SIROMAŠTVO
Postoje razni oblici siromaštva. Mnoge priče i mudre izreke dokazuju da je siromaštvo uglavnom subjektivno. Mi procijenjujemo svoj imetak prema drugima i zaključujemo jesmo li bogati, siromašni ili nešto između. Tu je i pitanje koliko materijalnih dobara nam je potrebno da bismo se osjećali sigurnima. Moj djed, koji je upoznao dva svjetska rata, običavao je govoriti: Protegni se koliko je pokrivač dug! Prilagodi se situaciji. Budi zadovoljan onim što imaš. No teško je to reći nekome tko uistinu nema ništa, živi od socijalne pomoći na rubu egzistencije, a oko sebe svakodnevno promatra proždrljivi tijek nezasitnog potrošačkog društva koje bezobzirno grabi u svom samoubilačkom ludilu. Nije, naravno, tako crno kao što zvuči napisano u prethodnoj rečenici, no svaka se od tih tvrdnji nažalost može objasniti i pokazati na primjerima iz naše svakodnevice.
Sretni su oni koji još shvaćaju pouku priče o košulji sretnog čovjeka. Vjerujem da smo je svi negdje pročitali ili čuli, no da ukratko podsjetim. Bio jednom jedan kralj, bogat i slavan. Obolio je od teške bolesti i pozvao k sebi mnoge slavne liječnike. Jedan mu reče da će ozdraviti ako obuče košulju sretnog čovjeka. Budući da je izgubio svaku nadu u spas, on pošalje svoje sluge po cijelom kraljevstvu da nađu takvu košulju. Međutim, naći sretnog čovjeka pokazalo se nemogućom misijom. Svi koje su pitali tvrdili su da nisu sretni. Konačno su naišli na čovjeka koji je radosno pjevajući orao svoju njivu u nekom zabačenom selu. On je konačno odgovorio da je sretan, ali bio je tako siromašan da nije imao košulje. Tako su se sluge praznih ruku vratili svome kralju koji je ubrzo nakon toga umro....
Jučer poslijepodne vraćala sam se iz trgovine kad se na parkiralištu zaustavio automobil. Ne znam što mi je privuklo pažnju – način kako se naglo zaustavio, neprikladno parkirno mjesto, brzina kojom je relativno mlad čovjek izašao iz auta s pristojno obučenom desetogodišnjakinjom. U ruci je držao odugački štap i krenuo ravno prema – kontejneru za smeće. Djevojčica je nekako zbunjeno stajala pored metalik sive Thalije. Dok sam prolazila pored njega vidjela sam da u ruci ne drži bilo kakav štap, nego hvataljku kakvom radnici Zrinjevca skupljaju smeće po parkovima i oko kuća. Turnuo je hvataljku u kontejner i počeo pretraživati.
Svakodnevno srećemo ljude koji pretražuju smeće, bolje rećeno otpad. Neki su specijalizirani za plastične boce, drugi za raznovrsne predmete i odjeću koju neki ljudi olako odbacuju, dok treći uzimaju sve na što naiđu, uključivo i hranu. Tih mi je najviše žao, među njima ima staraca, bolesnih, alkoholičara... Oni prvi djeluju nekako poslovno, kao da se bave biznisom. Sakupljanje sekundarnih sirovina zapravo može biti dobar posao, osobito ako se digne na viši nivo.
Zašto mi je onda zasmetala pojava tog očito zdravog čovjeka od svojih tridesetak godina koji je obučen kao za neki izlet ili roštilj kod prijatelja autom došao po stvari koje su drugi odbacili? Možda zbog automobila – srednja klasa, lijepa metalik boja, registriran, nedavno opran. Vjerojatno je došao iz nekog drugog kvarta kako ga susjedi ne bi prepoznali. Zašto je poveo djevojčicu sa sobom? Zar ne može naći neki ljepši, manje smrdljivi posao na ovom svijetu punom raznolikih mogućnosti i prilika. Nisam sigurna da mu nekoliko plastičnih boca može isplatiti cijenu goriva ukoliko je morao voziti nekoliko kilometara. Razmišljali smo nekad o kupnji tog modela i slučajno znam da dosta troši, ako ga posljednje dvije ili tri godine nisu poboljšali. Ne bi li bilo bolje da je svoju djevojčicu odveo u neki lijepi park, recimo na Boćarski dom, da se igra na svježem zraku. Možda me je u cijeloj priči najviše zaintrigirao automobil. Razgovarali smo neki dan muž i ja što bismo učinili da iz nekog razloga ne možemo više vraćati kredite, hraniti djecu i sebe. Najprije bismo prodali auto. Ne može se za rabljeni auto dobiti velika svota, ali novac je ipak novac. Onda ne bi bilo troškova registracije i goriva. Javni prijevoz je ionako puno povoljniji. A za hitne slučajeve tu su rođaci, prijatelji, taxi.
