9:34

okej
jutros sam doma
a radim navečer,
pa si dajem blagoslov
da si dam oduška
i odmora
i kave
i obavljanja papirologije
itd
itd
zadnja dva tri dana kao da je neko ludilo od događaja
ovi koji proriču zbivanja
kažu da je aktivno razdoblje ova godina,
opetovano to kazuju,
i zaista dobro kažu
dogodilo se nekoliko superstvari

prvo; postavljeno je
(to samo po sebi je bilo gomila telefoniranja,
petljanja s majstorima,
plaćanja....ofkors)
KONAČNO
novo brojilo na moje ime, odvojila sam se od sestre, novi priključak.
JUPIJEEEE
još samo voda ostaje za odvojiti,
prošlo proljeće sam hodočastila i odvajala plin, čistoću i tako dalje,
a sada, nakon samo godinu dana,
i ovo!!!
Ipak se stvari privode kraju.


Drugo;
Postignut je dogovor,
i šogor mi bude izgradio
(dolovno iskopao i premjestio zid i sve )
parkirno mjesto.
Bude se narintao, al kad tako želi.

Nadalje;
Odvjetnica za ostavinu mi je konačno poslala čitabu sa zadnjeg ročišta,
a bolje bi bilo da nije,
jer me to debilarenje samo pošteno raspizdilo,
pa sam malo popucala po šavu,
nema veze, zagladili smo poslije,
Ali koliko je glupo
da ti nalože pokretanje tužbe
na ročištu koje se je dogodilo
zato što već JESI pokrenuo tužbu
(i to prije više od POLA GODINE).
Tko tu koga? :-O
Akcija tek slijedi.


Onda, krepala je mašina za suđe.
Nije stvarno krepala.
Više se pretvorila u kemičarski laboratorij.
Sama je iznutra postala bijela
što bi upućivalo na problem sa solju,
ali bešteki su postali što hrđavi, što ljubičastog sjaja,
!!!,
kaj se unutra zbivalo umjesto pranja,
elektroliza!?
A ostalo suđe je u jednoj velikoj mrlji.
Bijeloj.
Nasipavala sam sol,
(i inače nasipavam sol, samo da je jasno,
ko i sve ostalo što se unutra nasipava i natače.........)
ali onda sam shvatila da ta sol NEKAMO NESTAJE
i da spremnik ne uspijevam napuniti,
a k tome,
jer to nije dosta,
prilikom nasipavanja
mašina se sa glasnim BRMMMM
upalila
:-O
pa ugasila.
Molim!?*


Sad moram popuniti neke formulare za osiguranje/garanciju
da mi pošalju majstora.
jer čemu služi slobodno jutro,
nego da obavljaš poslove.

E, onda.

GOLF JE JUTROS ODVEZEN.
Bajbaj golfiću!
Odvezlo ga na otpad.
Nepopravljivo, neisplativo stanje.

Ispalo je da je udarac kamiona Čistoće
pravi blagoslov s Neba
(što naravno JE),
jer sam sa novcima osiguranja,
i sad sa ovima koje ću dobiti od starog željeza,
uspjela pokriti mazdicu koju trenutno vozim
i njezinu registraciju,
dakle na nuli sam,
i da kamion nije udario auto,
NE BIH NIKAKO mogla dobiti toliko novaca
samom prodajom golfa nekoj osobi za korištenje.
(a i tko bi ga kupio,
takvog nepopravljivo nepopravljivog?)
To je bilo definitivno izrežirano Odozgo.


Voljela bih da sam normalna.
Da me ne dira kad mi odvoze stari auto na prešanje. :(((((
Voljela bih kad moja SKLEROTIČNA tintara ne bi
nekim čudom ipak IMALA na raspolaganju toliko slika i sjećanja
kamo smo sa tim autom MI išli,
kako se dijete,
kao dvogodišnja curica
na onoj pozadinskoj 'dasci' iznad gepeka
presvlačila
u hladu borove šumice, poslije kupanja,
(mislim reći, mi smo ju presvlačili ...)
voljela bih ne imati sliku mog muža
kako me svaki dan poslije posla dočekuje sa tim autom
i kamo smo sve išli
i kamo smo sve išli
zajedno......

Ne znam,
Voljela bih da me stvari konačno ne diraju,
a stalno me diraju.
I sve više me diraju.
I nema popravka prolazom vremena,
ništa se ne ofuca,
ništa ne izbljeđuje,
ništa se ne mijenja u osjećaju.



Problem je što zaboravljam praktične stvari,
zanimljive svakodnevnosti npr.,
da se mogu praviti pametnom,
ili informiranom npr.
mobitel u danu u kojem mi najviše treba,.
napraviti ovo ili ono,
a sve teško, tužno, dirljivo, nepromjenjivo, bolno, neugodno,
to ne zaboravljam, ni za lijek.
To se iskristaliziralo u slike,
i one iskaču pred oči aktivirane dnevnim događajima,
ili nekom mišlju ili čime već.



E, dobro, (nije dobro, ali) to nije sve.

Konačno sam se prisilila i otišla kapariti restoran,
dijete ima krizmu ove godine,
i idemo s familijom na ručak.
Takva je jagma za restoranima u to postzimsko predljetno doba
(zvano još i proljeće :-P)
ko da se hrana tamo besplatno dijeli.
Ali dobro,
mi smo čudnim slijedom smotanosti mog buraza
(koju sad neću opisivati,
al mogu na zahtjev :D )
(koja nije čudna,
nego opet neobična intervencija Odozgo, neobičnog spleta događaja)
dobili restoran koji mi je najdraži, za dotičnu aktivnost.
Želim da je vrlo svečano,
i da to izvedemo do kraja odlično.
Želim da je to neka inicijacija u sljedeće stanje, upgradano stanje,
i želim joj dati na značaju,
na snazi i na poticaju za dalje,
i najviše na svijesti o osobnoj odgovornosti.

Moji su malo uzbibani što nas dvije
ne pridajemo važnost
crkvenom djelu događaja onoliko koliko oni pridaju,
ali sada ni u to neću ulaziti,
no to je neki konsenzus,
Naš maksimum susreće njihov minimum,
i tako nekako kreiramo suživot.
Nismo im baš jasne,
ne mogu nas baš stegnuti u njihov kalup,
ali davno je prošlo doba da je to bitno.



Nedostaje mi lucidnih, zabavnih, duhovitih, pametnih
konverzacija koje su se znale voditi na blogu,
pa sam jučer pročitala tonu postova i komentara kod goge&maria,
sam Bog zna di su oni?
pa također kod TAOBYourself,

I tak.

Pretpostavljam da se sve mora mijenjati,
pa se tako i to promijenilo.

Hoće li biti čega novog,
a da je tako zabavno i duhovito, ili čak bolje,
ne znam.

Ili ćemo ,
ovako mahnitajući materijalnim svijetom punim zahtjeva,
a dosađujući se,
dočekati smrt?

Ne znam.

Na koncu, neće biti bitno.