74i u 23:43

Neki dan Dijete se žalilo na leptiriće u trbuhu
Nepoznatog podrijetla
Na nervozu koju ne može imenovati
I neki strah koji ne zna kamo smjestiti
I ne može ga se otresti.
I kažem joj ja , jelte, a tko drugi :))
Nemoj razmišljati o tome,
Ne pokušavaj se domisliti,
Bolje je da se postaviš u centar tog
(Ovaj put neugodnog) osjećaja,
I da pogledaš koju ti sliku pokazuje.
Nemoj se pitati umom,
Nego se predaj osjećaju i on će ti pokazati.
Dijete veli 'dobro',
Na tren se udubi,
Ma niti na dvije sekunde,
I uzvikne 'točno znam što je' ,
'Ne mogu vjerovati da je to,
Ali znam da je to.' :))

Danas sam ju podsjetila na taj postupak,
Na povjerenje u vlastitu unutarnju informaciju,
Smije mi se,
Često mi kaže da ništa ne razumije što joj pričam,
Al znam da posprema u sebe.

Čini mi se jako bitno
Da osoba stekne povjerenje u vlastito znanje
Koje nije ništa drugo nego
Vlastiti glas Boga koji smo mi
(Preskočimo sve varijante tumačenja
Sve škole i njihove tehničke a u konačnici nevažne nazive)
U praksi, mi znamo,
A treba nam naučiti čuti.
I naučiti vjerovati tome što čujemo.

**************



U Dubrovniku
Jako su, i bogato, vikali na nas.
Nisam dugo doživjela toliko neugode
(Uvjetno, jer me u osnovi nije duboko pogađalo, više je to bila nevjerica da se takvo ponašanje tako često ponavlja)
Na hrpi.
Vikali su (i to svaki puta sasvim neopravdano) od vozač busa do čuvara vode (posao) i neke babetine koja je ničim izazvana sručila na nas svoje frustracije (zbog turista koji, doslovno citiram 'tu seru i rigaju'). Potonja me je dovoljno iziritirala da sam joj održala bukvicu o ničim opravdanoj napuhanosti Dubrovčana spram svih koji nisu izGroda, o njihovoj samoljubivosti i bahatosti.
Malo joj je bilo krivo da se upustila samnom u kolo. Sutradan je čuvar vode sam prišao i ispričavao se za vlastiti jučerašnji eksces, da bi potom organizatorica posla imala histerični ispad i doslovno vrištala pred nama, u naletu osjećaja odgovornosti praćenog zakržljalom (ako je ikad bila razvijena) vještinom komunikacije.
K tome sam vidjela tri zamalo učinjene prometne nesreće/nezgode, baba u dućanu je odlučila da ja ne postojim u redu i progurala se na blagajnu ispred mene. I ona je zažalila, jer mi je debelo bilo svega dosta.

Osim toga , sve je skupo i precijenjeno,
A za svoje novce često ne dobiješ
Robu odgovarajuće vrijednosti.
Najgore je što su hoteli bijedni,
Više zmazani nego očišćeni,
Ni sata, ni kemijske olovke u sobi,
Ni cvijetka, ni Biblije,
Ni daška duha,
Samo gole osnove
I prljavi podovi.

Ipak,
Kruna ovogodišnjeg doživljaja
Svakako je vožnja busom
Na povratku u Zadar.


Prvo;
Autobusni kolodvor u turističkoj Meki
Zvanoj Dubrovnik.
Malo, skučeno,
PRLJAVO,
u čekaonici postoji tek nekoliko stolaca,
Možda pet, možda osam.
Ljudi sjede po podu.
Kupujemo sendviče u nekoj (jedinoj, malecnoj) prčvarnici,
30kn po komadu, prosim,
Pruža nam ga
(Da ne ulazim u opis
prosječne brzine usluge u Dubrovniku) 'zamotanog' tj pridržanog
Sa komadićem papira
Veličine 5x6 cm.
Zamolim je da nam hranu zamota,
Jer držimo puno stvari,
Ne možemo nositi gole sendviče u bus.
Nema papira i daje nam prljavu korištenu
Plastičnu vrećicu iz Konzuma
Da u nju zamotamo hranu.
Bože.

