25
četvrtak
prosinac
2008
Čestitka
Dragim čitateljima bloga želim sretan i veseo Božić s mirom u srcu
da budete ispunjeni dobrotom za voljene
blagošću za one druge
da učinite ovaj dan posebnim
da se i sami osjećate posebnima
HAPPY MERRY CHRISTMAS!
komentiraj (11) * ispiši * #
18
četvrtak
prosinac
2008
Na tekmi iz japanskog
7. prosinca 2008. Prohladna i sunčana nedjelja kao stvorena za utakmicu. Igra se u gostima, u meni nepoznatom susjednom gradu u koji tog jutra stižem vlakom. Na stanici već vlada gužva. Polako i disciplinirano gomila kreće prema stadionu. Neki nose šalove i kape. Uzbuđenje je opipljivo - utakmica treba početi za manje od sat vremena. Za desetak minuta stižemo pred tribine. Dočekuju nas redari koji nas upućuju prema označenim mjestima. Dok se napeto čeka početak, pitam se ima li ovdje koštica i kikirikija. Prodavača nigdje na vidiku, ali u predvorju stoji automat s pićima i grickalicama. Odlučujem pričekati poluvrijeme za snack.
Na terenu dugo zagrijavanje, provjeravanje razglasa, zadnje pripreme. Dva suca u crnom zauzela su svoje pozicije i čekaju znak za početak. Na licima igrača nervozni grč. Znoje mi se dlanovi. Nakon tolikih mjeseci treninga i mukotrpnog rada, vrijeme je da se pokažemo na djelu. Tko ide dalje, a tko ispada iz lige. Ili jesmo, ili nismo. Dosta je bilo driblanja. Lijepo to reče naš Slaven Bilić: 'Moraš jednom i pucat, nemoš samo dodavat!'
Sudac pogledava na sat. Prolaze sekunde...
'Počnite!' - prolomilo se iz zvučnika. Svi smo kao jedan dograbili olovku i počeli pisati test...
OK, OK. Vrijeme je da stanem na loptu. Ne, nije se tog dana igrala nikakva nogometna utakmica. Nije bilo pravih igrača ni navijača, a ni sudaca. Iako nas se te nedjelje okupilo poprilično, nismo bili na stadionu i nije nam trebala ni lopta. Zajedno s tisućama drugih stranaca iz naše regije, te sam nedjelje polagala test japanskog jezika (JLPT - Japanese-Language Proficiency Test), koji se u isto vrijeme održavao širom Japana, a istog tog 7. prosinca i u brojnim gradovima širom svijeta.
U svom prethodnom životu - onom prije kućanice - polagala sam, i položila, sijaset testova i ispita. Bilo ih je i laganih i teških, usmenih i pismenih. Veliki test iz japanskog bio mi je prvi koji sam polagala ovdje u Japanu, i bilo mi je to sasvim zanimljivo iskustvo. Smatram kako mi je taj test pružio odličan uvid u japanski način testiranja, koji se prilično razlikuje od našeg. Ne mogu reći da je to bio najteži test u mom životu, ali vjerojatno je bio najstroži. Bio je i jedan od najdužih - sve skupa trajalo je, s prekidima, oko 5 sati - a i na rezultat ću morati relativno dugo čekati.
Ipak ne mogu odoljeti da ne ustvrdim kako je taj moj test iz japanskog povremeno doista nalikovao na - utakmicu.
Prije nego što izvedem taj šut, da objasnim o kakvom se testu točno radi. JLPT je službeni test japanskog jezika organiziran za potrebe stranaca koji žele utvrditi i certificirati razinu svog znanja japanskog. Popularan je među studentima i drugima koji se japanskim jezikom služe u poslu ili studiju. U Japanu test je prvi put održan 1984. godine, a održava se jednom godišnje, obično u prosincu. Osim u Japanu, organizira se i u pedesetak zemalja širom svijeta (u Hrvatskoj se zasada ne provodi).
