I tako, ipak sam odlučila pisati.
Rastegnuta između bezvoljnosti, pokušaja stavljanja samosažaljenja, straha i drugog pod kontrolu i prepuštanja istima.
U zadnjih par dana pokazalo se svašta ,dogodile su se razne stvari jako, jako loše.
Oni koji su tvrdili da znaju - nemaju pojma, oni koji su glumili ak već ne prijatelje, onda benevolentne poslovne suradnike, oni su pokvareni, (čak su se drznuli biti) moralisti i orjentirani samo na svoj profit.
Maske su pale. Problemi su se nagomilali. Tek slijedi užas rješavanja.Kaj je najgore, sad bi trebao nastupiti godišnji, a meni se više povraća nego odmara. Kaj je još gore, evo nss ponovo kod još jednog multipliciranog stresa (koji svatko od nas progurava samo nekim čudom neraspadnut) ct-očitanje-onkolog-što će dalje biti?
Pišem ovo samo kao uspomenu na činjenicu da se sasvim sama nosim sa svim .Jedna jedina osoba me je pitala kako ja to guram, bilo je to jednom, jednom davno. Nije da očekujem ne znam što, ali majko, sestro i svi koji ste kao blizu, gdje ste vi to u stvari?
Idemo na put, nisam na popisu u busu, pitanje je gdje ću 8 sati sjediti!?
Neće mi objaviti post jer sam kao pogrešno odgovorila na pitanje, ali pitanje nije uopće postavljeno, nema onog prozorčića.......a bože.
Čekam što ima dalje.