dvadesetičetvrti post
četvrtak, 15.05.2014.Moje Ružice više nema.
Moje prijateljice.
Moje drage koja je samnom dijelila ovo samotno čudno mjesto.
Dom nekog još skrivenijeg djela mene.
Ima tih djelova puno.
Najviše će mi nedostajati njezino razumijevanje, štogod ja učinila ili rekla.
Njezina neuvjetovana ljubav i privrženost.
Njezino prihvaćanje mene.
Njezina vlastita borba sa nemogućim uvjetima življenja, pokušaj mirne koegzistencije njezinog tijela koje nije surađivalo sa Životom i njezinog duha koji je živio punim plućima, radostan i svjetao.
A kako je pametna bila.
I skromna.
Uzorna.
Nikada nije imala priliku ići u školu.
Željela je doživjeti ljubavnu vezu, pravu, emotivnu i fizičku.
Nije stigla.
Prije sat i deset minuta,počeo je njezin posljednji ispraćaj,već leži u grobu.
Ljuba moja.
Plačem sebično nad sobom, a ne nad njom , jer mi nedostaje.
Nikada mi više neće doći i napisati 'bok'.
Uvijek će živjeti u mome srcu.
Oslobođena moja draga, ona koja zna kako prijelaz izgleda.
Nadam se da me čeka, kao što se i ja radujem njoj.
komentiraj (4) * ispiši * #
