27.08.2009. u 12:34
Vjerovala ili ne, već punih 15 g. s uspjehom kontroliram svoje želje. Za stvarima uopće ne žudim. Postajem asket ...ili već jesam.
I ne bih se složio sa chablis: nedostatak želje (govorimo o materijalnom, zar ne, jer glavnu ulogu ovdje igra narukvica) može značiti i da imamo sve što nam treba.
To, što nekim ljudima nikad ničeg nije dovoljno imati, to je druga priča...
Lijep pozdrav!| misko | 27.08.2009. u 12:37
Hm, nije baš lako pitanje.
Meni ne trebaju skupe stvarčice ali kad mi nešto zapne za oko MORAM to odmah imati.
Inače ne nosim i ne volim nakit osim onog "nužnog" prsten i naušnice.
To je što se tiče materijalnih stvarčica i želja , sasvim je drugačija stvar onih želja u "glavi" za njih se često ne znam izboriti.
Pusek draga....| teuta | 27.08.2009. u 12:39
komentar od @ chablis totalno je besmislen,da ne kažem
neku drugu riječ...bit Buddhinog učenja sažeta je u Četverostrukoj
plemenitoj istini:
Život je patnja;uzrok patnje je želja;istina o prestanku patnje je
utrnućem želja a utrnuće želja postiže se provodeći Osmerostruku stazu
pravednog života (ispravno gledište,ispravne misli,ispravni govor,ispravno
ponašanje,ispravni život,ispravno zalaganje,ispravna svijest,ispravno
zalaganje i ispravna koncentracija)
...ne moramo prihvatiti Buddhin nauk,ali onda moramo biti svjesni posljedica i
znati ih prihvatiti...svejedno treba ponekad ispuniti si poneku želju kao što si ti
učinila...| mushin munen | 27.08.2009. u 13:26
Lijepo je prihvatiti te male želje ravne "mercedesu", od sitnica se sastoji život i u pravu je onaj
čova što se ne opterećuje sa kapitalom i zadovoljava se onim minimalnim i jednostavnim što
priroda daje. Kako je jednostavno a kako lijepo biti skroman!!:-))| fra gavun | 27.08.2009. u 14:57
Pa što nisi javila da si bolesna
da dojden s likarijama :):):)
Nadam se da si bolje .| prorok | 28.08.2009. u 13:30
želje? imam želja, puno želja. obično ih želim drugima. većinu svojih sam već ostvarila. uvijek sam radila prema devizi : sve što želim, dobijem. prije ili kasnije. imam auto. i nisam nesretna što nije novi i nije bmw nego obični fiat uno. imam stan. mali. ali i ne znam što bih sa trosobnim. i ne patim zbog toga. ... i još puno toga.
ali živim na sitnicama, i ne razmišljam o onih dvadeset i devet kuna koje sam dala za nove cipele ( a nije da mi fali još koji par). i veselim se za onih deset kuna koje sam jutros dala starcu bez noge ...
kad ću sve to ako ne sad?| spookie | 28.08.2009. u 13:43
Mislim da je lijepo kad si čovjek ispuni ovakve sitne želje...takve injekcije sreće nisu jeftine u psihološkom smislu, jer zna se da sitnice život znače. Ne treba miješati egzistencijalne potrebe od sitnih zadovoljstva, jer prije će nam izmamiti osmijeh pogled na željenu narukvicu nego na novi automobil. Barem ja tako mislim:)
| fulvus | 28.08.2009. u 15:39
if wishes were fishes ...
a neki predmeti su nam naprosto suđeni ...
... baš kao i neki ljudi ...| rU | 28.08.2009. u 16:30
Možda nečeš vjerovati,ali baš smo danas popodne uz kavicu češljali po ovoj temi i zaključili je sa istim vicem:)
Narukvica je prekrasna,a i ja sam vlasnik iste:)Dijelimo i sličnu gnjavažu sa kupovinom,stvarno ne volim šopinge jer do kraja je to za mene pravo mučenje,ali kada mi neke stvari zapnu za oko okrenem sve dok ne dobijem isto.Jednostavno imam neke hirove koje moram sebi ispuniti s vremena na vrijeme
Lijep ti pozdrav draga Aquaria| Nisa | 28.08.2009. u 23:13
dobro ti jutro draga Aquaria
nadam se da je zub i okolina malo popustilo i da uživaš u ovoj, ne bš sunčanoj, nedjelji:)
odmori i ugodan ti dan želim:)))))| smotani | 30.08.2009. u 09:53
Super blog.
Šaljem veliki pozdrav iz Đakova.| marijicin blog | 31.08.2009. u 10:56
uživala sam danas čitajuči te...a želje ...eh, želje....
ja poput tebe često imam želju za ovakvim narukvicama to kažem zato jer jednostavno upravo takav nakit obožavam...:-)) i ne mogu si odoliti da ih ne ispunim...
a želje one ŽELJE ...ponekad teško se nositi s njima naročito ako znamo da je težak put do njihova ostavrenja...ali zato one stvaraju želju i volju u nama da se borimo i da uvijek idemo putem njihova ispunjenja ma kako nemoguče bile....
nikada za nečim ne možeš žaliti više kao za željom koju smo si mogli a eto nismo ispunili...| Nina... | 31.08.2009. u 18:07
Svejedno što ne želimo zvijezde sa neba
samo lijepo je čuti da je netko spreman da nam ih obeća:):)
Prijatno veče ti želim.| prorok | 01.09.2009. u 20:59
Pa iskreno, hvala Bogu, želje mi se često i ostvare, bez puno novaca, naletim na ono što želim za malo ili dobijem - ne smeta me što je to netko već nosio ili imao prije mene...
Ne frustrira me ono što nemam i ne mogu imati, sretna sam s onime što imam. Uvijek naravno postoji nešto što nemamo ili ne možemo imati, ali i za to postoji neki razlog, nekad je i bolje ne imati nešto ili nekoga, jer nije sreća za nas. Naravno da nekad gunđam i žalim se zbog nečega što nemam, ali prođe me. Pa, sve prođe, zar ne? I svaki dan nosi nešto novo, nekad ne baš lijepo, ali često puno lijepoga i milost je kada u tome možemo biti sretni. Ali do takvog stava dođemo najčešće nakon puno patnje u životu i nakon što mnogo toga izgubimo - istinita je izreka da ne znamo cijeniti ono što imamo dok imamo- shvatimo tek kada izgubimo (Shakespeare: Dok imaš sve, ne vidiš ništa, progledaš tek kada izgubiš sve).
Pozdrav ti i hvala na ovim lijepim impresijama!| Julijana | 03.09.2009. u 00:13
Moje mišljenje je da treba sanjati kako bi se snovi mogli ostvariti....naravno, sve u nekim granicama razuma i mogućnosti, ali se mogu i mogućnosti s vremenom promijeniti (a bolje ili na gore). Ne ispunjavam si svaku želju koju poželim, rijetko kad mahnito nešto kupim, mislim da sam dosta razumna po tom pitanju (nadam se, heheh)...ali nisu uvijek želje materijalne naravi, sad imam jednu želju kojoj se jako nadam :)
ali jedna narukvica je želja koju bi si ponekad trebalo priuštiti, pogotovo ako toliko veseli...
lijepi pozdrav| Brunx | 03.09.2009. u 10:36
zamisli, vratih se :))
| zrno gorušice | 04.09.2009. u 22:54
snovi se uvijek mogu ostvariti, ja se držim toga, u suprotnom mi je neugodno. ;)
| misty | 05.09.2009. u 17:15
potpisivam Ru......točno tako :))
| slatko grko | 06.09.2009. u 02:41
Evo, i ja navratih malo :)
Lijepa je narukvica i dobro je da si ju kupila. I meni često zapnu za oko neke lijepe stvarčice, nekad kupim, nekad ne pa mi bude zao. Ako je u pitanju nesto malo skuplje, tjesim se da ja to zaslužujem :))
Pozdrav veliki, draga Aquaria!| rozza | 08.09.2009. u 18:40
Predivna je narukvica - želim Ti da je nosiš sa stećom i zadovoljstvom! Željice si treba
ispunjavati....
Pusa, pozdav - hvala na komentaru kod mene! Vole Te Luki+Goldie| luki 2 | 11.09.2009. u 00:05
ovaj sam post davno čitala i bila uvjerena da sam ga komentirala kad tamo....
sada neću napisati ništa osim pozdrava jer je kasni sat i....
pusa, mila moja :***| posoljeni zrak | 14.09.2009. u 01:04
Da...želim želim želim...i nema šanse da ne nastojim bar neku ostvariti..Dobar je to osjećaj!
Zadovoljstvo mi je ostaviti osmjeh lijepog jutra,a jesen samo što nije :-)))))| Sa dva prsta po tipkovnici | 15.09.2009. u 10:34
Još uvijek smo na željama? Kad je tako ja si želim lijepa jutra babljeg ljeta.
| chablis | 15.09.2009. u 21:29
Mislim da si ti itekako zaslužila tu narukvicu koju si sama sebi poklonila. Nije toliko bitna ta narukvica koliko potreba da malo pomaziš ono dijete u sebi. Nije bitno ni koliko ćeš je puta staviti na ruku, bitan je onaj osjećaj kad je vidiš na svojoj ruci, nasmiješiš se i sjetiš ljeta na moru kad si je odlučila sebi pokloniti. Ja to nikako ne bi stavljala u isti ruksak sa mercedesima, vilama, skupocjenim stvarima i tome slično.
