YULE, 10:48

Yule je cool.
Yule nije cool ako je Jul.
Onda je cool-hot.




----------------
Današnji Yule je tužan.
Prvi dan zime,
magla je na mjestu,
Djevojče je komentiralo
jutros pri odlasku u školu
da je vani Sumrak saga.

--------------------

Kao što napisah u prošlom postu
jako grčevito-tužnom po oćutu
prekjučer navečer
kad smo pred telkom
privodile dan kraju
ruganje gospodinu savršenom
može i to
imala sam jako, jako, jako osjećaj
da me Vedran zove.
Bio je sasvim sigurno uz nas,
alii kad bi mi nešto odvuklo pažnju,
jednostavno bi me dozivao i svraćao pozornost na sebe.
rekoh Djevojčetu da je tata sad sa nama,
ona se nasmije i kaže 'to je ta moja duhovna mama'

-(kao ja sve okrećem na duhovno,
to se sad već očekuje od mene )
(ali hvata je se:
već je postrojila svoje u školi
i rekla im da su sve bolesti duhovne prirode.
Također
da je svijet onakav kakvim ga vidiš i kakav misliš da je.
kaže, tu su je uglavnom samo čudno gledali,
'ah, nisu još dosta pametni'
ne bih rekla da još nisu dosta pametni,
nego već previše kruti
al dobro.)-

Tako je to dozivanje bilo jako i napeto
da sam se počela pribojavati da će se nešto možda dogoditi?
Također ,
poslije,
čula sam njegov glas
i nenadani duhoviti komentar na situaciju na tv u svojoj glavi
(cigani!)
kao da sjedi pokraj mene,
i prasnula u smijeh,
skoro sam se sa jelom zagrcnula ,
koliko je bilo neočekivano.

Brojni su dupli brojevi, ujutro kad se dignem kisela,
onda odmah dobijem potporu...


No unatoč tom jednom našem spoju,
to što ga nema
nema
nema
FIZIČKI
baš u nijednoj od svih situacija koje smo dijelili
a moram reći da smo uglavnom uvijek i puno, puno bili skupa
(a o tome bih voljela jednom post napisati odvojen,
o partnerskom bivanju skupa)
teško je to stanje
osjećaj je velike izolacije od svijeta.
Obavljaš brojne stvari
kuća , onaj minimum, stalno nešto treba
a kamoli veći zahvati
slike-dokumenti-tavan -prebacivanje podataka u treći komp
sve je to work in progress
a želim i do božića pomalati jedan zid u kuhinji
i imam gljivice u kupaoni po najnovijem
to je hitno za rješavanje
i sve i sve i sve
i posao naravno,
i osobni posao,
i svi ti starci oko mene
koje svako malo nekud vozim
i moji buraz i sestra koji glavu s posla ne stignu dići
i svaki frend ili frendica sa cijelim vlastitim svemirom,
tek se ponekad uspijemo dodirnuti u nekoj točkici susreta.

Prekjučer sam vozila (mog) starog na Vedranov grob.
Već me dugo moli da želi ići.
Grob je daleko dolje u dolini Gaja urni,
lijepa šetnja za osobu koja normalno hoda.
Moj otac hoda koracima dužine stopala,
i to sporo.
Sa štapom.
Ali HOĆE ići.
pa smo išli.
Bilo je L E D E N O.
Na samom ulazu u groblje
'čekaj, moram ići piškiti'
hajde tata, odi piškiti.
Ode, i nema ga, nema ga, nema ga.
Ja loše podnosim hladno, a na ledeno gubim glavu, NIJE to za mene.
Odlazim ga nakon sto godina tražiti u piškilište.
On stoji, izvadio je iz džepa popis za dućan koji mu je zadala mama
i proučava.
Nesvjestan da je vani ledeno,
da ga vani čekam
i da smo na groblju a ne u dućanu.
Ja popizdim malo,
malo vičem,
malo se smirujemo,
vučem ga i nekako se zalaufamo.
Bez ekscesa stižemo konačno na grob.
Ja sam puno tamo, a on nije,
odmah udri u plač.
Udri on,
udrim i ja.
Inzistira da onakav nespretan pali svijeće,
to nekako riješimo.
Pokupim ja što je ostalo izgorenih svijeća od prošli put i nosim u smeće.
Okrenem se,
a on ko da je dobio raketni pogon,
više nije kod groba nego je već krenuo
i maše mi da dođem čim mogu,
on se ko navijen zaputio po brdu.
Kaj je sad?
Obavim svoje i trčim za njim....
'znaš kaj,
moram na wc.'
'opet, šta ti je sila od hladnoće?'
'ma ne, moram kakati.'
Kakati!?
O Isuse!!
Ko da je beba. Kakati.
Bebu barem možeš ščepati i odnjeti nekud.
Ili ju pustiti da se pokaka u gaće ili pelenu, svejedno.
Ovako, on sitnim koračićima žuri uz brdo,
kriza mu je
govori mi kako ima problema s tim
(ne mogu vjerovati da me u takvoj situaciji
silio da ga vodim na groblje uopće,
zna on koliko ima do groba)
A kaj ja mogu? Hopšem uz njega i nadam se da se neće
pokenjati u gaće,
kako god to prostački i nemilosrdno sad zvuči,
i onda mi takav sjesti u auto. :-O
Onda inzistira, u tom prilaženju izlazu,
gdje je
i wc za posjetitelje
i birc
da idemo u birc na kavu
i da je tamo wc bolji
a i hoće kavu
I uđemo, i ja sjednem i naručim kave,
i on ode u wc i pogodite - zauzet je.
I morao je ići u onaj vanjski.

