17:57

četvrtak, 11.04.2019.

današnji dan je nemoguć. Ne mo guć.
Otpor je prema svemu
ko da valjam brda
pa planine
sve mi je hiperteško
sve što činim izlazi mi na uši
svega se dogodilo previše
i pregorila sam
sve što činim u životu
beskrajno je glupo dosadno i neinspirativno
a kad dođe nešto lijepo ili nedobože veselo ili vedro
onda mi tisuće noževa para što grlo
što srce
jebem ti predživotne ugovore
i perspektivu širu od ove u zatočeništvu
alkatraz sine
od sto stvari na popisu
niti jednu se nisam uspjela prisiliti napraviti
niti jednu
nema nijedne čiste žlice u kući
opet suđe
opet veš
opet je mrko i mokro
opet je hladno
opet jakne
opet zadivljao vrt
a još ni svo staro šiblje
nisam uspjela prikupiti
i opet su radovi na cesti
sve je blatno šoderasto i raskopano
ne smije se autom gore
nego tegli sve uzbrdo do kuće
jučer dođem s posla doma
jedanaest navečer
crkne slika na tvu a taman sjela sa voćnom salatom u krilu
i željela jest
zovi tehničku podršku
i kad je došlo do toga da moram ištekavati i uštekavati rutere
al ne onaj, gospođo, sa puno svjetala,
nego onaj sa jednim; motorolu,
i kad nisam uspjela naći koji je to kabel i gdje je uštekan
(na tri jebena mjesta, poslije sam vidjela)
i kad sam pod vedranovim kompom
iza stvari pod stolom
ugledala onu kutiju koja služi
za 'pospremanje' žica i kablova
i kad sam ugledala količinu, prašnjavost i nenormalnu zapetljanost istih
uhvatio me takav bijes
takav BIJES
da sam sa poklopcem dotične kutije
tako manijakalno izlupala sve te kablove
tako sam divljački lupala
na žalost ništa nije puklo
što je samo izazvalo još veću mahnitost u mene
dijete se sa suzama u očima sjelo na kauč i zašutilo u strahu
DOPIZDILO MI JE SVE
svo paženje
tko što govori
što smijem a što ne smijem izgovoriti
već godinama
što treba sakriti da se bolest ne skuži
pa što treba reći da se nježno kaže ovo i ono
i kako reći djetetu kad mu umre tata da mu je tata umro
i kako i što govoriti
jel premalo?
jel previše?
jel se smije?
jel ne smije?
hoće li je rastužiti?
hoće li je unazaditi??
jebem mu mater, jebem mu mater tisuću puta na tisuću
popizdila sam jučer.
jebem mu mater.
Svemu, baš svemu baš svemu od svega svemu
mom jebenom životu.


Danas sam uzela fotoaparat u ruke.
Nisam preko šest mjeseci, gotovo uopće, možda jednom.
Nisam znala više
što i gdje trebam kliknuti
da pokaže fotografirane slike,
kao da nikada u životu taj predmet u rukama držala nisam,
časna mi riječ
nešto me natjeralo da odem u vrt i slikam
iako je mokro i mračno
sjetila sam se onog osjećaja
da dok slikam na tren potpuno zaboravim sve ostalo

gotova sam
mislim da sam u potpunosti i nepovratno propala









U stvari, ovaj post pišem
jer me blog Alena Zorića (the art of being yourself)
na to inspirirao.
i dok bi u prethodnom životu
uglavnom dijelila njegovo mišljenje
odnosno u načelu se složila s premisom
da smo zarobljenici sustava i marionete
dok sami ne uzmemo škare
i precvikamo uzice
ipak, nakon svega što mi se dogodilo
stekla sam uvid, dojam ili štoveć
da je laž u navodnoj bitnosti toga
(svega, bilo čega).
Da, jesmo u sustavu.
I kad izlazimo iz njega i dalje smo u sustavu
i naši , kao samostalni, kao slobodni, pomaci su mikroskopski
i ono što znamo
i ono u što bismo se zakleli da smo sigurni
i sve 'istine' koje 'osjećamo da znamo'
sve to može i biva ponekad
biti otpuhano ko praseća kućica od slame
i niti jedno naše znanje nije sigurno pred mogućim naletima nemilih događaja
i pred posljedičnom nevažnošću APSOLUTNO SVEGA,
uključujući i vlastitu posvemašnju nevažnost,
sve izgubi bitnost,
naše najveće istine se pokažu kao 'može i ne mora' postavke,
koje bi bile drugačije već da smo rođeni
samo jedan blok niže niz ulicu,
a kamoli u drugom kulturnom krugu
u drugom vremenu
na drugoj planeti



I što sad, draga braćo i sestre?