A narukvica je jednostavno - prekrasna! :-)))| gustirna | 16.09.2009. u 21:42
Neću ni ja poželit zvijezde sa neba ja sam skromniji ka cigo
imam samo jednu želju da mi se sve želje ispune :)| prorok | 22.09.2009. u 06:53
Moje želje obično proguta zaborav. Vidim nešto, poželim to, ali događaji se nagomilaju i ja zaboravim na ono za što sam vjerovala da moram imati:))))
| atlantida | 23.09.2009. u 22:27
Želim..želim...želim...Da,još uvijek želim,istim žarom istim nadanjima..Da nije tako bio bih živi mrtvac,a to nisam...Tebi takvoj koja ŽELIŠ za dobro jutro osmjeh suncu kradem i sa zadovoljstvom ovdje ostavljam :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 24.09.2009. u 09:55
VESNA
i ja imam zelju, a ta je, tvoj novi post.
razveseli me njime, mooooolim!| borut | 28.09.2009. u 10:32
Laka ti noć :-)))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 28.09.2009. u 22:43
Super vic!
| zgdnevnik | 28.09.2009. u 22:59
...znam ovaj vic i mogu ti reći da ga se često sjetim u svakodnevnom životu...
ima puno istine u njemu...a narukvica ili mercedes...kad zapnu za oko...ispada na kraju da je mnogo teže nositi se s ovom prvom željom, jer za mercedes najčešće nas vežu samo kratki pogledi i odmahivanje rukom...
ali kad želimo nešto što nam je na dohvat ruke a nismo pružili ruku i uzeli...to nas ponekad košta žaljenja. Zato nam čini neopisivo zadovoljstvo kada pružimo ruku i sebi ispunimo želju.| carla | 29.09.2009. u 19:57
nevvvvvvvv posttttttt
| KALIOPA | 04.10.2009. u 21:11
Vratim se i krenem obilaziti a onda vidim da mnogo vas isto ne piše dosta vremena, ostavljam pozdrav i nadam se da si dobro, a da je izostanak samo zbog obaveza.
| Majstorica s mora | 05.10.2009. u 17:22
topli ti pozdrav... u prolazu
vidiš da je lijepo vrijeme potrajalo - siguran sam da je bilo prilike za narukvicu ;))))))| smotani | 05.10.2009. u 19:15
Iz buketa osmjeha modrog zagrebačkog jutra izvlačim osmjeh sunca i ostavljam ga ovdje sa velikim zadovoljstvom :-))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 08.10.2009. u 08:46
o da, zelja imam i to na pretek ali se isto kao i ti obuzdavam koliko god mogu, no kako je ljudska priroda varljiva tako i ja cesto podlegnem tim zeljicama sto je naravno usko povezano sa financijskom situacijom na zalost. Mislim da si covjek treba priustiti sve sto ga veseli ako si to moze financijski priustiti (naravno ako je ta zelja vezana uz nesto materijalno), ako ne onda se mora jako dobro obuzdavati. Lijep pozdrav sugradjanko draga i nadam se kakvoj kavici kad imas vremena (koje ranije popodne eventualno?).
| MENTINA | 14.10.2009. u 22:14
Zadovoljstvo mi je još jednom u zagrebačkom hladnom ali sunčanom prijepodnevu potpisati se osmjehom :-))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 15.10.2009. u 10:48
VESNA
sta se zbiva? je li sve u redu? sada vec pocinje briga?
javi se, tek tako da znamo da si, da ste dobro.| borut | 15.10.2009. u 12:26
U, sad već dugom nizu dana, nađoh jedan, da ostavim ovdje pozdrav!
| Irida | 15.10.2009. u 13:11
Sve moje trenutne zelje su neostvarive. Prica o pecanju sadrzi zivotnu mudrost, manje je nekad vise.
| morska zvijezda | 26.10.2009. u 16:37
lijep pozdrav!
| posoljeni zrak | 26.10.2009. u 22:52
nadam se da je sve ok...?
topli ti pozdrav ;)| smotani | 28.10.2009. u 14:13
Lijepo je i ovo jutro zaviriti u tvoj topli dom želja i osmjeh ti ostaviti :-))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 29.10.2009. u 09:26
davno sam čula tu pričicu u verziji s mladim američkim biznismenom na odmoru negdje u meksiku...sasvim istinito. i ja sam to upamtila.
vrlo je lijepa ta tvoja narukvica. moguće bi i meni bila zapela za oko, iako ne nosim nakit. jednom sam prije dosta godina tako naišla na narukvicu koju sam kupila i nosila doslovce godinama dok se nije raspala.
istina je da čovjek vrlo lako postane rob svojih želja, danas su to mnogi. i strče i jure da bi stekli predmete koji im zatim vrlo malo znače, ali važno je imati. svijet je ćaknut.....
da li je moguće da sad postove pišeš kvartalno ili si odustala od bloga?...veliki pozdravček:)))))))| greentea | 01.11.2009. u 17:51
želim i ja ...
... novi aquariin post ... :-)| rU | 03.11.2009. u 14:40
Laku noć ti želim i osmjeh ostavljam :-)))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 03.11.2009. u 23:33
Đe si ti, ja mislila kako samo mene nije bilo dugo, javi se bar sa dva slova da znam da si dobro ;))
| slatko grko | 04.11.2009. u 11:28
želim... želim...
laku noć :)))| posoljeni zrak | 06.11.2009. u 23:51
Kao i uvijek, prekrasno napisano :-)
Puno pozdrava, moj je novi blog na http://rijecankaudublinu.wordpress.com/| LittleMissG | 07.11.2009. u 11:54
m'da....
ja ipak pišem... ne tako često, ali pišem :)
velik pozdrav i pusa :*| posoljeni zrak | 12.11.2009. u 10:19
:-))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 14.11.2009. u 22:31
pozdrav s jezeraca ...
| rU | 29.11.2009. u 18:02
Osmjeh ti ostavljam :-))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 30.11.2009. u 09:56
lijep pozdrav ostavljam, vratila sam se! Nastavljaj si ispunjavati sve sitne željice koje možeš!
| Hram žena | 07.12.2009. u 20:51
Uvijek mi je veliko zadovoljstvo doći na tvoj blog i uz pozdrav osmjeh ostaviti :-))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 17.12.2009. u 13:16
Ovo je jedna od mojih zadnjih šetnji tvojim blogom ove godine na izmaku...Iskren i topao osmjeh ti ostavljam :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 21.12.2009. u 11:12
nema te... nadam se da je samo predblagdanska gužva.....
Draga Aquaria, tebi, tvojim najmilijima želim sretan i blagoslovljen Božić ispunjen toplinom, mirom i ljubavi!
veliki ti i topli pozdrav.......| smotani | 23.12.2009. u 20:04
Sva iščekivanja i nade;
sva čekanja i tame;
svi (pre)dugi sati i odbrojavanja
neka se sliju u radosnu vijest božićne noći:
"Bog je s nama!"
Od srca želim sretan Božić!| posoljeni zrak | 25.12.2009. u 03:25
hohoho...sad mi je malo lakše, puuuno si "gora" od mene. ovo je takoreći pretpoviejsni post.
sretan ti božić, draga akvarija ma gdje bila, ma što radila:))))))| greentea | 25.12.2009. u 11:45
Raduje me i veliko mi je zadovoljstvo tebi i svima koje voliš čestitati Čestit i Blagoslovljen Božić i da ti se u Novoj 2010.godini ostvari sve što sama poželiš!
I hvala ti za sve divne trenutke koje smo dijelili u ovoj našoj velikoj blogoobitelji :-))))| Sa dva prsta po tipkovnici | 25.12.2009. u 11:53
sretan i blagoslovljen božić, draga aquaria.
| rU | 25.12.2009. u 18:45
Dugo te nema, ma gdje god bila sretan i blagoslovljen Božić tebi i tvojima od srca te svako dobro u Novoj !!!
| slatko grko | 26.12.2009. u 00:05
Čestit i blagoslovljen Božić !!!
BTB !!!
Lijep pozdrav ...| mirjam | 26.12.2009. u 12:04
Vidim da i ti slabo zalaziš u blogosferu.
Sretan ti Božić draga:))| atlantida | 26.12.2009. u 17:11
Sretan Božić i zdravu novu godinu:)
| ljelja | 29.12.2009. u 02:58
DA imaš zdravlja i DA imaš više ljubavi i sreće,DA se ostvare tvoje želje manje ili veče,DA zračiš vedrinom.a odbaciš tugu,DA u liniji života imaš dugu,DA ti se snovi ostvare u javi,DA lijepe misli imaš u glavi,DA ti drage osobe budu dio sna i DA ti sve u Novoj godini počinje sa DA ! SRETNO u Novoj 2010.godini!
| Sa dva prsta po tipkovnici | 31.12.2009. u 09:57
Sretna i blagoslovljena nova 2010. !!!
BTB !!!
