UHVAĆENI?
Znam da sam jednom već pisala o kaleidoskopu. To je ona plastična cijev koja s jedne strane ima rupu kroz koju se gleda, a s druge komad mutnog stakla. Između mutnog stakla i još jednog prozirnog nalaze se šarena stakalca. A duž unutrašnjosti cijevi su postavljena ogledala pod određenim kutom. Prozirno i mutno staklo na kraju cijevi zajedno sa stakalcima mogu se pomicati. Kad se pomaknu, stakalca mijenjaju raspored i uzorak koji vidimo kroz rupu se mijenja. To izgleda otprilike ovako:
Ovu lijepu animiranu sliku našla sam ovdje.
Kao dijete mogla sam gledati u tu igru svjetla i boja sve dok me nisu zaboljela oba oka - jer jedno uvijek mora biti zatvoreno. Dizala sam kaleidoskop prema prozoru, prema svjetiljci, ili sam ga zasjenjivala dlanom, uživala u promjenama i uvijek novim šarenim prizorima. Prije nekoliko godina uspjela sam negdje naći tu igračku kako bi i moja djeca upoznala taj užitak. No nije ih privuklo. Možda zbog preobilja vizualnih efekata kojima smo danas odasvud zasipani. A kad sam sama pogledala, sve mi se učinilo nekako jadno, ni blizu oduševljavajućem vodoskoku kristalno čistih boja koji sam upamtila. Ogledalca su bila mutna i oštećena na nekim mjestima, no pitam se koja je bila kvaliteta onih kaleidoskopa koje sam dobila kao dijete i nije li moja mašta učinila te slike tako živima i lijepima da se nikako nisam mogla otrgnuti od njih.
No jedan od tih starih kaleidoskopa zarobio me je. Bio je to pomalo smiješan doživljaj. Došla sam iz škole, baka je bila kod nas, vjerojatno sam ručala i zatim se posvetila svom novom kaleidoskopu. Ne znam zašto, ali palo mi je na pamet da gurnem kažiprst u onu rupicu kroz koju se gleda. I ponovo ne znam zašto - prst je ostao zaglavljen u njoj. Vukla sam i okretala na razne načine pokušavajući se osloboditi, ali nije išlo. Otišla sam baki i pokazala joj svoju nevolju. Sad se baka primila posla i počela cijev skidati s mog prsta dok se nisam pobunila jer me počelo boljeti. Pokušale smo i sapunom, ne znam je li se baka sjetila ulja jer bi to vjerojatno upalilo, iako je prst sad već bio pomalo otečen. Na kraju sam se zaputila mami koja je radila u blizini. Baka mi je dala vrećicu u zarobljenu ruku kako bi izgledalo kao da nešto nosim.
Dobro se sjećam miješanih osjećaja koje je u meni izazvalo to potpuno neočekivano zarobljavanje. Dok sam polako hodala došlo mi je da se nasmijem sama sebi, no ipak je tu bila i zabrinutost - hoće li se moj dragocjeni prst spasiti, ili će ostati zauvijek zarobljen. A možda ću morati nekom majstoru ili doktoru da mi to skine. No mama je stvar maestralno sredila. Pogledala je stvar, bez riječi uzela srednje veliku, ali čvrstu teglu s nekom zelenom biljkom koja je stajala na ormaru, i raspalila po cijevi, na strani suprotnoj od mog prsta. Cijev je pukla, prosulo se malo zemlje, no biljka i moj prst ostali su čitavi. Zatim je rukama proširila pukotinu na cijevi i raspolovila je. Prst je bio malo crven i zadebljan, ali čitav. A ja sam kasnije pazila što radim sa svojim isturenim dijelovima.
Kako sam se toga sjetila? Ulazili smo jutros u auto, a muž je uključio radio. Iznenada, mali se sjetio ispričati kako mu je jednom ostao zarobljen prst u kazetofonu u djedovom automobilu. Nikad čula tu priču. Valjda se bojao da ne bude kažnjen. Spasio ga je stariji brat koji mu je izvukao prst, a zatim su obojica mudro šutjeli. Onda sam se sjetila priče kako je teta kad je bila mala gurnula glavu između rešetaka na balkonu i u panici je više nije uspjela uvući natrag. To mi je najstrašnija priča te vrste.