Kandidati koji polože JLPT test dobivaju certifikat koji potvrđuje razinu njihova znanja. Postoje četiri razine: od 4 prema 1, pri čemu je 4. stupanj najniži, a 1. najviši. To znači da 4. stupnju mogu pristupiti kandidati s osnovnim znanjem jezika, dok je 1. stupanj prikladan onima čije je znanje japanskoga na visokoj razini. Prva liga je prva liga.
Logo JLPT testa (Nihongo nouryoku shiken)
Kandidat po vlastitoj procjeni bira razinu testa kojem želi pristupiti. Knjižare prodaju razne priručnike u kojima možete rješavati zadatke nalik onima na testu - to vam pomaže da saznate koja razina testa vam najbolje odgovara. Postoje i neke službene smjernice. Na primjer, 3. stupanj JLPT testa (onaj koji sam polagala i ja) odgovara kandidatima koji su 'japanski jezik učili u trajanju od oko 300 sati, poznaju oko 1500 riječi i 300 kanji karaktera i snalaze se u svakodnevnoj pismenoj i usmenoj komunikaciji na japanskom jeziku'.
Test se rješava na principu multiple choice - od 4 ponuđena odgovora treba odabrati jedan točan. Sastoji se od tri dijela: Pisanje/vokabular, Slušanje i Čitanje/gramatika*. Svaki se odgovor boduje i kompjuterski obrađuje na posebnom listiću. Od uspješnih kandidata očekuje se da imaju barem 60-70 % točnih odgovora.
Iako položen JLPT test kandidatu ne garantira neke posebne privilegije pri zapošljavanju ili upisu na fakultet, on sigurno važi kao dobra referencija. Uz to je i popularan test. Službeni podaci govore da je 2007. g. testu pristupilo više od 523.000 kandidata u 50 zemalja svijeta.
Nakon tri i pol godine učenja japanskog, test mi se učinio idealnom prilikom da provjerim koliko znam. Ukoliko položim, eto mi bar neke sitne zadovoljštine za sve dosadašnje muke po Nihongu kojima nikad kraja... bar dok se ne dočepam prve lige!
Nakon obavljenih kondicijskih i taktičkih priprema i karantene, na teren sam izašla spremna dati sve od sebe, kao da igram za reprezentaciju. Test se pokazao dostojnim protivnikom. Nije bio prelagan ni pretežak.
Kaže se da je lopta okrugla, ali na ovoj utakmici nije bilo mjesta iznenađenjima. JLPT se, naime, izvodi maksimalno objektivno i korektno. Tijek testa brižljivo je isplaniran od prve do zadnje minute; produžeci nisu predviđeni. Kao i u nogometu, postoje žuti i crveni kartoni, koje kandidat može zaraditi ukoliko počini kakav 'prekršaj'. Žuti karton, primjerice, dobiva kandidat čiji mobitel zazvoni ili zazuji usred testa, ili ako mu se oglasi signal ručnog sata. (Mobiteli trebaju svo vrijeme biti isključeni.) Nije dopušteno otvarati ispitni listić prije nego je dan znak za početak, niti nastaviti s pisanjem nakon što je oglašen kraj. Razgovor, prepisivanje i šalabahteri iz razumljivih razloga nisu dopušteni, kao ni žvakaća guma i pijenje pića za vrijeme testa. Ukoliko izađete iz prostorije prije završetka testa, rezultati će vam biti poništeni.
Kao i u nogometu, moguće je zaraditi dva žuta kartona, što rezultira isključenjem kandidata i poništenjem testa. Crveni karton i isključenje zaradit će kandidat koji počini teži prekršaj poput gore navedenih, ili ako se upusti u objavljivanje ispitnih pitanja na internetu (aha!), izdaje se za drugu osobu na testu (nema zamjena...), rješava tuđi test ili ponovljeno negira upute službene osobe.