Lijep pozdrav ...| mirjam | 01.01.2010. u 14:42
Iskrene čestitke za Novu godinu i svaki dan koji je pred nama!
| posoljeni zrak | 02.01.2010. u 14:12
Draga Aquaria želim ti uspješnu i sretnu novu godinu ma gdje god bila,neka te pati sreća,zadovoljstvo,zdravlje...
| Nisa | 04.01.2010. u 09:17
Puno lijepih trenutaka i putopisa u Novoj 2010!
| gogoo | 05.01.2010. u 02:48
Želim, želim, da navratiš na blog...
| atlantida | 08.01.2010. u 20:03
http://www.facebook.com/home.php?ref=home#/event.php?eid=237153692900&ref= mf
puuno pozdrava ...
nakon duugo vremena :)
(ako ti bude usput, navrati do hnk na moju predstavu - vidi link gore )| spookie | 17.01.2010. u 19:52
Samo da ostavim svoj trag :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 19.01.2010. u 09:17
Nedostaješ. :)
| Kinky Kolumnistica | 28.01.2010. u 20:26
Smatram se stvarno sretnom osobom po tom pitanju. Uvijek sam zadovoljna onim što imam. Nije da nemam želja, ali one se nikad ne pretvaraju u bolnu čežnju za nečim što ne mogu imati. Jednostavno to prihvaćam. I sasvim se dobro osjećam. Čovjek ne može imati sve. Ali za ovakav način razmišljanja ipak treba uhvatiti i koju godinicu..:-)
| Mima | 03.02.2010. u 11:48
Nadam se da će i ovdje osvanuti nekaj novoga...navikao sam doći ovdje :-))))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 05.02.2010. u 08:46
još jednoj sam šetnji do tvojeg bloga.
Iskren pozdrav iz snijegom zametene metropole i jedan topli osmjeh ostavljam :-))))| Sa dva prsta po tipkovnici | 10.02.2010. u 11:05
Pozdrav draga, nadam se da si tu negdje
| carla | 12.02.2010. u 09:50
...pa dobro gdje si ti : )
| mushin munen | 15.02.2010. u 17:09
tebe još uvijek nema :(
nadam se da je sve ok i da je samo vrtlog vremena odvojito od nas....
veliki ti pozdrav draga aquaria :)| smotani | 26.02.2010. u 18:23
Ja sam već par dana željela skratiti kosu a jutros sam napokon i otišla kod frizerke i riješila to. I gle, kao u pjesnikovoj pjesmi, već se u meni rodila druga želja: da posvijetlim kosu. A onda ću već željeti nešto drugo...
| Mima | 04.03.2010. u 13:20
Pozdrav! Možda se sjećate, možda i ne, no nekad davno komentirali ste i(li) pratili blog oratio.blog.hr. Kao što možda znate, autor tog bloga je nedavno preminuo i u znak sjećanja na njega, u komentaru na zadnji post objavila sam njegovu posljednju pjesmu koju je napisao u svojoj zbirci, ako vas zanima. Sigurna sam da bi volio da ju pročitate...
| Nina | 13.03.2010. u 20:38
Ma gdje bila....Ja namjerni putnik virtualom kao gušter svoje otoke sunca tražim...U još jednom obilasku meni dragih blogova-osmjeh ti ostavljam :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 16.03.2010. u 08:27
Želim, želim...želim da ti napišeš novi post.
| Mima | 27.03.2010. u 09:03
Sretan Uskrs !!!
| slatko grko | 04.04.2010. u 22:01
već dugo želim tvoj povratak na blog ...
| rU | 10.04.2010. u 17:25
Dugo me nije bilo,nisam siguran da li pišeš ovdje jer..predugo te nema..ipak,ma gdje bila osmjeh ti ostavljam :-))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 23.04.2010. u 11:11
Što je s tobom? Jesi li dobro?
| misko | 29.04.2010. u 00:02
Gdje si?
| bubilo | 21.05.2010. u 07:45
Upravo me šokiralo da ćeš ti već početi nositi narukvicu, a da ja tek sada čitam tvoj post. Nakon 9 mjeseci. Strašno nešto, ne smije se ponoviti. :) Točno mogu osjetiti ono što si napisala, jer i ja se jako jako veselim sitnicama. Nekad je dovoljno da si kupim naušnice za 20-30 kuna i budem baš sretna. :) Imam i većih želja, imam i jako velikih želja (da propadne banka kod koje imam stambeni kredit ili da dobijem na lotu pa da ga isplatim :)), imam i želja koje bih željela za svoje najbliže, a čemu bi se silno veselili (npr. tatina u ratu razrušena kuća vapi za ulaganjem). Nadam se da ćeš uskoro nešto napisati, možda kako se spremaš staviti narukvicu na ruku. :)
| pegy | 28.05.2010. u 13:32
Moja bivša škola, moj sadašnji grad i sadašnji profesor (fra Stjepan) ;)
| jimbo | 10.06.2010. u 00:27
Detalji s ljetovanja (nastavak)
Možda sam dosadna, ali ne mogu ne ispričati priču o biljnom svijetu koji me okružuje dok sam na ljetovanju. Neke od tih biljaka poznajem godinama, pa i desetljećima. Tu je ponajprije drvo naranče koje svojom krošnjom štiti dvorište od najveće vrućine. Kad sjedim pred ulazom ili pored njega i pogledam gore, ugledat ću uzak pojas neba između drveta i krova:
Prozor na slici je prozor kroz koji se vidi naranča i bio bi to dobar i prijateljski prozor kad na njemu i uz njega ne bismo stalno nalazili stotine mrtvih mrava, kao da se radi o mravljem groblju. Znam da je prije nekoliko godina ovamo stavljen otrov, no odonda nitko nije ništa tamo stavljao, a mravi i dalje ugibaju. Ili ih drugi mravi mrtve donose ovamo iz nekog nepoznatog razloga. Kako god bilo, kroz prozor se pruža pogled na zelene naranče koje tijekom ljetnih mjeseci postaju sve veće i sve ih je manje. Kako jedne rastu, tako one manje sretne koje se ne razvijaju dalje, otpadaju. Nekoć su susjedi znali poslati djedu i baki kutiju tih naranči za Božić, a oni bi ih podijelili obiteljima, ne toliko za jelo jer su kisele i pune koštica, koliko za miris i koricu koja se može staviti u kolače jer plodovi nisu ničim tretirani.
U predvečerje ponekad sunce prodre kroz listove i grane naranče stvarajući prelijepu čipku na zidu susjedove kuće:
Naranču okružuje polukružni zidić, a na zidiću već dugi niz godina stoji stari bakin asparagus.
Asparagus je biljka iz čijeg korijena uvijek iznova izbijaju nove grane nježne zelene boje, ukrašene i ponekim trnom. Ovaj asparagus je poseban, imam snažan dojam njegove prisutnosti kad god dođem i boravim uz njega. Možda zato što ga je baka posebno voljela i uvijek nam pokazivala male savršene cvjetiće koji bi svojim mirisom privlačili sitne kukce, a zatim bi se pretvorili u zelene bobice, plodove koje bi kao kuglice na božićnom drvcu ukrašavale te nekoć rascvjetane grane. Bila sam žalosna kad sam uvidjela da se ove godine osuo pupoljcima nešto kasnije i da vjerojatno neću vidjeti kako cvate, no kako mi se pružila prilika da ostanem nekoliko dana dulje nego što smo planirali, imala sam prilike diviti se tim malim nježnim ljepoticama:
Pored njegovih zelenih grana često osjetim osvježavajući dah prolaznosti. Činjenica da grane koje gledam nisu one iste koje sam gledala prošlih godina podsjeća me na priču o tome kako se svakih sedam godina sva tvar u našem tijelu izmijeni i da nijedna molekula, premda su u istom kalupu, više nije od onih koje su prije sačinjavale naše tijelo.
Polukružni zidić oko naranče nekoć je nudio dom još nekim biljkama, a prije dvadesetak godina nije bio uredno zalijepljen malterom nego samo naslagan poput suhozida pa smo se brat i ja zabavljali tražeći u rupama između kamenja paukova gnijezda koja su izgledala poput bijelih cijevi. Pokušavali smo namamiti te ružnjikave stvorove iz njihovih rupa bacajući im u mrežu zrnca pijeska, a kad to više nije djelovalo, ponekad bismo se poslužili i živim mravom, ne razmišljajući uopće o smrti jadne životinjice. Nadam se da sam se za tu dječju okrutnost iskupila čuvajući mrave i njihove putove svih ovih kasnijih godina.
Na kraju malenog dvorišta nalazi se zid, a na zidu, osim mačke iz prošlog posta, mogu se vidjeti biljke obješene u košaricama. Najljepše je cvala fuksija
A okuražili su se i žuti cvjetići potaknuti našim zalijevanjem
Bijela pelargonija koju je baka prigrlila u posljednjim godinama svog i djedovog zajedničkog dolaženja pokazala je nevjerojatnu otpornost u godinama nakon toga. Smještena u veliku posudu u kutu dvorišta ljetos nam je nudila uglavnom pogled na bujno zeleno lišće, premda kažu da je obilno cvala prije našeg dolaska. Ipak sam uspjela uhvatiti nekoliko slika nježnih bijelih cvjetova i pupoljaka:
To je bio ovogodišnji biljni svijet omanjeg dvorišta, mjesta na kojem se događalo puno meni dragih susreta, razgovora, oproštaja i svega što život nosi i poklanja nam u trenucima dok još ne znamo što dobivamo. Tek će budućnost nježno razmotati svileni papir ili grubo rastrgnuti onaj žilavi smeđi za pakete i pokazati nam koliko je važno bilo ono prije i kako time možemo poboljšati ovo sada ili ono poslije.