Ta dječja zarobljavanja ostaju u sjećanju upravo zbog osjećaja panike kojima su popraćena. Mi odrasli znamo kako se nositi s ograničenjima svih vrsta (ili možda ne znamo?) bez prevelike panike. No u dječjoj dobi to može biti prava trauma, utoliko veća što je starijima, a ponekad i nama samima, zapravo smiješna. Imate li vi slična iskustva iz djetinjstva?
P. S. Dugujem jednu ispriku. Dosad nisam odbila ni prekinula nijednu blogersku štafetu koja je došla do mene, pa nisam namjeravala ni ovu zadnju, iako nisam baš neki fan pisanja po zadatku, ali zašto ne, i to je način druženja ovdje. Draga Brunhilda, počašćena sam što si mi predala palicu, no u ovoj štafeti ispala mi je iz ruku i pala daleko od mene. Molim te, oprosti i prenesi zadatak na nekoga tko ga je u stanju izvršiti. Pokušala sam napisati nešto kao malu zafrkanciju, ali ne mogu, za mene je to preteška i preozbiljna tema, ionako bi svi poumirali od dosade i pobjegli s mog bloga kad bih se toga prihvatila - mogu eventualno napisati post o tome zašto ne mogu opisati svoj idealan dan, da sad ne duljim. Sorry!
02.09.2007. u 13:59 | K | 66 | P | # | ^
Sličan strah koji sam imao kao klinac (a evo pamtim ga do dana današnjeg) je kada sam ostao sam kod kuće. Sve je bilo OK, međutim kad se majka vratila iz trgovine, nije mogla otključati vrata, a nisam ih mogao ni ja otključati iznutra. I onda je nastala panika, ja zarobljen u stanu, sjećam se da se čitavo susjedstvo okupilo sa raznoraznim idejama o mom spašavanju a da je babe u panici umirivao susjed koji je stanovao iznad nas, tada zastavnik JNA inače. On je pokušao svojim strogim vojnim autoritetom držati situaciju pod kontrolom, međutim ja sam spasio situaciju kada sam izvukao čekić iz ladice ispod štednjaka i svom silinom (koliku dijete može imati silinu...) opalio po bravi, koja se mogla poslije toga otključati (najbolji dio priče je što tu bravu imamo dan-danas, preživjela je demokratske promjene, rat, granatiranje, privatizaciju...).
Uglavnom, na kraju sam ja bio heroj dana, što sam sam sebe oslobio, odnosno pustio majku u stan.
Uf, podug komentar, a rekao sam da ću prestat pisat postove na blogovima drugih ljudi :)
Pozdrav!| jimbo | 02.09.2007. u 14:46
Joj kolko sam ja takvih glupih nezgoda imao ko klinac :) ali ima ih i kad sam bio malo veći: 8 razred osnovne, žurim u školu a nemam ključ od stana. Kako nisam baš vičan penjanju, pogotovo ne po zgradama, moj frend se penje i ulazi kroz prozor (žvivim na drugom katu pa to nije neki bed) - ali unutra nema ključa :) onda sam išao kao sa spajalicom otključat (mislim, koj biser) i slomil sam spajalicu u vratima. Ne pitajte kaj je bilo kad se stari vratio nakon 8 sati posla... :)
| Orator, -oris, m. | 02.09.2007. u 15:00
Eh baš si me podsjetila jedne nezgode s mojim prstom( napisat ću je na blogu) a svi smo ih valjda imali , jer smo gurajući prste tamo gdje ne treba , željeli sebi nešto otkriti , a na kraju zaglavili...pozdrav
| otkucaj | 02.09.2007. u 15:15
Pa i odraslima je ponekad panika kad ne vide izlaz a kamoli ne djeci..
