18:38

Oltari na internetu

Sad sam se već naučila
da trenuci pomirenosti sa situacijom
i trenuci očajavanja nad situacijom
dolaze u smjenama.
Uvijek, što je viši uzlet,
to mu je dubina dublja
visoko - duboko
više-dublje , svaki put korak više i korak dublje.

Pred rođendan me je podigao,
za rođendan sam bila kao anestezirana
a dan poslije, jučer na tulumu,
onaj osjećaj kako si odvojen od svijeta iako u svijetu
sve se zbiva oko tebe,
ljudi govore,
ljudi ti govore,
čuješ ih i odgovaraš im,
smiješ se, dodaješ tanjure sa šnitama torte
i dok ti tijelo radi, jezik radi, razgovor ide,
TIŠINA velikih razmjera stoji u pozadini svega,
i kao da si promatrač
jel to šizofreni rascjep
ili samo enormna količina žalosti
pokazat će se.

Dijete je na kraju tuluma,
a ovo je prvi NAKON,
(iako je tulum za Badnjak to trebao biti,
ali se pretvorio u pokret -spremanje, polazak-
pješice na Polnoćku na Sljeme),
kad je zadnja osoba zamakla za ugao kuće,
sa puno nade pitalo
'onda, jel ti bilo lijepo?,
jel ti bilo zabavno?'.......
Moraš reći da je.
Ne možeš reći da si promatrala sa strane,
da si slušala tišinu,
da je najgora od užasne stvari
što ga nema da se izvalite skupa na kauč
nakon što je sve gotovo.
i da ti nije ni najmanje bilo do tuluma ili društva ili rođendana ili ičega, u stvari.
Ona , puna ushićenja,
sva sretna, bile su sestrične,
susjeda, izolirale su se i kokodakale
odvojene od staraca......
tako da je dobro da je tuluma bilo.

(E sad, meni se čini,
da niti torta , niti pita nisu valjale.
Kad radiš s pola duše,
onda to ne ide baš lako.
Ostali su bili ljubazni,
pa su tvrdili da je sve super.
Hm.)



Rafinira mi se osjet - osjeta...hm,
kako to nazvati?
kada se frendica žestoko pjeni predamnom,
pretresa svoje probleme,
kada se netko ljuti
mučno je i bolno u pleksusu
kada mi razgovorom nastoji uzimati energiju,
osjećam kako me crpi u svoju korist,
osjećam ljutnju
dođe mi da kažem
'pa zar ne osjećaš
da mi je muka
od tvog izričaja'
kad mi netko
pokušava ispričati priču
od sedam tomova
i ne vidi da se grčim jer znam što stiže.
Uh.



Pisati na blogu pomaže,
neobavezno razgovarati pomaže,
ali ništa ne mogu zaozbiljno uzeti,
ne mogu se izvaditi iz osjećaja
da je situacija nepopravljivo narušena.
Trenutno sam na putanji prema dolje,
al još nije kulminirala.

Upravo sam kavu popila
i idem raditi dalje.
Nemam pametnijeg posla
pa se zapošljavam od 0 do 24,
koliko god fizički mogu, do zadnje mrve snage.






-----------------------------------------------------------


Nisam još otišla.
Ovo još moram pribilježiti.
Izbaciti iz sistema.

Moj stari nije dobro.
Star je.
Sve je odsutniji,
sve više daje otpor svemu,
borba oko slušnog aparata ne prestaje
stalno se zagrcava dok jede
i stalno se bojiš da će se zagutiti
i stalno hoće na grob Vedranu
i živi doslovno kao mala beba
zahtijeva ono što hoće
potpuno je izgubio
osjećaj da drugi ljudi imaju svoj svijet, život, obaveze,
da vrijeme teče i da se očekuje na posao stizati točno
i da ne možeš stići svaki dan ga obilaziti
pri čemu,
kad dođeš
on zahtijeva da se stane ispred njega
jer zašto bi se on okrenuo od televizora
i , ono što je najgore,
kao da se približava ona faza u kojoj
se pitaš smije li on ostati sam u danu na duže od sat-dva....


A moja mama,
ta posebna ptica,
emotivno nevezana
možda samo na moju sestru i te tri unuke,
možda samo na mog brata i to dvoje unučadi
na mene svakako NE, a na ovu preostalu unuku......tko zna.....
nastoji izbjeći
nastoji izvrdati
zadaje si tisućuijedan zadatak
samo da stalno zuji po vani
iako i nju to košta, ni ona ne može više koliko je mogla
(a u njoj je bila vulkanska sila).
Najnovija ideja
je da ona odlazi u određene toplice na 10 dana , u svibnju.
I jel možemo mi
(čitaj ja)
bedinati staroga dok je nema.
Ja naravno, nudim što mogu,
a to je da se došlepa do nas
(što je enormni pothvat za njega),
a mogu ga i pokupiti eventualno
i može jesti kad mi jedemo.
E ali, mi ne jedemo u podne,
nas ni nema doma do pola tri, barem ne nas obje,
a čekamo se da jedemo zajedno, najčešće ne prije četiri,
a da ne velim,
da se ne mogu baviti zabavljanjem njega
jer se uz prvi posao
odjednom kao počeo zahutavati i ovaj drugi,
i nemam pojma tko mi glavu nosi,
Osim toga sestra je hiperokupirana,
zaista je,
i cijeli taj pothvat nama je generalno sranje kroz gusto granje
koji nam je potreban samo ako je tko životno ugrožen,
a ne da se ona ide odmarati u toplice.
(jasno, odmah po povratku nje,
oni odlaze na more, preko ljeta, ne :-O)
Jebote, nevjerojatno.
I ona to sve zna,
i drzne se na moje navođenje situacije nafuriti,
jebote, manipulatorica za popizditi,
užasno me bila naljutila,
a i sad me ljuti,
i kaže
'a dobro, onda ja ne idem.
ne moram ja ići'.
Kužim ja da je ona umorna uz njega.
Kužim ja da se njoj ne da.
Da joj ide na živce.
Ali, jebote, kužim i da je meni muž bio pet godina vezan za doktore,
i da sam joj svaki puta iznova morala objašnjavati
da naš eventualni godišnji odmor
svaki puta iznova
ovisi o kemoterapijama,
i da ja ne idem ako ne ide on,
eventualno ako se tako dogovorimo,
ali to je jebeno načelo, jebemu, jebemu ,
muž ti je loše, čučiš uz njega i obrnuto.
Koji kurac odmori, kakve faking toplice.
Ali mi napominje da bi bilo dobro
da barem dijete šaljem na nedjeljnu misu
barem preko Korizme.
Za popizditi.

I onda imamo zabavni lik broj tri.
Nono,
ljut ne mene
jer nema mog muža
da može bit ljut na njega.
Fizički najbolje od sva tri starca,
sa najviše pritužbi i kuknjave oko svog zdravlja.
Zločest i ciničan.Trenutno u iščekivanju da mu se javim.
Jer je poželio ići u neki restoran.
Nema pojma da mi je bio rođendan,
to nije došlo do njega u ovih dvadesetak godina kaj se znamo.
Al za njegov rođendan je u redu da se naprave planovi.
Želi da ga se poziva,
ali ne želi dolaziti.
Želi dolaziti,
al da nema ljudi.
Njega ću kontaktirati tek u srijedu,
čuvam snagu.