Ako se želi izaći iz dvorišta, obavezno se prolazi ispod male brajde, jednog starog trsa vinove loze koji se bujno razrastao i prekriva mali kutak dvorišta prikladan za roštiljanje. Sjećam se tih dana udaljenih dva desetljeća i kusur godina, kad je tata s bratom u tom kutu ložio vatru i pripremao roštilj, dok smo mama i ja vadile meso, posoljeno, popapreno i namazano uljem, ćevape koje je mama radije pekla u tavi kako bi ostali sočni, rezale kruh, puno luka, puno rajčica i zelene paprike. Usto su nekoliko godina za redom išle neizostavne princes-krafne, mamin specijalitet koji smo svi obožavali. Voljela sam dovršavati to tijesto, brašno zakuhano u mješavinu vrele vode i maslaca u koju bih ja ponosno umiješala potreban broj cijelih jaja. Bilo je i svojevrsne uzbudljive neizvjesnosti kad bi se profiteroli pekli – nisu se uvijek uredno napuhali kako bi se stvorila velika šupljina u donjem dijelu svake krafne koja je omogućavala lakše i obilnije stavljanje nadjeva okrunjenog tučenim slatkim vrhnjem. No stvorila se ta šupljina ili ne, kolači kojih je ponekad bilo više od četrdeset uvijek su bili pojedeni do zadnjega. Još se sjećam slasnog okusa kreme od vanilije koja se tako prijatno ublažava šlagom i spaja s lagano posoljenim tijestom u neponovljivo jedinstvo, a ja sam kao kvalificirana pomoćnica uvijek prva kušala kolačić ili dva. Obično smo to radili prije odlaska kući, okupili bi se rođaci koji također tamo ljetuju pa bi nas s djedom i bakom obično bio lijep broj od pet ili šest odraslih i najmanje petero djece. Nakon dobrog jela slijedio bi nekakav program koji smo mi djeca za tu priliku pripremili. Pokazivali bismo izronjene školjke ili predmete koje bismo iz njih izradili, nešto bismo recitirali ili pjevali, a djed je jednom prilikom izradio diplome obojivši ih flomasterima kako bi natjecanje dobilo ozbiljniji karakter. Ponekad osjećam čežnju za tim vremenima kad je stvari oko nas bilo puno manje i bile su skuplje, ali trajnije i jednostavnije za uporabu. No onda pogledam oko sebe i vidim da sve to postoji i danas, da su se stvari samo donekle promijenile i postale složenije jer smo ih mi takvima učinili - naša nutrina je složenija, a potreban je samo trenutak, mali preokret u nama kako bi sve ponovo bilo jednostavno ili još jednostavnije nego prije.
Završavam priču o roštilju, ali se još ne mogu maknuti ispod brajde – grozd koji sam uhvatila kako počinje dobivati svoju pravu zrelu boju podsjetio me na još jedan događaj iz prošlosti.
Godinama sam mislila da na ovom trsu raste bijelo grožđe. Uvijek je bilo zeleno i sasvim nezrelo dok smo boravili ondje u ljetnim mjesecima, obično u srpnju. No u godini kad sam upisala fakultet pružila mi se prilika da u rujnu prije početka predavanja odem na nekoliko dana djedu i baki koji su u kućici boravili do prvog većeg zahlađenja, a u ono vrijeme to se događalo krajem rujna ili početkom listopada. Tako sam upoznala drugi Lošinj, mjesto bez brojnih stranih gostiju, gradić u kojem je svakog poslijepodneva odjekivalo žalosno isprekidano zavijanje pile kojom su, kratkim rezovima, pilili cjepanice od uskih grana i debala drveća koje se moglo naći i smjelo posjeći na otoku. Vidjela sam i plave grozdove koji su me svojom tamnom bojom iznenadili čim sam ušla kroz željezna vanjska vrata.
Mnoge stvari sam vidjela te godine. S djedom sam posjećivala opustjelu plažu gdje bih se kratko okupala u prohladnoj vodi, a jednog je dana na površini plivalo napuhnuto tijelo uginulog psa, prizor koji me ispunio mučninom. Silazili smo navečer dolje do luke pored groblja, no na molovima nije bilo zaigrane djece, mrak je padao rano, a more se često podizalo i kad bih se popela na mali crveni svjetionik i zakoračila na široki lukobran na kojem je bilo tako ugodno sjediti ljeti, vidjela bih kako horde valova uzdignutih bijekih krijesta jurišaju s otvorenog mora i razbijaju se o golemo kamenje iza tog širokog bedema. Prvi put mi je glavom proletjela zastrašujuća misao da bi iz ove mračne vode mogla izroniti glava nekog čudovišta i u tom trenutku mi se razjasnilo zašto se ljudi od starine boje mora i poštuju ga kao izvor života, ali i moguću prijetnju elementarnih sila. Nisam dotad tako razmišljala, moj svijet je u jednom kratkom trenutku dok sam šibana vjetrom čučala na tom širokom zidu postao puno ozbiljniji i nekako stvarniji.
A grožđe, da mu se vratim, pomogla sam tada djedu obrati grozdove vrtnim škarama, složili smo ih u zdjele koje nam je baka donijela i onda se posvetili realizaciji djedove zamisli. Krunili smo trpke bobice koje nisu bile ukusne za jelo u bakinu pasiralicu za rajčice. Marljivo sam vrtjela ručku te naprave i tamni sok se cijedio u lonac iz kojeg ga je djed pomoću lijevka prelijevao u boce koje smo stavili u hladnjak. Kako je grožđe imalo puno velikih koštica, one su se neizbježno drobile i njihov trpki sadržaj ulazio je u sok i bio ponajviše zaslužan za neočekivani učinak tog svojevrsnog kiselkastog nektara – zatvor stolice.
Dok smo se time bavili rješavalo se još jedno dugoročno pitanje. Došao je susjed, ljubazan čovjek, imao je barku u luci i alat kojim je raspilio jednu od velikih metalnih bačava u kojima se držalo gorivo za plovila. Ne znam kako su bačvu dogurali po strmoj uzbrdici, no dok sam ja završavala cijeđenje grožđa, djed se već primio novog posla – zelenom bojom za metal je izvana obojio te dvije polovice bačve, a zatim je uz dosta truda i bakinu i moju pomoć izvadio dva mlada oleandra koja su stajala u dnu dvorišta u uskim i očito premalim metalnim posudama. Odgurala sam tačke do malog vrta kojeg više nema a kojeg je djed bio kupio uz kućicu i okućnicu. Danas je na tom mjestu sagrađena zgrada od javnog interesa, a djed nije nikad dobio kompenzaciju za tu parcelu prekrasne plodne crvene zemlje. Lopatom smo nabacali zemlju u tačke, uživala sam u tom poslu kao i u svemu ostalom nakon psihičkih napora prilikom prijelaza iz srednje škole na fakultet i sjećam se da sam tjerala djeda uvjeravajući ga da mogu sama. I mogla sam. Zemljom koju sam dovezla djed je popunio prazninu između gruda koje su okruživale korijenje oleandara i stranica svježe obojanih posuda. No ako sad počnem pričati priču o dva oleandra – jednom koji je sebi odabrala baka i drugom kojeg je posvojio djed – nikad neću biti gotova s ovim postom. Priča je to koja se proteže kroz četvrt stoljeća i u njoj su sudjelovali mnogi, možda nesvjesni njezine važnosti. Zato o tome drugom prilikom. Dva su oleandra stajala u kutu dvorišta i posljednjih godina, kad su jako narasli i pretvorili se u prava mala stabla koja su vapila za više zemlje, često sam žalila što se baka i djed nisu odlučili posaditi ih u malom vrtu pored ulaza u kuću. Zapravo sam tek pripremajući se na pisanje ovoga posta iznenada dokučila očiti razlog zašto je tako bilo. Djed i baka boravili su u kući i zadržavali se u dvorištu. Te dvije biljke bile su ukras njihovog životnog prostora, u dvorištu su ih stalno mogli gledati, diviti se njihovom prelijepom cvatu, brinuti se za zalijevanje i gnojidbu. Mali vrt koji gleda na ulicu, ma kako bio lijep i prikladan primiti te dvije biljke u svoje okrilje, djedu i baki ne bi mogao pružiti toliku bliskost i zadovoljstvo. Stoga su oleandri godinama rasli u polovicama prepiljene bačve razveseljavajući svojom ljepotom sve koji su ondje boravili. Lani se jedan, onaj djedov, osušio, a tata je bakin presadio u vrt gdje se uspješno primio.
Baka je uvijek govorila da su nježni ružičasti cvjetovi ovog oleandra lijepi poput balerina u plesnim haljinicama. A ja se slažem s tim opisom i prilažem dokaz:
Kad se pogleda s onog ljubaznog prozora iz prošlog posta, može se vidjeti taj mali vrt:
U njemu veći dio tla zasjenjuje loza. Uz nju se vidi oleandar, a uz sam rub još dvije biljčice s kojima ću zaključiti ovaj podugački post.
