RADOVI
Ako bi se netko slučajno zapitao kamo sam ovih dana nestala, mogla bih ponuditi više od jednog odgovora. No onaj glavni je ipak - radovi u stanu.
Zvučalo je idilično - većina posla obavi se prvoga dana, zatim nešto malo drugoga, i to je to. Još si sami malo pospremite i pokrpate neke sitnice i, za tri dana ste na konju. Ili niste.
Za tri tjedna, možda, tvrdim ja. Jer uistinu, prvog su nam dana izvadili stare prozore i zamijenili ih novima. Drugog je dana došao na red cijeli zid prema balkonu. Zatim su se još dva dana intenzivno obavljali zidarski radovi. Pa smo istom majstoru platili da uredi zidove oko prozora, tako da ih sami možemo oličiti. U međuvremenu se ustanovilo da su potrebni još neki zaštitni limovi izvana iznad prozora. Onda mi se učinilo da bi trebalo urediti zidove ispod prozora, pa smo angažirali majstora da nam ondje postavi knauf. Majstor je u radnom odnosu i ne može se baviti našim knaufom kad nama padne na pamet, nego vikendom kad ne radi (zapravo, ako ne radi, jer čini se da mu ni subote nisu sasvim slobodne). O kreditu koji smo digli kako bismo sve to mogli platiti neću ni riječi reći osim - dobro je, jer moglo je biti i gore.
I tako mi stan već dva tjedna izgleda kao da je bomba pala. Prozori uz koje se inače nalazi dio pokućstva sad moraju biti slobodni ili spremni da se oslobode kad majstori dođu. Nemam zavjesa, sve mi izgleda golo i strano. Stvari nisu na svom mjestu, stalno nešto tražim. Djeca kukaju da žele normalan život. Kao da ovaj nije normalan. A zapravo nije. Pas se još najbolje prilagodio nastaloj situaciji. Dovoljan joj je komadić mekane površine da se na njemu sklupča, naravno, uz uvjet da se netko od nas nalazi u blizini. I sad leži pored hrpe knjiga i časopisa i ostale krame na starom ležaju pored kompjutora.
A mi smo tek na pola puta. Kad se postavi taj knauf i urede površine, muž i ja se namjeravamo sami prihvatiti valjka i boje. I čišćenja nakon toga. Hm, kako će to izgledati, o tome ću možda pisati jednom u budućnosti. A možda i neću. Sad samo želim svoje zavjese, bez njih se kod kuće osjećam kao u čekaonici na kolodvoru!
Još jedna zanimljivost vezana uz PVC stolariju (nemojte mi samo reći kako se sumnja da je kancerogena, sve sam već čula) - nevjerojatan broj susjeda, poznanika i kolega s posla se također sprema staviti, ili su nedavno stavili, ili upravo stavljaju to suvremeno rješenje za trule prozore. Brojka je tolika da sumnjam u Murpheyev zakon na djelu. Pa neka. Samo da već jednom završi...
27.09.2007. u 21:50 | K | 79 | P | # | ^
PRATNJA
Nedavno sam pisala o izletu u Pompeje, u ruševine starorimskog grada kojemu je u samo nekoliko sati 79. godine n. e. presudio Vezuv i zatrpao ga naslagama pepela višim od dvadeset metara. Ondje smo bili usred žarkog srpanjskog dana, opskrbljeni bocama s vodom, kapama i šeširima, zadržavajući se što smo duže mogli u sjeni drveća i natkrivenih mjesta. Ponekad bi se između ljudi bez ikakvog straha prošetao pas bez ogrlice. Ne jedan pas, nego više njih. Hodali su polako, pritisnuti žegom i brzo se sklanjali u sjenovite prolaze. Jedna se lijepa trobojna mješanka ovako izvalila u hladu ispod nadstrešnice:
Na izlazu iz razrušenog grada odvojila sam se od grupe kako bih kupila nekoliko suvenira za svoje kod kuće. Na puteljku koji je vodio prema suvenirnici ležala su izvaljena na boku tri ovelika psa. Jedan je očito bio mješanac pitbulla i malo sam oklijevala proći sama pored te skupine. No gledali su me tako ljubazno i miroljubivo i nisu se ni pomakli, samo je onaj sivi pseudopitbull podigao jedno uho u zrak, kao da želi čuti što mu imam za reći. Napustio me svaki strah i prošla sam željenim putem.