Sva ova upozorenja izdašno se ponavljaju prije svakog segmenta testa, a sad znam i zašto. Koliko god se činilo suvišnim, uvijek ima kandidata koji se zabune ili ne razumiju upute na japanskom. Kad je prvi test bio podijeljen i trebalo je proći još nekoliko minuta do početka rješavanja, primijetila sam kako neki vezni igrači nešto signaliziraju sucima. Netko na lijevom krilu već je bio otvorio listić i počeo s rješavanjem! Sudac se brzo približio i upozorio kandidata, koji je skrušeno priznao zaleđe. Srećom, nije 'požutio'. Odahnuli smo. Nakon što smo se ovime izjasnili za ferplej, do kraja utakmice nije više bilo incidenata.
Još je jedna zanimljivost način bilježenja rješenja na slušnom testu. Zadaci su snimljeni i oglašavaju se preko zvučnika. Odgovore treba bilježiti na listiću, i to tako da se za svaki zadatak označi jedan (1) točan i tri (3) netočna odgovora. Ovaj neobičan sistem zbunio je već mnogog gaijina koji je, ukoliko dobro ne pripazi, u prilici sam sebi zabiti - autogol.
Bilo je već poodmaklo popodne kad je utakmica završila. Umor se ocrtavao na licima igrača. Nije bilo potpisivanja ni razmjenjivanja majica. Stadion se brzo ispraznio.
Rezultati će biti poznati u proljetnom roku.
komentiraj (11) * ispiši * #
04
četvrtak
prosinac
2008
Jedan sjajni princ i jedan kompromitirajući razgovor
Legenda kaže kako je Murasaki Shikibu započela s osmišljavanjem buduće 'Pripovijesti o Genjiju' godine 1004. za vrijeme posjeta hramu Ishiyamadera u okolici Kyota. Dok je zamišljeno promatrala pun mjesec ponad pitoresknog jezera Biwa, autoricu je, kažu, pohodila muza i inspirirala je za pisanje njenog monumentalnog romana. 'Genji' je, pripomenimo to, izvorno nastao po narudžbi s dvora tadašnjeg japanskog cara po imenu Ichijo (980.-1011.).
Dama Murasaki već je prije početka pisanja romana bila poznata po svojim poetskim i proznim umijećima. Kako su literarni saloni u razdoblju dinastije Heian bili vrlo popularni na carskom dvoru i privlačili zanimanje kako samog cara, tako i njegove pratnje, ljepota pisane riječi važila je kao instrument za pridobivanje careve naklonosti i osiguranje političke moći.
U to vrijeme carevi i plemići smjeli su imati više žena i konkubina istodobno, pa je među potomcima koji su se rađali iz tih zajednica, vladala konkurencija oko dobivanja carskih privilegija. To je dobro znao i moćni aristokrat Fujiwara no Michinaga, koji je caru Ichijou darovao ruku svoje kćeri Shoshi. U želji da cara zadrži u blizini svoje kćeri, Fujiwara je u odajama mlade carice dao otvoriti književni salon koji je vodila unajmljena spisateljica, Dama Murasaki. Dvorska elita na čelu s carem ubrzo je pohrlila na slušanje pripovijesti u nastavcima o 'sjajnom princu' Genjiju i njegovim avanturama na carskom dvoru. Kako je djelo nastajalo, tako se i čitalo okupljenima. Možda zato što je priča bila što duža to zanimljivija, a likovi uvjerljivo živi i slični stvarnim prinčevima i damama iz carskih odaja, salon je doživio neslućen uspjeh, a carski je par ubrzo bio blagoslovljen rođenjem muškog djeteta, budućeg prijestolonasljednika.
No, kao što je to slučaj i sa nesretnim ženama u romanu, koje su gotovo sve s vremenom prisiljene prihvatiti činjenicu da ih njihov princ Genji posjećuje sve rjeđe pa se odlučuju na odlazak s dvora, tako je i Murasaki Shikibu vjerojatno osjetila da nakon rođenja malog princa, na dvoru više nije bila potrebna. Ipak je nastavila s pisanjem romana, postupno mu sve više mijenjajući ton i raspoloženje. Posljednjih nekoliko poglavlja puno je rezignirane tuge i osjećaja prolaznosti, kao da između redova progovara autoričino razočaranje ovim svijetom i njegovim taštinama. Princ Genji u jednom trenutku napušta pozornicu romana, a njegove nekadašnje ljubavnice povlače se iz svjetovnog života i zaređuju u budističkim hramovima. Kao da se Murasaki Shikibu odlučila oštrim potezom pera obračunati s prolaznim raskošima ovog svijeta...