| zgdnevnik | 02.09.2007. u 16:18
Kap je svršena, baš kao i Sunce :)
| mojobrok | 02.09.2007. u 18:00
Kako je živo sjećanje, zar ne? Oh, imala sam i ja nevolja kojih se i danas sjećam. Eto baš danas sam u dvorištu ugledala jedan predmet zbog kojeg sam doživjela nevolju i pomislih čak napisati post. I hoću ako me u međuvremenu ne zaokupi što drugo. :-)
| Big Blue | 02.09.2007. u 22:03
Samo ću te pozdraviti ovaj put...i zahvaliti na komentaru....S obzirom da me nije bilo neko vrijeme - grrrrlim te:))
| ...indigo... | 02.09.2007. u 23:09
Poučno, vrijedno, no još nedovoljno za ljubav... pozdrav i blagoslov u ljubavi ostavljam...
| EuM | 02.09.2007. u 23:26
Ajme straha, klinci su tu nesretni do neba. Moji su sad u toj fazi glupih situacija iz kojih se ne znaju sami izvući, ma od naopako obučene čarape zajedno sa malom lego kockom, do nekih krupnijih ali ja se nekako ne sjećam takvih stvari ali zasigurno ih je bilo :)))
| Bugenvilija | 03.09.2007. u 02:08
Lijepa igra boje.
Prijatan početak tjedna
ti želim i pozdrav šaljem| prorok | 03.09.2007. u 09:46
sjećam se toga kaleidoskopa! i mene je jedno kratko vrijeme oduševljavao, ali
dosta brzo mi je dosadio.
sjećam se da smo se kao djeca uvijek rado provlačili kroz nekakve ograde i rupe u njima. to mi je tada bila noćna mora - uvijek sam se bojala da će mi se
glava zaglaviti i da ću ostati tako usred ograde ni tamo ni vamo! bilo mi je draže
popentrati se i preskočiti, nego se provlačiti. i danas je. pozdravčić, draga aquaria!:)))| greentea | 03.09.2007. u 09:52
kao dijete sam voljela nagrizati, pa pljucati kruške, bilo ih je naime kod bake puno dvorište...
sve do dana kada mi je komad kruške ostao zarobljen duboko u grlu...
jedva su me spasili...
a kaleidoskop, sam imala kao dijete...ne znam gdje se izgubio....
no, zahvaljujući Rusalki, sada imam novi...| piskaralo Tixi | 03.09.2007. u 13:22
imala sam oko 4 godine kad mi je kauč popapao ruku(ona drvena klapna na naslonu kauča iz kasnih šezdesetih ;- ). Kako sam doma ostajala sama (nisam htjela u vrtić), morala sam čekati dok roditelji nisu došli s posla i oslobodili me.
| oceana | 03.09.2007. u 13:35
Prije bi rekla začarani:)
| ljelja | 03.09.2007. u 15:08
trebam tvoju pomoc. molim te procitaj novi post!!!!
| Homeless | 03.09.2007. u 16:41
I ja se sjećam te predivne igre boja iz svoga djetinjstva. To me je oduševljavalo ...
A svakako je bilo i puno sličnih situacija panike kao npr. kada se bratu mina od olovke zaglavila u nosnici pa su moji hitno išli kod doktora. I dok su se oni mučili i razmišljali kako to izvaditi, ...on je kihnuo. Uh, kakvo olakšanje! A onda je mama tek dobila izljev ljutnje. I nije prošlo bez batina! I ja sam dobila svoje. Danas je to tako simpatično za prepričavanje u našim rijetkim druženjima. I nepresušni izvor smijeha .| mirjam | 03.09.2007. u 19:01
Hehe....koliko je to tebi, a i tvojim klincima bilo vjerojatno pomalo traumatično, meni je to sad bilo smiješno...sve sam si vizualizirala pa zato....
nikad se nisam nigdje tako zaglavila, barem koliko se sjećam...
a tvoj opis kaleidoskopa sjetio me na moje uživanje u toj igri svjetla, bloja i oblika
isto sam mogla jako dugo to promatrati, ali već jako dugo nisam vidjela kaleidoskop...
ne brini za štafetu, stvarno nije problem....