Navečer istoga dana uputili smo se iz središta suvremenih Pompeja natrag prema poprištu drevne tragedije. U dvije tisuće godina starom kazalištu očekivala nas je glumačka družina da nam dočara ugođaj jednog vremena u kojem nije bilo kina, televizije i ostalih oblika videotehnologije koja je uvelike zasjenila kazalište i učinila ga manje privlačnim novim generacijama.
Suvremeni Pompeji lijepo su mjesto uz more, ondje je bitno mirnije nego u Napulju, a zgrade su manje nagurane jedna uz drugu i niže, pa nema onog osjećaja lagane klaustrofobije koji me mjestimice obuzimao u dugim i vrlo uskim napuljskim ulicama u kojima se automobili i motori povremeno guraju među pješake, a na rubu svijesti titra pomisao da bi nam s prozora ili dotrajalih fasada moglo nešto pasti na glavu.
Pogled s trga pred Katedralom Presvete Krunice u središtu Pompeja u jednu od novijih i širih ulica:
Sama katedrala zanimljiva je monumentalna građevina i središte nadbiskupije. Žao mi je što su slike ukošene, čini se da ću još morati dosta učiti o digitalnoj fotografiji a i sjetiti se primijeniti naučeno u praksi.
S tog središnjeg trga uputili smo se oko kilometar dugom alejom s drvoredom i - kojeg li komfora - prostranim trotoarom odvojenim od prometnice drvećem. To nam je omogućilo lagodnu šetnju u manjim grupicama koje su se na kraju sakupile na ulazu u antičko kazalište pod vedrim nebom.
Dok smo hodali pored mene je prošao lijepi trobojni pas koji je oko podneva spavao pod onom nadstrešnicom u ruševinama Pompeja. Malo sam se obazrela oko sebe i vidjela tri ili četiri psa koji su mirno hodali uz nas. Uglavnom su bili veličine manjeg njemačkog ovčara, ali kraće dlake i vrlo raznolikih oblika i boja. Neki su bili jako mršavi, no većina je izgledala zadovoljno. Nisu nas ni na koji način ugrožavali, ponekad bi nas pitomo pogledali i išli dalje svojim putem. Nisu djelovali izgladnjelo ili žedno. Bili su samo željni društva, a mi smo im bili idealna prilika. Kad smo došli do mračnog ulaza usred parka na rubu osvijetljenog grada, uz nas se okupila skupina od dvadesetak četveronožaca što je ljude koji se pomalo boje pasa učinilo nervoznima. No čak i kad bi netko povikao na psa ovaj bi se malo udaljio i odmah ponovo vratio. Pitala sam se tko se brine za njih, jer da se radilo o običnom čoporu skitnica vjerojatno bi agresivnije njuškali naše torbe i ruksake u potrazi za zalogajem. Vjerojatno im čuvari arheološkog parka omogućavaju pristup vodi, a za hranu se možda i sami pobrinu tim svojim ljubazno nenametljivim pristupom.
