OD DOBROGA BOLJE

Ljubitelji dobre hrane u Japanu mogli bi u ovom postu konacno doci na svoje. Rijesila sam, naime, danas pisati upravo o tome !
No, kome vec sline cure pri pomisli na skori spomen slasnog sushija, sashimija, cudnovate miso-juhe i slicnih delicija iz japanske kuhinje, toga cu, nazalost, morati razocarati i ovaj put. Japanske recepte marljivo biljezim za neku kasniju prigodu. Umjesto toga, pozivam vas na drukciji kulinarski dozivljaj: posjet hrvatskom restoranu ‘Dobro’u tokijskoj cetvrti Kyobashi !

‘Dobro’ je prvi i zasad jedini hrvatski restoran u Japanu. Postoji svega tri godine, a prica njegova nastanka pomalo je neobicna i za nas neocekivana. Za pocetak, ideja osnivanja hrvatskog restorana u Japanu nije svanula nekom nasem poduzetnom zemljaku, vec - Japancu. Sve je pocelo napola u sali (tko kaze da Japanci nemaju smisla za humor ?!), a ima i debele veze s nogometom !

Domaca hrana u srcu Tokyja, mljac... Ma, nije da je meni japanska kuhinja dosadila, ali zazeli se covjek neceg novog, ili bolje reci starog, onog sto mama i baka spreme kod kuce kad se vratis ‘iz dijaspore’. Fina domaca jela koja je ovdje cesto tesko spraviti, jer nema pravih sastojaka. Ili znas da ono sto spremis ‘nije to’, jer ima drugi okus. ‘Dobro’ je vec samim imenom zvucalo, u najmanju ruku dobro.
Osim toga, imam prijateljice Japanke koje me vec mjesecima nagovaraju da krenemo u hrvatski restoran. Pomalo me sram to reci, ali cule su za ‘Dobro’ prije mene. Nesto kotrljaju u ustima tu rijec ‘dobro’, meni zvuci neobicno ali ipak, ‘proguglam’ ja to i - imam sto vidjeti, hrvatsko ice i pice nasred Tokyja. Neko se vrijeme kulinarska znatizelja mojih prijateljica natjecala s mojom nostalgijom. Idemo - kad idemo ? - ma idemo !
Subote su u Japanu idealne za zenske kulinarske izlete. Kazem, zenske, jer subotom zene imaju priliku da malo ‘pobjegnu’ iz kuce. Muzevi, ionako premoreni od radnog tjedna, vikendom su skloniji pristati na cuvanje djece i kucnih ljubimaca. Gospodarice kuce s veseljem izlaze u grad s prijateljicama (na potezu kupovina - kava - trac - posjet restoranu). Doista, Tokyo je vikendom uglavnom u zenskom drustvu. Muskarci se tu i tamo prikrpaju zenama, recimo ako su svjeze zaljubljeni pa prate dragu, ili joj nekim cudom pristanu nositi pakete skupljene u beskrajnoj setnji trgovinama.
I zato, eto nas vikendom kusati Dobro...




Ulaz u restoran 'Dobro'


Satsuki Kawasaki nasao se (slucajno ili ne) u sluzbenoj pratnji nase nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2002. godine u Japanu. Cak i ovdje u Zemlji Izlazeceg Sunca jos zive price o tome kako su hrvatski nogometasi prirasli srcima domacina u mjestima u kojima su odsjedali. Prica o Kawasakiju na koju sam naisla djeluje stoga uvjerljivo: osim sto je odlicno obavljao svoj posao u pratnji nogometasa, covjek je uz nase Vatrene i sam postao bas takav - vatren. Vjerno je pratio nasu ekipu na gostovanjima u razlicitim gradovima, sprijateljio se s igracima i osobljem, i bit ce da je u nekom od tih razgovora Kawasaki spomenuo svoj san da jednog dana otvori restoran. Netko se iz hrvatske ekipe nasalio i spontano predlozio: zasto to ne bi bio hrvatski restoran ?!
Kawasaki-san shvatio je salu ozbiljno. Dao je otkaz u firmi u kojoj je dotad radio i bacio se na posao oko otvaranja restorana. Potrudio se otputovati u Hrvatsku, detaljno prouciti nasu kuhinju i vina i cak pronaci pravog hrvatskog kuhara za svoj restoran koji je uskoro otvorio pod imenom ‘Dobro’. I u svemu tome cini se da ga je, osim znanja neophodnog za takav projekt, vodio i vrlo dobar feeling.
Prije svega, ako smijem primijetiti, restoran ‘Dobro’ ima odlican polozaj. Smjesten je u elitnoj cetvrti Tokyja, blizu famozne Ginze, ulice najskupljih poslovnih prostora na svijetu. Ginza je prepuna ekskluzivnih trgovina, robnih kuca, galerija koje privlace ne samo Japance, vec i brojne strance u ovom gradu. Nije lose ako nacionalni restoran jedne male zemlje koja se dici bogatom ali u svijetu nedovoljno poznatom kulinarskom tradicijom, bude sasvim blizu tim privlacnim svjetskim imenima, samo nekoliko minuta hoda od pomodne i razvikane Ginze.




Miris novca: gizdava Ginza. U promenadi jednom od najcuvenijih ulica na svijetu vazno je vidjeti i biti vidjen. Oni koji to sebi mogu priustiti, olaksat ce svoje lisnice u trgovinama vodecih svjetskih marki: Dior, Chanel, Louis Vuitton, Bulgari... Oni koji su u minusu na kreditnoj, jos uvijek mogu pozvati sami sebe u window shopping.




