DJED (u razgovoru s unukom): Kakvi su oni tvoji drugovi u razredu? Jesu li dobri?
UNUKA: Drugovi? (razmišlja napeto)
DJED: I drugarice?
UNUKA: Ali deda, mi imamo samo jednu drugaricu, i ta je dobra.
DJED: Kako samo jednu?
UNUKA: Ima ih više, ali mi imamo samo jednu...
DJED: Zar vas nema dvadeset ili trideset u razredu?
UNUKA: Pa ima...
DJED: Pa jesu dobri, ti tvoji drugovi u razredu?
UNUKA (sad se počne smijati): Ali deda, pa to nisu drugovi i drugarice, drugarica nas poučava, a ovi u razredu nisu drugovi.
DJED: Pa tko su onda ti tvoji u razredu ako nisu drugovi?
UNUKA (razmišlja nekoliko trenutaka, zatim neodlučno kaže): Pa... prijatelji.
DJED: Ali ne mogu ti svi biti prijatelji! (smije se)
UNUKA (zbunjeno): Ne mogu, ali jesu...
DJED: Onda su ipak drugovi i drugarice.
UNUKA (gotovo očajno): Nisu!
DJED (pomirljivo): Dobro, ako ti tako kažeš...
Ovaj razgovor uistinu se odigrao, uz plavo obojenu ogradu mosta pod kojim je tekla rječica, jedva malo veća od potoka, osim kad bi nabujala nakon dugotrajnijih kiša. Sjećam ga se, tog razgovora, jako dobro, iako sam bila mala - išla sam, mislim, u drugi ili treći razred osnovne škole. Bilo je to u ranim sedamdesetima. Stanovali smo u lijepom malom gradu oko 120 km udaljenom od Zagreba. Baka i djed dolazili su povremeno k nama i ostajali po nekoliko dana. Bili su to dobri dani, osobito meni. Djed je običavao svakodnevno šetati, a šetnje tim malim gradom prepunim zelenila bile su pravi doživljaj. Najmanje dvaput morali smo priječi preko mostova i obavezno smo zastali da ja pogledam vodu kako teče. Možda i da djed pogleda vodu kako teče. Nije se nikad protivio kad sam htjela gledati vodu i strpljivo je stajao uz mene. Zastajkivala sam ja na mostu i kad sam bila sama, prolazila sam onuda gotovo svakodnevno na putu do škole. Ponekad sam imala osjećaj da se zajedno s mostom krećem u pravcu suprotnom od smjera kretanja vode, a ponekad bih se prisjetila da se rječica dvadesetak kilometara dalje ulijeva u veću rijeku, da se ta veća rijeka ulijeva u Savu i da Sava niže dolje teče kroz Zagreb. I, ništa, bio je to naprosto dobar osjećaj. Rijeke su oduvijek dobro djelovale na mene.
Neću obrisati ovu digresiju, ionako sam obećala zbrkani post. No objasnit ću kako sam se tako živo sjetila davnog dijaloga na nekom dalekom mostu. Pritom iz principa neću spominjati nikakva imena. No svaka sličnost sa stvarnim ljudima namjerna je.
Sinoć sam mrtva umorna došla kući i na tren sjela pred televizor da odmorim noge, iako inače rijetko gledam TV program. Jedan naš ugledni novinar s bradicom vodio je kontakt emisiju o dnevnopolitičkim zbivanjima na našoj lokalnoj TV postaji (živim u Zagrebu, dakle...). Tu emisiju poznajem jer je ponekad slušam jednim uhom dok sjedim prikovana za PC iza otvorenih vrata susjedne sobe. Javlja se uzrujana slušateljica, zapravo jako uzrujana slušateljica, i odmah izjavljuje da bi striček koji već desetljećima uređuje emisiju TV kalendar mogao već jednom otići u penziju i osloboditi ljude svojih ideoloških predrasuda. Ispričavam se ako je netko slušao, ovo je prepričavanje. A radi se o jedinoj, uistinu jedinoj emisiji koju gledam od djetinjstva, dakle gotovo četrdeset godina, i jedva se mogu sjetiti poneke zamjerke koju sam u tom dugom razdoblju imala, osim da se u emisiju uvrštavaju presuvremene teme - kao npr. neki dan kad je na repertoaru bila Clintonova afera s Monikom Levinsky koju bi trebalo što prije zaboraviti kao bolesno napuhani produkt suvremenog društva, a ne uvrstiti u ozbiljnu emisiju koja se najčešće bavi daljom prošlošću. No svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i slušateljica koja je nazvala kontakt emisiju, ljuta na sivu eminenciju, dakle stričeka urednika kojeg ni ja ne volim, osim u segmentu u kojem uređuje TV kalendar i gdje se iskreno nadam da je s kolegama uspio odgojiti nasljednike prije nego što ode u mirovinu, jer bi bilo uistinu šteta da jedna takva emisija propadne ili se pokvari.