Kako se spustio mrak, nisam svojim fotoaparatom bila u stanju snimiti ništa od prekrasnog ugođaja u kazalištu. Djelomično mi je uspjela samo slika na kojoj su glumci u trenutku kad su sišli s pozornice i najviše se približili gledalištu. Nakon dosta izoštravanja, izrezivanja i ostalih podešavanja slika izgleda ovako:
No da se vratim našim vjernim pratiteljima. Oni su s nama ušli u gledalište i posjedali na kamene stepenice kao da svake večeri uživaju u predstavama. Kad su glumci izašli na scenu, iz gledališta se na pozornicu popeo jedan od pasa i prednjim šapama skočio na jednu od glumica. Ne agresivno, onako kao što svaki pas skoči na svog vlasnika kad se ovaj neobično ponaša, valjda da vidi što mu je i da ga pokuša vratiti u normalno stanje. A ljudi koji glume ne ponašaju se nimalo uobičajeno. Kad su psi u gledalištu uvidjeli mogućnost zabave, veselo su priskočili i još su se dvojica popela na pozornicu. Priskočili su ljudi i otjerali ih kroz prolaz sa stražnje strane. Očito su ih uspjeli otjerati izvan zidina jer se više nisu vraćali. Zanimljivo je da ljudi nisu agresivno tjerali pse, da nitko nije bio ni blizu tome da ih udari, a nijedan od pasa cijelo to vrijeme nije ni zalajao. Tako se stvorio utisak da je i to bio dio predstave koji se odigrao na sveopće zadovoljstvo. Inače sam primijetila da su ljudi, domaći mislim, u najvećem broju vrlo ljubazni i otvoreni što se vidi odmah kad se naviknete na glasan i neposredan nastup koji je također dio tog njihovog mentaliteta. Zato i psi, pa bili oni lutalice, dobro prolaze i nisu agresivni kao što bi vjerojatno bili da se svatko na njih otresa ili ih fizički napada.
Na kraju predstave kad smo počeli silaziti prema izlazu ispostavilo se da su na sjedalima iza nas ostali psi koji su nas pitomo ispratili do kraja. Pitam se jesu li spavali ili uživali u kombinaciji riječi, glazbe i plesa. Meni su i pored zadovoljstva viđenim ti psi obilježili večer.
Još smo se jednom susreli s njima kad smo se okupili prije odlaska. Jedna mi se mlada kujica približila i gurnula me njuškom. U pogledu joj nije bilo zahtjeva ni neke osobite želje, a kad sam je pogladila po glavi odmah je legla na leđa sa sve četiri u zrak. Mazila sam je dok nije naišao drugi pas, očito željan istog tretmana. Istog časa skočila je i zalajala, a pas je odjurio prema drugoj skupini ljudi nadajući se pažnji i ponekom dodiru. Moja kujica odmah se vratila i legla natrag, sad su je gladili drugi, a ja sam slikala ovo za uspomenu:
Moram reći na kraju da nikad u životu nisam vidjela sretnije pse od onih u Pompejima. Bilo je svakakvih, omršavjelih, s ozljedama na tijelu, raščupane dlake, neki su bili neugodna mirisa, no svi su bili mirni i zadovoljni. Kao da su nam željeli poručiti - život je lijep, makar bio i pseći, uz nekoliko zalogaja hrane i gutljaja vode, ali u dobrom društvu isplati se postojati...
15.09.2007. u 12:23 | K | 67 | P | # | ^
UHVAĆENI?
Znam da sam jednom već pisala o kaleidoskopu. To je ona plastična cijev koja s jedne strane ima rupu kroz koju se gleda, a s druge komad mutnog stakla. Između mutnog stakla i još jednog prozirnog nalaze se šarena stakalca. A duž unutrašnjosti cijevi su postavljena ogledala pod određenim kutom. Prozirno i mutno staklo na kraju cijevi zajedno sa stakalcima mogu se pomicati. Kad se pomaknu, stakalca mijenjaju raspored i uzorak koji vidimo kroz rupu se mijenja. To izgleda otprilike ovako:
Ovu lijepu animiranu sliku našla sam ovdje.
Kao dijete mogla sam gledati u tu igru svjetla i boja sve dok me nisu zaboljela oba oka - jer jedno uvijek mora biti zatvoreno. Dizala sam kaleidoskop prema prozoru, prema svjetiljci, ili sam ga zasjenjivala dlanom, uživala u promjenama i uvijek novim šarenim prizorima. Prije nekoliko godina uspjela sam negdje naći tu igračku kako bi i moja djeca upoznala taj užitak. No nije ih privuklo. Možda zbog preobilja vizualnih efekata kojima smo danas odasvud zasipani. A kad sam sama pogledala, sve mi se učinilo nekako jadno, ni blizu oduševljavajućem vodoskoku kristalno čistih boja koji sam upamtila. Ogledalca su bila mutna i oštećena na nekim mjestima, no pitam se koja je bila kvaliteta onih kaleidoskopa koje sam dobila kao dijete i nije li moja mašta učinila te slike tako živima i lijepima da se nikako nisam mogla otrgnuti od njih.