Ne tvrdim da nikad neću kopati po smeću ili prositi. No to bi bila rješenja koja bih prihvatila sasvim na kraju, na rubu egzistencije. Smatrala bih ih privremenima. Nikako poslom ili zanimanjem. A tko zna, možda kad budem stara, nitko ne zna što donosi vrijeme...
Žalosno je to sve skupa. A tek sam načela temu. Nemojte me krivo shvatiti. Ne podcijenjujem ja ljude koji kopaju po smeću, kao ni one koji prose. Teške su to životne situacije. Ali za ovog čovjeka nisam mogla naći opravdanje. Osim ako nije u kontejnerima tražio nešto što je zabunom bacio. Ali nije tako izgledalo. Uh, mogla bih o ovome još puno pisati, a nikamo ne bih došla. Možda se na to vratim drugom prilikom. Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti. 
UPDATE: POŠEMEREN ima zgodan post u kojem opisuje svoj projekt za web-hosting koji zvuči vrlo nadobudno i pozitivno. Kad bi bilo više takvih (može i drugačijih) aktivnosti, kad bismo se svi po svojim mogućnostima udružili i potrudili da malo podignemo ovu našu hrvatsku privredu, sigurno bi bilo manje onih koji kopaju po kontejnerima. Ne kažem da imaju svoja poduzeća i da se beskućnici znaju i imaju mogućnost služiti internetom, ali sigurno bi bilo više onih kod kojih bi mogli potražiti pristojan posao... 
31.08.2006. u 22:58 | K | 47 | P | # | ^
MIŠEVI I KAKO IH SE RIJEŠITI
Zapravo sam htjela pisati o sasvim drugoj temi. Onda sam komentirala post kod Trill. I prisjetila se jedne zgode. Pomalo gadne. Možda malo zabavne. Ili poučne?
Trill ima problema s mišem u svojoj špajzi. Kaže da je špajza gotovo ispražnjena, i sad čeka da se miš pametno povuče ili ugine od gladi. (špajza je inače smočnica, ali ta mi se lijepa hrvatska riječ trenutno ne uklapa u kontekst)
Moja mišja priča odvijala se prije dvadeset i nešto sitno godina. Iz novogradnje smo preselili u adaptirani tavan stare kuće. Tko je vidio staru kuću bez miševa, paukova i sličnih malih stanara koji se žilavo bore za svoj životni prostor? Prvog miša ugledala je mama. Bio je smeđ, pa je mama zaključila da je došao iz vrta. Kućni miševi su navodno sivi.
Stan je još mirisao na lak za drvo i boju za zidove. A u tim zidovima je i bio problem. Bili su napravljeni od po dvije ploče iverica, između kojih je stavljen okipor (neka vrsta stiropora), kako velika težina pravih zidova ne bi poremetila statiku stare kuće. Miševi su nekako ušli u prostor između dvije ploče i grizući stiropor probijali si puteve i gradili gnijezda. Kako to znam? Sve se odlično čulo. Nekoliko mjeseci nakon onog prvog miša noćima su se čuli zvukovi trčkaranja i glodanja. Dolazili su iz zidova. Ponekad se čulo i glasno cijukanje. Mislili smo da se to događa kad se potuku dva miša, a u dva navrata smo čuli nešto što je zvučalo kao cijukanje sasvim malih miševa. Trajalo je nekoliko dana, a zatim bi nezvani gosti postali još nametljiviji.
Nije se to događalo najednom, nego postepeno. Nakon prvog viđenog miša stavili smo mišolovku kupljenu na placu. Onu u obliku malog kaveza s rupom na vrhu. Nismo željeli onu s oprugom kao u crtićima. Jedan miš se uhvatio, ali je pobjegao kroz preveliki razmak među žicama. Dva ili tri odnijeli smo na livadu preko ceste, dovoljno daleko da se ne vrate, nadali smo se. Jednog sam uhvatila kad se zavukao u vrećicu s ostatkom čokolade. I on je završio u obližnjem grmlju. Ta poljskim miševima nije mjesto u kući, sigurno im je bolje vani, na livadi. Ovi naši očito su bili iznimka. Postajali su sve drskiji.