Na ovom mjestu namjeravala sam započeti novi odjeljak, kadli mi se u diskurs odjednom i bez ikakva upozorenja umiješao glas Im@ginarnog Čitatelja. Moji početni pokušaji ignoriranja nečega što bi se samo od sebe trebalo rasplinuti poput duha pokazali su se, nažalost, uzaludnima. Im@ginarni Čitatelj počeo me opsjedati kao prava žilava napast izbjegla iz internetskih gudura bitova i byteova. Toliko me ometao svojim upadicama da više nisam mogla završiti tekst. Rezigniranoj, nije mi preostalo ništa drugo nego zabilježiti našu diskusiju po sjećanju, nadajući se da će njemu to pružiti kakvu-takvu zadovoljštinu, a meni bar privremenu zaštitu od budućih sličnih nasrtaja iz virtualnih bespuća:
IM@GINARNI ČITATELJ: Hej, Kućanice! Čuješ li me? Ja sam - onaj koji jesam, dobro me znaš. Za početak, prestani pisati i ne pravi se kao da me nema. Vodili smo tu borbu već toliko puta. Svaki put ti si, ne pobjeđivala, nego uzimala sebi pravo da pišeš dalje po svom ćefu. Save, shut down, restart, virus check, pa idemo ispočetka. A znaš da ti to ne pali svaki put, jel' znaš? Znaš da me se nećeš riješiti na takav način. Ovaj put konačno sam se probio, evo me na zaslonu, tipkovnica je u mojoj moći! Pulziram u ritmu kursora, vidi, mama, bez ruku!...
U stvari, došao sam da ti nešto važno kažem. Znaš da ti se ne uvaljujem bez razloga. Kad bi me ti samo saslušala, prije nego po običaju uzmakneš kao i toliko puta do sada... Kućanice, ti mora da se šališ s ovim! Čuješ li me?! S ovim tekstom, ti mora da se šališ! Čitam već drugi nastavak tvoje epistole o tom nekom liku Genjiju, i skoro sam zaspao. Ozbiljno! Kakvi prinčevi, kakav sake i muziciranje na mjesečini - trice i kučine! Izvukla si tu neku pretpotopnu japansku knjižurinu iz ormara, tisuću godina staru i isto toliko stranica dugačku, i počela tupiti po povijesti i datumima, kao da to nekoga zanima. Mene najmanje. Koga diraju dogodovštine nekog trulog japanskog fićfirića? Za te stare romanse danas mare tek akademici za prašnjavim katedrama, a i oni samo zato jer im je to kruh. Više volim kad pišeš o modernim čudima iz Japana, to mi je, onako, nekako baš cool... Čekam novi post o tome! Ili nešto o Japankama; reci, spremaš li nešto novo po tom pitanju? Ako trebaš novih ideja za taj svoj blog, samo reci...
Što Japanci? Pa veliš da ni oni ne čitaju to svoje čuveno djelo. Zašto bih onda ja, netko tko s Japanom i carevima veze nema? Kulturno nasljeđe, kažeš? Hej, samo polako, ne uzrujavaj se i ne lupaj po tastaturi. Ne želim ti dizati razinu urbanog stresa od kojeg patiš. Znam te u dušu, vidiš?
Ta tvoja elegantna poetesa i njezin sjajni junak, nije da ti ja ne znam baš ništa o tome. Da se razumijemo, raspitao sam se malo okolo. Što ti je danas internet! Par klikova mišem i znaš znanje! Nije da mi je išta postalo jasno, doduše.
