17:21

okidok.


Samujem.
Dijete Djevojče otputovalo s Bakom na more.
Samujem.
Da nema posla,
da nema djeteta,
da ne moram platiti režije i kupovati hranu
i da nemam zalaufanu mašineriju koja traži moje suučešće
nisam sigurna što uopće
bih ja ovdje, na ovom mjestu.
nemam nikakav interes ni za što.
Ni za pomaknuti nogu lijevo ili desno.
Evo, tijelo hoće pepermint.
Tijelo hoće.
Ali ja, ja ne želim ništa.
Po što sam ja došla ovamo?




Već sam konstatirala kako je ovaj stambeni prostor
jako velik za nas dvije,
jednog dana,
moći ćemo se (ću se)
valjda
emotivno odvojiti od svih stvari prošloga života
i preseliti se nekamo u prazno
novo i čisto,
i , najvažnije - malo.
Sve što je preostalo,
sve materijalno čime se trebam baviti,
održavati i privesti kraju,
sve je to jako puno za mene.
Obično čišćenje po kući ne stižem pokriti,
od pustog izbivanja,
i niti jednu akciju ne uspijevam završiti do kraja.


Kako nakon čovjeka
koji umre,
nakon utjelovljenja, kad duša zbriše doma,
ostane ljuštura,
čahura,
upravo baš tako
ja doživljavam ovo sada,
ovaj stan sa svim našim stvarima,
njegovim i zajedničkim,
pa i mojim,
kao čahure života koji je okončao,
slike prošlosti koja je svršila.
Svaka stvar je podsjetnik na vlastiti život
koji mi je jednog jutra , u maniri pada giljotine,
u trenu postao zauvijek nedostupan.

I potpuno sam u nemogućnosti
ovako potrošene snage,
uopće išta bitno zamisliti za budućnost
išta pozivajuće,
da posežem za tim....



Valjalo bi slike s puta početi pregledavati,
ali i to je nekako kao posao neke druge osobe,
koje više nema.....





20:20, kad sam taman htjela zamoliti za znak
11:11