12/7 16:10

Eto,
Koja riječ od mene.


Nikad neću uhvatiti tu zlatnu pticu
Poznavanja materinjeg jezika.
Čovjek bi si mislio
Da je to jezik koji jednostavno govoriš po sluhu
I tako ga i bilježiš.
Jednostavno.
Poznaješ ga, i
Ali ispada da č i ć jednostavno nisu
Onakvi č i ć kakvima ih izgovaraš
Ako si rodom iz Zagreba.
(To još uvijek JE grad u Hrvatskoj
iako se nadam da će ga uskoro preuzeti Azijati,
I da će idući gradonačelnik biti Kinez).
Također , apsolutno niti jedan naglasak
U tvom materinjem jeziku
Nije onakvim kakvim ga je
Tvoja mater naglašavala.
I zato,
U nizu nelogičnosti,
Nepravdi,
I (odaberite sami) još nekog pojma na N,
U svojoj 45oj godini života
Odustajem od doznavanja
Kako točno glasi moj materinji jezik,
I počinjem pisati kako govorim.


Slijedeća stvar koja me više neće živcirati
Su pješaci koji misle da su bogom dani
Da su specijalna vrsta,
iznad ostalih vrsta
koje sudjeluju u prometu.
Pa za njih ne vrijedi pridržavanje prometnih pravila, koja su to uopće?
Hodaju uz vozeće aute
Pa se ničim izazvani
Na peti okrenu za 90 stupnjeva
I niti ne pogladavši ide li im kakav auto u sustet,
A kamoli da se pitaju stigne li taj auto
Tako nenadano stati,
Krenu preko ceste
Sa napižđenim izrazom na licu
U stilu 'ja sam kralj, pješak,
Prolaz mi je zagarantiran
makar to bilo i nemoguće,
to mi se mora omogućiti ovaj čas!'
Prednjače balavice sa walkmanom u ušima,
Ne pada im na kraj pameti
Umilostiviti se i pogledati na cestu,
Jednostavno idu, jednostavno ih boli kurac.
Nema potrebe da se to drugačije kaže,
Kad je to točno tako.
Da okršaj sa takvim prepotentnim kretenima
Ne podrazumijeva automatsku krivicu vozača,
Čovjek bi takve likove
S punim pravom gazio.
I sad,
Za one koji ne shvaćaju najbolje,
Normalno je da pješaci
imaju prednost na zebri
I u prometu uopće.
Sporiji su i slabiji.
Problem je u tome što se velika većina njih ponaša kao zahtjevači nemogućega -
Vozači bi trebali unaprijed znati
Tko će gdje htjeti preko ceste,
I morali bi se moći ukopati na mjestu ,
Po potrebi.



Nadalje, biciklisti pa i motoristi,
Romobilisti i monociklisti i tako dalje
Koii se voze svugdje,
U svim smjerovima pa i nedozvoljenim
Po pješačkim zonama , kolnicima, pločnicima,
Šumama i gorama,
Posvuda,
Čas voze preko zebre,
Odmah potom skrenu na kolnik,
Mila majka ne zna koja logika ih nosi svijetom,
Ali od svega je najgore kako
TIHO JURE I DOJURUJU
S LEĐA PJEŠACIMA.
Dakle, to je isto tako vrsta koja vjeruje
Da je bolja i posebna.
U njihovim glavama,
Oni nisu ni vozači,
(Pa da se drže jebenih prometnih pravila,
Kojih se budale u autima moraju držati,
Ako ne žele plaćati kazne)
A bogami nisu ni pješaci -
Spori bijednici koji samo smetaju
i plaze svijetom.
Danas je lik na motoru vozio iza mene,
Zelenim valom,
Gledam ga u retrovizor
i skužim da daje lijevi žmigavac.
Kud ćeš, brato, lijevo je nedozvoljeni smjer?
Ah, da, pa to je motorist,
Taj se smije voziti suprotnim smjerom.
Nenadano se pojaviti autima iz neočekivanog pravca.
Koga briga ako se zbune,
Nek paze,
Oni su ti koji tak i tak moraju paziti na promet,
A ne ove povlaštene sorte bića,
Stvari i pojava.



U osnovi,
Danas sam puno bolje nego jučer,
A ove goreiznesene ideje
svakodnevno pomalo prikupljam.


Poslikala sam napredak breskvica
i tak...
Moram po ulje u dućkas.



U svakom slučaju,
Sad od vas očekujem
jednu necenzuriranu kritiku
vozača i prometa,
Da stvar bude u balansu.

Dakle?

:))