19:41

Ah, kako da to stavim u riječi
danas je Josipovo
glavno slavlje u životu mog starog....
bio je to
(i još uvijek naravno traje) tulum za 60+

A svi oni mlađi
pojavljivali su se kratkotrajno i u razna današnja vremena
pa i mi također
ali
mi smo naletili
na najveću grupu ovih prvospomenutih
svaki ima svoje bolesti
svi se tresu, jedva hodaju,
iz slušnih aparata im se čuje zviždukanje
svi viču
i svatko priča svoje
i nitko nikoga baš ne čuje
a onda je nadošla ekipica
sa puno previše pitanja za mene
(i sa samo malo manje pitanja za Djevojče)
i to banaliziranje situacije
za potrebe konverzacije
i pokušaj stavljanja svega
pod istu kapu, po mogućnosti
u jednu do dvije riječi
bilo je odjednom stvarno puno opreviše za mene
i odmah sam zbrisala.
Ne mogu o tome pripovijedati usput,
niti tumačiti kako sam
desetorici ili više znatiželjnih baba,
što muških, što ženskih,
ma kako eventualno dobronamjerne bile.
Pa još kombinacija jegera,
tenke gibanice ,
rotkvice i c vitamina
(da ga opet ne zaboravim)
mučnina
i bijeg glavom bez obzira.


I baš sam ustanovila.
sad već višeput,
nemam više doma.
To je grubo za reći.
Možda nezahvalno.
I tako dalje.
kaj ja znam.
Ali,
nema više doma.
Kuća je na istoj adresi, nas dvije tu,
no onaj osjećaj koji ga je činio (dom),
nema ga više.

Nemam pojma hoće li nadoć,
a i sasvim je svejedno,
jer više ništa nema zaista vrijednost.
Obavit ću ja svoje dužnosti,
dovršiti sve zajedničke planove,
Dijete podići na noge,
al ne treba misliti
da se to može staviti u neki lijepi novi okvir,
i da ikoji okvir ima vrijednost.
Ja sada (ovih dana), primjerice,
sjedim na parkingu groblja u autu
i čitam knjigu dok čekam vrijeme
da pokupim Djevojče iz škole.
Mogla bih se odvesti i kući,
ali nemam potrebu biti tamo,
tamo nema ničeg za mene dok nas dvije nismo unutra.
Biti tamo sama sasvim je .....ne znam riječ..........
nepotrebno
neugodno
Da, neugodno.
Previše prostora, besmisleni ostaci života.
Stvari, stvari, odjeća, papiri.......
Jasno, da nam tornado odnese tu kuću
bilo bi nam grubo na cesti bez krova nad glavom
ali , to je ono što to zaista sada je, krov nad glavom, svratište,
zaštita od elemenata.
Nije više dom.
Mi smo doslovno one dvije
iz onog mog sna
kojeg se naravno nitko od vas ne sjeća
a sjećam se ja
dok je muž bio u bolnici, sanjala sam da se naša solidna kuća
sva raspucala, popucala i uništila
i da bismo preživjele,
nas dvije smo morale iskoračiti iz nje.
I to je sad točno to.
Nas dvije na cesti.