Genji, dakle. Koliko sam imao priliku čuti, tip je bio prilično OK, ferplej, šarmantan i sve lijepo i krasno, ali nije mi jasno zašto svi toliko hvale tu knjigu. U biti, Genji nije radio ništa posebno, zar ne? Lik je živio kao bubreg u loju. Dvorska svita i elita, niti sije nit' žanje, ali njihovo je carstvo nebesko. Nećeš mi vjerovati, ali gledao sam te neke stare slike i drvoreze s prizorima iz romana. Likovi šeću s glavom doslovce u oblacima, valjda da čitatelj zaključi kako im je život čaroban, a možda i kao podsjetnik na božansko podrijetlo japanskog cara. Pa sve nešto crtaju, beru cvijeće, pišu stihove, prebiru po harfi, plešu i ljubakaju po cio dan - i to je tvoj svjetski klasik!...
Ne slažeš se, naravno. To sam i mislio. Što ćeš poduzeti da me razuvjeriš? Uostalom, kad sam već kod toga, ima jedan zanimljivi detalj... Pogađaš! Znaš me u dušu. Genji je bio pravi macho, zar ne? Žena je imao nekolicinu, a ljubavnica jos mnogo više. Kako li im je samo pamtio imena i adrese? Ja se nisam snalazio u svoj toj zbrci ni dok sam čitao. Kad bolje razmislim, sjajan život, uvijek biti okružen lijepim ženama i kao pčelac zujati od cvijeta do cvijeta! Baš bih htio biti kao Genji!
KUĆANICA: Opaka si napast. Stvarno ne možeš umuknuti, zar ne? Pazi kako govoriš o svjetskim klasicima. Odmah ću te morati razočarati: jest, Genji je u romanu bio veliki zavodnik i imao mnogo žena i ljubavnica, ali u djelu Murasaki Shikibu nećeš naići na opise seksualnih scena. Sve je samo u naznakama i prepušteno čitateljevoj mašti.
Utučen? Kad si već zapeo, moram te bolje upoznati s Genjijem i njegovim damama. Ako jos možeš držati oči otvorene, poslušaj. Ne otimaj se za kursor. Malo poštovanja, molim.
Genji je, dragi moj Im@ginarni Čitatelju, bio vrlo strastven i senzibilan mladić. Svaka dama koja mu je zapela za oko, njemu je predstavljala nešto posebno, i tako se i odnosio prema njoj. Nijednu ženu koju je osvojio, nije više mogao zaboraviti. Dobro je brinuo za sve svoje ljubavnice, pa čak i njihove obitelji i poslugu. Genji je bio mnogo više od pukog lomitelja srca.
Hikaru Genji bio je i iznimno svestrana i kultivirana ličnost. Stekao je prvoklasno obrazovanje na dvoru i cijelog života razvijao i drugima pokušavao usaditi osjećaj za lijepo. Kao estetik, angažirao se u svakoj elegantnoj aktivnosti svog vremena, a jedno od njih bilo je pisanje pisama.
Japanski dvorski ljubavnici komunicirali su tada pretežno preko pisama, koja su sama po sebi odraz elegantne kulture vremena. Možda će te zanimati kako je to radio Genji. Prije nego bi uopće sjeo da piše nekoj dami, za koju možda još nije ni znao kako izgleda ali za koju je preko dvorjana načuo da je lijepa i otmjena, pomno bi odabrao papir - debljina, kvaliteta, boja, sve je moralo biti u skladu s godišnjim dobom, okolnostima i statusom žene kojoj piše.
Zatim, potez pera. To, dakako, nije moglo biti tek tako našvrljano mačkopisom na brzinu, već su slova morala biti pomno oblikovana, po mogućnosti kaligrafijom. Zatim, sadržaj. To je obavezno morala biti pjesma, obično waka poema, metrički i stilski dotjerana, na prvi pogled o prirodnim fenomenima ili s citatima iz klasične kineske poezije, no u stvari kao simbol dubokih osjećaja i čežnji onoga koji piše. Bez toga ništa. I onda tu još nije kraj, o ne, jer podrazumijevalo se prije slanja pažljivo i artistički presavinuti pismo, namirisati ga kakvim sezonskim parfemom i za papir zataknuti cvijetak, koji sam po sebi kani prenijeti određene osjećaje! Tek kad bi se pobrinuo za sve to, Genji bi pozvao glasnika pismonošu, pa ostao čekati i nadati se odgovoru...
