ULICE, ULICE...
Kad dođem u grad ili mjesto koje ne poznajem, najprije prošećem njegovim ulicama. Uske ulice privlače me više od širokih avenija. Ulice obrubljene raznolikim zgradama i kućama zanimljivije su od onih urednijih, gdje zgrade sliče jedna drugoj kao jaje jajetu. Ulice s velikim brojem malih dućana i radnji privlačnije su od onih obrubljenih zgradurinama - sjedištima banaka, uprava poduzeća, ureda gradske uprave i sličnih neophodnih ali dosadnih ustanova bez izloga i znatiželjnika koji u njih zaviruju.
Ulice imaju svaka svoj poseban miris i okus, zapravo specifičan utisak koji ostavljaju na prolaznika ili šetača. Ako živite u Zagrebu znat ćete da nije isto prošetati Ilicom od Trga do Britanca, Savskom od Cibone do Vukovarske, Horvaćanskom od Jaruna do Prečkog ili Tkalčom od Trga do Kaptol centra. I tako bih mogla nabrajati unedogled.
Napulj mi je po tom pitanju ostao malo nedorečen. Zapravo, jako nedorečen. Vidjela sam samo fragmente svakodnevice, uvijek u skupini, nikad utopljena u gradsku vrevu kao strankinja koja nastoji što više sličiti domaćima. Osam intenzivno isplaniranih dana nije mi to dopustilo. A ja nikako nisam željela propustiti ono zbog čega sam onamo došla. I tako, ostavila sam sebi razlog da taj neobičan grad još jednom posjetim, privučena energijom neispunjenih želja.
Čula sam od mnogih prije putovanja da je to prljav i opasan lučki grad.
Što se opasnosti tiče, indignirano sam odbila skinuti tanki lančić s medaljonom, dva prstena i sat koje uvijek nosim. Nakit je napravljen da se nosi, a ne da se sakriva u nekakvim improviziranim skrovištima. Ako netko želi, neka uzme i neka mu je sa srećom. Naravno, nitko mi ništa nije uzeo, iako sam čula za dva slučaja krađe, no oni su bili posljedica nepažnje. Jer ako se na aerodromu ode na WC i ostavi se fotoaparat na hrpi ostale prtljage kao što je to učinila kolegica iz jedne strane zemlje, onda se ipak pomalo izaziva sudbina. Ipak sam s određenom nelagodom prolazila ulicama prvoga, donekle i drugoga dana. Ljudi govore glasno i bez uvijanja znatiželjno gledaju nepoznate ljude koji vršljaju njihovim gradom. No ako ih nešto pitate, ljubazni su i susretljivi. Sjetila sam se svega toga kad sam posljednje večeri bez ikakvih loših primisli punim plućima udisala mlakim povjetarcem osvježen zrak na Piazza Dante koja je predstavljala svojevrstan centar našeg zajedničkog kretanja. I opet se jednom uvjerila da je opasnost više u nama nego izvan nas...
O prljavštini bih mogla nešto više napisati. Naime, nakon prvog šoka, koji je morao biti neusporedivo veći onima koji su prvi put došli onamo iz neke uredne zapadnoevropske zemlje, počela sam stvari pažljivije promatrati. I zaključila da je grad strahovito neuredan. I nekako musav. Ne toliko prljav. Smeće se ipak ubacuje u kontejnere, a noću se to odveze i pomete koliko je moguće. No ono što nedostaje je - pranje. Pitam se imaju li premalo vode da operu ulice, ili to naprosto nije uobičajeno. Napuljska voda je pitka i nije lošeg okusa, no nisam se sjetila pitati ima li je dovoljno i za takvu komunalnu uporabu. Ta se musavost ne zadržava samo na ulicama i trgovima, musavi su često i stolovi u restoranima i stolice u nekima od ustanova u kojima sam slušala predavanja. Musavi su žuti autobusi javnog gradskog prijevoza izvana (pretpostavljam da su iznutra još gori), musav je mramor kojim su obloženi ulazi u neke javne ustanove. Nije, naravno, baš sve musavo, ali toga ima dovoljno da čovjek poželi uzeti veliku čarobnu krpu, malo je navlažiti i osvjetlati te prekrasne građevine, ali i neke sasvim obične stvari. No pri kraju boravka zaključila sam da je i ta musavost dio svojevrsnog šarma tog velikog grada.
Neurednost je bila još upadljivija. Od bezbrojnih kablova koji na najrazličitije načine vise s raznih mjesta zgrada i kuća i prepliću se u najnevjerojatnijim kombinacijama, do naizgled lijepih i novih fasada kojima nedostaju jedan do dva velika komada, na što se nikako nisam mogla naviknuti. U starom dijelu grada gdje smo se uglavnom zadržavali ulice su uske, kuće tijesno naslagane jedna uz drugu i vrlo šarolike što se boja tiče, no svima su im zajedničke te rupe na mjestima gdje je otpala žbuka i velike razlike u stanju stolarije koja najvjerojatnije ovisi o imovinskom stanju stanara. Zbog neposredne blizine vulkana potresi ovdje nisu neuobičajeni (posljednji veliki zbio se 1983. kad je poginulo tristotinjak ljudi) pa sam pomislila da u njima leži ključ rješenja zagonetke s fasadama. No kasnije sam i na novijim zgradama vidjela slične pojave i pomislila kako je za to odgovorna blizina mora, jer vlaga u zraku je uistinu bila vrlo visoka uz prosječnih blizu 40°C u poslijepodnevnim satima sve dane našeg boravka - a rekli su nam da je to uobičajeno stanje. Ne znam. Sa zgrada naprosto otpadaju komadi i to je činjenica kojoj ne znam uzrok. Pa da vas sad sve ne rastjeram prevelikom duljinom posta, povest ću vas još malo napuljskim ulicama, ali u slikama...
U starom dijelu ulice su uske i pritom vrlo prometne. Ovo je jedna od širih na putu prema kraljevskoj palači:
Pješaci su mi u početku izgledali kao ugrožena vrsta. Možda napišem poseban post o tome kako se u Napulju prelazi preko ulice pune motora, autobusa, trolejbusa, automobila i opet motora, motora, motora... No kad se Talijan u automobilu nađe pred ovakvom gomilom pješaka u uskoj ulici, neće trubiti, nego centimetar po centimetar prolaziti kroz gomilu:
Fasada koja govori sama za sebe - usred starog dijela grada:
Ulice u starom dijelu grada strmo se uspinju od mora na okolne padine. Ovo je relativno ravna ulica na strmom brežuljku na Capo di monte:
A detalj snimljen s te ulice donekle dočarava strminu padine:
26.08.2007. u 19:35 | K | 58 | P | # | ^
A čuj, ulice su mjesto života svakog grada. A kaj se pješaka tiče, nemam baš puno iskustva po Italiji, ali bio sam u Veroni, Genovi i Milanu i moram priznat da su po tom pitanju i najveće hrvatske seljačine za 5 klasa kulturnije od njih. Ne bi pustili da si Bog, a kamo li običan pješak...
| Orator, -oris, m. | 26.08.2007. u 20:28
Lučki grad kroz kojeg mnogi prolaze, a da se ne zaustavljaju, pa ga ne pošteđuju, ne žale, nemilosrdno ga zagađuju i odlaze...
I mene je to iznenađivalo u početku, ali kasnije nisam ni primjećivao...volim se sjećati vreve na toplim ulicama, mnoštva ljudi, vike i cike i onog karakterističnog mirisa luke, brodova...i još onog nečeg tajanstvenog, što kao da je visilo u zraku ...
Volim Napulj...| misko | 26.08.2007. u 21:08
musav grad, kažeš? odmah mi je lakše. ja stalno mislim kako je moj osijek prljav...ali fakat ga peru i čiste svake noći ...i baš i nije tako loš! uz ove tvoje slike i post kao da sam bila i ja u napulju. divno. :)))
| greentea | 26.08.2007. u 21:43
Veoma veoma lijepo posložen i sadržajan tekst sa fotkama.Kao da smo šetali s tobom.Osmjeh ti ostavljam!
| Sa dva prsta po tipkovnici | 26.08.2007. u 22:09
Još jedna odmorna!!
Vidim (i čitam, naravno) da si se dobro odmorila, napunila baterije...
Što se tiče ulica, Napolija...meni je drago uvijek otići negdje, zapažati detalje, osjetiti bilo. Pa makar i musavo. Uvijek je drugačije odonoga na što sam navikla, i to me nekako hrani i daje snage. Kao da upijam tuđi dio energije...| ledena | 26.08.2007. u 22:17
stvarno ulice pune svijeta.... nego...ne čini li ti se da ima previše ztvorenih prozora???
| Elyca | 26.08.2007. u 23:02
I ja htjedoh reći da sam uživala šetajuči s tobom,ali očito si isti dojam na sve ostavila:)
Pozdrav draga moja veliki ostavljam| Santea | 26.08.2007. u 23:56
Zahvaljujući tvojoj reportaži, prošetah se ponovno "miomirisnim" gradom:)))
| ljelja | 27.08.2007. u 07:03
Lijepo si nam sve to opisala i poslikala :)
Mislim da je čak i pametnije nositi nakit ili nešto slično, nego ostavljati u holelskoj sobi. Manji je rizik da netko opljačka osobu, nego sobu. Tako si ja bar razmišljam :)| trill | 27.08.2007. u 08:35
Baš je bila lijepa ova šetnja :-))
| Nemam pojma! | 27.08.2007. u 10:05
Ulice, ljudi ... pozdrav. :-)
| Escapada | 27.08.2007. u 11:22
nedavno me Lipa Mara zarazila Korzikom i samo o tome pričam, a sad ću prroširiti repertoar i pričati o tome kako želim u Napulj...
volim lučke gradiće, uske ulice...
pozdrav lijepi| Brunhilda | 27.08.2007. u 11:38
veoma lijep prikaz, bas sam se ugodno prosetala s tobom.Ja se Napolija sijecam po tome sto sam tada, tamo prvi put se susrela sa pojmom travestita. Neugodno sijecanje jedne veoma mlade djevojke, djevojcice. Ali je sve vrijedno vidjeti i cisto i musavo i prljavo i...
| vesna | 27.08.2007. u 12:14
baš krasan prikaz grada, a malo koji čučki grad je lijep, no može biti zanimljiv
| champs-elysees | 27.08.2007. u 13:02
Lijepo si nam to predočila. Zanimljiva su ta nova iskustva, dojmovi koji se slažu poput mozaika kad nekamo otputujemo. To nas obogaćuje.
| Big Blue | 27.08.2007. u 14:05
Malo sam putovala s vama, šetala ulicama ... pozdrav. :-)
| Covet | 27.08.2007. u 14:29
Da, i ja volim one male zabite ulice, pune događanja, a opet tihe...