Ružmarin je točno na mjestu gdje ga je djed posadio sredinom sedamdesetih. No to više nije isti grm. Djedov ružmarin počeo se sušiti prije nekoliko godina dok nije sasvim propao pa ga je tata, naš glavni vrtlar, zamijenio novim, mladim grmom. Kako sam ga usput zalila sredstvom za poticanje cvatnje biljaka (kojemu je doduše istekao rok za uporabu, ali se čini da je bilo učinkovito), nagradio me s ova dva nježna plavoljubičasta cvijeta. Ne sjećam se da sam vidjela ružmarin kako cvate pa mi je to pričinilo osobito zadovoljstvo:
Uz sam rub vrta, uza zidić koji odvaja vrt od vanjskoga svijeta (a sjećam se dobro kakvom ga je pažnjom jedan od mirnih i strpljivih domaćih majstora gradio i kako sam uživala gledajući kako lijep i uredan zid od kamenja povezanog sivim malterom, na čijoj sam glatkoj gornjoj plohi kasnije voljela sjediti, nastaje pred mojim zatravljenim očima), posađena je jedna ruža naizgled kržljavog lišća i nježnih, sitnih cvjetova. Prekrasna je ta ruža kad procvate, a posebna je zato jer je donesena s groba djedove sestre koja je umrla od tuberkuloze u cvijetu mladosti. Posebna je i stoga što uvijek izgleda kao da će se osušiti, a pritom hrabro živi dalje i sretnicima koji znaju vidjeti male stvari poklanja nježne sramežljive cvjetove neodoljive pastelne ružičaste boje
koji prije otvaranja pupaju najljepšim i najnježnijim pupoljcima koje sam ikad vidjela
Ili ja to tako vidim zato što sam već godinama tako blizu svemu, da mi se čini da je sav taj prekrasni šareni svijet od neuglednog korijena do raskošnih latica već davno postao dio mene…
Zahvaljujem svima koji su izdržali do kraja priče o biljnom svijetu oko jedne male kamene kuće, za slijedeći post čuvam fotografije s većim motivima.
12.08.2009. u 21:27 | K | 28 | P | # | ^
Došla sam do tebe malo zavirit a vidim već je počeo novi dan , ali morala sam
sve pročitat , zagledam se u slike i kopam u mislima di bi to noglo otprilike bit :-)) ssve mi je poznato a ništa sutra ću điravat i otkrivat ...kolike lijepe uspomene spakirane misli koje si odvezala nadolazećem svijetu dobronamjernih duša,,,probudila si jedan tako lijep svijet i okitila ga cvitićima ..prekrasno ..:-)) laku noć| boco san | 13.08.2009. u 00:48
Draga Aquaria, čitat ću postove kasnije, u miru, sada te samo pozdravljam:))
Drago mi je što si tu:))))| atlantida | 13.08.2009. u 01:01
Dobro si rekla, postali su dio tebe, biljke žive i raduju se, boje se i vole naravno na svoj način
koji mi ljudovi ne poznamo i većinu nije ni briga osim za osobnu korist.
Lijepo je i lijep ti pozdrav ostavljam.:-))| fra gavun | 13.08.2009. u 11:13
Uh, koliko informacija... Mama bi bila oduševljena. Ona je nezaistna što se tiče cvijeća i svake godine mora doma donijeti nešto novo pa traži mjesto gdje će ga posaditi... A moja se zadaća svodi na to da ih zabilježim fotićem kad procvjetaju. :)
| ***** | 13.08.2009. u 16:56
Krasne uspomene si podijelila s nama i povezala s cvijećem. Odlične fotografije i opisi.
Lijepi pozdravi:-)| zoccao | 13.08.2009. u 18:37
izdržao bi ja i više:)))
draga Aquaria, kada sa ovoliko ljubavi, pažnje, osjećaja i sjećanja opisuješ te biljke bilo bi doista čudno da ne postanu dio tebe. ljepota koja iz njih izvire, toplina, onaj pogled kad ih pratimo od pupoljka do predivnog cvijeta neopisivi je osjećaj koji, kad se pomješa sa uspomenama, poprima neponovljivu snagu.
i sam u svom carstvu imam dvije ruže koje su, kao i tvoja ruža, u nekoliko navrata bile na putu napustiti me... time bi otišao i veliki dio sijećanja vezanih uz nju, radosti prvome cvijetu.... ali, opstaje... i uvijek iz njenog opstanka iščitavam i crpim neku novu snagu... .i život čovjeka, kao i život biljke ispunjen je trnovitim putem, ali, kako i sam, predivan cvijet kazuje, uvijek se izbori za najbolje.... kao što si i ti s nama podijelila predivne fotografije, predivna sijećanja i jedan predivan, slikovit, opis okoline koja te, ne samo sada okruživala za dane odmora, već koja te prati kroz život.
ti tvoji predivni opisi su mi stvorili sliku tvojih bake i djeda koji, sjede na nekoj klupici, i gledaju čiji je oleander bolje napredovao.... predivne si slike stvorila pred mojim očima i hvala ti na njima!
a, bome, čini mi se da sam malo i ogladnio od mirisa kolača.... :))))))
lijep ti pozdrav i ugodan dan draga Aquaria:))))| smotani | 14.08.2009. u 11:35
ah, aquaria, zamirisali mi vrtovi i dvorišta moga djetinjstva: noja na brajdama, limuni i oleandri u buradima, tuberoze, noćne frajle, dikino oko i menta ...
i asparagus na prozoru ganjka, osut narančastim bobicama ... :-)| rU | 14.08.2009. u 16:21
...kod tebe je uvijek tako čarobno...
: )| mushin munen | 14.08.2009. u 17:32
:-)))) svratila da pomirišim i ponesem sa sobom dio tvojih uspomena
sssmokić od nas :-))))))))| boco san | 15.08.2009. u 10:23
Ti ka da si u botaničkom vrtcvijet oleandra
me okupiral , maznul sam ga da prostiš :):)| prorok | 15.08.2009. u 12:56
super post i super slike, pusa :)
| OrDiNaRy GiRl | 15.08.2009. u 13:08
O da, izdržala sam jer je jako lijepo, baš po mom guštu.
| Helix | 15.08.2009. u 21:59
Jutrić tebi ..nisam bila u điru na tvoju bandu , bila sam jučer u Belom na otoku Cresu
i puna sam lipih dojmova moš mislit mi koji volimo starinu, šterne, kamen, škure i škurece,
pa lese i ono prelipo modro more , a usput gledat Supove kako dronjaju posli objeda,
al kad ti tovari oni mali i veliki jedu iz ruke smokvu to ti je doživljaj ,
a proć one labirinte po suncu i doć do cilja niko sritniji od mene ,
kasno sam se vratila i dočekali me moji ljubimci Finica i Korni ...pobrinula sam
se sa njih i odma pod tuš i ode ja spat , eto me jutros imam puno posla ,
ali o tome drugom prilikom. Đir ću napraviti u tvoj dio tamo preko na
drugu obalu i znam ja di si :-)))) vidjela sam ja onu jedrilicu :-))
Lijepi pozdrav i sssmokić od sbih nas :-))))| boco san | 16.08.2009. u 08:01
super post, pusa, navrati do mene i kommaj :)))
btw: imas smisla za fotografiranje :)))| ...x...Luda Mala...x... | 16.08.2009. u 10:26
eii, novi post, posvecen tebi, navrati :)))
| OrDiNaRy GiRl | 16.08.2009. u 10:43
Ni jednog kaktusa?
Čista 5 za fotke! :)| misko | 16.08.2009. u 12:06
Tvoji opisi hrane podsjećaju me na one od spisateljice Joanne Harris, tako slikovito, opipljivo, s ljubavlju, što meni koja uživam u hrani svakako paše. :) A paše mi i sva ova flora jer obožavam cvijeće koje kao da priča neku svoju priču, paralelno uz priče ljudskog svijeta... :)
| Kinky Kolumnistica | 16.08.2009. u 14:09
Kaj misliš da ime netko tko je u stanju odustati od čitanja tebe i guštanaj ovih prekrasnih fotki...Vratiš i mene daleko unatrag u sjećanja,sretan sam kaj postoje,a moram priznati da mi je kčer tu ljubav za uređenje svog okoliša naslijedila od svoje bake,a i ja imam nekog utjecaja :-)))))))))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 16.08.2009. u 16:39
ti si imala blaženo djetinstvo čini mi se kad imaš oko za sve te lijepe stvari koje nas okružuju a treba ih samo pogledat:)
| Neverin | 16.08.2009. u 19:02
Hvala ti , naime opčinjen sam sa oleandrma
mislim njihovim cvjetovima, a čul sam da
je oleandar u stvari otrovan :):)
Slatke snove ti želim.
Ak imaš nekih lijepih slika cvijeća
ili ženae ali pristojno odjevene :)| prorok | 16.08.2009. u 21:39
Hvala unaprijed, veličinu sam priredim
najviše volim kad su 450 x 750
napišem na njih sa slovima veličine 2o
i kad sredim veličinu za blog 300 x 600
da se lijepo čitat.
Najbolje je da mi pošalješ na meil imaš ga na mom blogu .| prorok | 17.08.2009. u 09:07
Nedostaje samo smokva i maslina.
| dejmon | 17.08.2009. u 10:57
Ovoga puta odvela si nas u park prirode, cvjetnjak u kojem će svatko naći nešto za sebe.
Ja sa ljetovanja uvijek ponesem skromni busen smilja, barem u nosnicama, koji me nepogrešivo odvede na moj otok:))| atlantida | 19.08.2009. u 23:31
Ovo na kraju se zahvaljuješ
što smo izdržali u biljnom svijetu.