Ako je dama bila donekle pristojna, u prvom pismu glatko bi odbila potencijalnog ljubavnika: 'Kako znaš da ti se sviđam? Nisi me nikad ni vidio. Mora da se šališ.' Pa piši pismo ispočetka, dragi mladiću, jer velika je vjerojatnost da je tvoja izabranica od formata i pažnje vrijedna, i nadaj se da će ovaj put dobro pročitati i razumjeti što joj zapravo želiš reći, i uzvratiti ti istom mjerom: poema, lepeza, cvjetić, parfem, i dođi mi večeras kad mjesec bude sjao.
IM@GINARNI ČITATELJ: Nevjerojatno! Što je meni danas poslati e-mail! Kad bolje razmislim, ti jedanaestostoljetni prinčevi previše su se opterećivali konvencijama. Meni je bolje u ovom mom virtualnom svijetu! Po čemu se još proslavio tvoj idealni princ?
KUĆANICA: Ne baš idealan, ali kao lik romana, Genji jest idealiziran. Još kao dječak glasio je kao savršeno lijep i privlačan svima, muškarcima kao i ženama, plemićima kao i seljanima koji imaju sreću zateći se u njegovoj blizini. Genjijeva ljepota 'kao da nije s ovog svijeta'. Razumjet ćeš da je upravo takav lik odgovarao romantičnim predodžbama dvorskih dama. Uostalom, zar i današnji glumci sapunica nisu svi odreda mladi i lijepi?
Uza sve to, Genji je diplomatičan i elokventan. S dvorjanima i drugim plemićima, kao i sa svojim ženama, nastoji održati harmonične odnose. To mu je, uostalom, bilo u interesu.
U srednjovjekovnom Japanu važio je čitav niz kompliciranih konvencija u odnosima među spolovima. U ono vrijeme dame viših slojeva najradije su se držale intime ženskih odaja koje su od drugih prostorija u kući bile odijeljene rešetkastim pregradama. Kad bi neki muškarac počastio damu posjetom, razgovor je obično tekao baš tako - preko pregrade. Direktni kontakt bio je rijetkost. Muškarcu nije priličilo vidjeti ženino lice, a iza pregrade često nije bilo ni moguće razaznati koliko je pratilja u daminom društvu, sto ona radi i je li uopće zainteresirana za udvaranje. Tako bi udvarač samo po boji glasa i načinu ženina odgovora mogao zaključiti razvija li se njegov ljubavni pothvat u dobrom smjeru.
Na novčanici od 2000 jena - kakvih iz nekog razloga u optjecaju ima vrlo malo - otisnut je prizor iz 'Pripovijesti o Genjiju'. Pogledaš li dobro, u donjem desnom kutu zapazit ćeš Murasaki Shikibu kako stidljivo proviruje iza rešetkaste pregrade, po uzoru na likove iz svog romana. Još samo trenutak i Murasaki će kao prava dama zakriti lice širokim rukavom svog kimona...
KUĆANICA: Genji se uglavnom drži pravila 'šaputanja iza zastora', no nekad je i njemu dosta igrice mačke i miša. Tako čitamo kako strastveni ljubavnik krišom viri kroz pregradu i 'špijunira' damu, ili čak upada u njezinu sobu gotovo brutalno rastvarajući zastor, da bi nakon početnog njezinog otpora i konsternacije s njom proveo noć, nakon što je 'bilo po njegovom', kako to otprilike kaže Murasaki Shikibu.
Ti 'ispadi' sa suprotnim spolom samo su potvrda da Genji nije bio idealan, već osoba od krvi i mesa s ljudskim slabostima, zbog kojih je uostalom i ispaštao.