No najviše volim svoju ulicu, koja s jedne strane gleda na blok obiteljskih kuća, a s druge na gustu šumu u kojoj se skrivam za vrijeme ljetnih vrućih dana...
Pozdrav od Zelde, koja se našla u novom svjetlu....| Djevojčica Lutalica | 27.08.2007. u 17:35
interesantan post sa osobnim osvrtom na grad i prekrasne
fotografije...hvala ti na posjetu i lijepom komentaru,ne moraš
pamtiti činjenice,zen majstore i hramove,to ja više stavim zbog
sebe,to mi je slabost,he,he...
pozdrav| mushin munen | 27.08.2007. u 17:42
ja sam se s tom musavošću u restoranima susrela u Luzernu...u prvi mah sam pomislila da zbog prometa ne stignu temeljito oprati, no poslije sam shvatila da je i to dio "kolorita"....
| Irida | 27.08.2007. u 18:02
Nevjerojatno, Aquaria, ali ti imaš tu sposobnost (ili umijeće) da svaki post koji napišeš bude zanimljiv za čitanje! Iskreno se ne sjećam kad sam otvorio tvoj blog i rekao, 'aha, ovo je bezveze!' (osim možda onaj put kad si stavila recepte za kolače!;D) Od svega napraviš priču!;D To mi se baš sviđa kod tebe, ta spontanost i prirodnost.
Post je baš ugodan! Možda da si još samo stavila neku sliku u krupnom planu, ali i ovako se dobro uhvati duh grada. Prve dvije slike vuku malo na ulicu koja ide paralelno s Tkalčom (nikad ne zapamtim ime) koja vodi do Kamenitih Vrata, ne?
Pozdrav!:D| nova vizija | 27.08.2007. u 19:34
volim otići na tržnicu, obići stari dio grada, ući u male trgovinice, povesti se tramvajem, obići gradsko groblje ... kad god odem u neki grad
novi dijelovi i tržni centri svuda su isti ...i nemaju duše ...| rU | 27.08.2007. u 21:57
Dobro jutro ti želim
nakon šetnje tim musavim gradom
i prijatan dan želim.| prorok | 28.08.2007. u 06:03
silno želim posjetiti jug Italije. ono što poznajem od te zemlje je njezin sjever, a najdraži grad je Verona.
predivno napisan post :)| Tri Pojma | 28.08.2007. u 08:04
Neki su gradovi kao muškarci koji se ne peru poslije Ljubavi,
(sad mi je malo neugodno, ali nisam mogao odoljeti toj usporedbi)
pa još satima koračaju s njenim mirisom, u onim vrelim sapima strasti.
Neki su gradovi načinjeni da budu strmina s koje ljudi kao potoci
hrle k moru, da se ni ne stignu osvrnuti. Neki su gradovi živi
i nemarni kao da su svikli na vječno ljeto, ne mareć što će
im visovi nanijeti s jeseni. Uživao sam čitajući Vaš post.| Vladimir Ordanić | 28.08.2007. u 08:19
lijep putopis. ja kad dodjem uneki grad volim saznat, to jest pronac neke sasvim obicne svakodnevne stvari. zato vise volim razmjerno male gradove - vise me od eventualnih kulturnih spomenika, crkvi i najljepsih zgrada zanima kako izgleda gradski autobus, u kojem bircu se okuplja kakva ekipa, koji park je za starce, koji za srednjoskolce, koji za parove...vidjet domacu ekipu kako sjedi na nekim stepenicama u svom naselju, klince kako igraju nogomet na livadi na kojoj vise gotovo nema trave, izmedju nebodera...takve neke sitnice.
| catcher | 28.08.2007. u 11:52
lijepo je prošetati s tobom. pozdrav :)
| Svijet male vjestice | 28.08.2007. u 14:01
Cula sam puno o Napulju od muza ali tvoje slike puno vise govore.
| Zvrk | 28.08.2007. u 14:32
trebat ćemo te što češće puštati u svijet da nam donosiš ovako zanimljive i čitke reportaže :)
a sva sreća da nam fotografije mogu samo dočarati, ali ne i prenijeti smrad pojedinih ulica :))| Vinci | 28.08.2007. u 16:01
Tako prelijepo opisuješ svoja putovanja ...
To je jedinstven talenat.
Rado te čitam, često navraćam i uvijek obogaćena odem sa tvoga bloga.
Pozdrav!| mirjam | 28.08.2007. u 20:07
ej...i ja sam bila u napolju...al mi se grad nije svidao...tj..nisam previse bila u centru ipak je mafija dole..tako da sam svega bila 5 min na piazzi del plebiscito...a grad je prljav jako....smece po svuda....uzas....al vazno da su oni zbigecani....haha pozz
| Leana | 28.08.2007. u 20:27
ej...i ja sam bila u napolju...al mi se grad nije svidao...tj..nisam previse bila u centru ipak je mafija dole..tako da sam svega bila 5 min na piazzi del plebiscito...a grad je prljav jako....smece po svuda....uzas....al vazno da su oni zbigecani....haha pozz
| Leana | 28.08.2007. u 20:27
Mene su oduvijek nekako više zanimali ljudi, bez njih je sve tako prazno, i skoro beznačajno, ma kako lijepo bilo :)
| mojobrok | 28.08.2007. u 22:01
Mmm, miris ulice i raskršća talijanskog grada. Nezaboravno iskustvo.
| Dalibor | 28.08.2007. u 23:17
U Napulj nijesmo išli jer smo se zadržali u Pompejima više nego smo trebali tako da ga nijesam viđela,vjerujem ti na riječ ,ali nadam se da ću i Napulj jednom obić i osjetit ove uličice,mirise ili smrad ,i da će sve proć dobro:))))
| slatko grko | 29.08.2007. u 00:10
a znaš kako je u zadru...one uske stare ulice...jedva da se dvije osobe mogu proći tamo...to je ulica, a ne ovo 50km veliko današnje :D
| Angel And The Gambler | 29.08.2007. u 11:29
...ulice, ulice, ...kakve god, svaka ima svoju dušu...
| Duliba | 29.08.2007. u 13:47
uvijek je lijepo upoznati neke nove gradove, kulture, ljude...Ja, kada sam u nekom novom gradu isto volim šetati manjim uličicama, ali pod obavezno obiđem i pijace-tamo se ogleda duh grada i njegovih stanovnika.A Napulj bih voljela posjetiti jednom...za sada ovako samo jedna virtualna šetnja.
| stereokemija | 29.08.2007. u 15:21
Samo javljam da opet imam svoj blog, ne ljuti se što ne komentiram post jer tek nadoknađujem čitanje...
| Majstorica s mora | 29.08.2007. u 19:19
Uživam u tvom opisu grada skoro kao da sam ga doživjela... Drago mi je da imamo tebe pa nas uveseliš svojom vizijom svijeta. ;) Pusu šaljem! :)
| idesbeba | 29.08.2007. u 20:09
konačno jedan pošten prikaz ovog grada, nikako da čujem nešto ozbiljno i konkretno. hvala :)
a što se talijanskog prometa tiče, obožavam ga. semafori su samo puka formalnost :D još ako imaš sreću da si donekle ugodno žensko, vozači zvižde za tobom umjesto da trube i psuju. aaah :)| DsK | 29.08.2007. u 21:36
zbilja lijepo napisano, prica o izgledu grada me posjetila na Barcelonu i Bratislavu prije 4 godine, jednostavno nemogu opisati taj dojam o musavosti Barcelone koja me baš suprotno od oduševila...a Bratislava, sada, prije 9mj, potpuna je razlika od onda, više nije potpuno zapušten socijalistički grad, sad to već na nešto liči...nisam puno putovala, sigurno će mnogi dati primjere gradova koji su njih oduševili neurednošću...ali svaki put se vratim sretna jer je moj Grad tako lijep...od prve table pred ulaskom... pusam i hvala na podršci
| *Mala_Chi* | 29.08.2007. u 21:38
Jako lijepo. Pozdrav.
| skaska | 29.08.2007. u 22:04
lijepo uistinu. ulice su ono sto predstavlja tj. cini grad. svaka je ulice mjesto za sebe, nesto posebno vrijedno paznje.
pozzz| svaasta. | 29.08.2007. u 22:53
ma koliko bio musav, neuredan i prljav ipak bih ga voljela posjetiti
smanjila sam slike, molim te provjeri hoće li se sad brže otvarati
očito su bile preteške| Klara | 30.08.2007. u 01:17
Dobro jutro i prijatan dan želim
pozdravček šaljem.| prorok | 30.08.2007. u 06:28
Predzadnje jutro kolovoza.
Neka dostojanstvena tama svitanja
nad dolinu se spustila.
Vlažnim tišinama taji se zeleni grad.
