Detalji s ljetovanja
Sitne stvari život znače, kaže stara poslovica. Ako i nisu životno važne, one oplemenjuju naše bivanje i čine ga bogatijim i sadržajnijim. Zato ih cijenim i volim kao darove koje nikako ne smijem odbaciti. Pitao me jutros stariji sin kako tati i meni život nije dosadan kad je tako monoton – nikad se ništa ne događa. Gotovo sam prasnula u smijeh i rekla mu da je jako dobro što nam je život takav i da će se možda jednom sjetiti toga što je pitao. Akcija, događanja, kretanje, brže, više, jače, sve je to za ljude, no mene naprosto oduvijek najviše privlači smirenost koja mi dopušta da gledam oko sebe i divim se kako je sve lijepo i savršeno, čak i kad je ružno. Pokreti i silovita događanja su privlačna mladima, a ja sam, čini se, stara od rođenja i uglavnom sretna. Jer sreću je najlakše hvatati malom žlicom u trenucima kad se pojavi, kasnije možda neće htjeti doći. I tako u gunguli koja nužno prati obiteljske pokrete u ovim našim sezonskim selidbama, u kuhanju, sređivanju rublja, čestim dječjim svađama, smirivanju lajavog psa i ostalim prigodnim aktivnostima često nastojim naći trenutke koji će me razveseliti i umiriti. Daleko od toga da mi to uvijek uspijeva, ima tu i nervoze i nezadovoljstva, no kad sve to prođe, loše stvari se zaboravljaju a dobre pamte. Zato se isplati hvatati dragocjene trenutke mislima, ponekad i fotoaparatom. Neke sam tako zabilježila i nabacat ću ih bez nekog kronološkog ili drugog reda. Neka se nađu i ako se nekome dopadnu, bit će mi drago.
Ovo je kopriva, da. Nisam je slikala na Lošinju, ne sjećam se da sam ih ondje ljeti ikad vidjela. Na bujni grm tih peckavih biljaka naišla sam uz parkiralište na odmorištu Lepenici prije tunela Tuhobić. Ne sjećam se kad sam se posljednji put opekla na koprivu, vjerojatno prilikom branja malina prije nego što ih je tata istrijebio iz malinjaka, njihovog posljednjeg utočišta u vrtu. No dobro se sjećam prvog uboda – u vrtu kod tete koja je čuvala mog mlađeg brata, ali i mene kad nisam bila u školi, u drugom ili trećem razredu. Bila su to lijepa vremena koja su ulijevala sigurnost. Teta bi nas ponekad odvela u šetnju do svoje kuće na drugom kraju gradića u kojem smo živjeli. Obično bismo usput posjetili i vrt koji se nalazio u blizini. Jednom sam tako gurnula ruku u grmlje uz puteljak i nešto me jako opeklo. Teta se malo čudila mojoj produženoj dernjavi i prenemaganju, no ona koja je provela život u neprestanom radu koji joj je očvrsnuo davno ogrubjele ruke nije mogla znati da sam tada prvi put u životu potpuno neočekivano malo jače opekla nježnu dječju kožu. Osim toga, stvarno sam se previše derala. Ali sam i upamtila kako izgleda kopriva. Ponekad su mi spominjali da se kopriva može spremati kao varivo slično špinatu ili kao pita koju sam jednom i kušala kad smo je muž i ja kupili pri povratku s Kraljičinog zdenca, dok nas je ljubazna prodavačica kolača na šumskoj klupici uvjeravala da su u fili samo nezagađene mlade koprive iz njenog vrta, premda nismo ništa pitali, a kolač kad smo ga probali nije bio osobito ukusan. Sjećam se i početka prekrasne priče Razmo u skitnji u kojoj je jadni dječak morao nabrati punu košaru kopriva za kokoši koje su uzgajali u sirotištu. I napokon, sjećam se kako je tata na nekim izletima uvjeravao brata i mene da su koprive odličan lijek za reumu i da je najbolje udarati se njima prije nego što reuma uopće nastane. Da bi pokazao kako udaranje koprivom nije ništa strašno, ubrao je jednu i dobro se izmlatio po zglavku. No crvenilo koje se vrlo brzo širilo tim mjestom nije mi bilo nimalo uvjerljivo pa sam se oprezno držala podalje dok nije odbacio tu opasnu biljku. Eto, to je moje blago, moje priče o koprivama. Pozdravljam sad ove procvale ljepoticame koje nekima izazivaju alergijske simptome, njih sam ostavila tamo gdje su bile, u maglovitom Gorskom kotaru, ponijevši sa sobom samo sliku, dragocjeni podsjetnik.