pusa velika :)| Brunx | 03.09.2007. u 19:09
Ne sjećam se nikakvog zarobljavanja dijelova tijela i panike pa ne mogu o tome,a ovih stakalaca se odlično sjećam i baš ovo ljeto sam kod male susjede na Korčuli našla jedan i pogledala ga,moja sjećanja su puno bolja ili sam bila dijete pa mi se činilo :)))
| slatko grko | 03.09.2007. u 23:25
Danas sam sa curama brala kupine, kad odjednom hrpa pura pojuri prema nama. Ja povičem 'bježite' i dadoh petama vjetra ne usuđujuć se pričekati svoje hrabre malene koje se nisu ni približno spašile kao majka im. Srećom, bile smo brže, a uskoro je i vlasnica pura zauzada svoje stado, tako da smo se izvukle žive glave, ali još crvenim što nisam skupila hrabrost i pričekala prvo svoje djevojčice. Nekih se strahova teško (nemoguće) riješiti.
| atlantida | 03.09.2007. u 23:39
koliko takvih uspomena imamo... jednom sam se tako zakljucala u kupaonu kod tete i vise se nisam mogla otkljucati... a prozora ni za lijek. i dan danas pazim kako se zakljucavam, imam li mobitel sa sobom i ima li prozora... :)
pozdrav, draga Aquaria!| majta | 04.09.2007. u 10:58
Mislim da svi imaju takve uspomene. Igre svjetla i sjene, boja su uvijek lijepe.
Pozdrav.| svaasta. | 04.09.2007. u 11:13
Ne želim ni nabrajati svoje nezgode. Trebao bi mi cijeli blog a ne post ili komentar :-)).
| Nemam pojma! | 04.09.2007. u 13:47
ja sam uglavnom padala... više su me vukla stabla i polja od šarenih igačkica. ali... sve to dođe na svoje. recimo, ja sam sada podjetinjila i mogla bih satima gledati šarenu igru svjetlosti. za prst baš nisam sigurna da bi ga gurala ;))))))
| Tri Pojma | 04.09.2007. u 14:06
uh, baš imaš dara da probudiš neugodna sjećanja...imala sam nekih 8 g. kad je moj srednji brat bio beba...i to vrlo živahna beba...držala sam ga pored plota, a on je svoju nemirnu nožicu gurnuo između dviju uspravnih, rukom, grubo tesanih dasaka i tako se zaglavio.....tata je morao čekićem odvaliti dasku da mu oslobodimo zarobljenu nožicu, a mene je godinama proganjao strah da će mu noga rasti iskrivljena (sva sreća, nije)...
| Irida | 04.09.2007. u 15:33
Pohvala mami. To je pravi potez. I ja bih vjerojatno slično napravila za oslobođenje. Kišni pozdrav!
| detalj | 04.09.2007. u 22:35
Djetinjstvo je puno lijepih stupica i maštinih zarobljavanja.
Mene je ondje fascinirao duboki bakin bunar i odrazi
oblaka u njemu. Mogao sam nad njim stajati satima,
ali majku je ta igra užasavala. Baš lijep i proustovski
post. :)| Vladimir Ordanić | 05.09.2007. u 07:50
Dobro jutro i života obojan
sa tako lijepim bojama
kao u kalejdoskopu ti želim.| prorok | 05.09.2007. u 07:51
Baš sam nedavno svojim curicama pričala o svojim igračkama iz djetinjstva. Bio je među njima naravno i- kaleidoskop kojeg sam, blago rečeno obožavala. Još se sjećam koliko su ushićenja i oduševljenja u meni izazvali ti obojeni kamenčići, pa sve te kombinacije, cvjetići, kružići...
Žao mi je što ih je u današnje vrijeme gotovo nemoguće nabaviti.| carla | 05.09.2007. u 08:35
joj kaleidoskop, kako dugo nisam to vidjela! I mene sjecanje na to vraca u djetinjstvo iako nemam nikakvih traumaticnih dogadjaja iz tog doba, Bila sam pravi mali hahar vjecito u speed-u, divljanju, smisljanju nestasluka i sve to bez posljedica. No zato me ocito sad pod stare dane hoce pehovi i lomovi i padovi i slicne nesrece grrrrrrrrr
| MENTINA | 05.09.2007. u 12:15
i ja sam kao mala voljela kaleidoskope. I dan danas čuvam svoj!Volim i mozaike i rozete...A, što se tiče guranja prstiju tamo gdje im nije mjesto...i moji su prsti bili u kasetofonu. A, sjetila sam se i jednog poslića koji sam preko omladinske zadruge obavljala za džeparac, delila sam obračune iz toplane i ubacuvala u poštanske sandučiće, tako sam već bila umorna i zamijenila sam kažiprst srednjim prstom i u jednom sandučiću među zubcima mi se zaglavio...prizor je bio baš za smijanje, ali sam duboko uzdahnula i smireno izvukla taj prst! Srećom ni jedan prolaznik se nije našao u bizini!:-)))
| stereokemija | 05.09.2007. u 15:35
Radoznalost čuda radi ... pogotovo dječja radoznalost!