Jel ima nešto ljepše od toga
kad svijet razširi svoje lati .| prorok | 20.08.2009. u 17:16
Posebno je zadovoljstvo tebi osmjeh ostaviti :-))))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 22.08.2009. u 08:56
Nočas nam je zapuhalo malo :-)) pozdrav tebi :-))) našla sam :-))
| boco san | 23.08.2009. u 09:23
Halooo pa ljeto je pri kraju
amo malo na posa :):):)| prorok | 23.08.2009. u 10:23
Predivne fotografije, često navratim i odmaram se uz slike ljeta i odmora koje si nam lijepo prenijela. Pozdrav : )
| mirta | 23.08.2009. u 10:54
Detalji s ljetovanja
Sitne stvari život znače, kaže stara poslovica. Ako i nisu životno važne, one oplemenjuju naše bivanje i čine ga bogatijim i sadržajnijim. Zato ih cijenim i volim kao darove koje nikako ne smijem odbaciti. Pitao me jutros stariji sin kako tati i meni život nije dosadan kad je tako monoton – nikad se ništa ne događa. Gotovo sam prasnula u smijeh i rekla mu da je jako dobro što nam je život takav i da će se možda jednom sjetiti toga što je pitao. Akcija, događanja, kretanje, brže, više, jače, sve je to za ljude, no mene naprosto oduvijek najviše privlači smirenost koja mi dopušta da gledam oko sebe i divim se kako je sve lijepo i savršeno, čak i kad je ružno. Pokreti i silovita događanja su privlačna mladima, a ja sam, čini se, stara od rođenja i uglavnom sretna. Jer sreću je najlakše hvatati malom žlicom u trenucima kad se pojavi, kasnije možda neće htjeti doći. I tako u gunguli koja nužno prati obiteljske pokrete u ovim našim sezonskim selidbama, u kuhanju, sređivanju rublja, čestim dječjim svađama, smirivanju lajavog psa i ostalim prigodnim aktivnostima često nastojim naći trenutke koji će me razveseliti i umiriti. Daleko od toga da mi to uvijek uspijeva, ima tu i nervoze i nezadovoljstva, no kad sve to prođe, loše stvari se zaboravljaju a dobre pamte. Zato se isplati hvatati dragocjene trenutke mislima, ponekad i fotoaparatom. Neke sam tako zabilježila i nabacat ću ih bez nekog kronološkog ili drugog reda. Neka se nađu i ako se nekome dopadnu, bit će mi drago.
Ovo je kopriva, da. Nisam je slikala na Lošinju, ne sjećam se da sam ih ondje ljeti ikad vidjela. Na bujni grm tih peckavih biljaka naišla sam uz parkiralište na odmorištu Lepenici prije tunela Tuhobić. Ne sjećam se kad sam se posljednji put opekla na koprivu, vjerojatno prilikom branja malina prije nego što ih je tata istrijebio iz malinjaka, njihovog posljednjeg utočišta u vrtu. No dobro se sjećam prvog uboda – u vrtu kod tete koja je čuvala mog mlađeg brata, ali i mene kad nisam bila u školi, u drugom ili trećem razredu. Bila su to lijepa vremena koja su ulijevala sigurnost. Teta bi nas ponekad odvela u šetnju do svoje kuće na drugom kraju gradića u kojem smo živjeli. Obično bismo usput posjetili i vrt koji se nalazio u blizini. Jednom sam tako gurnula ruku u grmlje uz puteljak i nešto me jako opeklo. Teta se malo čudila mojoj produženoj dernjavi i prenemaganju, no ona koja je provela život u neprestanom radu koji joj je očvrsnuo davno ogrubjele ruke nije mogla znati da sam tada prvi put u životu potpuno neočekivano malo jače opekla nježnu dječju kožu. Osim toga, stvarno sam se previše derala. Ali sam i upamtila kako izgleda kopriva. Ponekad su mi spominjali da se kopriva može spremati kao varivo slično špinatu ili kao pita koju sam jednom i kušala kad smo je muž i ja kupili pri povratku s Kraljičinog zdenca, dok nas je ljubazna prodavačica kolača na šumskoj klupici uvjeravala da su u fili samo nezagađene mlade koprive iz njenog vrta, premda nismo ništa pitali, a kolač kad smo ga probali nije bio osobito ukusan. Sjećam se i početka prekrasne priče Razmo u skitnji u kojoj je jadni dječak morao nabrati punu košaru kopriva za kokoši koje su uzgajali u sirotištu. I napokon, sjećam se kako je tata na nekim izletima uvjeravao brata i mene da su koprive odličan lijek za reumu i da je najbolje udarati se njima prije nego što reuma uopće nastane. Da bi pokazao kako udaranje koprivom nije ništa strašno, ubrao je jednu i dobro se izmlatio po zglavku. No crvenilo koje se vrlo brzo širilo tim mjestom nije mi bilo nimalo uvjerljivo pa sam se oprezno držala podalje dok nije odbacio tu opasnu biljku. Eto, to je moje blago, moje priče o koprivama. Pozdravljam sad ove procvale ljepoticame koje nekima izazivaju alergijske simptome, njih sam ostavila tamo gdje su bile, u maglovitom Gorskom kotaru, ponijevši sa sobom samo sliku, dragocjeni podsjetnik.
Ovaj bunar nalazi se na platou ispod trga koji okružuje malološinjsku crkvu Svete Marije. Taj plato je zapravo gornji dio gustirne iz kojeg se nekoć kroz bunar crpila voda. Danas je prilično nepristupačan, samo ponekad na njega doskoče djeca ili roditelji kad im u igri pobjegne lopta i zaustavi se ondje. To je opasno zbog visine, a teško se i vratiti natrag. Pomislila sam kako bi bilo lijepo kad bi se ovdje napravilo nešto slično trgu tri bunara i trgu pet bunara u Zadru, no to se ne događa, vjerojatno zato što se ne radi o trgu nego o platou koji prilično nadvisuje okolne kuće i ne bi bilo zgodno da netko odande padne. Gledam je godinama i desetljećima, jer trg pred crkvom je mjesto gdje svi obavezno zastanemo, malo pogledamo panoramu, sjednemo na stepenice ili zidić koji okružuje crkvu, ne mi kao obitelj nego svi, i domaći i oni koji su se ovamo prvi put namjerili. Stajala sam iznad nje s roditeljima, s bratom i sestrom, s djedom i bakom, s mužem i djecom, uvijek je ista, tek malo više oronula nego što je bila kad sam je prvi put zapazila, davno, davno.
Anđeo na vrhu crkvenog tornja pokazuje odakle puše vjetar. Meni se nekako čini da se sve manje pomiče i kako sam pomalo izgubljena u prostoru otkad znam za sebe, nikad nisam znala točno iščitati što mi njegov položaj pokazuje. A djed je uvijek pitao, godinama i godinama u kojima smo se viđali u Lošinju, kamo je anđeo okrenut i što pokazuje. Bilo je to jedno od njegovih najdražih pitanja kojima je testirao nas unuke. Ubrzo sam naučila prepoznavati udare juga i hučanje bure, pa sam mogla odgovoriti bez razmišljanja o položaju anđela.
A eto, uhvatila sam ga ovdje drugom prilikom, kad se jedan galeb bezobzirno poslužio njegovom aureolom kao odmorištem:
I kad smo već kod ptica, moram reći da na otoku ima puno više galebova nego golubova. Upravo ta činjenica ponukala me da uhvatim ovog gušana u poslijepodnevnoj sijesti:
Prozora ima različitih, oni su dio našeg pogleda u svijet. Ovo je moj omiljeni prozor, lijep mi je izvana i lijepo je ono što vidim kad pogledam kroz njega:
Još jedan prozor koji je odigrao važnu ulogu u mom životu. Nije mi tako drag kao onaj prethodni, njegove rešetke ulijevale su mi nelagodu premda služe za zaštitu od nepoželjnih gostiju. Na rešetke koje su nekad bile premazivane crvenom zaštitnom bojom penjala sam se kao i sva djeca, moj brat, moji sinovi kad su došli. Iznutra se nekako teško dolazi do njega, ne volim taj kutak kuhinje koji njime završava, no voljela ga je baka koja je rado sjedila na mekanom spužvastom umetku klupe koja je postavljena pod pravim kutom prema prozoru, uz kuhinjski stol. Ponekad bi i legla i odrijemala na klupi, kao i moja mama, no ja sam se nekako bojala tamo sjediti, to je bilo jedino mjesto u kući na kojem sam imala osjećaj da bi mogla po zidu do mene doći neka buba ili škorpion i ugristi me. Ne, prozor iznutra mi nije bio drag, no izvana je mogao proći. Nedavno ga je uljepšao tata koji je okvir s mrežom protiv komaraca popunio starom zavjesom koja ondje sasvim lijepo izgleda. A bakine košarice, one u kojima je držala pribor za šivanje, lijekove, naočale i ostale sitnice koje je bilo lako zametnuti, još uvijek stoje na prozorskom okviru iza zavjese.
I opet prozor, no ovaj nije naš. Kad netko izradi ili dade izraditi nešto ovako lijepo i stavi na svoju kuću, to mi se čini poput čina ljubavi. Ljubavi prema domu i ljubaznosti prema onima koji prolaze i smiju pogledati.