Ovaj bunar nalazi se na platou ispod trga koji okružuje malološinjsku crkvu Svete Marije. Taj plato je zapravo gornji dio gustirne iz kojeg se nekoć kroz bunar crpila voda. Danas je prilično nepristupačan, samo ponekad na njega doskoče djeca ili roditelji kad im u igri pobjegne lopta i zaustavi se ondje. To je opasno zbog visine, a teško se i vratiti natrag. Pomislila sam kako bi bilo lijepo kad bi se ovdje napravilo nešto slično trgu tri bunara i trgu pet bunara u Zadru, no to se ne događa, vjerojatno zato što se ne radi o trgu nego o platou koji prilično nadvisuje okolne kuće i ne bi bilo zgodno da netko odande padne. Gledam je godinama i desetljećima, jer trg pred crkvom je mjesto gdje svi obavezno zastanemo, malo pogledamo panoramu, sjednemo na stepenice ili zidić koji okružuje crkvu, ne mi kao obitelj nego svi, i domaći i oni koji su se ovamo prvi put namjerili. Stajala sam iznad nje s roditeljima, s bratom i sestrom, s djedom i bakom, s mužem i djecom, uvijek je ista, tek malo više oronula nego što je bila kad sam je prvi put zapazila, davno, davno.
Anđeo na vrhu crkvenog tornja pokazuje odakle puše vjetar. Meni se nekako čini da se sve manje pomiče i kako sam pomalo izgubljena u prostoru otkad znam za sebe, nikad nisam znala točno iščitati što mi njegov položaj pokazuje. A djed je uvijek pitao, godinama i godinama u kojima smo se viđali u Lošinju, kamo je anđeo okrenut i što pokazuje. Bilo je to jedno od njegovih najdražih pitanja kojima je testirao nas unuke. Ubrzo sam naučila prepoznavati udare juga i hučanje bure, pa sam mogla odgovoriti bez razmišljanja o položaju anđela.
A eto, uhvatila sam ga ovdje drugom prilikom, kad se jedan galeb bezobzirno poslužio njegovom aureolom kao odmorištem:
I kad smo već kod ptica, moram reći da na otoku ima puno više galebova nego golubova. Upravo ta činjenica ponukala me da uhvatim ovog gušana u poslijepodnevnoj sijesti:
Prozora ima različitih, oni su dio našeg pogleda u svijet. Ovo je moj omiljeni prozor, lijep mi je izvana i lijepo je ono što vidim kad pogledam kroz njega:
Još jedan prozor koji je odigrao važnu ulogu u mom životu. Nije mi tako drag kao onaj prethodni, njegove rešetke ulijevale su mi nelagodu premda služe za zaštitu od nepoželjnih gostiju. Na rešetke koje su nekad bile premazivane crvenom zaštitnom bojom penjala sam se kao i sva djeca, moj brat, moji sinovi kad su došli. Iznutra se nekako teško dolazi do njega, ne volim taj kutak kuhinje koji njime završava, no voljela ga je baka koja je rado sjedila na mekanom spužvastom umetku klupe koja je postavljena pod pravim kutom prema prozoru, uz kuhinjski stol. Ponekad bi i legla i odrijemala na klupi, kao i moja mama, no ja sam se nekako bojala tamo sjediti, to je bilo jedino mjesto u kući na kojem sam imala osjećaj da bi mogla po zidu do mene doći neka buba ili škorpion i ugristi me. Ne, prozor iznutra mi nije bio drag, no izvana je mogao proći. Nedavno ga je uljepšao tata koji je okvir s mrežom protiv komaraca popunio starom zavjesom koja ondje sasvim lijepo izgleda. A bakine košarice, one u kojima je držala pribor za šivanje, lijekove, naočale i ostale sitnice koje je bilo lako zametnuti, još uvijek stoje na prozorskom okviru iza zavjese.
I opet prozor, no ovaj nije naš. Kad netko izradi ili dade izraditi nešto ovako lijepo i stavi na svoju kuću, to mi se čini poput čina ljubavi. Ljubavi prema domu i ljubaznosti prema onima koji prolaze i smiju pogledati.
Nedaleko od tog prozora, kad se krene ulicom Svete Marije prema ulici Sveti Martin, nailazimo na neobičan vrt. To zapravo nije vrt nego mali trokut plodne zemlje okružen niskim zidićem. Koliko se sjećam, u tom kutku je dosad raslo nekakvo bilje, možda noćne frajlice, no sigurno nije bilo neobičnih dodataka na koje smo sad naišli:
Na palmi u sredini visjela je neobična lutkica koja mi je u prvi mah izgledala ružno i odbojno, no na kraju kad smo se bolje upoznali stalno sam zavirivala onamo i prozvala ga mali mudrac. Od krasnog cvijeća oko palme najljepše mi je bilo ovo koje me podsjeća na pelargoniju, ali nisam sigurna da se o njoj radi. Žao mi je što nisam uzela grančicu da je posadim kod kuće, no možda me upravo pogled malog mudraca spriječio u takvom naumu. Uostalom, kad bi svaki prolaznik otkinuo po list ili grančicu, busena ubrzo ne bi više bilo:
U sasvim malom vrtu i dvorištu naše kućice, u sjeni stare naranče, nalazi se mali skroviti raj koji su za nas stvorili i ostavili nam na čuvanje moji djed i baka. U tom mom raju, kažem mom jer nisam sigurna mogu li ga i drugi tako vidjeti, mogu se sresti zanimljiva bića, pripadnici biljnog i životinjskog carstva. I dok je bilje uglavnom stalno ondje i bez pogovora dopušta fotografiranje, sa životinjskim svijetom stvari nisu tako jednostavne. Preostaje mi samo nada da ću uspjeti objektivom uhvatiti ponekog putnika namjernika. Ovoga ljeta životinjski svijet mi se darežljivo prepustio.