Dakle, bijesna slušateljica (njen bijes nimalo ne osuđujem i ne kritiziram, da se odmah ogradim, iako je bijes nezdrava emocija za onoga tko je bijesan, pa njime treba pažljivo baratati) okomila se na jučerašnju emisiju, i to na prilog o nacistu Rudolfu Hessu koji sam slučajno čula iz svog kompjutorskog kutka, dok je moj mali slušao tu svoju omiljenu emisiju zbog koje pali televizor prije sedam ujutro, čak i ako muža i mene iz kreveta nije prije toga izbacila Nera sa svojim jutarnjim potrebama. Dakle, govorilo se o tom vrlo obrazovanom zločincu (pet ili šest fakulteta) i Hitlerovom prijatelju o kojem neću pisati, može se nešto naći ovdje, nije mi se dalo dalje tražiti. Čovjek je, čini se, bio duševno poremećen i možda mu je zbog toga pošteđen život u Nürnberškom procesu nakon rata (dobio doživotnu robiju, pomilovan 1966.) i umro je u dubokoj starosti na jučerašnji dan, 17. kolovoza 1986. U tom kontekstu u prilogu su se spominjali Hitlerovi i Hessovi drugovi (nekoliko puta), kao i nacionalsocijalistička partija, dakle stranka koja je u Njemačkoj bila na vlasti od ranih tridesetih prošlog stoljeća, do sloma na kraju Drugog svjetskog rata. Upravo te dvije riječi naljutile su slušateljicu koja je smatrala da se njima diskreditira razdoblje prije 1990., dakle razdoblje socijalizma s komunističkom partijom na čelu. Za te napade na spomenuto četrdesetpetogodišnje razdoblje optužila je onog stričeka urednika kojeg nećemo više spominjati jer nije tema ovog članka.
U tom trenutku prisjetila sam se razgovora kojim sam započela ovaj post. Većini starijih od trideset godina (možda trideset i pet?) vjerojatno je jasno o čemu se radi. Četiri desetljeća formalne jednakosti, u kojima su svi pred zakonom i državom bili drugovi i drugarice, učinila su da se pravo značenje te riječi, kao i mistificirane riječi partija, koja je nekad imala gotovo religiozan prizvuk za mnoge građane, naprosto izgubi ili zaboravi. Te riječi su dobile vrlo negativan prizvuk i bile prognane iz javnog vokabulara, zamijenjene riječima gospodin, gospođa, gospoda, građanin, građanka, a partija je postala stranka, osim ponegdje u nazivlju nekih stranaka koje su se tvrdokorno opirale promjenama.
No što te riječi zapravo znače i odakle su došle? Partija je latinskog porijekla (pars, u gen. partis - dio, strana), no pretpostavljam da je k nama došla iz francuskog (la partie). Ona znači dio, strana, u političkom životu stranka i normalno se koristi u mnogim suvremenim jezicima. I riječ partizan istog je porijekla - partizan prvobitno znači pristaša neke partije, a tek se kasnije počela koristiti za ljude koji provode gerilski način borbe, no mislim da je i tu riječ gerila poznatija i češća u tom značenju.