Nedaleko od tog prozora, kad se krene ulicom Svete Marije prema ulici Sveti Martin, nailazimo na neobičan vrt. To zapravo nije vrt nego mali trokut plodne zemlje okružen niskim zidićem. Koliko se sjećam, u tom kutku je dosad raslo nekakvo bilje, možda noćne frajlice, no sigurno nije bilo neobičnih dodataka na koje smo sad naišli:
Na palmi u sredini visjela je neobična lutkica koja mi je u prvi mah izgledala ružno i odbojno, no na kraju kad smo se bolje upoznali stalno sam zavirivala onamo i prozvala ga mali mudrac. Od krasnog cvijeća oko palme najljepše mi je bilo ovo koje me podsjeća na pelargoniju, ali nisam sigurna da se o njoj radi. Žao mi je što nisam uzela grančicu da je posadim kod kuće, no možda me upravo pogled malog mudraca spriječio u takvom naumu. Uostalom, kad bi svaki prolaznik otkinuo po list ili grančicu, busena ubrzo ne bi više bilo:
U sasvim malom vrtu i dvorištu naše kućice, u sjeni stare naranče, nalazi se mali skroviti raj koji su za nas stvorili i ostavili nam na čuvanje moji djed i baka. U tom mom raju, kažem mom jer nisam sigurna mogu li ga i drugi tako vidjeti, mogu se sresti zanimljiva bića, pripadnici biljnog i životinjskog carstva. I dok je bilje uglavnom stalno ondje i bez pogovora dopušta fotografiranje, sa životinjskim svijetom stvari nisu tako jednostavne. Preostaje mi samo nada da ću uspjeti objektivom uhvatiti ponekog putnika namjernika. Ovoga ljeta životinjski svijet mi se darežljivo prepustio.
Susjedi oduvijek brinu za poneku mačku. Ne drže ih kao ljubimce, ali ih ni ne tjeraju, no gotovo svake godine nailazimo na pripadnike mačjeg roda u raznim dobnim razdobljima, od majke s još slijepim mladuncima do mica u pubertetu kao što je ova koja je gotovo svakodnevno jutrima, a ponekad i danju, spokojno sjedila na zidu koji odvaja susjedovo dvorište od našega i mirno nas gledala, bez želja i zahtjeva budući da joj nismo nudili hranu. Ta je mačka izluđivala našu Neru koja je bez prestanka lajala na nju dok joj ne bi dojadilo, a lajanje našoj ljubimici teško može dojaditi. Mačka se ne bi ni pomaknula, tek ponekad bi polagano ustala, protegnula se i otišla šećući s noge na nogu, vjerojatno zbog pretjerane buke koju je Nera proizvodila.
Slikala sam i ovog prelijepog šarenog leptira kad je sletio u travu blizu ulaza. Morala sam se posvađati da me ostave da ga slikam jer djeci se žurilo na plažu, a ja sam im prvih dana bila poput nekakvog rekvizita nepoznate namjene. Nježne nožice i ticala podsjetile su me na djetinjstvo kad sam znala sjediti u visokoj travi livade i čekati da mi leptir sleti na ruku. Ponekad bi i sletio, bio je to neopisiv osjećaj dok bi mi sasvim blizu očiju titrao šarenim krilima, a nježnim rilom sasvim lagano lizao sol s moje ruke.
Pauci mi nisu osobito dragi, no ovaj se jednoga jutra pojavio na zidu i spremno mi pozirao pa ga nisam mogla odbiti. Neću sad pričati o paucima, a imala bih o čemu…
Jednog vrućeg podneva navratio je i ovaj prekrasni veliki skakavac. Za naš susret obukao je svoj najljepši smeđi frak. Nažalost, zbog svjetla sam ga mogla slikati samo s leđa, a da ne bi prošao kao jedan njegov dalji rođak koji je uginuo u dvorištu, vjerojatno ne uspjevši preletjeti visoke zidove koji okružuju naše dvorište, nakon kratke seanse uhvatila sam ga u čašicu od jogurta i prebacila na primjerenije područje s više trave i manje prepreka:
Jednoga dana nakon povratka s plaže naišli smo i na ovog majušnog ljepotana. Gušteri su moja velika ljubav otkako sam kao dijete jednog malo pothlađenog uspjela lagano uhvatiti u ruke i držati u toplim dlanovima dok se nije ugrijao i počeo koprcanjem tražiti da ga pustim. Prekrasne su mi njihove nježne nožice s finim prstićima, a ljuske kojima su pokriveni daju im prirodno elegantan izgled. Sve to naravno vrijedi za male guštere. S onim većima tipa iguane, varana ili krokodila ne bih se intenzivnije družila, iako mi nisu odbojni kad ih gledam. Moj mali sramežljivi maneken:
Mravi su nam stalni pratioci u dvorištu. Te marljive životinjice već godinama jurcaju ugaženim putovima, a jedan od njih je i naše uže za sušenje rublja. Ponekad predstavlja problem skinuti mrave s tek osušenih ručnika ili nekog drugog većeg komada kakve obično sušimo na ovom dijelu užeta. To im je smetnja, a oni su ovdje domaći. Dočekuju nas kad dolazimo, šutke nas ignoriraju kad odlazimo, i tako već desetljećima. Navikli smo se jedni na druge. Tek je naša Nera malo zalajala na njih kad ih je ugledala visoko gore iznad svoje glave (dokaz da pas dobro vidi i sitnije stvari ako se miču), no i ona ih je ubrzo prihvatila i prestala se obazirati na prometnu magistralu.
Jednom sam vidjela kako skupina mrava pokušava pomoći krilatom mravu – budućoj matici – da se popne do nama nepoznatog staništa. Nježno su je gurkali ticalima i nožicama, kao da je nagovaraju da se pomakne. Nije im to polazilo za rukom dok smo gledali, no čini se da su kasnije ipak uspjeli jer je mala skupina nestala kad smo se nakon nekog vremena sjetili pogledati.
Htjela sam sad nastaviti s biljnim svijetom koji mi je najmiliji i najljepši, no ipak ću to ostaviti za slijedeći post. Nastavak, dakle, slijedi.
06.08.2009. u 23:03 | K | 27 | P | # | ^
joj nema me dugo, nisam stigla nikoga citati a niti sama pisati. Vidim ti se naputovala, podijelila sa nama sve te predivne detalje uz opise svojstvene samo tebi, prekrasno :)
A osoba koja te i osobno poznaje mora steci dojam da si ti jedna smirena osoba koja se izuzetno dobro osjeca u svojoj kozi i koja je stvarno istinski sretna a takvih ljudi danas stvarno nema puno, svi su puni neke gorcine, nezadovoljstva, jala, prosipaju negativu oko sebe od koje ti je slabo. Zato biti s tobom u drustvu je jedno vrlo opustajuce i ugodno iskustvo :)))))))| MENTINA | 07.08.2009. u 02:06
Nasmijao me komentar tvog sina, moja kćer to definitivno ne može reći. Ono o mirnom životu i kako vam se ništa ne dešava.
Imaš genijalno oko. To već odavno znam. Ali i memoriju, predivne uspomene koje tako stručno uvežeš u priču.
Bio je lijep odmor. Koji napuni baterije.| *Kora* | 07.08.2009. u 09:00
Ono što je prozor na kući ti si nama na blogu, bravo. Pozdrav slani.:-))
| fra gavun | 07.08.2009. u 09:50
prekrasni detalji...čekam bijeli svijet :)
(a braća Mahre su bili prvi i drugi u slalomu, samo se ne sjećam koji je bio prvi a koji drugi, mislim da je Phil bio prvi)| catcher | 07.08.2009. u 10:40
draga, kao i uvijek, uživao sam, u tvojoj šetnji, slikama, opisima, ali i osjećajima koje si svojim, uvijek toplim riječima, prenjela i na mene.
kako nisam bio smočit noge, osjetio sam lagani povjetarac i miris mora koji je dopirao do mojih osjetila, kada sam sa tvojim galebom, proučavao vidik:)))
kopriva, da mislim da svi pamtimo prvi dodir s njom, ali, ja je, danas, upotreljavam (u otopini) kao dodatak biljkama, cvijeću, a listove - e njih stavljm oko patliđana i dobar su čuvar protiv zlatica. ne bi isprobavao priče o dobrobiti protiv reume, ali, činjenica je, ruke me ne bole -možda zato što se često furim njima?:)
hvala ti na ovoj predivnoj šetnji i slikama ... i naravno, čekam nastavak:)))
veliki ti pozdrav, i, dobrodošla sa godišnjeg:)| smotani | 07.08.2009. u 12:43
Lijepe slike sa ljetovanja, na Lošinju se puno toga može vidjeti. (Možda uskoro odem do Osorščice)
| gogoo | 07.08.2009. u 13:34
Fotke su prekrasne. Jesi li možda gledala regatu prošlog vikenda ili si već bila napustila Lošinj? :)))
| alkion | 07.08.2009. u 14:26
Ona ponistra sa jedrilicom je stvarno prilipa. A onaj lipi roza cvitić mislim da je pelargonija, điran, kako mi kažemo. :-))
| čiovka | 07.08.2009. u 16:04
Predivno! Opisala si svoj odmor kao najljepšu priču; fotografije su nezaboravne;
profesionalni fotograf je ništa spram Tebe! Uživala sam; iskreno; skoro svim osjetilima!