Nakon te grobne masaže,
da me utješi, jer on je vrlo tankoćutan,
možda najviše od svih u cijelo cijeloj obitelji,
dok plazimo na ledani prema autu
počne s pričom o posljednjem pomazanju
i kaj su mu časne rekle
i kako se on uvijek moli za Vedrana
o grijesima, čistilištu , njegovi svjetonazori
ja šutim, mislim si,
hajde da ovu muku okončamo JEBOTENEKAKOVIŠE

Sjednemo u auto.
11:11
(Nasmijem se, uzdahnem - odahnem.
'Zakaj se smiješ?')



----------------------------

Jučer pak,
ledena kiša u mračnu zoru,
krkljanac na svakoj cesti
majstor za auto-siceve na drugom kraju grada i dogovor,
šopingcentar za interšpar,
materijal za kolače.Dok se nije otvorio,
sjedim u prostorima prehrambene industrije MCDonalds i pijem čaj.
Oni ne griju, unutra je ledeno, koji vrag?
Obavljam razne neugodne pozive i jedan neugodni e-mail.
Čeličim se.
Užasno sam tužna.
Sve obavim, sve napravim,
nema olakšice, nema pomilovanja.
Nema načina kako popraviti stvar.

Jednom Vedranovom znancu
moram javiti da je Vedran umro.
Ispalo je tako da to činim tek sada.
On je , jadan, sasvim šokiran,
znao je za bolest, ali nije bio obaviješten za drugo.
Njegova potresenost mene poruši.
Ne želim plakati više pred ljudima,
ljudima na telefon,
na poslu. Ne želim, ali ide samo.

Na koncu,
shvatim da sjedim tamo već dugo predugo,
dva sata valjda,
bez volje za te f***ing dućane,
kolače, borove, isuseke, i slične
I sva sjebana prisilim se ići.
Auto je oaza gdje malo više plačem,
pa se priberem i idem dalje.
I na koga od svih ,
tako nekoncentrirano hodajući šoping centrom,
naiđem?
NIJE slučaj, ne može biti, ne može biti.
na R., čovjeka kojeg najviše trebam,
stvar koja je urgentna,
za kojeg sam se pitala kako doći do njega,
i kako ćemo se dogovoriti za dalje i sve,
ono najbitnija stvar za riješiti sada,
i sretnem ga tamo.
E jesmo se i on i ja iznenadili.
I dogovorili.

Tako da da, to je bio znak.
Definitivno mi se pomaže,
jer tih slučaja ima svakodnevno,
i različiti su u prirodi.

I nema druge nego Vedranov savjet poslušati
'prihvati to što je,
nemoj se gložiti u sebi,
ne slabi matičnu ploču senzibilnošću'.

Bit ću dakle seljo-beljo,
neću se sad više žaliti
počistiti ću kuću
i spremiti se za posao.
Radim cijelo popodne i cijelu večer,
treba se sabrati. :)


I još nešto.
Jučer mi je prišla osoba
koju bih najmanje očekivala da mi priđe,
i sa velikom pažljivošću
i velikom obazrivošću
lijepo razgovarala samnom.
Ne bih nikad to očekivala od njega,
da je takav.
neki ljudi te zaista ugodno iznenade......