Marketing
UHVAĆENI?
Znam da sam jednom već pisala o kaleidoskopu. To je ona plastična cijev koja s jedne strane ima rupu kroz koju se gleda, a s druge komad mutnog stakla. Između mutnog stakla i još jednog prozirnog nalaze se šarena stakalca. A duž unutrašnjosti cijevi su postavljena ogledala pod određenim kutom. Prozirno i mutno staklo na kraju cijevi zajedno sa stakalcima mogu se pomicati. Kad se pomaknu, stakalca mijenjaju raspored i uzorak koji vidimo kroz rupu se mijenja. To izgleda otprilike ovako:
Ovu lijepu animiranu sliku našla sam ovdje.
Kao dijete mogla sam gledati u tu igru svjetla i boja sve dok me nisu zaboljela oba oka - jer jedno uvijek mora biti zatvoreno. Dizala sam kaleidoskop prema prozoru, prema svjetiljci, ili sam ga zasjenjivala dlanom, uživala u promjenama i uvijek novim šarenim prizorima. Prije nekoliko godina uspjela sam negdje naći tu igračku kako bi i moja djeca upoznala taj užitak. No nije ih privuklo. Možda zbog preobilja vizualnih efekata kojima smo danas odasvud zasipani. A kad sam sama pogledala, sve mi se učinilo nekako jadno, ni blizu oduševljavajućem vodoskoku kristalno čistih boja koji sam upamtila. Ogledalca su bila mutna i oštećena na nekim mjestima, no pitam se koja je bila kvaliteta onih kaleidoskopa koje sam dobila kao dijete i nije li moja mašta učinila te slike tako živima i lijepima da se nikako nisam mogla otrgnuti od njih.
No jedan od tih starih kaleidoskopa zarobio me je. Bio je to pomalo smiješan doživljaj. Došla sam iz škole, baka je bila kod nas, vjerojatno sam ručala i zatim se posvetila svom novom kaleidoskopu. Ne znam zašto, ali palo mi je na pamet da gurnem kažiprst u onu rupicu kroz koju se gleda. I ponovo ne znam zašto - prst je ostao zaglavljen u njoj. Vukla sam i okretala na razne načine pokušavajući se osloboditi, ali nije išlo. Otišla sam baki i pokazala joj svoju nevolju. Sad se baka primila posla i počela cijev skidati s mog prsta dok se nisam pobunila jer me počelo boljeti. Pokušale smo i sapunom, ne znam je li se baka sjetila ulja jer bi to vjerojatno upalilo, iako je prst sad već bio pomalo otečen. Na kraju sam se zaputila mami koja je radila u blizini. Baka mi je dala vrećicu u zarobljenu ruku kako bi izgledalo kao da nešto nosim.
Dobro se sjećam miješanih osjećaja koje je u meni izazvalo to potpuno neočekivano zarobljavanje. Dok sam polako hodala došlo mi je da se nasmijem sama sebi, no ipak je tu bila i zabrinutost - hoće li se moj dragocjeni prst spasiti, ili će ostati zauvijek zarobljen. A možda ću morati nekom majstoru ili doktoru da mi to skine. No mama je stvar maestralno sredila. Pogledala je stvar, bez riječi uzela srednje veliku, ali čvrstu teglu s nekom zelenom biljkom koja je stajala na ormaru, i raspalila po cijevi, na strani suprotnoj od mog prsta. Cijev je pukla, prosulo se malo zemlje, no biljka i moj prst ostali su čitavi. Zatim je rukama proširila pukotinu na cijevi i raspolovila je. Prst je bio malo crven i zadebljan, ali čitav. A ja sam kasnije pazila što radim sa svojim isturenim dijelovima.
Kako sam se toga sjetila? Ulazili smo jutros u auto, a muž je uključio radio. Iznenada, mali se sjetio ispričati kako mu je jednom ostao zarobljen prst u kazetofonu u djedovom automobilu. Nikad čula tu priču. Valjda se bojao da ne bude kažnjen. Spasio ga je stariji brat koji mu je izvukao prst, a zatim su obojica mudro šutjeli. Onda sam se sjetila priče kako je teta kad je bila mala gurnula glavu između rešetaka na balkonu i u panici je više nije uspjela uvući natrag. To mi je najstrašnija priča te vrste.
Ta dječja zarobljavanja ostaju u sjećanju upravo zbog osjećaja panike kojima su popraćena. Mi odrasli znamo kako se nositi s ograničenjima svih vrsta (ili možda ne znamo?) bez prevelike panike. No u dječjoj dobi to može biti prava trauma, utoliko veća što je starijima, a ponekad i nama samima, zapravo smiješna. Imate li vi slična iskustva iz djetinjstva?
P. S. Dugujem jednu ispriku. Dosad nisam odbila ni prekinula nijednu blogersku štafetu koja je došla do mene, pa nisam namjeravala ni ovu zadnju, iako nisam baš neki fan pisanja po zadatku, ali zašto ne, i to je način druženja ovdje. Draga Brunhilda, počašćena sam što si mi predala palicu, no u ovoj štafeti ispala mi je iz ruku i pala daleko od mene. Molim te, oprosti i prenesi zadatak na nekoga tko ga je u stanju izvršiti. Pokušala sam napisati nešto kao malu zafrkanciju, ali ne mogu, za mene je to preteška i preozbiljna tema, ionako bi svi poumirali od dosade i pobjegli s mog bloga kad bih se toga prihvatila - mogu eventualno napisati post o tome zašto ne mogu opisati svoj idealan dan, da sad ne duljim. Sorry!
Post je objavljen 02.09.2007. u 13:59 sati.