Mama se prisjetila postupka iz svog poslijeratnog djetinjstva. Nisu se nikako mogli osloboditi miševa i jedna je susjeda baki preporučila zamku od lonca i oraha. Uzme se orah u ljusci, u mekani dio gdje je izlazila peteljka utisne se čačkalica, a na drugi šiljak čačkalice nabode se malo slanine. Onda se na pod stavi stari lonac pod čiji se rub pažljivo podmetne orah, tako da je dio sa slaninom ispod lonca. Miš se uvuče pod lonac, povuče mamac, lonac padne i miš ostane zarobljen. Nakon toga podvuče se karton i sa zarobljenikom se dalje postupa prema nahođenju uspješnih lovaca. Mama se sjeća da su tako noću znali uhvatiti i po desetak miševa, sve dok najezda nije bila gotova.
Našli smo tako i mi dva stara lonca, kupili na placu neoljuštene orahe (bila je kasna jesen, nije ih bio problem naći), i već se prve noći začuo jedan klap. Sretni reponja letio je kroz prozor kao i mnogi njegovi pajdaši koji su slijedili. Nakon ne znam kojeg miša po redu počeli smo sumnjati da se glupe životinjice nakon defenestracije u raskoš jesenskoga vrta ponovo vraćaju. Zato su slijedeći primjerci završili u WC školjci. Nadali smo se da mogu dovoljno dugo zadržati dah dok ne dođu do zraka u kanalizaciji. U nadi je spas. Kad se više nijedan nije htio upustiti u pustolovinu s loncem, a grickanje nije prestajalo, prebacili smo se na ljepilo za miševe. O toj fazi ne bih puno pisala jer mi je još uvijek mučno kad se sjetim. No bilo je učinkovito. Dugo poslije nismo čuli nijednog napasnika, da o smradu koji je bio glavni razlog mišolova ne govorim. Problem je konačno, nakon dva ili tri mjeseca, riješen.
Sigurno će se mnogi zgražati što nismo bili brži i učinkovitiji. Nitko u obitelji nije bio spreman ubiti miša. Nismo bili navikli na te napasti jer ih u novogradnjama u kojima smo prije živjeli naprosto nije bilo. Barem ne u stambenom dijelu. Zbog našeg krzmanja da ih tamanimo namnožili su se i trebali smo ih ubiti puno više nego da smo to učinili s nekolicinom prvih uhvaćenih koji su pušteni na slobodu. Toliko o humanosti i njezinim mogućim posljedicama.
Pitate me, jesam li ubila miša? Na žalost, odgovor je potvrdan. Ubila sam dva velika bacajući ih u WC školjku i povlačeći vodu za njima. Još sad mi se stegne utroba kad se sjetim. Učinila sam to iz samilosti pomiješane s gađenjem. Gledali su me s mješavinom bespomoćnog prkosa i straha (moja projekcija, naravno, no tko bi zasigurno znao...) zalijepljeni većim dijelom krzna za ljepilo razmazano na kartonu. Nisam mogla podnijeti misao da ostanu u tako strašnom položaju, a jednom premazani ljepilom bili su, po mom mišljenju, ionako izgubljeni. Te sam jadnike našla po povratku kući s faksa, trebalo bi još dugo čekati da se tata vrati s posla (bacanje miševa u WC bio je njegov posao koji je stoički, iako s gađenjem vršio). Sjećam se kako sam drhtavim prstima uhvatila vršak repa i polako ga odvajala od kartona. Zatim pljus u vodu. U nadi da će živi izroniti negdje u kanalizaciji. No tad sam već bila prestara da vjerujem u tu vrstu čuda.
Nakon tih peripetija žarko sam željela da se miševi više ne vrate. Uglavnom su me poslušali. Kad bi se pojavili, poduzeli smo mjere sa starim loncima. Ne sjećam se jesu li letjeli kroz prozor ili u WC, no onakva se najezda više nikad nije dogodila.
Evo, draga Trill, vidiš zašto sam odustala od pisanja o miševima u komentaru... 
