Marketing
ULICE, ULICE...
Kad dođem u grad ili mjesto koje ne poznajem, najprije prošećem njegovim ulicama. Uske ulice privlače me više od širokih avenija. Ulice obrubljene raznolikim zgradama i kućama zanimljivije su od onih urednijih, gdje zgrade sliče jedna drugoj kao jaje jajetu. Ulice s velikim brojem malih dućana i radnji privlačnije su od onih obrubljenih zgradurinama - sjedištima banaka, uprava poduzeća, ureda gradske uprave i sličnih neophodnih ali dosadnih ustanova bez izloga i znatiželjnika koji u njih zaviruju.
Ulice imaju svaka svoj poseban miris i okus, zapravo specifičan utisak koji ostavljaju na prolaznika ili šetača. Ako živite u Zagrebu znat ćete da nije isto prošetati Ilicom od Trga do Britanca, Savskom od Cibone do Vukovarske, Horvaćanskom od Jaruna do Prečkog ili Tkalčom od Trga do Kaptol centra. I tako bih mogla nabrajati unedogled.
Napulj mi je po tom pitanju ostao malo nedorečen. Zapravo, jako nedorečen. Vidjela sam samo fragmente svakodnevice, uvijek u skupini, nikad utopljena u gradsku vrevu kao strankinja koja nastoji što više sličiti domaćima. Osam intenzivno isplaniranih dana nije mi to dopustilo. A ja nikako nisam željela propustiti ono zbog čega sam onamo došla. I tako, ostavila sam sebi razlog da taj neobičan grad još jednom posjetim, privučena energijom neispunjenih želja.
Čula sam od mnogih prije putovanja da je to prljav i opasan lučki grad.
Što se opasnosti tiče, indignirano sam odbila skinuti tanki lančić s medaljonom, dva prstena i sat koje uvijek nosim. Nakit je napravljen da se nosi, a ne da se sakriva u nekakvim improviziranim skrovištima. Ako netko želi, neka uzme i neka mu je sa srećom. Naravno, nitko mi ništa nije uzeo, iako sam čula za dva slučaja krađe, no oni su bili posljedica nepažnje. Jer ako se na aerodromu ode na WC i ostavi se fotoaparat na hrpi ostale prtljage kao što je to učinila kolegica iz jedne strane zemlje, onda se ipak pomalo izaziva sudbina. Ipak sam s određenom nelagodom prolazila ulicama prvoga, donekle i drugoga dana. Ljudi govore glasno i bez uvijanja znatiželjno gledaju nepoznate ljude koji vršljaju njihovim gradom. No ako ih nešto pitate, ljubazni su i susretljivi. Sjetila sam se svega toga kad sam posljednje večeri bez ikakvih loših primisli punim plućima udisala mlakim povjetarcem osvježen zrak na Piazza Dante koja je predstavljala svojevrstan centar našeg zajedničkog kretanja. I opet se jednom uvjerila da je opasnost više u nama nego izvan nas...
O prljavštini bih mogla nešto više napisati. Naime, nakon prvog šoka, koji je morao biti neusporedivo veći onima koji su prvi put došli onamo iz neke uredne zapadnoevropske zemlje, počela sam stvari pažljivije promatrati. I zaključila da je grad strahovito neuredan. I nekako musav. Ne toliko prljav. Smeće se ipak ubacuje u kontejnere, a noću se to odveze i pomete koliko je moguće. No ono što nedostaje je - pranje. Pitam se imaju li premalo vode da operu ulice, ili to naprosto nije uobičajeno. Napuljska voda je pitka i nije lošeg okusa, no nisam se sjetila pitati ima li je dovoljno i za takvu komunalnu uporabu. Ta se musavost ne zadržava samo na ulicama i trgovima, musavi su često i stolovi u restoranima i stolice u nekima od ustanova u kojima sam slušala predavanja. Musavi su žuti autobusi javnog gradskog prijevoza izvana (pretpostavljam da su iznutra još gori), musav je mramor kojim su obloženi ulazi u neke javne ustanove. Nije, naravno, baš sve musavo, ali toga ima dovoljno da čovjek poželi uzeti veliku čarobnu krpu, malo je navlažiti i osvjetlati te prekrasne građevine, ali i neke sasvim obične stvari. No pri kraju boravka zaključila sam da je i ta musavost dio svojevrsnog šarma tog velikog grada.
Neurednost je bila još upadljivija. Od bezbrojnih kablova koji na najrazličitije načine vise s raznih mjesta zgrada i kuća i prepliću se u najnevjerojatnijim kombinacijama, do naizgled lijepih i novih fasada kojima nedostaju jedan do dva velika komada, na što se nikako nisam mogla naviknuti. U starom dijelu grada gdje smo se uglavnom zadržavali ulice su uske, kuće tijesno naslagane jedna uz drugu i vrlo šarolike što se boja tiče, no svima su im zajedničke te rupe na mjestima gdje je otpala žbuka i velike razlike u stanju stolarije koja najvjerojatnije ovisi o imovinskom stanju stanara. Zbog neposredne blizine vulkana potresi ovdje nisu neuobičajeni (posljednji veliki zbio se 1983. kad je poginulo tristotinjak ljudi) pa sam pomislila da u njima leži ključ rješenja zagonetke s fasadama. No kasnije sam i na novijim zgradama vidjela slične pojave i pomislila kako je za to odgovorna blizina mora, jer vlaga u zraku je uistinu bila vrlo visoka uz prosječnih blizu 40°C u poslijepodnevnim satima sve dane našeg boravka - a rekli su nam da je to uobičajeno stanje. Ne znam. Sa zgrada naprosto otpadaju komadi i to je činjenica kojoj ne znam uzrok. Pa da vas sad sve ne rastjeram prevelikom duljinom posta, povest ću vas još malo napuljskim ulicama, ali u slikama...
U starom dijelu ulice su uske i pritom vrlo prometne. Ovo je jedna od širih na putu prema kraljevskoj palači:
Pješaci su mi u početku izgledali kao ugrožena vrsta. Možda napišem poseban post o tome kako se u Napulju prelazi preko ulice pune motora, autobusa, trolejbusa, automobila i opet motora, motora, motora... No kad se Talijan u automobilu nađe pred ovakvom gomilom pješaka u uskoj ulici, neće trubiti, nego centimetar po centimetar prolaziti kroz gomilu:
Fasada koja govori sama za sebe - usred starog dijela grada:
Ulice u starom dijelu grada strmo se uspinju od mora na okolne padine. Ovo je relativno ravna ulica na strmom brežuljku na Capo di monte:
A detalj snimljen s te ulice donekle dočarava strminu padine:
Post je objavljen 26.08.2007. u 19:35 sati.