Ali što bi bez nje?
Pozdrav lijepi!| misko | 05.09.2007. u 18:58
ne sijećam se da mi je igdje prst ostao zarobljen ......ali se dobro sijećam kad sam (a imala sam preko 30 godina) došla kući iz Zagreba sretna što sam kupila kaleidoskop!
Djeca su bila u šoku (valjda prevelika za takvu igračku) i poprilično nezainteresirana....a ja sam uživalaaaa| Elyca | 05.09.2007. u 19:10
Ne mogu se točno sjetiti gdje mi se zaglavio prst, ali znam da je, par puta. Ono čega se sjećam je onaj strah i panika kad vidiš da izlaz baš nije tako jednostavan kao ulaz. :) Što se štafeta tiče, ne mogu reći da sam im neki obožavatelj. Ako i dobijem koju, ne prosljeđujem dalje, nek nastavlja tko hoće. Osim toga, inspiracija za pisanje bilo kakvoga posta mora doći i iznutra, ne samo izvana, a to baš i ne ide po narudžbi.
| pegy | 05.09.2007. u 22:50
Već sam pisala jednom na blogu o svojim nezgodama,pa su mi se ljudi smijali i prozvali me Mr.Beanom,pa ne bih više:))Ali imam dobru konkurenciju moju Bebačicu koja je ugurala prstiće u rupicu u stolicu na autobusnoj stanici ( i to dva prstića u dvije rupice) i mudro šutjela dok god nije naš autobus stigao i kada smo trebali potrčati prema autobusu samo je spustila pogled na svoje zarobljene rukice.Sada me hvata smijeh,ali onda samo panika jer su prstići već bili natekli,a nikakvih sredstava u mene za osloboditi je.Na kraju je bakica do nas iz vrečice izvukla bocu ulja i oslobodila joj prstiće.
Mene zanima tvoj post o nemogučnosti opisivanja idealnog dana jer sam se i sama s njim mučila i namučila:)
Pozdrav draga moja veliki ostavljam| Santea | 05.09.2007. u 23:07
Mene ova čarobna stakalca podsjećaju na djetinjstvo...... sjećam se da sam dugo razmišljala i nisam mogla shvatiti kako se stakalca prevrću takvom pravilnošću......
oduvijek su me fascinirale boje u pokretu....
a zaglavila se nisam nikada, pa čak ni u liftu :))| avangarda | 06.09.2007. u 07:57
Da zajednička jutra netko ih doživljava
u stvarnosti a netko u snovima, pozdrav ostavljam.| prorok | 06.09.2007. u 09:28
nevjerojatno, ali i meni se prst zaglavio u kaleidoskopu, istina ne bakinom, vec prabakinom...
| catcher | 06.09.2007. u 11:32
A tek ona nemoguća provlačenja glavom kroz ogradu na balkonu, koja muka ... :-)))
| Covet | 06.09.2007. u 11:53
hej evo nas dvije napokon natrag.....=)
citamo se...pusse*| *magic dreams* | 06.09.2007. u 12:40
Gledam strahove moje djece, mogu ih osloboditi samo od onoga čega se ja nisam bojala.
| Sanja ... | 06.09.2007. u 13:58
hm... nema veze sa zarobljivanjem, ali sam se sjetila neceg smijesnog... kad mi je seka bila malo mladja nosila je bakine karirano crvene mucaste šlape, bas ono bablje za riknuti... bile su stare, ali tople i nije ju bilo briga... sve dok se jednog dana nije uputila u skolu po snijegu i na pola puta skuzila da je u šlapama... hehehe... :)
| Rose And Butterfly | 06.09.2007. u 18:11
Kak je naglo zahladilo imamo osjećaj da je zima..brrr...