Želim Vam čist i prepun dah.| Vladimir Ordanić | 30.08.2007. u 07:43
kako živopisno :) baš si nam ovim postom lijepo približila čari Napulja i njegovih ulica.. usprkos musavosti, djeluje šarmantno i lijepo :)) veliki pozdrav :)
| rozza | 30.08.2007. u 16:50
Gledam ove slike i mislim si, tko zna kakve sve tajne ovi zidovi kriju :)
| mojobrok | 30.08.2007. u 19:55
ovo je bio doživljaj čitati i gledati u slikama
| slaven178 | 30.08.2007. u 21:08
Mislim da i nije vani baš neki običaj pitku vodu trošit na pranje ulica. A i meni izgleda čišće grad nego kaj sam očekival..
| zgdnevnik | 30.08.2007. u 22:27
Dobro jutro i prijatan dan
sa osmjehom želim
pozdrav ostavljam.| prorok | 31.08.2007. u 06:56
imam nešto za tebe na svom blogu
lijepi pozdrav ostavljam| Brunhilda | 31.08.2007. u 12:59
Ovaj krkljanac niz uske uličice djeluje pomalo klaustrofobično. Kada bi netko dao znak za uzbunu i kada bi nastao stampedo... ajoj...
Na mom otoku ulice su neravne, kvrgave, često neasfaltirane, moguće je sresti kakvog njakavog magarca, ili stado ovaca nakon obilne ispaše. Ipak mi je draži ruralni oblik odmora.
Premda bih rado proputovala Italiju uzduž i poprijeko (osim Firence, nekako me Sicilija privlači:))| atlantida | 31.08.2007. u 16:13
Krasan putopis, bio sam u Npaulju 17 dana prije dvije godine, obišao sam ga ciijelog u autobusu na kat, iz kojeg se daju vidjeti samo lijepe građevine, no pokojom šetnjom se zna zateći smeće na ulicama.
| HPD Biokovo | 31.08.2007. u 16:26
Ova tvoja usporedba uskih ulica i avenije podsjetila me na Zagreb. Nije da ne volim one uske primorske uličice, ali osobno me više impresioniraju ove široke. Iako sam iz grada, Rijeka je nastala na sasvim drugoj konfiguraciji terena pa nema ni mogućnosti za tako široke ceste. Zato se svaki put ponovno čudim zagrebačkim ulicama i avenijama, njihovoj veličini i brojnosti. A i uredne su, nisu musave. :)
| pegy | 31.08.2007. u 18:20
imamo post koji zahtjeva tvoje misljenje
pozzz| svaasta. | 02.09.2007. u 13:24
u Napulju jos nisam bila, ali sad si mi dala razloga otici...
male ulice, kao kod nas na moru... tako intimno...| majta | 02.09.2007. u 13:32
hej, gdje si?
| catcher | 26.09.2007. u 15:49
JEDAN NAIZGLED ZBRKANI POST
DJED (u razgovoru s unukom): Kakvi su oni tvoji drugovi u razredu? Jesu li dobri?
UNUKA: Drugovi? (razmišlja napeto)
DJED: I drugarice?
UNUKA: Ali deda, mi imamo samo jednu drugaricu, i ta je dobra.
DJED: Kako samo jednu?
UNUKA: Ima ih više, ali mi imamo samo jednu...
DJED: Zar vas nema dvadeset ili trideset u razredu?
UNUKA: Pa ima...
DJED: Pa jesu dobri, ti tvoji drugovi u razredu?
UNUKA (sad se počne smijati): Ali deda, pa to nisu drugovi i drugarice, drugarica nas poučava, a ovi u razredu nisu drugovi.
DJED: Pa tko su onda ti tvoji u razredu ako nisu drugovi?
UNUKA (razmišlja nekoliko trenutaka, zatim neodlučno kaže): Pa... prijatelji.
DJED: Ali ne mogu ti svi biti prijatelji! (smije se)
UNUKA (zbunjeno): Ne mogu, ali jesu...
DJED: Onda su ipak drugovi i drugarice.
UNUKA (gotovo očajno): Nisu!
DJED (pomirljivo): Dobro, ako ti tako kažeš...
Ovaj razgovor uistinu se odigrao, uz plavo obojenu ogradu mosta pod kojim je tekla rječica, jedva malo veća od potoka, osim kad bi nabujala nakon dugotrajnijih kiša. Sjećam ga se, tog razgovora, jako dobro, iako sam bila mala - išla sam, mislim, u drugi ili treći razred osnovne škole. Bilo je to u ranim sedamdesetima. Stanovali smo u lijepom malom gradu oko 120 km udaljenom od Zagreba. Baka i djed dolazili su povremeno k nama i ostajali po nekoliko dana. Bili su to dobri dani, osobito meni. Djed je običavao svakodnevno šetati, a šetnje tim malim gradom prepunim zelenila bile su pravi doživljaj. Najmanje dvaput morali smo priječi preko mostova i obavezno smo zastali da ja pogledam vodu kako teče. Možda i da djed pogleda vodu kako teče. Nije se nikad protivio kad sam htjela gledati vodu i strpljivo je stajao uz mene. Zastajkivala sam ja na mostu i kad sam bila sama, prolazila sam onuda gotovo svakodnevno na putu do škole. Ponekad sam imala osjećaj da se zajedno s mostom krećem u pravcu suprotnom od smjera kretanja vode, a ponekad bih se prisjetila da se rječica dvadesetak kilometara dalje ulijeva u veću rijeku, da se ta veća rijeka ulijeva u Savu i da Sava niže dolje teče kroz Zagreb. I, ništa, bio je to naprosto dobar osjećaj. Rijeke su oduvijek dobro djelovale na mene.
Neću obrisati ovu digresiju, ionako sam obećala zbrkani post. No objasnit ću kako sam se tako živo sjetila davnog dijaloga na nekom dalekom mostu. Pritom iz principa neću spominjati nikakva imena. No svaka sličnost sa stvarnim ljudima namjerna je.
Sinoć sam mrtva umorna došla kući i na tren sjela pred televizor da odmorim noge, iako inače rijetko gledam TV program. Jedan naš ugledni novinar s bradicom vodio je kontakt emisiju o dnevnopolitičkim zbivanjima na našoj lokalnoj TV postaji (živim u Zagrebu, dakle...). Tu emisiju poznajem jer je ponekad slušam jednim uhom dok sjedim prikovana za PC iza otvorenih vrata susjedne sobe. Javlja se uzrujana slušateljica, zapravo jako uzrujana slušateljica, i odmah izjavljuje da bi striček koji već desetljećima uređuje emisiju TV kalendar mogao već jednom otići u penziju i osloboditi ljude svojih ideoloških predrasuda. Ispričavam se ako je netko slušao, ovo je prepričavanje. A radi se o jedinoj, uistinu jedinoj emisiji koju gledam od djetinjstva, dakle gotovo četrdeset godina, i jedva se mogu sjetiti poneke zamjerke koju sam u tom dugom razdoblju imala, osim da se u emisiju uvrštavaju presuvremene teme - kao npr. neki dan kad je na repertoaru bila Clintonova afera s Monikom Levinsky koju bi trebalo što prije zaboraviti kao bolesno napuhani produkt suvremenog društva, a ne uvrstiti u ozbiljnu emisiju koja se najčešće bavi daljom prošlošću. No svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i slušateljica koja je nazvala kontakt emisiju, ljuta na sivu eminenciju, dakle stričeka urednika kojeg ni ja ne volim, osim u segmentu u kojem uređuje TV kalendar i gdje se iskreno nadam da je s kolegama uspio odgojiti nasljednike prije nego što ode u mirovinu, jer bi bilo uistinu šteta da jedna takva emisija propadne ili se pokvari.
Dakle, bijesna slušateljica (njen bijes nimalo ne osuđujem i ne kritiziram, da se odmah ogradim, iako je bijes nezdrava emocija za onoga tko je bijesan, pa njime treba pažljivo baratati) okomila se na jučerašnju emisiju, i to na prilog o nacistu Rudolfu Hessu koji sam slučajno čula iz svog kompjutorskog kutka, dok je moj mali slušao tu svoju omiljenu emisiju zbog koje pali televizor prije sedam ujutro, čak i ako muža i mene iz kreveta nije prije toga izbacila Nera sa svojim jutarnjim potrebama. Dakle, govorilo se o tom vrlo obrazovanom zločincu (pet ili šest fakulteta) i Hitlerovom prijatelju o kojem neću pisati, može se nešto naći ovdje, nije mi se dalo dalje tražiti. Čovjek je, čini se, bio duševno poremećen i možda mu je zbog toga pošteđen život u Nürnberškom procesu nakon rata (dobio doživotnu robiju, pomilovan 1966.) i umro je u dubokoj starosti na jučerašnji dan, 17. kolovoza 1986. U tom kontekstu u prilogu su se spominjali Hitlerovi i Hessovi drugovi (nekoliko puta), kao i nacionalsocijalistička partija, dakle stranka koja je u Njemačkoj bila na vlasti od ranih tridesetih prošlog stoljeća, do sloma na kraju Drugog svjetskog rata. Upravo te dvije riječi naljutile su slušateljicu koja je smatrala da se njima diskreditira razdoblje prije 1990., dakle razdoblje socijalizma s komunističkom partijom na čelu. Za te napade na spomenuto četrdesetpetogodišnje razdoblje optužila je onog stričeka urednika kojeg nećemo više spominjati jer nije tema ovog članka.
U tom trenutku prisjetila sam se razgovora kojim sam započela ovaj post. Većini starijih od trideset godina (možda trideset i pet?) vjerojatno je jasno o čemu se radi. Četiri desetljeća formalne jednakosti, u kojima su svi pred zakonom i državom bili drugovi i drugarice, učinila su da se pravo značenje te riječi, kao i mistificirane riječi partija, koja je nekad imala gotovo religiozan prizvuk za mnoge građane, naprosto izgubi ili zaboravi. Te riječi su dobile vrlo negativan prizvuk i bile prognane iz javnog vokabulara, zamijenjene riječima gospodin, gospođa, gospoda, građanin, građanka, a partija je postala stranka, osim ponegdje u nazivlju nekih stranaka koje su se tvrdokorno opirale promjenama.