Vozač koji nas je vozio u Zadar,
minimalno šest puta
morao je luđački kočiti
da izbjegne zabijanje u auto ispred njega,
koji bi prikočio radi pješaka na zebri.
Pri tom je stalno vikao na vozače ispred busa,
Kao da je sam u svom autu,
A ne kao da ima bus pun putnika
Koji se svaki čas moraju hvatati
za što god stignu,
Da izbjegnu ozljede u vožnji.

Drugi vozač je na sve upite,
naročito stranaca,
samo odvikivao 'Ajdajdajdajd'
i odmahivao glavom bez gledanja u tu osobu.
Kao, on je iznad toga da ti odgovori,
i jako je ozlojeđen tim glupostima koje ga pitaju i glupanima koji ga okružuju.

Na upit neke godpođe hoćemo li iz Šibenika preko mosta,
odgovorili su sa 'Dajte, gos-po-đo.'
I ni slova više.
Intonacijom 'glupačo, stvarno ti je debilno takvo pitanje!!!'.
Žena se tiho povukla na svoje mjesto.
Na nekoj maloj stanici
Stranac ih je ljubazno upitao
Ima li mjesta da se vozi do nekud.
Dok mu je jedan grubo vikao 'no seat',
Drugi je vikao 'Ajdajdajd, zatvaraj i vozi'
Da bi sirotom pristojnom čovjeku
Usred 'Thank you, goodbye' zalupili vratima pred nosom ko da je zadnja stoka.

Iza Splita, počelo je veliko ulaženje-izlaženje putnika.
Mnogi su imali rezervaciju,
no nisu ih čekala njihova mjesta.
Vozači su
(ne ulazim u očigledno nepostojanje
Organizacije prodaje karata i rezervacija)
Prodavali karte bez nekog reda,
Među putnicima je vladalo stalno natezanje
oko sjedala
i toga tko se kome treba ili ne treba ustati.

Al onda je ušla jedna majka
Muškobanjasta, glasna,
Gruba i luda,
Od onih koje te strah uopće gledati
Jer može reagirati na sve načine
Od normalnih do najluđih,
Sa curicom oko 6 godina.
Kako joj se dijete obraćalo,
Tako ju je tukla i pljuskala
Na sve što joj se nije svidjelo.
ZA NE VJEROVATI.
ZA POLICIJU.
Moje dijete se okretalo
UŽASNUTO onim što čuje i vidi.
(Sjedile su jedan red iza nas
Na drugoj strani)
Samo što nije zaplakala od muke
(Moja) i govorila je maloj
'Nemoj se bojati, sve će biti u redu'
(Sebi je govorila)
Luda majka je vikala što se ova moja okreće,
Da samo nek joj zovemo plavi telefon i policiju
Da će ona razgovarati sa svojim djetetom
Kako god hoće
Ljudi du se svi usukali,
Ja sam siktala svojoj
'Okreni se naprijed
Nemoj gledati,
Nećemo mi zvati policiju
Niti se petljati u to'
Moja je bila UŽASNUTA svim tim,
I postojanjem takvih roditelja
I time da ne može doći policija
I nasilnu ludaru strpati samo tako u zatvor
Itd itd itd.

Srećom, babetina i nesretna curica
Zaspale su na neko vrijeme.
Poslije smo se naslušali još svega
(Majka se je kao obraćala djetetu,
Ali pričala je u stvari nama)
O psihijatru kod kojeg su cijelo jutro bile
I da je djevojčica nešto rekla o majci
Što bi se krivo moglo shvatiti
I da je švorc, i da prodaje zemlju,
Da nije spavala
i da ima još troje djece doma
I da će nekog ubiti pištoljem
Ako joj taj netko
Nešto pogrešno učini
I tako UNEDOGLED.

Kakva tuga i žalost
Su ostali u zraku
Kad su u nekoj selendrini usred ničega izašle.
Kakav jebeni živi neopisivi užas.
Kakva žalost za tom curicom.



*********

Baka i deda su stari.
Užasno su naporni
Jer je njihov način komunikacije
Dernjava i natezanje.
Uvijek mi bude krivo
Da ljetujemo skupa.
Ali onda ih vidim
Kad začore iza ručka
Tako izvaljeni na krevet,
Manje ili više debelih trbuha.
Trbusi i velike bijele gaće.
I bude mi ih žao.
Bude mi svega žao.
Sve prolaznosti.



*********


Danas sam obavila inicijacijsko kupanje.
Bilo je okej.

Ali, sad je dosta pisanja.
Možda sutra opet.