Najljepši pozdravi...| *magic dreams* | 06.09.2007. u 22:19
Prvo ti ostavljam vesele pozdrave,
Drugo kaleidoskop, boje, svjetlo, sjene, dugine boje koje se razlijevaju po zidu sobe iz osvjetljenih, kristalnih, maminih vaza... sve me to kao dijete oduševljavalo, a tako je i danas. Kad je Potočnica dobila svoj prvi kaleidoskop zajedno smo gledale i uživale.
Treće... nezdoga iz djetinjstva se nerado sijećam, pa o njima ne želim niti pisati.| MaSanYa | 06.09.2007. u 22:27
već sam davno pročitala ovaj post ali.... tek sada se javljam.. samo s nekoliko riječi..
ne znam da li mi se ikada dogodilo da sam bila uhvaćena, ne znam, ali znam da imam toliko dogodovština i nepodopština iz tih mladih dana... i ne samo iz tih dana :))) bolje je to ne dodirivati!
ostavljam pozdrav!
ne mogu sa sobom na zelenu granu, rekli bi naši stari! dani i sati me sustižu i prilično troše, ali se još uvijek nadam da će se uskoro nešto promijeniti.
sve dobro, draga aquario :))| posoljeni zrak | 06.09.2007. u 22:36
Kako si nas uspjela vratiti u djetinjstvo. Pa naravno da se sjećam poneke vragolije. Najviše mi ostala ona kad sam gurala ruke u frižider i vječito vrtila žarulju koja se nalazila u dijelu za zamrzavanje. Sve dok me jednom nije stresla struja. I urlala sam ko' luda, ali nitko me nije čuo. I onda je struja odustala od mene i pustila me. Nikada to nisam rekla ni mami, ni tati, ni baki, ni djedi. Sve iz straha da ne budem kažnjena. Ali žarulju u frižideru više nikada nisam takla.
| kora-kri | 06.09.2007. u 23:25
Kod tebe kalejdoskop i lijepe boje
a kod mene tmurno i kišno vrijeme
topli pozdrav šaljem.| prorok | 07.09.2007. u 09:32
I da nisi 'zadala temu" dok sam citala prisjecala sam se mojih prica
Moja stara teka je stanovala u centru grada "v Dvozakovi ulici" gdje su bile stambene zgrade sa visokim potkrovljima i u jednom takvom sam imala svoj svijet. Isla sam vec u gimnaziju, kad je dosla nekakva naredba da se potkrovlja trebaju maksimalno ocistiti i tako prije Ciste dozvoljeno mi je bilo zadrzati ono sto vrijedi, sto mi najvise znaci. I tako sam nasla svoj KARTONSKI kalejdoskop, sa kojim se, mislim i moja mama igrala. Gdje je sada...
Zaglavljivanje...Bila je zima, zimski ispitni rok. Uili smo svaki za sebe, ali smo se preispitivali. Kako sam bila veoma vitka, zavukla sam se izmedju zida i niske kalijeve peci kod Frane. Toplina je ucinila svoje, morali su me izvlaciti jer bez sile bi trebala prenociti bez lozenja uzmedju peci i zida.
Ima jos.. tata je odveo moga brata na utakmicu. Zaboravio covjek na dijete, dok se nije na drugom kraju tribina stvorila guzva. Zaglavilo dijete glavu medju resetkama. Tko vodi djecu na utakmice, ljutio se moj tata, jadno dijete, do onog trena dok nije shvatio da se radi o njegovom sinu. Morali su iskriviti resetku, kako bi mu oslobodili glavu. Kako ju je provukao???| vesna | 07.09.2007. u 12:54
Ovo sam dobila i šaljem dalje:
"MOLIM SVE MOJE DRAGE PRIJATELJE SA OVOG I SUSJEDNIH BLOGOVA DA VEČERAS U 20,00 ZAPALIMO SVIJEĆE ZA NAŠE POGINULE VATROGASCE I NEKA SE SVATKO OD NAS POMOLI!