No što te riječi zapravo znače i odakle su došle? Partija je latinskog porijekla (pars, u gen. partis - dio, strana), no pretpostavljam da je k nama došla iz francuskog (la partie). Ona znači dio, strana, u političkom životu stranka i normalno se koristi u mnogim suvremenim jezicima. I riječ partizan istog je porijekla - partizan prvobitno znači pristaša neke partije, a tek se kasnije počela koristiti za ljude koji provode gerilski način borbe, no mislim da je i tu riječ gerila poznatija i češća u tom značenju.
Riječ drug slavenskog je porijekla, osnovno značenje je zapravo drugi, onaj koji je ovdje osim mene (ja sam sebi najbliži, znači prvi, onaj koji je uz mene je drugi, dakle, ako ih ima više, onda su drugovi). U ženskom rodu drugarica je novija izvedenica kao liječnica, profesorica, spisateljica i slično. No u starijem jeziku sačuvao se izraz druga za suprugu. Ako je suprug bračni drug, ona će biti njegova vjerna druga (teško se i prepoznaje bez nekog prikladnog bez pridjeva). Zajedno, oni su i danas bračni par ili bračni drugovi. Od istog korijena imamo brojne izvedenice koje su normalne i uobičajene kao društvo, družba, društven, drugarski i mnoge druge.
Dakle, poanta je u tome da su te riječi legitimno i normalno bile korištene u prilogu TV kalendara o nacističkom zločincu, vjerujem, jer prilog sam i ja u cijelosti slušala, bez ikakve želje da se nacizam izjednači sa socijalizmom u kojem smo na ovim prostorima živjeli, a što je slušateljica koja se javila u emisiju pomislila. Šteta tolikog truda i ljutnje zbog nečega što je u biti jezični nesporazum, mogli bismo reći i generacijski. Zasigurno bi se u TV kalendaru, kad bi se pažljivije pratio, mogao naći uvjerljiviji razlog za kritiku (a kažu da dobra kritika pomaže više nego što šteti).
Na kraju moram priznati da mi ponekad, ne često, ali ipak ponekad, nedostaje zamjena za nepovratno u ovim krajevima kompromitiranu riječ drug. Kako ćemo nazvati nekoga tko nam nije baš prijatelj, tko nije s nama išao u školu ili na faks pa nam nije kolega, tko ne igrama s nama nogomet pa nije suigrač, tko se ne bori s nama protiv nekoga pa nije suborac? Uzmimo kao primjer vojnike koji se zajedno obučavaju i borave u istoj kasarni ili, grupu planinara koja nije dovoljno povezana da bismo ih nazvali prijateljima ili kolegama. Kako biste ih vi nazvali? Suvojnicima? Suplaninarima? Možda će se većina opredijeliti za frendove, riječ koja meni nikako ne odgovara?
I kad sam već toliko oduljila - malo objašnjenje najmlađima. Zašto sam u razgovoru s djedom bila gotovo šokirana pitanjem kako su moji drugovi i drugarice (u smislu kako su moji suučenici)? Izrazi drug i drugarica u vrijeme mog djetinjstva i kasnije supostojali su s izrazima gospodin i gospođa. Od malih nogu bili smo diskretno poučavani kome se kako obraća. Zapravo, drug se moglo reći svakome. No pristojno dijete nije gosponu Joži koji je prodavao meso u mesnici u prizemlju naše zgrade smjelo reći druže Joža. Gospođa Slavica koja je suvereno vladala na odjelu voća i povrća, a po potrebi je na zahtjev prešla i na odjel s čokoladom (mljac!) i ostalim špecerajem, nikako nije trebala biti nazvana drugaricom. Jednako tako gospođa u trafici, koja je kovanice iz oznojenih dječjih ruku dobrohotno razmjenjivala za stripove s pulta, nije nije ulazila u tu drugarsku kategoriju, premda se možda ne bi ljutila da je bila onamo svrstana. No zato je bilo najstrože zabranjeno obratiti se s gospodine ili gospođo tetama u vrtiću, učiteljicama i profesorima u školi. Tek se u gimnaziji ponekad nekome omaknulo gospodine ili gospođo profesor, nakon čega se u očima dotičnih pojavio neki sjaj koji se mogao protumačiti kao tiho zadovoljstvo a ne kao nelagoda. Malobrojni su protestirali, ako se nije radilo o očitoj provokaciji kakvima su srednjoškolci ponekad skloni.
Eto, završila sam, tko je izdržao do kraja, izdržao je. Za to neće dobiti neku posebnu nagradu, samo virtualnu pohvalu. I moje obećanje da će slijedeći post ponovo biti posvećen Napulju, budući da sam ovih dana malo sredila fotke.
18.08.2007. u 21:02 | K | 46 | P | # | ^
prvi btw...da budem stavil neke slike od pariza jer sam bil tam...samo dok mi fotić dojde s popravka jer mi se displej nekaj pokvaril....onda napišem nekaj...ali ovo kaj veliš d aje zanimljivije kad neko napiše svoj post nego skopira to je istina...ja sam sad ovaj prije skopiral post i jako je dugi i nik nije bil zadovoljan s njim...ok čujemo se...pozzz laku noć
| denis | 18.08.2007. u 22:58
Djed, baka i unuci, to je odlična kombinacija, to je premošćenje vremena, čista ljubav, neopterećena egzistencijalno odgojnom komponentom, tek uvjetno i usputno :)
| mojobrok | 19.08.2007. u 00:36
Sjećam se: drugarica teta, drugarice sestro, drug direktor, druže... , a zgodno je Smoje preko meštra Roka u Velom mistu koje se sad reprizira nekoliko puta i tu temu ubacio.
Kamenje na dnu /kao da se pomiče /u bistroj vodi (Sôseki) Pozdraw iz RI| gogoo | 19.08.2007. u 00:40
interesantan blog,posebno me se dojmio post o Pompejima
zajedno sa prekrasnim slikama
pozdrav| mushin munen | 19.08.2007. u 02:02
vesna
rijeci, jadne rijeci. Kako im svojom uporabom mijenjamo prvobitna znacenja i kako postaju simbolom jednog razdoblja! (v. Anic~rijec za oslovljavanje na sluzbenom mjestu, posebno u prosvjetnoj sluzbi od vremena II. svjetskog rata do 1990.)
Zanimljivo razmisljanje. Ja sam mislila da rijec drug potice iz glagola druziti se. Iz toga prizlazi da ti svaki drug ( onaj sa kojim se druzis) ne mora biti i prijatelj, ali svaki prijatelj ti je drug!| borut | 19.08.2007. u 07:44
ma kaj bi bilo zbrčkano...opet sve pametno od riječi do riječi...:))
| mama sepia | 19.08.2007. u 08:40
moji klinci se čude kada im se priča o drugarici (učiteljici)... Neobično im... a nama bilo normalno...
| zrno gorušice | 19.08.2007. u 08:43
draga aquaria,hvata ti na posjeti i lijepom i opsežnom komentaru
kao što otac Arrupe na jednom drugom mjestu uknjizi kaže:
Japanski običaji zapadnom čovjeku čine se vrlo čudnim i stranim.
U prvo vrijeme čovjek bi pomislio da se nikada neće naviknuti na
njih.No,kada se privikne,često ih smatra i boljim od svojih.
srdačan pozdrav| mushin munen | 19.08.2007. u 09:19
Odličan post, to je ono što ja ljudima pokušavam objasniti... možeš imati sto drugova (il čak drugara, sad bi se i to dalo raspravljat..) i drugarica, ali prijatelja je malo.
Zapravo kad bih ja morao raditi nekakvu klasifikaciju:
kolega/kolegica
drug(ar)/drugarica
prijatelj/prijateljica
Pozdr av!| jimbo | 19.08.2007. u 09:37
Mali jutarnji posjet.
Promatrao sam idući ovamo
stoičku mirnoću s kojom roda
mjerka svoje tročlano jato.
Savršen osjećaj za trenutak
kasnog ljeta.
Kao da im je rekla:
"Još malo".
Čudne li simbolike.
I sam se nađoh u tome.
(Osmijeh. Pozdrav. Zagrljaj.)| Vladimir Ordanić | 19.08.2007. u 09:58
a tako je to kad određene termine vezujemo uz određeno doba ne vodeći računa o njhovom značenju! ima gospođa pravo da se ljuti...jer je ona vjerovatno još ostala u tom dobu i ne želi ić naprijed. Pa demokracija i je to da svako ima pravo na svoje mišljenje...samo "obožavam" one koji (u ime demokracije) ne prihvaćaju drugo mišljenje do svoga!
Drago mi je da te gospođa isprovocirala da napišeš post ..jer me razgovor tebe i djeda raznježio!| Elyca | 19.08.2007. u 11:41
Ja sam inače veoma zainteresiran za povijest, tj 20 stoljeće pa često znam pričat s dedom i bakom o tome. A s mamine i tatine strane velika je razlika. S mamine strane djed i baka vjerovali su u to famozno "Bratstvo i Jedinstvo", djed je bio član partije, baka isto, a kćer i sin (moja stara i ujo) su bili baš u inat drugačiji. Dok je stara samo odbijala ići na one famozne radne akcije koje su više bili praznici sa nešto rada pod paskom gospodina s petokrakom na čelu, ujo je znao završavati u školi u famoznoj "magarećoj klupi" pa često i kod ravnatelja zbog "Ustani Bane" ili "Marjane, marjane". Nije bio jedini. S očeve strane je drugačije. Baka i djed nikad nisu imali nikaj s jugom, djed je bio poslije Hrvatskog proljeća i na golom otoku, baka i stari živjeli su poštenim životom u Trnju. A kao i tamo, i ovdje je stari išao u inat pa je bio manken za nekakve uniforme, vođa neke ekipe na gradnji nasipa i neznam kaj. Tako ja imam pogled na taj svijet, ali i onih par godina prije, u NDH, sa dvije strane, kaj je još najbolje. Ali postoje dvije strane koje su zajedničke i jednim i drugim djedu i baki: Tito i nezavisnost. Ni jedni ni drugi ne daju da se kaže ružno protiv Tita jer je bio velik čovjek, i jedni i drugi dali su sve koliko su mogli za nezavisnost. I mada jesam malo skrenuo sa teme, vratit ću se na Drugove i Drugarice. Nikada nisam čuo nikoga u obitelji da je rekao te riječi. Nisu moji neki desničari, dapače većina je lijevičara a svi su protiv HDZ-a, ali nikada se u našoj kući nije reklo drug i drugarica. I uvijek se na mirogoju zapalila svijeća Franji, kao što se zapale i svima palima u II svjetskom ratu, i crvenim i crnim. Jer nas je bilo na obje strane...
| Orator, -oris, m. | 19.08.2007. u 11:47
Po meni riječi uopće nisu važne jer ćemo po našem srcu vrlo brzo znati što je što, ili tko je tko.