UPDATE
O jednom pokušaju miroljubivog rastjerivanja glodavaca pisala sam u jednom od prethodnih postova :))))
28.08.2006. u 21:40 | K | 45 | P | # | ^
TABLANET
Tek sam naknadno shvatila što sam napisala u prošlom postu – da sam se umorila na odmoru ili tako nekako.
Zapravo se već nekoliko dana ne osjećam dobro, imam glavobolje i umorna sam. Mislila sam da sam u žaru povratka previše vremena sjedila za kompjutorom i prekasno išla spavati, ali nije bilo samo to. Prošle noći sam se probudila zbog jake grmljavine i shvatila da me boli zub. Imala sam nekih sitnih problema i na moru, čak sam sanjala našeg dragog starog obiteljskog zubara. Sjedio je na onom strašnom stolcu, a ja sam stajala pored njega dok mi je pregledavao zube. U snu mi to nije bilo neobično, ali kad sam se probudila, pukla sam od smijeha.
Nazovem ja njega jutros i, sretne li mene, odmah ga dobijem, što inače nije jednostavno. Zbunjen glas opravdavao se s druge strane žice – upravo je strašni stolac i sve ostalo izgurao iz ordinacije i prihvatio se malanja. Mogu li možda izdržati do ponedjeljka, ako nije jako hitno. Pa dobro, malo je otečeno, možda i nije taj liječeni zub u pitanju, to bi jače boljelo, možda je samo zubno meso... Sva sretna zbog odgode vraćam se ormariću s propolisom i tražim Lupocet, zlu ne trebalo...
Ali nisam željela pisati o zubima, malo sam se zaboravila. Nego o tablanetu. Zovu ga i tablić ili tablići, nisam sigurna. Moji baka i deda zimske večeri provodili su u ugodnom druženju uz tu igru. Kako sam često boravila kod njih, smjela sam im se priključiti – najprije kao gledatelj, onda kao suigrač. Nikad nisu ništa drugo igrali kartama. Baka je imala averziju prema igrama gdje se ulagao novac, netko u obitelji je izgubio na kartama nešto veliko i to se prenosilo šaptom kao najveća sramota. S druge strane obitelji jedan je rođak također u lošim vremenima zakartao kravu. Danas možda zvuči smiješno, no to su bile i ostale vrlo opasne stvari. No tablanet je zapravo zbrajanje i kombiniranje, uspješnije uz bolje pamćenje. Kako su baka i deda već gotovo pola stoljeća igrali tu igru, imala sam dobre učitelje. Ispostavilo se je da nije preteško i ubrzo sam uživala kao i oni. U jednom od prvih postova pisala sam o tome zašto volim mah-jongg, ovdje je nešto slično u pitanju. Igranje tablaneta, kao i jamb i mah-jongg imaju na mene sličan opuštajući učinak. Kad igra traži veći angažman, pamćenje i kombinatoriku, postaje mi prenaporna, više ne uživam u njoj i gubim interes. To mi se dogodilo sa šahom, koji sam naučila u ranoj dobi, ali ga nikad nisam voljela i uskoro sam ga potpuno prestala igrati.
One lijepe večeri kad smo igrali u troje, ili je, još češće, jedan zapisivao dok je drugo dvoje igralo, prestale su prije dvadesetak godina. Deda je polako ulazio u posljednji stadij parkinsonove bolesti i prešli smo na lakše igre – domino, čovječe ne ljuti se, ponekad i tombolu. Nakon dedine smrti baka i ja bismo ponekad zaigrale neku od tih igara, ali više ništa nije bilo isto. Češće bismo samo razgovarale ili gledale televiziju.
Za vrijeme rata opuštalo me je igranje jamba. Čim bismo otišli u sklonište i iz tranzistora bi zatreštali zvuci poletnih koračnica koje su nam trebale podići moral, na malom stoliću u suterenu zazveckale su i kockice donoseći kratkotrajno opuštanje i zaborav sestri i meni, možda i promatračima. Opsesivno smo igrale jamb i uz baterijsku svjetiljku za vrijeme zamračenja. Kad sam upoznala muža, naučila sam i njega. Tako smo slobodne večeri često provodili uz zbrajanje i oduzimanje i kombiniranje točkica na šarenim kockicama. Jamb je potisnuo tablanet u zaborav. A sad je, početkom ljeta, moja mama potpuno neočekivano naučila tablanet mog mlađeg sina. Nisam ni znala da ga mama zna igrati, a bilo bi čudno da ne zna, ipak je odrasla kod svojih roditelja!