Susjedi oduvijek brinu za poneku mačku. Ne drže ih kao ljubimce, ali ih ni ne tjeraju, no gotovo svake godine nailazimo na pripadnike mačjeg roda u raznim dobnim razdobljima, od majke s još slijepim mladuncima do mica u pubertetu kao što je ova koja je gotovo svakodnevno jutrima, a ponekad i danju, spokojno sjedila na zidu koji odvaja susjedovo dvorište od našega i mirno nas gledala, bez želja i zahtjeva budući da joj nismo nudili hranu. Ta je mačka izluđivala našu Neru koja je bez prestanka lajala na nju dok joj ne bi dojadilo, a lajanje našoj ljubimici teško može dojaditi. Mačka se ne bi ni pomaknula, tek ponekad bi polagano ustala, protegnula se i otišla šećući s noge na nogu, vjerojatno zbog pretjerane buke koju je Nera proizvodila.
Slikala sam i ovog prelijepog šarenog leptira kad je sletio u travu blizu ulaza. Morala sam se posvađati da me ostave da ga slikam jer djeci se žurilo na plažu, a ja sam im prvih dana bila poput nekakvog rekvizita nepoznate namjene. Nježne nožice i ticala podsjetile su me na djetinjstvo kad sam znala sjediti u visokoj travi livade i čekati da mi leptir sleti na ruku. Ponekad bi i sletio, bio je to neopisiv osjećaj dok bi mi sasvim blizu očiju titrao šarenim krilima, a nježnim rilom sasvim lagano lizao sol s moje ruke.
Pauci mi nisu osobito dragi, no ovaj se jednoga jutra pojavio na zidu i spremno mi pozirao pa ga nisam mogla odbiti. Neću sad pričati o paucima, a imala bih o čemu…
Jednog vrućeg podneva navratio je i ovaj prekrasni veliki skakavac. Za naš susret obukao je svoj najljepši smeđi frak. Nažalost, zbog svjetla sam ga mogla slikati samo s leđa, a da ne bi prošao kao jedan njegov dalji rođak koji je uginuo u dvorištu, vjerojatno ne uspjevši preletjeti visoke zidove koji okružuju naše dvorište, nakon kratke seanse uhvatila sam ga u čašicu od jogurta i prebacila na primjerenije područje s više trave i manje prepreka:
Jednoga dana nakon povratka s plaže naišli smo i na ovog majušnog ljepotana. Gušteri su moja velika ljubav otkako sam kao dijete jednog malo pothlađenog uspjela lagano uhvatiti u ruke i držati u toplim dlanovima dok se nije ugrijao i počeo koprcanjem tražiti da ga pustim. Prekrasne su mi njihove nježne nožice s finim prstićima, a ljuske kojima su pokriveni daju im prirodno elegantan izgled. Sve to naravno vrijedi za male guštere. S onim većima tipa iguane, varana ili krokodila ne bih se intenzivnije družila, iako mi nisu odbojni kad ih gledam. Moj mali sramežljivi maneken:
Mravi su nam stalni pratioci u dvorištu. Te marljive životinjice već godinama jurcaju ugaženim putovima, a jedan od njih je i naše uže za sušenje rublja. Ponekad predstavlja problem skinuti mrave s tek osušenih ručnika ili nekog drugog većeg komada kakve obično sušimo na ovom dijelu užeta. To im je smetnja, a oni su ovdje domaći. Dočekuju nas kad dolazimo, šutke nas ignoriraju kad odlazimo, i tako već desetljećima. Navikli smo se jedni na druge. Tek je naša Nera malo zalajala na njih kad ih je ugledala visoko gore iznad svoje glave (dokaz da pas dobro vidi i sitnije stvari ako se miču), no i ona ih je ubrzo prihvatila i prestala se obazirati na prometnu magistralu.
Jednom sam vidjela kako skupina mrava pokušava pomoći krilatom mravu – budućoj matici – da se popne do nama nepoznatog staništa. Nježno su je gurkali ticalima i nožicama, kao da je nagovaraju da se pomakne. Nije im to polazilo za rukom dok smo gledali, no čini se da su kasnije ipak uspjeli jer je mala skupina nestala kad smo se nakon nekog vremena sjetili pogledati.
Htjela sam sad nastaviti s biljnim svijetom koji mi je najmiliji i najljepši, no ipak ću to ostaviti za slijedeći post. Nastavak, dakle, slijedi.
06.08.2009. u 23:03 | K | 27 | P | # | ^