I to dijete je tada znalo tko su mu, ili što su mu oni oko njega.
Ono je osjećalo tako, željelo da mu svi budu baš to što je reklo.
I to je prirodna čežnja svakog čovjeka:
Da mu svi budu PRIJATELJI /upotrijebit ću ipak sada tu riječ, iako sam rekla da su
riječi nevažne i promjenjive/
i da ono svima bude PRIJATELJ!
Kako bi onda divan svijet bio, zar ne?
A sad, koliko mi svi tome doprinosimo ...?
/Odrasli već drugačije, rekla bih "iskustveno" označavaju, ili čak i osjećaju ...
pa i drugačije reagiraju .../
Dugo bi tu bilo za pisati i onda bi stvarno bio jedan, ili više zbrčkanih postova.
Ovako dosta jedan od mene kojeg sada kada pročitam ni ja sama ne razumijem, ali neka, poslat ću ga. Možda netko shvati!| mirjam | 19.08.2007. u 12:40
Sve o Oliveru Dragojeviću, note, pjesme, akordi... cesarica.thepajo.com
| Oliver | 19.08.2007. u 14:40
Imam malo prijatelja a svi drugi su mi poznanici,nikad nijesam upotrebljavala riječ drug i drugarica jer ih u mom dijalektu nema,a u školi smo morali,već u srednjoj su bili profesur i profesurica, a u gimnaziji su bili gospar i gospođa.
Ali lako je za riječi važno je tko ih izgovara i zašto,| slatko grko | 19.08.2007. u 16:35
tv kalendar je fenomenalna emisija i šteta bi bila da ikad nestane s naših ekrana.
za klince moje generacije to drugovi i drugarice s vremenom je postalo zbunjujuće.
Naime, kada sam krenula u školu učiteljice smo oslovljavali s drugarice. Na to smo se svi uredno naviknuli, međutim dogodile se promjene i odjednom nismo više smjeli tako ih oslovljavati, već s učiteljice. To je nama bilo neobično - kako sad moramo, a sad odjednom ne smijemo!?!
Srećom, brzo smo se i na to naviknuli, a ovo prošlo zaboravili.
No, ne volim tu riječ. Ne zbog "političkog" prizvuka nego baš zbog objašnjenja koje si dala (stsl. riječ koja znači drugi....) Radije koristim kolega s faksa, poznanik s planinarenja, znanac i tome slično.
Ugodnu večer ti želim, draga Aquaria :):)| Brunx | 19.08.2007. u 20:59
Tv kalendar je odlična emisija,jedna konstanta na našem programu koju redovito gledam,od malena do danas.Imam osječaj kada bi ona nestala da bi se mogao i HTV ugasiti:)
Spadam u Brunhildinu generaciju,u tom famoznom prijelaznom razdoblju gdje smo sve "poviše" nas oslovljavali sa druže i drugarica i onda smo preko noći morali promijeniti ploču i sam spomen druga i drugarice poprimao je onaj ružni,izdajnički prizvuk koji je i dan danas prisutan.U kući nismo tu riječ koristili,ali isto ne zbog političkog prizvuka nego zbog našeg dijalekta gdje su svi šjor;odnosno barba i teta.
Pozdrav draga moja veliki,a tvoj post koliko god bio dugačak ne može biti ni dosadan,a ni zbrčkan| Santea | 19.08.2007. u 21:44
Kao prvo bih ti htjela pohvaliti post o Napulju koji je fenomenalan, jedva čekam nastavak...
A što se tiče ovoga, meni se čini da se baš drug i drugarica koristilo za učitelje, ne sjećam se da sam ikad ljude oslovljavala tako već s gospođo ili gospodine, moguće da sam zaboravila, ali ne vjerujem...
A TV kalendar je odlična emisija koju jako volim pogledati, i baš sam ovu i gledala...| Majstorica s mora | 19.08.2007. u 22:56
Dida je izdržao do kraja.I osmjeh zadovoljstva pročitanim ostavlja u očekivanju fotkica iz Napulja.
| Sa dva prsta po tipkovnici | 19.08.2007. u 23:12
hahaha...draga moja aquaria, pa ti ni dubeći na glavi ne možeš napisati zbrkaniji post od mojih postova. u stvari smatram se vodećim blogerom u toj kategoriji! dakle, mirno spavaj.
smatram da ti je razmišljanje na mjestu. drug je pojam koji nam danas nedostaje u svakodnevnom govoru, jer je nepravedno vezan za razdolje koje je prošlo. ali, ima još dosta takvih riječi koje, ni krive ni dužne, ispaštaju naše hirove. nažalost. ja vjerujem da će vrijeme to postepeno ispraviti....možda. pomalo me žalosti kad nam se u svakodnevni život ubacuju riječi koje su apsolutno strane (kao frend), a izbacuju ovakove bez kojih nam ostaje rupa u jeziku, jer nose jedno značenje koje nijedna druga riječ u našem jeziku nema. šteta.
...posebna priča je bijes te žene koju spominješ. takva reakcija je nešto što mi je sasvim nerazumljivo i strano. to samo po sebi zaslužuje poseban post....zanimljivo. zanimljivo. kako smo blesavi. pozdrav.:))))| greentea | 19.08.2007. u 23:12
Da, sjetila si me da su i policajci bili, a i političari, ali kad sam bila mlada nisam nikad gledala dnevnik, osim govora druga Tita ako bi nam pustili u školi, haha...
Nego, ja jesam na odmoru, ali imam problem s blogom, jer mi se lozinka pobrkala i ne mogu u blog-editor, već sam im pisala nekoliko puta i tražila pomoć, automatski su mi odgovorili da će se javiti, ali ništa...i sad ću čekati još koji dan, ako se ne jave morat ću otvoriti drugi blog, baš sam ljuta, sutra mi je godišnjica bloga...| Majstorica s mora | 19.08.2007. u 23:33
Već dugo vremena govorim, kako se od životinja razlikujemo ponajviše umom, jezikom: dakle međusobnim sporazumijevanjem. To nam je dato, a mi, većina ljudskog roda, kao i sve drugo i to često zloupotrebljavamo. Pa je tako i sa rječju "drug", koju, na žalost, mnogi Hrvati sada drže za ponižavajućom.
| misko | 19.08.2007. u 23:45
Prijatan početaktjedna
želim i pozdrav šaljem.
Shot at 2007-08-19| prorok | 20.08.2007. u 08:51
koji tijek misli :))) ... a u stvari dobro opažanje ... čak štoviše jako dobro ...
| okeco | 20.08.2007. u 11:22
A gdje je tu zbrka? Meni je ovo baš zanimljivo i poučno. TV-kalendar volim pogledati iako ne pratim redovito, a da ti budem iskrena - zaboravila sam vrijeme emitiranja, prije je bio poslije podnevnog Dnevnika. Na nestanak riječi, baš kao i na njihov povratak često ima utjecaj i politička situacija, društvene i povijesne prilike - tako da me ovo ne čudi. Samo me čude ljudi koji tako reagiraju, ali to je valjda zbog neznanja. Isto je bilo i s pozdravom "zdravo". A što je s onima koji mole Zdravomariju??? U svakom slučaju, nakon ovog tvog posta - nema mjesta neznanju! :-)
| Big Blue | 20.08.2007. u 13:22
moja baka bi uvijek pitala: " Jel' ti to druga?". Učitelji su se zvali učitelji. Kad sam u Vukovaru krenula u gimnaziju, bila sam iznenađena što se profesore oslovljava sa druže i pozdravlja sa zdravo. U trećem razredu sam se vratila u Bačku. Sjećam se da sam jednom zakasnila na sat i pri ulasku u učionicu rekla Zdravo. Svi su umrli od smijeha... Tamo se zdravo govorilo samo vršnjacima, prijateljima... :)))) Stalno se čudim kako su se ljudi spremni žestiti oko manje bitnih stvari.
pozdrav ;)| Tri Pojma | 20.08.2007. u 14:19
Pisamce prije oluje.
Zrakom se rasnose same od sebe
neke vječne siline, ili se vjetru prisnilo
da je dobio moćne, nevidljive ruke.
A misli struje, strepe, trepere,
kao da su sjenski žubori
nad površinom uznemirene vode.| Vladimir Ordanić | 20.08.2007. u 16:11
Da jer bez ljubavi nema niti snova
niti života, pozdrav ti šaljem.| prorok | 21.08.2007. u 08:47
Luda stara vremena. Prva lekcija za klinca: Učitelju i još nekima (policajac, sekretar komiteta, …) ide Zdravo, starim bakama ide Bog daj, svećeniku i još nekima (zvonar, časna,…) ide Hvaljen Isus i Marija, a ostalima Dobar dan. :-))) A sekretar komiteta i zvonar rođena brača pa ih ja zamijenio… možeš si misliti frke.
| Nemam pojma! | 21.08.2007. u 10:29
Nikad dosadno , u svakom slučaju......a još manje zbrčkano......imam veliki komentar na tu temu, samo sam malo u strci s vremenom, dugujem ti........samo da te poozdravim:)))
| prilagodba na tijesnu kožu..... | 21.08.2007. u 21:37
Draga moja, slatke sne ti želim!