IM@GINARNI ČITATELJ: Oho, znači peep show! Nije loše... Bez šale, počinje mi se sviđati taj tvoj Casanova. A što se kasnije dešavalo s njegovim damama? Nisu valjda sve uvijek bile krotke i poslušne? I zašto su sve te ljepotice završile kao svećenice?
KUĆANICA: Dobra primjedba. Među damama na dvoru bilo je mnogo ljubomore. Morale su, prije svega, dijeliti Genjijevu naklonost. Mržnja je prejaka riječ, ali izjedala ih je međusobna zavist. Zatim, duga čekanja. U razdoblju Heian dinastije bračni parovi nisu običavali stanovati zajedno, nego su muškarci s vremena na vrijeme posjećivali svoje žene u njihovim stanovima. Kao rezultat, žene su uvijek morale čekati. To je bila vrlo frustrirajuća situacija, od koje nisu bile pošteđene ni brojne Genjijeve žene i ljubavnice.
Nestrpljenje, nesigurnost, frustracija, očaj: sve su to dobro poznata duševna stanja i danas. Ljudska se psiha uistinu nije toliko promijenila deset stoljeća kasnije. Ljubavni odnosi uvijek su se temeljili na međusobnom povjerenju, a kad bi ono bilo poljuljano, veza između dvoje ljudi došla bi u pitanje. - Gdje je on? Zašto još nije odgovorio na moju poruku? Jesam li rekla nešto krivo? Kad će doći? - Uistinu, ovdje je na prvi pogled teško reći čitamo li o duševnim bolima dame u kimonu čije je namirisano pismo u stihovima ostalo bez odgovora, ili je naša heroina moderna djevojka u trapericama koja nestrpljivo pogledava na mobitel iščekujući taj važni SMS.
Duga čekanja i gorčina usamljenosti pokazali su se prevelikim psihičkim opterećenjem za Genjijeve žene, kojima je u onim okolnostima preostajao samo jedan izlaz: zarediti se za svećenicu u kakvom udaljenom hramu daleko od svijeta. Istraživači romana utvrdili su da je čak 70 posto Genjijevih žena izabralo tu opciju, a postoje naznake da je i sama Murasaki Shikibu završila kao budistička redovnica.
U službi religije žene su nalazile utjehu i smisao, zauvijek okrećući leđa raskošnu, no tužnu životu punom sjetne čežnje i uspomena. Prolaznost je jedina konstanta, a mijena jedina sigurnost, i ne treba žaliti za ovim svijetom - u sažetku, to je ono što čitamo između redova 'Pripovijesti o Genjiju'.
IM@GINARNI ČITATELJ: Nije taj tvoj Genji ni takav svetac kakvim sam ga držao. Sve skupa jako tužno, doista. Plačljivi neki roman! Idealno za sapunicu...
KUĆANICA: Nisi posve u pravu; u romanu ima i vedrih prizora, pa i suptilnog humora, ako baš hoćeš... a što se žena tiče, ja se svaki put u sebi nasmijem gledajući današnje Japanke koje još uvijek čekaju muževe, ali više zbog toga ne tuguju - upravo suprotno!
IM@GINARNI ČITATELJ: Ako ti kažeš...! Nego, objasni mi još nešto, jer moram priznati da si mi rasplamsala znatiželju. Volim mangu, kao što znaš, i bez obzira na sve u što me pokušavaš uvjeriti, ipak ću sto puta radije otvoriti korice dobrog crtanog romana nego onog pravog, pisanog. Još ako je na manje od tisuću stranica...
KUĆANICA: Naravno, i to sam ti upravo htjela reći. U prošlom sam postu spomenula čuveno manga izdanje 'Genjija' koje je u Japanu postalo pravi bestseler. Izdano je 1980. godine u 13 svezaka pod naslovom 'Asaki Yumemishi' ili Snovi o prolaznosti, a autorica mu je Waki Yamato. Od svog prvog izdanja do danas, manga verzija 'Pripovijesti o Genjiju' prodana je u više od 16 milijuna (!) primjeraka, a nedavno je izašlo i dvojezično japansko-englesko izdanje u dva sveska.
