ZAHVALNOST
Zahvalnost je blagoslov. Kao i ljubav, i ostali lijepi osjećaji. Ne možemo sebe natjerati da osjećamo zahvalnost, iako je često formalno izražavamo kad znamo da se to od nas očekuje. Prava, iskrena zahvalnost žubori kroz naše biće i pročišćava ga, čini da se osjećamo bolje, zdravije, poletnije... Često osjećam zahvalnost i zahvalna sam na tom osjećaju, jer nije uvijek bilo tako. Možda se zahvalnost razvija tijekom života, kao i neke druge stvari. Jesam li mogla odabrati i razvijati sebičnost i nezahvalnu mrzovolju koju sam tako često osjećala u vrijeme puberteta, a i danas me ponekad opsjeda i predstavlja pravi problem, jer nije je se nimalo lako riješiti. Naprotiv, to je ponekad pravo mučenje. Zahvalna sam što sam toga svjesna. Tako se lakše nosim s tim.
Zašto pišem o tome? Zato što sam oba osjećaja u punini doživjela na ljetovanju. Možda se to događa zato što čovjek često previše očekuje od tih nekoliko (ili malo više) dana navodnog odmaranja. Kad ne bi bilo malene kućice, nekim čudom dosanjanog sna mog djeda, u sadašnjem trenutku sigurno ne bih mogla provesti više od tjedan dana negdje na obali, i to uz velika odricanja. No ona je ovdje i uvijek kad onamo dolazim osjećam veliku zahvalnost prema djedu i baki koji su taj mali prostor neizmjerno obogatili svojom prisutnošću, radom svojih ruku, bezbrojnim lijepim trenucima koje sam kao dijete ondje provela. Zahvalna sam na mirisu borova koji se nadvijaju nad stjenovitu plažu, na dodiru mora koje me blago prihvaća kad se u njega otisnem svojim inače nezgrapnim tijelom. Kao dijete nisam izlazila iz vode, bio je to moj element. Zahvalna sam na uspomenama koje kao šarene školjke skupljam uvijek kad onamo dođem. Zahvalna sam na čežnji koju u meni izaziva more, šum valova, miris vjetra. Nekoć sam mislila da je ta neodređena čežnja namijenjena dragoj osobi koju ću jednom upoznati. Upoznala sam ljubav svog života, ali čežnja je ostala. Šum valova koji udaraju o stijenje i miris vjetra koji se poigrava u krošnjama starih borova ne odzvanjaju više bolnom usamljenom čežnjom nego radošću, no još me uvijek vuku i pozivaju na istraživanje neistraženog, toliko šireg od onog koje već poznajem...
To je bila ona lijepa strana. Onda slijedi priča o hladnom i prljavom moru, jugu koje na plažu nanosi gomile borovih iglica, algi, raznoga smeća, ponekad i meduza. Izlazim brzo iz tog negostoljubivog okruženja bez želje da se vratim, a na obali me dočekaju prohladan vjetar i nervozna djeca koja se stalno na nešto žale i žele kući. Djeca. Mogu li ona shvatiti da su privilegirana dužim boravkom na moru, da će jednom uvidjeti što su propustila svojim odbijanjem da se prepuste čarima tog mjesta. Moji dječaci nisu ja, ne dijele moje uspomene iako im ja ponekad o njima pričam u nadi da će nešto od toga upamtiti i oteti zaboravu. Željela bih da osjećaju bar dijelić zahvalnosti kojom sam blagoslovljena. Dolazi li to kasnije? U čemu je pogreška? Vjerojatno u nedostatku društva vršnjaka. Dva ili tri tjedna u društvu relativno mirnih roditelja koji s njima igraju društvene igre, vode ih na plažu, kuhaju im, kupuju sladolede i stripove, čini se da im to ne znači mnogo. Oni plaču za svojom kupaonom u kojoj nema «strašnog» starog bojlera jer smo priključeni na toplanu, za prigušenom bukom zgrade u prigradskom naselju. Jedva čekaju da ih maknemo iz tog svijeta punog životinja (pauka, svinjčica, macaklina, osa, komaraca koji stalno ubadaju). Ja sam uvijek žalila dan kad smo odlazili s ljetovanja u svakodnevicu, oni su taj dan jedva dočekali... Pitam se u čemu griješim. I zašto dozvoljavam da mi durenje i mrzovolja prgavog i brbljavog pretpubetetlije zagorčava život. I pitam se još, bismo li možda trebali pokušati uplatiti tjedan dana negdje drugdje, možda u toplicama ili u seoskom turizmu slijedeće godine, da vidimo hoće li i onda stalno nešto prigovarati (a mislim da hoće). I na kraju, pitam se nisam li ja ljetovanja svog djetinjstva upamtila ljepšima nego što su uistinu bila. Možda sam svojoj djeci nalikovala više nego što sam toga svjesna...
Danas smo doputovali kasno poslijepodne, ali nisam mogla ne napisati ništa. Ako ima nelogičnosti i pogrešaka – pripišite to umoru i putovanju. Jako se veselim povratku na blog i hvala svima koji su me posjetili i ostavili trag. Sad se bacam u blogerske vode, jedva čekam da vidim što ste pisali dok me nije bilo!
21.08.2006. u 23:29 | K | 24 | P | # | ^