Osmijeh...| Festina lente! | 22.08.2007. u 00:12
Pozdrav
| Nemam pojma! | 23.08.2007. u 12:02
da, izdržala sam do kraja, i drago mi je što si nam to razjasnila, hvala ti
| Klara | 23.08.2007. u 13:12
Drugove i Drugarice sretali smo službeno. Drugove i drugarice imali smo u vrtiću, kasnije su nam postali znanci i znanice ili pak prijatelji i prijateljice. A što tek reći o najboljim prijateljima i prijateljicama! Posjedovanje (ili ne) riječi za nijansiranje međuljudskih odnoso puno govori o nekoj zajednici. Rado bih da ih imamo više! Pozdrav!
| ljelja | 23.08.2007. u 14:47
Često moja mlađa kčer upućuje ocu pitanja: " Tata, jesu li oni što igraju s tobom nogomet sve tvoji prijatelji, jesu li oni što rade s tobom tvoji prijatelji, a oni što su bili s tobom u ratu ? Kad joj on klima samo glavom, ona dolazi do zaključka da on ima jako puno prijatelja, a ipak se ne druži sa svima...Tako je sad počeo sa malo složenijim odgovorom kako su pravi prijatelji posebne osobe, a ove pojedince bi možda nazvao kolegama, a ta joj se riječ ne sviđa ( a ni meni) Laka ti noć prijateljice...
| otkucaj | 23.08.2007. u 21:42
zanimljiv post kao i uvijek. I meni je rijec drug oduvijek bila mrska (ono kad ti naturaju nesto proizvede se suprotni efekt) i koristila sam ju samo u skoli (zato sto sam morala). Stoga mi niti sada ne fali, tj. ne da ju namjerno izbjegavam nego jednostavno ju ni nisam osjecala "svojom" odosno dijelom mog vokabulara.Ta rijec ima nesrecu sto se uz nju vezu izuzetno negativne politicke konotacije. Po meni svi koji rade na nekom zajednickom zadatku se mogu zvati kolege ili uz prefiks su.... ili jednostavno poznanik(ca). Pozdrav iz sparne Pescare :))))))))))))
| MENTINA | 24.08.2007. u 13:11
Znam jednog profesora, jezičara, koji je onako desnija struja, zapravo, malo tvrđi desničar. Uglavnom, zna on nabaciti riječi zdravo (koju Bigica spominje) kao i drugarica i drug. Onda se onako u glavi stalno pitam jel on to govori cinično ili pak želi reći kako te riječi nisu neki monopol bivših komunista. Smatram te riječi običnima, ali s obzirom da su dugo imale i političku konotaciju, sigurno će im trebati dugo vremena da ju izgube. Ova žena koja se uznemirila, trebala je ipak pratiti kontekst, a ne toliko biti zadojena politikom na način koji baš ne predstavlja misaonu produktivnost.
| pegy | 24.08.2007. u 14:38
kod mene proradilo, pogledaj kako?post ću kasnije komentirati...
| Irida | 24.08.2007. u 16:15
Vratismo se, očekujemo te.
Pozdravi| svaasta. | 24.08.2007. u 19:06
Baš si me lijepo prisjetila osnovne škole u kojoj smo imali drugove i drugarice, a ne učitelje i učiteljice. Sentimentalno i simpatično :)
| chablis | 24.08.2007. u 21:59
lijepo...pročitao sam sve do kraja. i ostali postovi su mi dobri, od sada cu te citati ;) pozz
| Angel And The Gambler | 25.08.2007. u 08:26
Drugarica i drug su vrlo stare riječi, lijepo si to objasnila, i nikako ih ne bi trebalo izbaciti iz riječnika. Stvar je samo u tome što one kod nas starijih izazivaju određena negativna ili pozitivna sjećanja. Ali, poznato je da starci ( nažalost ne samo starci) umiru pa će nestati i ta sjećanja, tako će te riječi preživjeti. Što je i red. Jer riječi su itekako žive i neuništive, kao što u Bibliji stoji: u početku bijaše riječ. Iako i s tim treba biti oprezan, jer ja, a imnogi drugi, nismo posve sigurni što to znaći i jel' se riječima koja postanu djelo netko s nama šali. (kao što se sad i ja šalim i smijem se)
| odmak | 25.08.2007. u 15:13
Draga Aquaria!
Pozvala si me na portal. Bio sam, pogledao i čak se htio registrirati. Zatim sam još jednom pročitao program udruženja i odustao, iako je to hvale vrijedno udrženje sa plemenitim nakanama, mislim kako nema šanse za opstanak, a kamo li za neko uspješno djelovanje.
Kasno je. Čovječanstvo je duboko ogrezlo u zloupotrebljavanju prirodnih resursa, pa i samog čovječanstva, u kojeg se svi kunu. Ne vjerujem u čovječanstvo, vjerujem samo u čovjeka, pojedinca, koji se ponekad odvoje. Ostali su pout stada, trče i muču u zboru za svojim vođama. I ne vide što rade, ne razumiju što rade i ne trude se shvatiti što rade. I najčešće, nije ih briga što rade.
Gledam ljude oko sebe koji imaju djecu (potomstvo) kako zagađuju sve oko sebe, oduzimaju vlastitoj djeci budućnost i nije ih briga. Kad im to kažem, kažu mi da sam lud. Neka sam. Usprkos tome nastojim ekološki živjeti. I mislim da uspijevam u tome. To mi je dovoljno.
Kad buduće generacije budu proklinjale ovu generaciju, koja im je otela zdravi zrak i vodu, da spomenem samo najosnovnije, ja ću mirno ležati: to se neće odnositi na mene.| misko | 25.08.2007. u 17:05
a ti još zbrkana???
| Elyca | 25.08.2007. u 17:12
Na ovim prostorima nikad nije mogao vladati sistem, jer smo mi takvi ljudi koji znamo zaobilaziti sistem. Na izborima uvijek glasamo protiv, a ne za, i uvijek je bolje ono što je bilo nego ono što je sad. Treba se opustiti i manje analizirati. Pamet u glavu i mozak na pašu. Pozdrav tebi :)
| Goldeneye | 26.08.2007. u 12:14
mislim da je dotičnu gledateljicu isprovociralo samo spominjanje prokazanog vremena i njegovih aktera, međutim emisija se bavi kronologijom i ne može preskakati ono što se zbilo, čak i ako to želimo zaboraviti...meni nedostaje riječ zdravo....
| Irida | 26.08.2007. u 14:25
POMPEJI
Godinama, zapravo desetljećima, mogla bih reći, željela sam posjetiti Pompeje. Ta je želja bila uvijek praćena nekim pritajenim strahom. Mučila me zebnja izazvana prijetećom planinom koja se nadvila nad dvadesetak metara debelim slojem pepela prekrivenim nekoć sretnim gradom punim života koji je bez traga nestao u jednom danu i jednoj noći. Da, i u još jednom danu, kažu znanstvenici, no tada je pepeo zasipao samo još grobove nesretnika koji su se ondje zatekli tog kobnog kolovoškog dana davne 79. godine. O tome je Plinije Mlađi, rimski pisac i nasljednik velikog učenjaka Plinija Starijeg, koji je preminuo u uzaludnom pokušaju da Pompejima donese pomoć s mora, napisao dva pisma poznatom rimskom povjesničaru Tacitu, u kojima je opisao događaje svog ujaka o kojima je saznao od preživjelih i svoje vlastite događaje kad je s majkom bježao pred pogubnom erupcijom.
Krajem srpnja imala sam priliku provesti tjedan dana u Napulju, o čemu bih mogla napisati roman, no nastojat ću ne duljiti i ovdje u nekoliko navrata opisati stvari koje su na mene ostavile najdublji dojam. Zato ne očekujte putopis, nego crtice potkrijepljene nekima od brojnih fotografija koje sam donijela s puta.
Moram reći da je moj davni strah od vulkana o kojem sam već pisala nestao bez traga nakon prva dva dana boravka u neposrednoj blizini njegova podnožja. A Napulj kojeg biju glasine da je prljav i opasan lučki grad jednakom mi se brzinom svojim posebnim divljim šarmom zavukao pod kožu i u srce i spremna sam ga braniti protiv svih takvih objeda, pa bile one na neki način i točne.
Da se vratim u Pompeje; posjetila sam ih s velikom grupom ljudi koji su se povremeno u hodu miješali s brojnim turistima koji su unatoč jakoj podnevnoj žezi (ušli smo nešto prije 11h i zadržali se oko tri sata) sami ili u vođenim grupama vršljali u vremenu zaustavljenim ulicama, stvarajući tako dojam da je davno umrli grad i dalje živ. I gle čuda, ni traga nelagodi zbog pogleda na krater koji je povremeno izvirivao iznad ruševnih zidina, ni traga dojmu da hodam po jednoj od većih masovnih grobnica u povijesti čovječanstva. Možda bi osjećaji bili drugačiji da sam se ondje našla sama u sumrak ili noću, no žarko sunce svojim je oštrim zrakama poput neke ogromne dezinfekcijske lampe osvjetljavalo i čistilo svaki kutak tog neobičnog mjesta. A mene je preplavio val oduševljenja. Ispunjenje davne želje probudilo je sva osjetila i dobila sam upravo ono što sam oduvijek željela. Stopala su mi upijala vibracije kamena obrađenog marljivim rukama prije dvije tisuće godina. Miris brojnih oleandara miješao se s posebnim mirisom zagrijanog tamnog kamenja i cigala tog u vremenu zastalog mjesta. Visoki pločnici i kamenje koje je služilo kao zebra za prijelaz ulice, posloženo tako da kotači kola mogu proći između njih. Kratkotrajna hladovina među zidovima prema nebu otvorenih kuća, u prostorijama u kojima je nekoć kolao nepoznat svakodnevni život.
