Marketing
TABLANET
Tek sam naknadno shvatila što sam napisala u prošlom postu – da sam se umorila na odmoru ili tako nekako.
Zapravo se već nekoliko dana ne osjećam dobro, imam glavobolje i umorna sam. Mislila sam da sam u žaru povratka previše vremena sjedila za kompjutorom i prekasno išla spavati, ali nije bilo samo to. Prošle noći sam se probudila zbog jake grmljavine i shvatila da me boli zub.
Imala sam nekih sitnih problema i na moru, čak sam sanjala našeg dragog starog obiteljskog zubara. Sjedio je na onom strašnom stolcu, a ja sam stajala pored njega dok mi je pregledavao zube. U snu mi to nije bilo neobično, ali kad sam se probudila, pukla sam od smijeha.
Nazovem ja njega jutros i, sretne li mene, odmah ga dobijem, što inače nije jednostavno. Zbunjen glas opravdavao se s druge strane žice – upravo je strašni stolac i sve ostalo izgurao iz ordinacije i prihvatio se malanja. Mogu li možda izdržati do ponedjeljka, ako nije jako hitno. Pa dobro, malo je otečeno, možda i nije taj liječeni zub u pitanju, to bi jače boljelo, možda je samo zubno meso... Sva sretna zbog odgode vraćam se ormariću s propolisom i tražim Lupocet, zlu ne trebalo...
Ali nisam željela pisati o zubima, malo sam se zaboravila. Nego o tablanetu. Zovu ga i tablić ili tablići, nisam sigurna. Moji baka i deda zimske večeri provodili su u ugodnom druženju uz tu igru. Kako sam često boravila kod njih, smjela sam im se priključiti – najprije kao gledatelj, onda kao suigrač. Nikad nisu ništa drugo igrali kartama. Baka je imala averziju prema igrama gdje se ulagao novac, netko u obitelji je izgubio na kartama nešto veliko i to se prenosilo šaptom kao najveća sramota. S druge strane obitelji jedan je rođak također u lošim vremenima zakartao kravu. Danas možda zvuči smiješno, no to su bile i ostale vrlo opasne stvari. No tablanet je zapravo zbrajanje i kombiniranje, uspješnije uz bolje pamćenje. Kako su baka i deda već gotovo pola stoljeća igrali tu igru, imala sam dobre učitelje. Ispostavilo se je da nije preteško i ubrzo sam uživala kao i oni. U jednom od prvih postova pisala sam o tome zašto volim mah-jongg, ovdje je nešto slično u pitanju. Igranje tablaneta, kao i jamb i mah-jongg imaju na mene sličan opuštajući učinak. Kad igra traži veći angažman, pamćenje i kombinatoriku, postaje mi prenaporna, više ne uživam u njoj i gubim interes. To mi se dogodilo sa šahom, koji sam naučila u ranoj dobi, ali ga nikad nisam voljela i uskoro sam ga potpuno prestala igrati.
One lijepe večeri kad smo igrali u troje, ili je, još češće, jedan zapisivao dok je drugo dvoje igralo, prestale su prije dvadesetak godina. Deda je polako ulazio u posljednji stadij parkinsonove bolesti i prešli smo na lakše igre – domino, čovječe ne ljuti se, ponekad i tombolu. Nakon dedine smrti baka i ja bismo ponekad zaigrale neku od tih igara, ali više ništa nije bilo isto. Češće bismo samo razgovarale ili gledale televiziju.
Za vrijeme rata opuštalo me je igranje jamba. Čim bismo otišli u sklonište i iz tranzistora bi zatreštali zvuci poletnih koračnica koje su nam trebale podići moral, na malom stoliću u suterenu zazveckale su i kockice donoseći kratkotrajno opuštanje i zaborav sestri i meni, možda i promatračima. Opsesivno smo igrale jamb i uz baterijsku svjetiljku za vrijeme zamračenja. Kad sam upoznala muža, naučila sam i njega. Tako smo slobodne večeri često provodili uz zbrajanje i oduzimanje i kombiniranje točkica na šarenim kockicama. Jamb je potisnuo tablanet u zaborav. A sad je, početkom ljeta, moja mama potpuno neočekivano naučila tablanet mog mlađeg sina. Nisam ni znala da ga mama zna igrati, a bilo bi čudno da ne zna, ipak je odrasla kod svojih roditelja!
Otišli smo ove godine mali i ja na more nekoliko dana prije ostalih. I tako sam u vrućim popodnevnim satima igrala sve i svašta, a najviše ono najnovije – tablanet. Najprije sam pomislila da više ništa ne znam. Onda sam se, korak po korak, prisjetila svega i postala ona koja traži igru više. Iako sam morala ponekad i popuštati, da se ne pojave suze u lijepim okicama. Kao nekad davno letjele su karte. I duhovi su došli na neočekivano mjesto, gdje za života nikad nisu bili. Veseli glasovi, rečenice i uzvici koji su se često ponavljali. Škljocanje upaljača onoga tko bi prvi završio igru i prepustio se čarima cigarete, čiji je dim uvijek išao ravno na mene – okorjelog nepušača. Zvuk miješanja karata, miris svježe oprane posteljine s kreveta koji se uvijek morao namjestiti prije igre.... Davno zaboravljeni osjećaji preplavili su me neočekivanom radošću koju nisam znala prenijeti malom suigraču, nositelju djedova imena. Neka se i on jednom u životu probudi u sjećanju kao ja u tim trenucima, bit će mu to nagrada za doživljaj koji mi je tako neočekivano podario...
Post je objavljen 26.08.2006. u 01:36 sati.