Otišli smo ove godine mali i ja na more nekoliko dana prije ostalih. I tako sam u vrućim popodnevnim satima igrala sve i svašta, a najviše ono najnovije – tablanet. Najprije sam pomislila da više ništa ne znam. Onda sam se, korak po korak, prisjetila svega i postala ona koja traži igru više. Iako sam morala ponekad i popuštati, da se ne pojave suze u lijepim okicama. Kao nekad davno letjele su karte. I duhovi su došli na neočekivano mjesto, gdje za života nikad nisu bili. Veseli glasovi, rečenice i uzvici koji su se često ponavljali. Škljocanje upaljača onoga tko bi prvi završio igru i prepustio se čarima cigarete, čiji je dim uvijek išao ravno na mene – okorjelog nepušača. Zvuk miješanja karata, miris svježe oprane posteljine s kreveta koji se uvijek morao namjestiti prije igre.... Davno zaboravljeni osjećaji preplavili su me neočekivanom radošću koju nisam znala prenijeti malom suigraču, nositelju djedova imena. Neka se i on jednom u životu probudi u sjećanju kao ja u tim trenucima, bit će mu to nagrada za doživljaj koji mi je tako neočekivano podario...
26.08.2006. u 01:36 | K | 24 | P | # | ^
U NEDOSTATKU INSPIRACIJE...
Jako sam umorna nakon povratka s ljetovanja i nikako mi ne pada na pamet o čemu bih mogla pisati. Lutam blogosferom, čitam i ostavljam komentare, no to je trenutno jedino za što sam sposobna. Kopajući po svojim starim dokumentima u potrazi za inspiracijom naišla sam na ovaj citat. Mislim da je prekrasan i prepun velikih misli izrečenih lijepim poetskim jezikom. Vjerojatno ste ga već negdje pročitali, no isplati se obnoviti sjećanje...
Ne zanima me čime se baviš u životu. Želim znati za čime čezneš i usudiš li se sanjati o susretu s onim za čime tvoje srce žudi.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.
Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skutrio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pri tom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.
Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju kako ne bi iznevjerio sebe; možeš li biti bez vjere i samim time vrijedan povjerenja.
Želim znati možeš li vidjeti ljepotu čak i kada nije lijepa, svaki dan, i možeš li iz nje crpsti život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti: "Da!"
Ne zanima me gdje živiš, i koliko novaca imaš. Želim znati možeš li ustati poslije noći duboke žalosti i očaja, izmučen i uništen do srži i učiniti što se mora da bi nahranio djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li sa mnom u središte vatre, a da pri tom ne ustukneš.
Ne zanima me ni gdje ni što ni s kim si učio. Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i sviđa li ti se vlastito društvo u trenucima praznine.
….
Nemoj skočiti na noge i povikati: "Da, to je ono što želim! Učinimo to!"
Samo tiho ustani i pleši sa mnom.
....
Pokaži mi kako svome narodu i svijetu daješ priče i pjesme koje želiš da djeca naše djece zapamte,
a ja ću tebi pokazati kako se ja trudim,
ne da promijenim svijet, nego da ga volim.
(Oriah Mountain Dreamer)
24.08.2006. u 15:10 | K | 21 | P | # | ^
ZAHVALNOST
Zahvalnost je blagoslov. Kao i ljubav, i ostali lijepi osjećaji. Ne možemo sebe natjerati da osjećamo zahvalnost, iako je često formalno izražavamo kad znamo da se to od nas očekuje. Prava, iskrena zahvalnost žubori kroz naše biće i pročišćava ga, čini da se osjećamo bolje, zdravije, poletnije... Često osjećam zahvalnost i zahvalna sam na tom osjećaju, jer nije uvijek bilo tako. Možda se zahvalnost razvija tijekom života, kao i neke druge stvari. Jesam li mogla odabrati i razvijati sebičnost i nezahvalnu mrzovolju koju sam tako često osjećala u vrijeme puberteta, a i danas me ponekad opsjeda i predstavlja pravi problem, jer nije je se nimalo lako riješiti. Naprotiv, to je ponekad pravo mučenje. Zahvalna sam što sam toga svjesna. Tako se lakše nosim s tim.