Jednu ulicu koju sam slikala ispunjenu brojnim znatiželjnicima poput mene davno sam poželjela vidjeti. Upoznala sam je na izblijedjeloj slici gdje žena odjevena u lijepu i ženstvenu haljinu šezdesetih godina stoji i gleda nešto ispod nadstrešnice koja se i kod mene vidi s lijeve strane. (fotografije su ispod posta) Uvijek sam mislila da je ispod tog krovića sakriven ulaz u neki dućan ili neku drugu zanimljivu prostoriju i začudila sam se kad sam shvatila da nadstrešnica štiti od kiše slikarije na zidu, a vrata nisu otvorena nego čvrsto zatvorena daskama. Gotovo sam se nasmijala sebi i svom dugogodišnjem uvjerenju, potpuno nevažnom, ali dovoljno jakom da me navede da poželim znatiželjno zaviriti u nešto što u zbilji ne postoji.
Još se jedno moje bezrazložno uvjerenje pokazalo netočnim, da su tijela Pompejanaca zatrpana gustim pepelom ostavila svoj otisak u tako nastalim šupljinama bez kostiju. Arheolozi koji već gotovo tri stotine godina iskopavaju to golemo nalazište nalili su u te šupljine smjesu gipsa i dobili vjerne odljeve tijela ljudi i životinja. No kosti se ipak nalaze u tim bijelim likovima. Ugledala sam odmah, čim sam se približila staklenom lijesu (zapravo izložbenoj vitrini, ali to mi je neprikladan izraz za mjesto gdje se čuvaju ostaci onoga što je nekoć bilo čovjek) da iz gipsanih nogu proviruju sitne kosti stopala, a isto je bilo i sa šakama, dok se na donjem dijelu glave dobro vidjela lubanja sa šavovima, nimalo prekrivena gipsanom masom. Zapravo je moja ideja da kosti mogu nestati ovako dobro spremljene pod dvadeset metara pepela i druge vulkanske šljake bila glupa i nelogična, a ja se nisam potrudila da je provjerim, sve do ovoga ljeta. Za učenje nikad nije prekasno.
Prostor jednog posta premalen je da bih opisala sve što sam vidjela i osjećala. Možda nekom drugom prilikom. No iz Pompeja imam još jednu priču koju svakako želim podijeliti s vama. Odmah u slijedećem članku.
Jutarnji pogled na Napuljski zaljev i Vezuv s prozora moje sobe:
"Moja" ulica, nadstrešnica se vidi s lijeve strane:
Ista ulica iz druge perspektive, skinuto s interneta, moja nadstrešnica je druga s desne strane, a dobro se vidi i kamena "zebra":
Rimski "fast food" u blizini, meni je fotka ispala jako loše pa sam posudila ovu:
Vrata koja ne vode nikamo:
Još jedna "moja" ulica:
Forum s Vezuvom u pozadini. Nije tako daleko kao što se čini ovako umotan u ljetnu izmaglicu:
Forum
Ove prijeteće zidine mogu se vidjeti kad se ulazi u Pompeje:
A na izlasku nas je dočekao nešto pitomiji prizor:
15.08.2007. u 00:02 | K | 54 | P | # | ^
uh, i preko monitora se osjeća tvoje oduševljenje ovim doista fascinantnim prizorima. drago mi je što si imala prigodu posjetiti Napulj i Pompeje, ali mi je još draža činjenica što ćeš svoje doživljaje i impresije podijeliti s nama. veliki pozdrav iz Dalmacije! :)
| Vinci | 15.08.2007. u 08:51
Lijepo te opet čitati! Čekam nastavak...iako ću ovaj post vjerojatno još jednom pročitati :- ))))
| oceana | 15.08.2007. u 10:15
Lijepo i strašno; i danas je dovoljan jedan tren da nestane sve kaj nam izgleda nepoderivo...
| zgdnevnik | 15.08.2007. u 10:43
dobrodošla natrag! vidim da ćemo uživati u putositnicama i nekim snažnim impresijama. Vrata koja nikud ne vode su me se neobično dojmila, možda upravo o njima napišeš neku od svojih dojmljivih priča...pusa!
| Irida | 15.08.2007. u 11:05
Pozdrav!
Drago mi je što si se vratila i lijepo provodila dok te nije bilo...
Mnogo sam puta prošetao Pompejima, gotovo svaki put kad sam sa brodom bio u Napulju...a bogme je to bilo mnogo puta!| misko | 15.08.2007. u 11:30
Eh draga moja lijepo mi je opet ovdje biti.Imspresivne su tvoje sitnice iako bih ih ja od gušta nazvala putopisima.Volim ovaj dašak tvojih riječi uz svaku opisanu sličicu.Sječam se tvog posta o strahu prema vulkanima i nije bio toliko davno,a gle sada od straha ni s:)
Drago mi je što si uživala,a nadam se da su i dragome prošle ljetne viroze
Pozdrav draga moja veliki ostavljam| Santea | 15.08.2007. u 14:34
Kao što i prethodnici napisaše..idu tebi putopisi i reportaže.I da nema teksta slike si lijepo posložila.Osmjeh zadovoljstva ostavljam!
| Sa dva prsta po tipkovnici | 15.08.2007. u 15:12
Teško je zamisliti kako je nekad ovim ulicama sve vrvilo od ljudi i života....
| carla | 15.08.2007. u 16:35
hej, pa ti si se vratila :) dobrodošla natrag! drago mi je da ti se ostvarila dugogodišnja želja :)
veliki pozdrav od mene :)| rozza | 15.08.2007. u 19:08
Ove ceste su u još dobrom stanju, a i kod nas ima nekoliko sačuvanih rimskih cesti, kao i ova od Platka do Lasca. Nadam se da su raščistili gomile smeća po gradu koje se nije odvozilo jedno vrijeme. Je li još jure Vespama po ulicama Napulja? Pozdraw sa toplog Kvarnera.
| gogoo | 15.08.2007. u 20:22
Lijepo opisano ,potkrijepljeno divnim fotografijama, ma tko ne bi volio prošetati tuda? Ostavljam ti pozdrav
| otkucaj | 15.08.2007. u 20:36
Dašak prošlosti koju je vulkan sačuvao od zaborava...drago mi je da si uživala i vratila se puna dojmova.
Nedavno sam na talijanskoj tv gledala prekrasan dokumentarac o ovom mjestu u kojem su pokušali rekonstruirati originalni izgled Pompeja kao i same događaje neposredno pred erupciju vulkana. Trajao je jako dugo...ali to je vrijedilo pogledati.
Pozdravljam te u očekivanu novog posta!| @pple | 15.08.2007. u 20:48
Prekrasno, ostala sam zadivljena. To je jedna od destinacija koju svakako moram obići, Napoli i Pompei.
Što se tiče Napolitanaca, upoznala sam ih desetak i imam vrlo pozitivne dojmove. Krasni ljudi, zaista.| kora-kri | 15.08.2007. u 22:15
Vidim, prilično te fasciniraju pompeji :) nisam nikad bio tam, nadam se da hoću jednom. Mene tak fascinira Irska, živim za dan kad ću otić tamo, a po svemu sudeći bit će to za nekih godinu dana, jer cijeli razred oće tam na maturalac, can˙t wait! :)
| Orator, -oris, m. | 15.08.2007. u 22:30
Drago mi je da si opet tu.
A još mi je draže opet viđet Pompeje,mene su fascinirali,imam brdo slika koje sam tad slikala.
Imali smo krasnog vodića tako da su mi ure koje smo proveli prošle u čas.| slatko grko | 15.08.2007. u 22:33
Iskreno, svojevremeno sam bio u dužoj vezi s jednom Napolitankom. Izvornom, iz Porticia. Vratila si mi sve one prelijepe uspomene, od Capria, Vesuvia i restorana Zi Teresa do najintimnijih trenutaka provedenih tamo. Hvala.
| edo | 15.08.2007. u 22:39
Po tvojim riječima i fotografijama, vidim kako si se divno provela.
Lijepo se je vratiti s putovanja, pun dojmova, mirisa i slika.| piskaralo Tixi | 15.08.2007. u 23:15
Laku noć želim sa slatkim snovima
onako na prstima da te ne budim.| prorok | 16.08.2007. u 03:25
vesna
Bravo, bas si mi osvjezila sjecanje! Tamo sam bila prije 35 godina. Sami Pompeji nisu na mane ostavili tako duboki dojam. Uspon na Vezuv i pogled u ktarer dojmili su me vise.U Gradu ima jedna prostorija, u koju male dame u ono vrijeme nisu smjele uci, zbog "amoranih motiva na freskama na zidu"???
Meni je pak u najdublje u sjecanju ostao rucak u restoranu podno vulkana. Tamo sam pojela najbolje spagete u zivoti koje sam zalila sa Lacryma Christi del Vesuvio.| borut | 16.08.2007. u 08:46
Draga, preselila sam se. Novi posao, novi grad, novi ljudi, puno dojmova. nisam stigla pročitati ovaj tvoj zapis ali se nadam večeras kada ću i komentirati. Slike su lijepe i čiste. Želim ti lijep i blagoslovljen ostatak ljeta. Pozdravčić!
| detalj | 16.08.2007. u 09:19
zaista si lijepo iskoristila odmor. razmišljam kako ja zidam kuću i zbog nje ne mogu na neko pametno putovanje, a sutra moji dvori mogu završiti kao Pompeji... baš sam bedasta! :(
| Tri Pojma | 16.08.2007. u 09:25
jakooooooooooooooooooo jako lijepo
lijepe slikice i lijepo si opisala doživljaje
prekrasno| ti mater | 16.08.2007. u 10:17
Lijepo te je opet čitati. Čekam nastavke… sa slikama naravno. :-)) Pozdrav
| Nemam pojma! | 16.08.2007. u 10:55
aha...naša draga aquaria is back u svom dobrom, poznatom stilu! sad bih i ja rado vidjela pompeje....naročito taj krater gore...tko zna, možda i hoću. pozdravčić:)))))))))))
| greentea | 16.08.2007. u 11:10
Na naslovnici se mogu naći i dobre stvari. :-))))
| Nemam pojma! | 16.08.2007. u 11:18
Znaci, Pompeisala si? Neka. I da, Britanci jedu cvarke, ali samo uz pivo.
| xiola bleu | 16.08.2007. u 11:42
Dok sam bio dijete želio sam otići posjetiti grad Pompej i jako si me razveselila svojim posjetom tom gradu. Sada očekujem nastavak "tvojih lijepih crtica".