Ginza je prepuna reklama


A ni ime restorana nije lose, a kako i moze biti ako glasi: Dobro. Kratko i jasno. Rijec pozitivna u opcem smislu, ali i u kulinarskom. Japanci je lako izgovaraju i pamte. Budite dobar ucitelj za stolom i poucite ih malo vise: ‘dobro’ je ovo jelo, ali kaze se i ‘dobar dan’, ‘dobra vecer’, ‘kako si? - dobro sam’...
‘Dobro’ nudi lijep izbor autenticnih hrvatskih specijaliteta ukusnih japanskom nepcu. Ulaz u restoran skroman je i uzak, ali kad prodjete do kraja hodnika s cije je desne strane mala kuhinja, pod vasim se nogama prostor naglo spusta niz stepenice i otvara polukruzno poput skoljke. (Mozda kao sretna aluzija na Mediteran i morske specijalitete).




Polukruzna unutrasnjost restorana


Zanimljivo je da je prije restorana na ovom mjestu bila draguljarnica, sto se jos uvijek vidi po ostakljenom zidu u dnu blagovaonice, sada ispunjenom hrvatskim suvenirima ponajvise na temu - nogometa.




Slucaj je htio da sjedim upravo za ovim stolom. Pogled klizi po predmetima izlozenim u vitrini: nogometne lopte, zastavice i salovi, licitarska srca, boce domaceg vina, bocice Vegete... zrnca za razgovore ugodne o hrvatskom podneblju, obicajima i okusima. Cuju se zvuci popularne hrvatske glazbe dalmatinskog ugodjaja.


Moje gosce su se zajedno sa mnom odlucile za ‘Dobro Lunch Set’ po cijeni od 2500 yena (119 kn). Ovaj set sastojao se od 5 manjih obroka, pripremljenih u kuhinji naseg mastovitog kuhara, simpaticnog Mislava Bozica:
Za pocetak stigao je domaci sir s kriskom kruha - ugodno otvara apetit, narocito sir koji se posluzuje u malim kolicinama ali je vrlo izrazena okusa. Vasoj Kucanici vrlo dobrodoslo, s obzirom da je u Japanu, barem meni, tesko nabasati na dobar sir autenticne arome.
Na sljedecem tanjuru docekao nas je tanko rezani prsut uz krisku patea ukrasenog s malo zelene salate. Moje gosce bile su impresionirane cinjenicom da se prsut u nas priprema kod kuce, dimi tjednima ili mjesecima na nekom tavanu i potom reze na fine listice tanke kao papir.
Sljedece jelo donijelo je malo iznenadjenje kako za mene, tako i za moje gosce: strukli sa sirom (u meniju opisani kao ‘hrvatska lazanja’), ne slatki kakve sam ocekivala odredjena regijom svoga podrijetla, vec u vrlo ukusnom umaku ili, ako ne grijesim, ‘struklovoj juhi’ uz dodatak crvene paprike i... tko zna cega jos. Bili su vrlo ukusni, svjezi i meki kao kod kuce, a moje prijateljice su ih hvalile na sva usta ! (Nisam sigurna jesu li dobro pojmile moje asocijacije na bakine slatke strukle posute secerom.)
Glavno jelo stiglo je u zaru kusanja i nestrpljivog ocekivanja: svjeza sarma posluzena s pire-krumpirom. Vec sama ta kombinacija bila je neobicna mojim goscama: mljeveno meso pomijesano s rizom i umotano u listove kiselog kupusa. (Zanimljivo je da sam u Japanu vec negdje naisla na slicne mesne rolice umotane u kupus i obavijene slaninom, iako im okus nije ni blizu nasoj sarmi i puno je blazi.) Mora se reci da je sarma u restoranu ‘Dobro’ bila doista fantasticna i vrhunac naseg objeda ! Punoca okusa mesnog punjenja, uravnotezenost zacina (ni preblago ni preljuto), uz pire koji se topi u ustima - vrhunska izvedba. Mojim goscama svidjelo se toliko da su popile i juhu od sarme, a od mene su naucile da je tradicionalno novogodisnje jelo u Hrvata upravo - sarma (na japanskom saruma), bas kao sto su to za Japance ‘soba noodles’ (dugi rezanci za dug zivot).
Sve smo to zalile casom Grasevine ugodno svjeza okusa.
Secer stize na kraju, pa se tako nas desert sastojao od malih kolaca: cokoladni kolac, suhi kolacic, palacinka (neobicno je bilo cuti kako posluzitelj Japanac izgovara tu rijec), kriska voca. Vaznost kolaca kao slatkog zavrsetka obroka u Hrvata ne moze biti dovoljno naglasena, a kako su moje gosce vec prije imale priliku kusati neke slatke ‘izume’ iz moje kucne pecnice (moj omiljen hobi), znanje su dodatno utvrdile na najbolji moguci nacin.

Osoblje restorana ‘Dobro’ bilo je susretljivo i simpaticno. Svako jelo popratili su kratkim objasnjenjem, sto nije bilo naodmet s obzirom da je hrvatska kuhinja toliko raznolika u svojim regionalnim oblicima. Nemalo me iznenadilo kad mi se posluziteljica restorana, inace simpaticna Japanka, u jednom trenutku obratila na tecnom hrvatskom jeziku ! Hiroko-san svake godine putuje u Hrvatsku, neko je vrijeme tamo i zivjela i kaze da joj je hrvatski najljepsi jezik na svijetu. Nisam tome imala sto dodati...

Japan ostaje zemlja iznenadjenja, a nase ‘Dobro’ u to se dobro uklopilo. Kako imam jos prijateljica Japanki koje jedva cekaju da kusaju hrvatske specijalitete, ovaj bi se subotnji izlet mogao uskoro i ponoviti. Zazeli se covjek domace hrane tu u stranom svijetu...




Strukli kakve pamtim