Kupila sam tu mangu i ostala očarana ljepotom crteža i suptilnošću izraza, koja je po mom mišljenju odlično pogođena i prikazuje likove upravo onakvima kakvi su u romanu: bolećivo lijepi i ranjivi, sa svim svojim ljudskim kvalitetama i nedostacima. Crtež je i nevjerojatno detaljan, naročito u prikazima kostima, interijera i prirode, odrađen s visokom mjerom perfekcije kakva je na djelu i u romanu.
Listajući mangu, izgubila sam se kao u divnim snovima. Pa ako te ne zavedu prizori poput ovoga s Genjijem i damom Oborozukiyo, ne znam što će...
IM@GINARNI ČITATELJ: Prodano! Ipak, nisam još posve uvjeren što se tvog romana tiče. Ljubav i bol, ljepota i tuga, radost i prolaznost... i to sve na čak tisuću stranica. Zar se stvari tu u određenom trenutku ne počinju vrtjeti ukrug? Uostalom, pogledaj, i sama si se tu raspisala kao Murasaki Shikibu. Čime Genji zaslužuje toliku pažnju na jednom... blogu?
KUĆANICA: Očekivala sam ovo pitanje od virtualnog bića kao što si ti. Zvučat će pretjerano, no put od Dame Murasaki i njezinih zapisa o životu na carskom dvoru, vodio je ravno do kulture japanskog bloga kakva je danas prisutna u tom tvom virtualnom svijetu. Osvrni se dobro oko sebe i pogledaj. Ovaj moj blog samo je kapljica u moru milijuna drugih blogova pisanih na najrazličitijim jezicima širom svijeta. Što misliš, kojim je jezikom pisana većina tih blogova? Engleskom, kažeš? Netočno. Znaš li da je upravo prije dvije godine jedno istraživanje pokazalo kako je ukupni broj internetskih blog postova na japanskom jeziku nadmašio one na engleskom? Milijuni Japanaca svakodnevno pišu blog u obliku dnevnika, a većina tih autora su upravo - žene. U usporedbi s drugim nacijama, upadljivo je da su Japanke češće sklone pisati o svakodnevnim događajima i sitnim, čak trivijalnim detaljima iz života. Korijeni tih dnevničkih zapisa, vidiš, sežu u daleku prošlost, sve do - pogađaš - Dame Murasaki...
IM@GINARNI ČITATELJ: U redu, u redu, uvjerila si me! Skinula si par slojeva paučine s Genjija. Lik mi je počeo biti simpatičan, iako je još uvijek vrijedan žaljenja, ako mene pitaš. A svega toga bez mene ne bi ni bilo! Kako bi ovaj post tek izgledao da ti nisam upao iz druge dimenzije? Priznaj, priznaj!
KUĆANICA: Grijesi su ti otpušteni, ako ih je i bilo. Idi i čitaj 'Genjija' kad te uhvati Weltschmerz i tjeskoba post 9/11-vremena. Umjesto da surfaš po internetskim portalima punim loših vijesti, preni se i posveti koji sat likovima koji su svoje živote stavili u službu ljepote.
IM@GINARNI ČITATELJ: 'Genji' kao terapija? Zaboravljaš krah na burzi i svjetsku ekonomsku krizu...
KUĆANICA: ... pa i što se toga tiče, možda nađeš utočište u romanu. Zapamti, novac ne čini sretnim!
IM@GINARNI ČITATELJ: Započni sad nešto i o tome, molim te. Oh, ne, samo se šalim. Idem ja polako... Bez zamjere, ali nemoj više tako skoro pisati o književnosti, ako bloga znaš. Ili ako baš moraš, razvij neki cyber lit. Zblogom!
... Nego... što će biti u idućem postu?
KUĆANICA: Ne pitaj. Otkud znam? Nije znala ni Murasaki Shikibu.
Za usporedbu, evo što o 'Genjiju' točno mjesec dana nakon ovog posta piše The New York Times...
komentiraj (13) * ispiši * #