Riječ drug slavenskog je porijekla, osnovno značenje je zapravo drugi, onaj koji je ovdje osim mene (ja sam sebi najbliži, znači prvi, onaj koji je uz mene je drugi, dakle, ako ih ima više, onda su drugovi). U ženskom rodu drugarica je novija izvedenica kao liječnica, profesorica, spisateljica i slično. No u starijem jeziku sačuvao se izraz druga za suprugu. Ako je suprug bračni drug, ona će biti njegova vjerna druga (teško se i prepoznaje bez nekog prikladnog bez pridjeva). Zajedno, oni su i danas bračni par ili bračni drugovi. Od istog korijena imamo brojne izvedenice koje su normalne i uobičajene kao društvo, družba, društven, drugarski i mnoge druge.
Dakle, poanta je u tome da su te riječi legitimno i normalno bile korištene u prilogu TV kalendara o nacističkom zločincu, vjerujem, jer prilog sam i ja u cijelosti slušala, bez ikakve želje da se nacizam izjednači sa socijalizmom u kojem smo na ovim prostorima živjeli, a što je slušateljica koja se javila u emisiju pomislila. Šteta tolikog truda i ljutnje zbog nečega što je u biti jezični nesporazum, mogli bismo reći i generacijski. Zasigurno bi se u TV kalendaru, kad bi se pažljivije pratio, mogao naći uvjerljiviji razlog za kritiku (a kažu da dobra kritika pomaže više nego što šteti).
Na kraju moram priznati da mi ponekad, ne često, ali ipak ponekad, nedostaje zamjena za nepovratno u ovim krajevima kompromitiranu riječ drug. Kako ćemo nazvati nekoga tko nam nije baš prijatelj, tko nije s nama išao u školu ili na faks pa nam nije kolega, tko ne igrama s nama nogomet pa nije suigrač, tko se ne bori s nama protiv nekoga pa nije suborac? Uzmimo kao primjer vojnike koji se zajedno obučavaju i borave u istoj kasarni ili, grupu planinara koja nije dovoljno povezana da bismo ih nazvali prijateljima ili kolegama. Kako biste ih vi nazvali? Suvojnicima? Suplaninarima? Možda će se većina opredijeliti za frendove, riječ koja meni nikako ne odgovara?
I kad sam već toliko oduljila - malo objašnjenje najmlađima. Zašto sam u razgovoru s djedom bila gotovo šokirana pitanjem kako su moji drugovi i drugarice (u smislu kako su moji suučenici)? Izrazi drug i drugarica u vrijeme mog djetinjstva i kasnije supostojali su s izrazima gospodin i gospođa. Od malih nogu bili smo diskretno poučavani kome se kako obraća. Zapravo, drug se moglo reći svakome. No pristojno dijete nije gosponu Joži koji je prodavao meso u mesnici u prizemlju naše zgrade smjelo reći druže Joža. Gospođa Slavica koja je suvereno vladala na odjelu voća i povrća, a po potrebi je na zahtjev prešla i na odjel s čokoladom (mljac!) i ostalim špecerajem, nikako nije trebala biti nazvana drugaricom. Jednako tako gospođa u trafici, koja je kovanice iz oznojenih dječjih ruku dobrohotno razmjenjivala za stripove s pulta, nije nije ulazila u tu drugarsku kategoriju, premda se možda ne bi ljutila da je bila onamo svrstana. No zato je bilo najstrože zabranjeno obratiti se s gospodine ili gospođo tetama u vrtiću, učiteljicama i profesorima u školi. Tek se u gimnaziji ponekad nekome omaknulo gospodine ili gospođo profesor, nakon čega se u očima dotičnih pojavio neki sjaj koji se mogao protumačiti kao tiho zadovoljstvo a ne kao nelagoda. Malobrojni su protestirali, ako se nije radilo o očitoj provokaciji kakvima su srednjoškolci ponekad skloni.
Eto, završila sam, tko je izdržao do kraja, izdržao je. Za to neće dobiti neku posebnu nagradu, samo virtualnu pohvalu. I moje obećanje da će slijedeći post ponovo biti posvećen Napulju, budući da sam ovih dana malo sredila fotke.
Post je objavljen 18.08.2007. u 21:02 sati.