POMPEJI
Godinama, zapravo desetljećima, mogla bih reći, željela sam posjetiti Pompeje. Ta je želja bila uvijek praćena nekim pritajenim strahom. Mučila me zebnja izazvana prijetećom planinom koja se nadvila nad dvadesetak metara debelim slojem pepela prekrivenim nekoć sretnim gradom punim života koji je bez traga nestao u jednom danu i jednoj noći. Da, i u još jednom danu, kažu znanstvenici, no tada je pepeo zasipao samo još grobove nesretnika koji su se ondje zatekli tog kobnog kolovoškog dana davne 79. godine. O tome je Plinije Mlađi, rimski pisac i nasljednik velikog učenjaka Plinija Starijeg, koji je preminuo u uzaludnom pokušaju da Pompejima donese pomoć s mora, napisao dva pisma poznatom rimskom povjesničaru Tacitu, u kojima je opisao događaje svog ujaka o kojima je saznao od preživjelih i svoje vlastite događaje kad je s majkom bježao pred pogubnom erupcijom.
Krajem srpnja imala sam priliku provesti tjedan dana u Napulju, o čemu bih mogla napisati roman, no nastojat ću ne duljiti i ovdje u nekoliko navrata opisati stvari koje su na mene ostavile najdublji dojam. Zato ne očekujte putopis, nego crtice potkrijepljene nekima od brojnih fotografija koje sam donijela s puta.
Moram reći da je moj davni strah od vulkana o kojem sam već pisala nestao bez traga nakon prva dva dana boravka u neposrednoj blizini njegova podnožja. A Napulj kojeg biju glasine da je prljav i opasan lučki grad jednakom mi se brzinom svojim posebnim divljim šarmom zavukao pod kožu i u srce i spremna sam ga braniti protiv svih takvih objeda, pa bile one na neki način i točne.
Da se vratim u Pompeje; posjetila sam ih s velikom grupom ljudi koji su se povremeno u hodu miješali s brojnim turistima koji su unatoč jakoj podnevnoj žezi (ušli smo nešto prije 11h i zadržali se oko tri sata) sami ili u vođenim grupama vršljali u vremenu zaustavljenim ulicama, stvarajući tako dojam da je davno umrli grad i dalje živ. I gle čuda, ni traga nelagodi zbog pogleda na krater koji je povremeno izvirivao iznad ruševnih zidina, ni traga dojmu da hodam po jednoj od većih masovnih grobnica u povijesti čovječanstva. Možda bi osjećaji bili drugačiji da sam se ondje našla sama u sumrak ili noću, no žarko sunce svojim je oštrim zrakama poput neke ogromne dezinfekcijske lampe osvjetljavalo i čistilo svaki kutak tog neobičnog mjesta. A mene je preplavio val oduševljenja. Ispunjenje davne želje probudilo je sva osjetila i dobila sam upravo ono što sam oduvijek željela. Stopala su mi upijala vibracije kamena obrađenog marljivim rukama prije dvije tisuće godina. Miris brojnih oleandara miješao se s posebnim mirisom zagrijanog tamnog kamenja i cigala tog u vremenu zastalog mjesta. Visoki pločnici i kamenje koje je služilo kao zebra za prijelaz ulice, posloženo tako da kotači kola mogu proći između njih. Kratkotrajna hladovina među zidovima prema nebu otvorenih kuća, u prostorijama u kojima je nekoć kolao nepoznat svakodnevni život.
Jednu ulicu koju sam slikala ispunjenu brojnim znatiželjnicima poput mene davno sam poželjela vidjeti. Upoznala sam je na izblijedjeloj slici gdje žena odjevena u lijepu i ženstvenu haljinu šezdesetih godina stoji i gleda nešto ispod nadstrešnice koja se i kod mene vidi s lijeve strane. (fotografije su ispod posta) Uvijek sam mislila da je ispod tog krovića sakriven ulaz u neki dućan ili neku drugu zanimljivu prostoriju i začudila sam se kad sam shvatila da nadstrešnica štiti od kiše slikarije na zidu, a vrata nisu otvorena nego čvrsto zatvorena daskama. Gotovo sam se nasmijala sebi i svom dugogodišnjem uvjerenju, potpuno nevažnom, ali dovoljno jakom da me navede da poželim znatiželjno zaviriti u nešto što u zbilji ne postoji.
Još se jedno moje bezrazložno uvjerenje pokazalo netočnim, da su tijela Pompejanaca zatrpana gustim pepelom ostavila svoj otisak u tako nastalim šupljinama bez kostiju. Arheolozi koji već gotovo tri stotine godina iskopavaju to golemo nalazište nalili su u te šupljine smjesu gipsa i dobili vjerne odljeve tijela ljudi i životinja. No kosti se ipak nalaze u tim bijelim likovima. Ugledala sam odmah, čim sam se približila staklenom lijesu (zapravo izložbenoj vitrini, ali to mi je neprikladan izraz za mjesto gdje se čuvaju ostaci onoga što je nekoć bilo čovjek) da iz gipsanih nogu proviruju sitne kosti stopala, a isto je bilo i sa šakama, dok se na donjem dijelu glave dobro vidjela lubanja sa šavovima, nimalo prekrivena gipsanom masom. Zapravo je moja ideja da kosti mogu nestati ovako dobro spremljene pod dvadeset metara pepela i druge vulkanske šljake bila glupa i nelogična, a ja se nisam potrudila da je provjerim, sve do ovoga ljeta. Za učenje nikad nije prekasno.
Prostor jednog posta premalen je da bih opisala sve što sam vidjela i osjećala. Možda nekom drugom prilikom. No iz Pompeja imam još jednu priču koju svakako želim podijeliti s vama. Odmah u slijedećem članku.
Jutarnji pogled na Napuljski zaljev i Vezuv s prozora moje sobe:
"Moja" ulica, nadstrešnica se vidi s lijeve strane:
Ista ulica iz druge perspektive, skinuto s interneta, moja nadstrešnica je druga s desne strane, a dobro se vidi i kamena "zebra":
Rimski "fast food" u blizini, meni je fotka ispala jako loše pa sam posudila ovu:
Vrata koja ne vode nikamo:
Još jedna "moja" ulica:
Forum s Vezuvom u pozadini. Nije tako daleko kao što se čini ovako umotan u ljetnu izmaglicu:
Forum
Ove prijeteće zidine mogu se vidjeti kad se ulazi u Pompeje:
A na izlasku nas je dočekao nešto pitomiji prizor:
15.08.2007. u 00:02 | K | 54 | P | # | ^