Zašto pišem o tome? Zato što sam oba osjećaja u punini doživjela na ljetovanju. Možda se to događa zato što čovjek često previše očekuje od tih nekoliko (ili malo više) dana navodnog odmaranja. Kad ne bi bilo malene kućice, nekim čudom dosanjanog sna mog djeda, u sadašnjem trenutku sigurno ne bih mogla provesti više od tjedan dana negdje na obali, i to uz velika odricanja. No ona je ovdje i uvijek kad onamo dolazim osjećam veliku zahvalnost prema djedu i baki koji su taj mali prostor neizmjerno obogatili svojom prisutnošću, radom svojih ruku, bezbrojnim lijepim trenucima koje sam kao dijete ondje provela. Zahvalna sam na mirisu borova koji se nadvijaju nad stjenovitu plažu, na dodiru mora koje me blago prihvaća kad se u njega otisnem svojim inače nezgrapnim tijelom. Kao dijete nisam izlazila iz vode, bio je to moj element. Zahvalna sam na uspomenama koje kao šarene školjke skupljam uvijek kad onamo dođem. Zahvalna sam na čežnji koju u meni izaziva more, šum valova, miris vjetra. Nekoć sam mislila da je ta neodređena čežnja namijenjena dragoj osobi koju ću jednom upoznati. Upoznala sam ljubav svog života, ali čežnja je ostala. Šum valova koji udaraju o stijenje i miris vjetra koji se poigrava u krošnjama starih borova ne odzvanjaju više bolnom usamljenom čežnjom nego radošću, no još me uvijek vuku i pozivaju na istraživanje neistraženog, toliko šireg od onog koje već poznajem...
To je bila ona lijepa strana. Onda slijedi priča o hladnom i prljavom moru, jugu koje na plažu nanosi gomile borovih iglica, algi, raznoga smeća, ponekad i meduza. Izlazim brzo iz tog negostoljubivog okruženja bez želje da se vratim, a na obali me dočekaju prohladan vjetar i nervozna djeca koja se stalno na nešto žale i žele kući. Djeca. Mogu li ona shvatiti da su privilegirana dužim boravkom na moru, da će jednom uvidjeti što su propustila svojim odbijanjem da se prepuste čarima tog mjesta. Moji dječaci nisu ja, ne dijele moje uspomene iako im ja ponekad o njima pričam u nadi da će nešto od toga upamtiti i oteti zaboravu. Željela bih da osjećaju bar dijelić zahvalnosti kojom sam blagoslovljena. Dolazi li to kasnije? U čemu je pogreška? Vjerojatno u nedostatku društva vršnjaka. Dva ili tri tjedna u društvu relativno mirnih roditelja koji s njima igraju društvene igre, vode ih na plažu, kuhaju im, kupuju sladolede i stripove, čini se da im to ne znači mnogo. Oni plaču za svojom kupaonom u kojoj nema «strašnog» starog bojlera jer smo priključeni na toplanu, za prigušenom bukom zgrade u prigradskom naselju. Jedva čekaju da ih maknemo iz tog svijeta punog životinja (pauka, svinjčica, macaklina, osa, komaraca koji stalno ubadaju). Ja sam uvijek žalila dan kad smo odlazili s ljetovanja u svakodnevicu, oni su taj dan jedva dočekali... Pitam se u čemu griješim. I zašto dozvoljavam da mi durenje i mrzovolja prgavog i brbljavog pretpubetetlije zagorčava život. I pitam se još, bismo li možda trebali pokušati uplatiti tjedan dana negdje drugdje, možda u toplicama ili u seoskom turizmu slijedeće godine, da vidimo hoće li i onda stalno nešto prigovarati (a mislim da hoće). I na kraju, pitam se nisam li ja ljetovanja svog djetinjstva upamtila ljepšima nego što su uistinu bila. Možda sam svojoj djeci nalikovala više nego što sam toga svjesna...
Danas smo doputovali kasno poslijepodne, ali nisam mogla ne napisati ništa. Ako ima nelogičnosti i pogrešaka – pripišite to umoru i putovanju. Jako se veselim povratku na blog i hvala svima koji su me posjetili i ostavili trag. Sad se bacam u blogerske vode, jedva čekam da vidim što ste pisali dok me nije bilo!
21.08.2006. u 23:29 | K | 24 | P | # | ^