NASTOJIM PROŠIRITI MOLBU NA SVE BLOGERE KOJE ZNAM.MOLIM VAS DA OVU MOLBU RASPROSTRANITE NA SVE STRANE. TO ĆE BITI JEDNO PREKRASNO DJELO I NEŠTO NAJLJEPŠE ŠTO MOŽEMO UČINITI ZA NJIH! (Hrvatska katolička mladež 07.09.2007. 11:55)"
Pokoj vječni daruj im Gospodine!
Svjetlost vječna svjetlila njima!
Počivali u miru Božjem!
Amen!| mirjam | 07.09.2007. u 16:55
kaleidoskop imam!:)))
lijepo je promatrati ovo doista:)
kad sam bio klinas pao sam s brodica zbog velikih valova..jezivo al smo se poslije smijali
pozzz| svaasta. | 08.09.2007. u 11:11
kaj nije kaleidoskop biskup u pravoslavnoj črčvi
| xanthus | 08.09.2007. u 19:06
ja sam kao mala stalno bila u onoj igraonici i onda sam htjela van..i jednom sam se nekak prevrnula..jooj....i gledala sam dokumentarce o životinjama..aha...=)
| tajchi(ca) | 09.09.2007. u 14:39
preko vode do slobode
| slaven178 | 09.09.2007. u 18:51
Ako si za malo povijesti, navrati =)
| svaasta povijest | 09.09.2007. u 21:14
volim kalejdoskope, aquaria ... još uvijek čuvam onaj iz djetinjstva ...
a meni je jednom, u djetinjstvu, led zarobio usne, kad sam ih prislonila na željeznu ogradu okićenu injem ...| rU | 10.09.2007. u 06:44
Od zaglavljenih ekstremiteta,naguranih gumbića u nos.........najupečatljivije mi je bilo
kad sam bakinu špangu zaštekala u šteker,ostadosmo bez struje ja se fino sakrila
ispod bakina kreveta a tata izbezumljeno viče :Jesi li živa i što si opet uradila":)))
Sad je smiješno a moglo je biti i tragično,sretna sam što su moje cure dobre i
poslušne na tatu,mamini istraživački geni su nadam se nestali zauvjek:)))| marsi | 10.09.2007. u 11:38
Tražim nešto novo među komadićima stakla. Dobro jutro. :-))
| Covet | 11.09.2007. u 08:34
... I JA SAM IMALA JEDAN PLAVI...
sjetila sam ga se zbog Balaševe pjemse "Provincijalka" u kojoj spominje njegove "šarene stakliće"..pozdrav ti| daj SANJAJ | 11.09.2007. u 18:15
Draga aquaria, ako si za malo besmislica, navrati =)
| svaasta. | 11.09.2007. u 21:31
U debelom sam zaostatku kod tebe, uhvatit ću se čitanja po redu.......samo te pozdravljam ovaj put:))
| prilagodba na tijesnu kožu..... | 12.09.2007. u 10:51
hmm... ah, svatko od nas vjerojatno pamti neke takve trenutke, ili bar neke njima bliske.. osobno.. ah, dogadalo se :) nikad nesto strasno, niti nista vrijedno sjecanja, ali opet.. dogadalo se. Ne znam, nije to samo kod djece, kako se meni cini, ta panika.. svi se mi bojimo zarobljavanja.. gubitka slobode, neceg tako dragocjenog - pa i maloj djeci.
| finding myself | 12.09.2007. u 12:48
ja nikad nisam imala koledoskop ili kak se to već zove ...imam osjećad da sam zakinuta :-(
| *Mala_Chi* | 12.09.2007. u 23:58
Ha, ja se ne sjećam da sam igdje zaglavio ko klinac, a svugdje me je bilo!;D Nazovimo to snalažljivošću!;D Baš me zanima kak ti je teta uspjela ugurat glavu među šipke a onda ju poslije nije mogla izvaditi! Kolko je vremena držala glavu unutra, godinu?;D
| nova vizija | 13.09.2007. u 23:20
Dolazili smo u svakakve situacije kao djeca, ali smo se uglavnom znali i izvući i mislim da je bilo manje nesretnih slučajeva nego danas. Pozdraw sa toplog Kvarnera
| gogoo | 14.09.2007. u 12:55
Topli pozdrav ...
| melody | 15.09.2007. u 11:10
Zanimljivo ... Lijep pozdrav ti šaljem ...
| melody | 15.09.2007. u 11:59