No jedan od tih starih kaleidoskopa zarobio me je. Bio je to pomalo smiješan doživljaj. Došla sam iz škole, baka je bila kod nas, vjerojatno sam ručala i zatim se posvetila svom novom kaleidoskopu. Ne znam zašto, ali palo mi je na pamet da gurnem kažiprst u onu rupicu kroz koju se gleda. I ponovo ne znam zašto - prst je ostao zaglavljen u njoj. Vukla sam i okretala na razne načine pokušavajući se osloboditi, ali nije išlo. Otišla sam baki i pokazala joj svoju nevolju. Sad se baka primila posla i počela cijev skidati s mog prsta dok se nisam pobunila jer me počelo boljeti. Pokušale smo i sapunom, ne znam je li se baka sjetila ulja jer bi to vjerojatno upalilo, iako je prst sad već bio pomalo otečen. Na kraju sam se zaputila mami koja je radila u blizini. Baka mi je dala vrećicu u zarobljenu ruku kako bi izgledalo kao da nešto nosim.
Dobro se sjećam miješanih osjećaja koje je u meni izazvalo to potpuno neočekivano zarobljavanje. Dok sam polako hodala došlo mi je da se nasmijem sama sebi, no ipak je tu bila i zabrinutost - hoće li se moj dragocjeni prst spasiti, ili će ostati zauvijek zarobljen. A možda ću morati nekom majstoru ili doktoru da mi to skine. No mama je stvar maestralno sredila. Pogledala je stvar, bez riječi uzela srednje veliku, ali čvrstu teglu s nekom zelenom biljkom koja je stajala na ormaru, i raspalila po cijevi, na strani suprotnoj od mog prsta. Cijev je pukla, prosulo se malo zemlje, no biljka i moj prst ostali su čitavi. Zatim je rukama proširila pukotinu na cijevi i raspolovila je. Prst je bio malo crven i zadebljan, ali čitav. A ja sam kasnije pazila što radim sa svojim isturenim dijelovima.
Kako sam se toga sjetila? Ulazili smo jutros u auto, a muž je uključio radio. Iznenada, mali se sjetio ispričati kako mu je jednom ostao zarobljen prst u kazetofonu u djedovom automobilu. Nikad čula tu priču. Valjda se bojao da ne bude kažnjen. Spasio ga je stariji brat koji mu je izvukao prst, a zatim su obojica mudro šutjeli. Onda sam se sjetila priče kako je teta kad je bila mala gurnula glavu između rešetaka na balkonu i u panici je više nije uspjela uvući natrag. To mi je najstrašnija priča te vrste.
Ta dječja zarobljavanja ostaju u sjećanju upravo zbog osjećaja panike kojima su popraćena. Mi odrasli znamo kako se nositi s ograničenjima svih vrsta (ili možda ne znamo?) bez prevelike panike. No u dječjoj dobi to može biti prava trauma, utoliko veća što je starijima, a ponekad i nama samima, zapravo smiješna. Imate li vi slična iskustva iz djetinjstva?
P. S. Dugujem jednu ispriku. Dosad nisam odbila ni prekinula nijednu blogersku štafetu koja je došla do mene, pa nisam namjeravala ni ovu zadnju, iako nisam baš neki fan pisanja po zadatku, ali zašto ne, i to je način druženja ovdje. Draga Brunhilda, počašćena sam što si mi predala palicu, no u ovoj štafeti ispala mi je iz ruku i pala daleko od mene. Molim te, oprosti i prenesi zadatak na nekoga tko ga je u stanju izvršiti. Pokušala sam napisati nešto kao malu zafrkanciju, ali ne mogu, za mene je to preteška i preozbiljna tema, ionako bi svi poumirali od dosade i pobjegli s mog bloga kad bih se toga prihvatila - mogu eventualno napisati post o tome zašto ne mogu opisati svoj idealan dan, da sad ne duljim. Sorry!
02.09.2007. u 13:59 | K | 66 | P | # | ^
