popodnevna crtica

Danas se dogodilo nešto neobično, nekoć možda obično.
Čekala sam u autu pred kućom mamu da izađe, da je vozim na misu.
Prvo se iz šume (ulica gdje su mi starci završava u šumi) sjurio jedan, a potom još barem 6-7 bicikala.
Dječaci, možda do 15ak godina, projurili su ko špriheri,
jureći i u punom gasu još dodatno tjerajući;
prvi je bio naročito brz, tih i kao strijela.
Tako sam se uplašila, i uplašila za njih;
da sam kojim slučajem tad krenula, ne bismo se mogli izbjeći.

Nešto dalje pred dućanom su pobacali bajkove na pod, bila je prilična gužva, ali svi su čoporativno ušli.

Ono, kako normalna djeca rade, idu skupa, ulaze skupa.

Mi smo krenule minutu poslije,
ja se nisam mogla NE zaustaviti ,
nisam mogla preći preko toga,
jednostavno me obuzelo,
pa sam stala pred dućan,
onako popreko svega ko kauboj,
mimo reda, i u kontra smjeru kroz blagajne ušla prema njima;

opalilo me kao da sam Marsijanac koji je stigao na Pluton,
kad shvatiš da radiš nešto što se (kao) ne smije;
iz očiju ljudi vidio se strah nad mojom neurednim kretanjem,
'ugrozaaa!!',
'ulazak kontra svih pravila',
'kaj to ova radi',
bez maske, špricanja ruke i rukavica,
mislim si 'ne mogu jednostavno vjerovati da ne smijem jednostavno ući u dućan'
i ono ,
kada previše puta čuješ nešto,
pa ti se porodi neobuzdani revolt,
'ma, odjebite svi,
nek svi pokrepamo od korone ako treba,
ali dajte dosta više straha, grča i strepnje nad životom'.

I , dakle, dođem k dečkima i svima zajedno se ko neki pomaknuti govornik obratim;
zamolila sam ih USRDNO da pažljivije voze,
i da se čuvaju.
Najusrdnije i najmoljivije što sam znala.
Molim vas, molim vas, čuvajte se, da sam bila krenula, zgazila bih nekog od vas,
tako ste brzo došli, molim vas pazite bolje.
Neki su viknuli 'oprostite, teta!', tako su bili dirljivo blesavi i ljubazni, AJME.

Kratko je to trajalo, izmarširala sam istim putem van, jednostavno,
bila je to vrlo, vrlo neobična situacija.
Takva nadrealistična scena.
Ti klinci su me nekako strašno u srce dirnuli,
a s druge strane, kao da sam ušetala u kazalište,
na tren kao da sam u neki san kročila,
u neku nevjerojatnu i neistinitu scenu.

Pomaknuto.



Pita me mama (osupnuta kratkoćom i uopće prirodom cijele akcije,
a znam , u brizi da sam vikala u dućanu gdje nju i mene poznaju)
u autu kad sam se vratila. i, kaj si im rekla?


:))))