PRATNJA
Nedavno sam pisala o izletu u Pompeje, u ruševine starorimskog grada kojemu je u samo nekoliko sati 79. godine n. e. presudio Vezuv i zatrpao ga naslagama pepela višim od dvadeset metara. Ondje smo bili usred žarkog srpanjskog dana, opskrbljeni bocama s vodom, kapama i šeširima, zadržavajući se što smo duže mogli u sjeni drveća i natkrivenih mjesta. Ponekad bi se između ljudi bez ikakvog straha prošetao pas bez ogrlice. Ne jedan pas, nego više njih. Hodali su polako, pritisnuti žegom i brzo se sklanjali u sjenovite prolaze. Jedna se lijepa trobojna mješanka ovako izvalila u hladu ispod nadstrešnice:
Na izlazu iz razrušenog grada odvojila sam se od grupe kako bih kupila nekoliko suvenira za svoje kod kuće. Na puteljku koji je vodio prema suvenirnici ležala su izvaljena na boku tri ovelika psa. Jedan je očito bio mješanac pitbulla i malo sam oklijevala proći sama pored te skupine. No gledali su me tako ljubazno i miroljubivo i nisu se ni pomakli, samo je onaj sivi pseudopitbull podigao jedno uho u zrak, kao da želi čuti što mu imam za reći. Napustio me svaki strah i prošla sam željenim putem.
Navečer istoga dana uputili smo se iz središta suvremenih Pompeja natrag prema poprištu drevne tragedije. U dvije tisuće godina starom kazalištu očekivala nas je glumačka družina da nam dočara ugođaj jednog vremena u kojem nije bilo kina, televizije i ostalih oblika videotehnologije koja je uvelike zasjenila kazalište i učinila ga manje privlačnim novim generacijama.
Suvremeni Pompeji lijepo su mjesto uz more, ondje je bitno mirnije nego u Napulju, a zgrade su manje nagurane jedna uz drugu i niže, pa nema onog osjećaja lagane klaustrofobije koji me mjestimice obuzimao u dugim i vrlo uskim napuljskim ulicama u kojima se automobili i motori povremeno guraju među pješake, a na rubu svijesti titra pomisao da bi nam s prozora ili dotrajalih fasada moglo nešto pasti na glavu.
Pogled s trga pred Katedralom Presvete Krunice u središtu Pompeja u jednu od novijih i širih ulica:
Sama katedrala zanimljiva je monumentalna građevina i središte nadbiskupije. Žao mi je što su slike ukošene, čini se da ću još morati dosta učiti o digitalnoj fotografiji a i sjetiti se primijeniti naučeno u praksi.
S tog središnjeg trga uputili smo se oko kilometar dugom alejom s drvoredom i - kojeg li komfora - prostranim trotoarom odvojenim od prometnice drvećem. To nam je omogućilo lagodnu šetnju u manjim grupicama koje su se na kraju sakupile na ulazu u antičko kazalište pod vedrim nebom.
Dok smo hodali pored mene je prošao lijepi trobojni pas koji je oko podneva spavao pod onom nadstrešnicom u ruševinama Pompeja. Malo sam se obazrela oko sebe i vidjela tri ili četiri psa koji su mirno hodali uz nas. Uglavnom su bili veličine manjeg njemačkog ovčara, ali kraće dlake i vrlo raznolikih oblika i boja. Neki su bili jako mršavi, no većina je izgledala zadovoljno. Nisu nas ni na koji način ugrožavali, ponekad bi nas pitomo pogledali i išli dalje svojim putem. Nisu djelovali izgladnjelo ili žedno. Bili su samo željni društva, a mi smo im bili idealna prilika. Kad smo došli do mračnog ulaza usred parka na rubu osvijetljenog grada, uz nas se okupila skupina od dvadesetak četveronožaca što je ljude koji se pomalo boje pasa učinilo nervoznima. No čak i kad bi netko povikao na psa ovaj bi se malo udaljio i odmah ponovo vratio. Pitala sam se tko se brine za njih, jer da se radilo o običnom čoporu skitnica vjerojatno bi agresivnije njuškali naše torbe i ruksake u potrazi za zalogajem. Vjerojatno im čuvari arheološkog parka omogućavaju pristup vodi, a za hranu se možda i sami pobrinu tim svojim ljubazno nenametljivim pristupom.