Tvoj suprug ima pravo vezano za nogomet :((((( Na žalost! :((((
Pusa, pozdrav od Luki+Goldie| luki 2 | 07.08.2009. u 20:40
.))) predivni opisi jednog minulog života naših didova i baka od kojih smo toliko toga naučili
ponistra il prozor kako tko želi pogled u svijet iz jednog mirnog kutka sobe ,
ili pak onaj prozor gdje okovi stežu dušu i traže slobodu ..
ali danas su druga vremena pa su eto dobro došli ,
Umjetnička ruka iskovanog jedrenjaka što se šepuri na vjetru kamenih okvira---
ljepota koja privlači i budi maštu .
Mace, mravci, pelargonije i điranije i ona predivna peckava kopriva ..pa šetnjom do našeg zvonika
i one stare šteren okrenute s pogledom na školu ..nekadašnju , ah kolike lijepe uspomene.
Prvi put sam tu i nemoj sumnjati doći ću ponovo ..lijep i ugodan dan ti želim :-)))| boco san | 08.08.2009. u 12:36
tretpaj oka u kojem se sjedinila´prošlost i sadašnjost, malo djetinjstva i vječna ljepota postojanja.........uživala sam kao i uvijek u tvom fotozapisu...........osjetih tebe sretnu i taj se osjećaj kao dobročudni virus proširio do mene..........hvala ti na tome........:-)))
| Dinaja | 08.08.2009. u 18:45
Fotke su jako dobre. Poznajem Lošinj i zbilja se tamo može mnogo fotkati i lijepog doživjeti!
Lijep pozdrav!| misko | 08.08.2009. u 21:27
Nisam nikad bila na Lošinju pa je ovo kao da si me povela sa sobom. Ipak, osvajaju me najviše ove fotografije životinjskog svijeta ;)
| chablis | 09.08.2009. u 15:46
ostavljam vecernji pozdrav!
ne znam jesam li dileme rijesila ili sam sve ovih dana samo zazeljela ostaviti po strani. ne znam samu sebe definirati, ali... nije to neka zurba, neki "moras" nego... ne znam. ili mozda ima i tih nekih stvari za koje bih najradije da ih nema.
nisam dovoljno pomno procitala tvoj post, ali sam pogledala fotke :)) fascinirao me onaj prozor. a koprive s pocetka posta :)) neki je dan moja mala necakinja otisla biciklom direktno u njih. onako sigurno sjela i dalje nije znala kako zakociti ili skrenuti. gledali smo je i cekali pad. ne, nisam je tjesila da je to dobro za reumu jer ne volim pecenje kopriva.
ti si, cini se, napunila baterije. ja pokusavam. ne znam definirati u kojem sam stadiju punjenja ;))
osmijeh za tebe :))))| posoljeni zrak | 09.08.2009. u 22:53
lijepo si prikazala svoj odmor-uz detalje koje netko drugi nebi ni uočio-pozdrav ostavljam
| praštanje | 10.08.2009. u 06:53
Krasne slikovne i tekstualne sličice sa ljetovanja.
| champs-elysees | 10.08.2009. u 08:43
Ma vidi ti nje dala prvo koprivu
veliš neće grom u koprive :):):)| prorok | 10.08.2009. u 13:16
Nisam se spekel na koprive već.... Dugo.. Zadnji put sam ih videl na Sljemenu...
| zgdnevnik | 10.08.2009. u 18:08
Nakratko stigoh s mora i uhvatih vremena da ti se javim, da zavirim u tvoj svijet koji pršti prekrasnim opisima i mislima znajući da ću kao i uvijek zateći zanimljivo štivo, vrlo duboko i poučno ...
Najprije si me nasmijala zaključkom i brigom naše djece kako nam je dosadan i monoton život ... a kako bi mi to željeli da je stvarno tako, da u sporosti i miru detaljno možemo razgledati one sitne stvari od kojih je život satkan, bez kojih nema pravoga i istinskoga življenja, koje ga punim čine, o kojima se dugo razmišljati može i koje naše živote obogaćuju, koje se samo u utihi mogu vidjeti i samo srcem se prepoznaju i upoznaju, nikada dokraja, a svaki put iznova privlače i otkrivaju ...
U Lošinj /Veli/ sam nakratko često godinama odlazila i ostala su divna sjećanja na nj, a okolina, more i žitelji su doprinjeli toj ljepoti koja se urezala i koja traje ... I u Mali sam tada znala navratiti i razgledavati, ali mir Veloga mi je ipak bio privlačniji.
Spominjući koprivu želim reći da je i danas imamo u vrtu, ne iskorjenjujemo je dokraja, često narežemo i stavimo kuhati sa blitvom, 'pod ulje' kako mi Dalmatinci kažemo za blitvu sa maslinovim uljem /vrlo je zdrava namirnica i bogata željezom/. I slažem se da ne peče više tako jako kao kad je koža bila nježna, dječja, osjetljiva. I da, korisna je višestruko. Možda ćemo i mi njome jednom liječiti reumu i ostale boljetice koje nas očekuju, slično kao naši stari ... Sjećam se i da ju je prabaka kuhala sa ostalom hranom, mislim mekinjama, koju je spremala za kokoši. ...
I tako bih mogla nizati sve ljepote koje si u sjećanju potaknula ovim postom ... I postao bi moj komentar duži nego on, a to mi nije namjera. Želim samo ovim pokazati zahvalnost za sve ono lijepo što je isplivalo čitajući ove divne retke. I nastaviti uživati u svemu što će još potaknuti i o čemu ću razmišljati /a moja djeca će me pitati, mama što je, zašto si opet zamišljena, da l' se nešto dogodilo, odi idemo malo u šetnju, ... uf, možda me tada odvuku u kakvu kupovinu, šoping, ... ili na mjesta sa još većom bukom i jačim muvingom, ... ha, ha, ha, ...da me spase ..., a ja pristanem, ... samo da ne pomisle kako mi je dosadan i monoton život !/ ...
...
Draga aquaria kao što vidiš još se nisam posve vratila sa mora, još uvijek sam na dvije /tri .../ relacije i pišem ti u pauzi ... No, skoro će i to proći, kao i sve što je lijepo, ali napunjenih baterija, prepuni utisaka, mira, sretni i odmoreni ćemo tada krenuti u svakodnevicu života ... do ponovnih odlazaka i obilazaka ...
Do čitanja ...
BTB !!!
Lijep pozdrav ...| mirjam | 10.08.2009. u 20:21
Još jednom ne mogu ne pohvaliti atmosferu i fotografije kod Tebe - ali, to samo govori o tome koliko si pažljiva i koliko znaš prepoznati ljepotu....Hvala Ti što si je željela podijeliti sa nama!
Probaj sa dijetom - ništa pretjerano, npr. odreći se kolača i pojesti malo manje kruha - sasvim je dovoljno za početak....Vidjet ćemo mene za mjesec dana :))))) Biti ću ustrajna, kao uvijek!
Pusa, pozdrav od Luki+Goldie| luki 2 | 11.08.2009. u 08:53
I da - hvala na informaciji da vidiš fotkice - htjela sma pitati što mogu napraviti da ih vidiš-no, ovime je stvar riješena! Super! :)))) Volim sretne završetke - što bi rekao M. Viewegh! :))))
Pusa, L+G| luki 2 | 11.08.2009. u 08:55
VESNA
Zivot ti je jednostavno jako buran. Pun dogadjaja, dozivljaja, susreta, sjecanja, primjecuvanja...
Citati te je, vrlo slicno sto i dozivjeti ono o cemu pises.| borut | 11.08.2009. u 13:22
genijalan post! slike, text..............oduševljen
| GAJINE GLUPOSTI | 11.08.2009. u 13:47
Što reći? Što izdvojiti?
Opet ću se ponavljati, pa napisati da divno spajaš riječ i sliku.
Pauci, ali ni skakavci mi nisu omiljena bića, nikako ih ne volim u svojoj blizini, ma koliko lijepi bili.
Što se koprive tiče, baš me neki dan opekla i to fest. Izrasla mi je u teglici na balkonu kraj kadifica...ali istina je da je jako fina kada je se pripremi poput špinata. Susjeda mi je prije par mjeseci nabrala mladu koprivu iz svog vrta i rekla recept, okuražila sam se i upustila u eksperiment i nije mi žao. No, zeljanicu od koprive nisam probala.
Lijepi pozdrav šaljem :))| Brunx | 11.08.2009. u 17:15
Prekrasne uspomene, kako vizualne, tako i tekstualne. Vidim da su i tebi, kao i meni, dani djetinjstva i te neke specifične topline ostali duboko urezani u pamćenje te da ih se rado prisjećaš, a sjećanja obiluju detaljima i sitnicama koje "život znače". Sviđa mi se to jer vodiš nas kroz priču lagano, tečno i smisleno, a kroz tvoje uspomene ožive i mnoge moje... :)
| Kinky Kolumnistica | 11.08.2009. u 23:11
I ja sam volil u hladovini parka
zadrijemat malo na klupi
al samo kad sam bio sam :):)| prorok | 12.08.2009. u 13:17
lipi povratak u sjećanja. još da je pokoja slika lošinja, pa da ga doživim kad ga već nisam posjetila (još!).
o koprivi znam da ima podosta željeza, a iz vlastitog iskustva da je čaj dobar protiv proljetnih alergija!| primakka | 12.08.2009. u 16:18