Hvala ti na lijepim željama i svako dobro tebi i tvojoj obitelji!!! Neka vas dragi Bog blagoslovi i čuva na vašim životnim putevima!!!| izvornade | 16.08.2007. u 12:28
drago mi je da si uspjela otić na to putovanje, fascinantno je to što nam pokazuješ, a vjerujem da je i naša Siscija bila divan grad kao i Pompeji, i da, za učenje odista nikad nije prekasno, a što se tiče mojih očiju, ne brini, još ne moram na operaciju, to je bila mala šala iz budućnosti na nažigačevom blogu
| Klara | 16.08.2007. u 12:29
drago mi je da ti se san ispunio
| xanthus | 16.08.2007. u 12:32
fantastično.Obožavam starine.Idućeg tjedna isdem u Grčku;Atena.Oduvijek želim obići sve što ima tragove drevnih civilizacija i toliko toga vidjeti...Moj spisak željenih mjesta je podugačak...Možda pod starost kada otplatim sve kredite i odem u mirovinu, oslobođena svih obveza prema svima...Možda tada uzmem neki veliki kredit i krenem u putovanje oko svijeta.
| Lifestyle by Tatjana | 16.08.2007. u 13:38
Drago mi je da ti je bilo lijepo i da si puna dojmova. Nadam se i da si se odmorila... Saljem veliki pozdrav i zahvaljujem na istome.. ovdje kod mene oblacno, kisa, vjetar.. trenutno tisina pa sam se uputila do starih znanaca :))
pusa i veliki pozdrav!| posoljeni zrak | 16.08.2007. u 14:03
baš dobro da nisi sve istresla u jedan post :))) vidi se da su dojmovi još uvijek divlji ...
| okeco | 16.08.2007. u 14:43
drago mi je da se tebi ispunila želja....nadam se da će i meni...i da ću i ja jednom prošetati po ulicama Pompeja
| Elyca | 16.08.2007. u 15:11
Dobar post... da nisam i sama bila u Napulju, povjerovala bih ti da je to divno mjesto, ali nažalost moja sjećanja su sve samo ne pozitivna. Prljav i opasan lučki grad su riječi koje bih ja upotrijebila, šteta, ali tako je.
Što se tiče Pompeja, i tamo sam bila, samo moram priznati da se sjećam samo vrućine, onog pijeska i kamenja, gladi i žeđi koju sam osjećala, jedva sam čekala da pobjegnem. Ali jedna stvar mi je ostala u lijepom sjećanju, njihov teatar. Svidio mi se. Eto, moji dojmovi su toliko različiti od tvojih, valjda nisam imala sreće, ali jedno znam, ne želim se više nikad vratiti u Napulj.| Lili | 16.08.2007. u 16:04
Vrlo lijepo. Sve sam pomno proučila i koliko vidim - uživala si. Lijepa ti noć!
| detalj | 16.08.2007. u 20:50
Odlično si se provela, vidim. Ja sam bila ovog lipnja u Napulju (zapravo sam išla u Rim pa nisam mogla odoljeti a da ne odem i u Napulj) i obnovila uspomene. Ovog puta nisam otišla do Pompeja, ali guštala sam prošli put. Mene u napulju najviše fasciniraju njihove uske ulice i silno smeće po cestama te velike razlike između bogatog i siromašnog dijela grada.
| chablis | 16.08.2007. u 23:28
dobrodošla,
zanimljiv post .....drago mi je da si puna dojmova......
vulkani su mi zanimljivi, a posebno one crne figurice od vulkanske lave :)| avangarda | 17.08.2007. u 07:32
Jaako dobro, brawisimo, ima se šta naučiti...
Pozzz| Duliba | 17.08.2007. u 10:23
Prekrasno !!!
Do pomnijeg čitanja i uživanja u tvojim postovima
pozdrav sa mora ...| mirjam | 17.08.2007. u 10:53
vesna
sta velis, da se da ih ponovo posjetim:-) malo sale ali ima puno zbilje u tome da se treba vracati na vec posjecena mjesta. U svakoj zivotnoj dobi drugacije dozivljavamo "prostor" u kojemu zivimo.| borut | 17.08.2007. u 11:21
Prekrasno! Zebra me oduševila! :)))
| Bugenvilija | 17.08.2007. u 13:07
slucajno sam naisla na blog i odusevila se kad sam vidjela da pises o Napulju a napose o Pompejima,a super to me jako zanimalo, a jos ,fotke, prekrasno ,jedva cekam nastavak,super!!!
| veselica | 17.08.2007. u 13:10
jako zanimljiv blog......čekam nastavak
i ja bih želio ići u italiju....
mene ti jako fasciniraju grčka i rimska civilizacija a tek azteci i inke da ne govorim| denis | 17.08.2007. u 15:06
wow.....
divan tekst fotkice isto....nadam se da će me putovi jednom dovesti tamo....
drago mi je da opet čitam tvoje članke i jedva čekam slijedeći
pozdrav lijepi
brunhilda| Brunx | 17.08.2007. u 15:38
Oduševljena sam. I ja bih htjela posjetiti vjekovni grad. Uvijek mi je predstavljao nekakvu tajnovitost i posebnost!
Osmijeh...| Festina lente! | 17.08.2007. u 19:09
Mali uzvratni posjet. Kasnim, ne svojom krivnjom.
Kako god ovdje naišao, uvijek me snađe isti osjet
dostojanstva duše. Ovdje se imam čemu pokloniti
i otići s mirom. Vaš blog je poput male kulturne crkve.| Vladimir Ordanić | 17.08.2007. u 22:02
Nisam nikad bila u Napulju, a do sad baš i nisam razmišljala o njemu u tom smislu. Sad nakon ovih tvojih fotografija stanje se ipak promijenilo i rado bih jednom to vidjela i u živo. :) p.s. Drago mi je da si se vratila i da si opet s nama. :)
| pegy | 17.08.2007. u 23:40
lijepo ... i zastrašujuće ...
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/e/ed/LastdayofPompeii.jpg| rU | 17.08.2007. u 23:54
drago mi je da si opet tu, falila si mi u ovim virtualnim hodnicima. a što se odmora i novih iskustava tiče, drago mi je da si ispunila davnu želju i uživala, tak i treba, bravo, draga :)))
| mama sepia | 18.08.2007. u 07:11
Toliko mjesta je koje bih
želio da posjetim, no bar slike
gledati je zanimljivo.
Prijatno popodne želim.| prorok | 18.08.2007. u 14:40
tnx tebi na komentaru. jel ti to sama pišeš postove ili ih skopiraš odnekud...
jer imaš zanimljive postove. a ja ti nemam inspiracije da pišem o tome imal sam ti jedan blog na kojem sam počel o inkama pisat ali više mi se nije dalo...
mislim prepisival sam iz jedne knjige....i tak...i nisam obožavatelj ede majke nego mi je fora pjesma koju sam napisal....i mogu pisat o parizu ako te zanima pa bum se potrudil da napišem....| denis | 18.08.2007. u 20:52
Gledao sam jedan dokumentarac prije par godina, o tome što je sve snašlo jadnike koji nisu mogli pobjeći. Posebno strašne su bile smrti. Zrak je bio ispunjen prašinom (valjda ohlađeni piroklast) i pepelom, te bi se u ljudskim plućnim alveolama pretvarao u doticaju s vodom, u nekakvu vrstu betona. Ljudi su disali, ali kisika su primali sve manje. A pepel je rušio krovove i nakon samo par desetaka centimetara. Dok je napadalo dvadesetak metara, sve je već bilo potpuno mrtvo i porušeno.
Sablasno je to što se dogodilo gradu. Ostao je konzerviran. Ne znam jesu li sve iskopali.| Sadako's apprentice | 19.08.2007. u 12:17
Bas lijepe fotografije.
| CE-4 | 08.09.2007. u 13:48
I ja sam se vratila sinoc iz Rima Napolija i Pompeja.Kao i na vas i na mene su ostavili duboki dojam.Ovo je bio moj drugi obilazak Pompeja .Prvi put cak sam donila malo kamenja od tamo,ali sam se prepala vibracija straha iz tog kamenja pa sam ih pohranila u firmi,smijite se vi ali nisam ih nosila doma.Kako sam rekla i sad sam odusevljena i pod dubokim dojmom i pozelila sam neki vremenski stroj da me odnese u ono vrijeme da jos dublje osjetim duh tog doba.Ponovo sam se uvjerila kako moramo biti manje nadmeni i misliti kako mi danas otkrivamo "toplu vodu",puno tog je bilo znano davno prije,jos vise i bolje nego li mi mislimo.I jos nesto mozda je to bila stvarno bozja kazna kako kaze legenda za dekadenciju i nemoral??Danas smo ih presisali za vise kopalja.Mogli bi se zamislit nad tim jer "Pompeja " moze bit raznih vrsta.Priroda nam svaki dan to pokazuje.Pozdrav svima .Mare
| sta te briga | 19.11.2007. u 14:26