Kako se spustio mrak, nisam svojim fotoaparatom bila u stanju snimiti ništa od prekrasnog ugođaja u kazalištu. Djelomično mi je uspjela samo slika na kojoj su glumci u trenutku kad su sišli s pozornice i najviše se približili gledalištu. Nakon dosta izoštravanja, izrezivanja i ostalih podešavanja slika izgleda ovako:
No da se vratim našim vjernim pratiteljima. Oni su s nama ušli u gledalište i posjedali na kamene stepenice kao da svake večeri uživaju u predstavama. Kad su glumci izašli na scenu, iz gledališta se na pozornicu popeo jedan od pasa i prednjim šapama skočio na jednu od glumica. Ne agresivno, onako kao što svaki pas skoči na svog vlasnika kad se ovaj neobično ponaša, valjda da vidi što mu je i da ga pokuša vratiti u normalno stanje. A ljudi koji glume ne ponašaju se nimalo uobičajeno. Kad su psi u gledalištu uvidjeli mogućnost zabave, veselo su priskočili i još su se dvojica popela na pozornicu. Priskočili su ljudi i otjerali ih kroz prolaz sa stražnje strane. Očito su ih uspjeli otjerati izvan zidina jer se više nisu vraćali. Zanimljivo je da ljudi nisu agresivno tjerali pse, da nitko nije bio ni blizu tome da ih udari, a nijedan od pasa cijelo to vrijeme nije ni zalajao. Tako se stvorio utisak da je i to bio dio predstave koji se odigrao na sveopće zadovoljstvo. Inače sam primijetila da su ljudi, domaći mislim, u najvećem broju vrlo ljubazni i otvoreni što se vidi odmah kad se naviknete na glasan i neposredan nastup koji je također dio tog njihovog mentaliteta. Zato i psi, pa bili oni lutalice, dobro prolaze i nisu agresivni kao što bi vjerojatno bili da se svatko na njih otresa ili ih fizički napada.
Na kraju predstave kad smo počeli silaziti prema izlazu ispostavilo se da su na sjedalima iza nas ostali psi koji su nas pitomo ispratili do kraja. Pitam se jesu li spavali ili uživali u kombinaciji riječi, glazbe i plesa. Meni su i pored zadovoljstva viđenim ti psi obilježili večer.
Još smo se jednom susreli s njima kad smo se okupili prije odlaska. Jedna mi se mlada kujica približila i gurnula me njuškom. U pogledu joj nije bilo zahtjeva ni neke osobite želje, a kad sam je pogladila po glavi odmah je legla na leđa sa sve četiri u zrak. Mazila sam je dok nije naišao drugi pas, očito željan istog tretmana. Istog časa skočila je i zalajala, a pas je odjurio prema drugoj skupini ljudi nadajući se pažnji i ponekom dodiru. Moja kujica odmah se vratila i legla natrag, sad su je gladili drugi, a ja sam slikala ovo za uspomenu:
Moram reći na kraju da nikad u životu nisam vidjela sretnije pse od onih u Pompejima. Bilo je svakakvih, omršavjelih, s ozljedama na tijelu, raščupane dlake, neki su bili neugodna mirisa, no svi su bili mirni i zadovoljni. Kao da su nam željeli poručiti - život je lijep, makar bio i pseći, uz nekoliko zalogaja hrane i gutljaja vode, ali u dobrom društvu isplati se postojati...
15.09.2007. u 12:23 | K | 67 | P | # | ^
