31
četvrtak
kolovoz
2006
VELIKO ISCEKIVANJE
Svijet toga mozda nije svjestan, ali Japan je ovih dana i tjedana u velikom iscekivanju.
Sve oci uprte su u dvije osobe koje trebaju nesto uciniti, od kojih se puno ocekuje, i koje unatoc tome ipak ne mogu uciniti vise nista, dapace vise nemaju ni mogucnosti izbora, jer sve je vec odluceno. Te osobe samo se trebaju prepustiti tijeku vremena. Ukratko, treba samo cekati i odbrojavati dane dok se TO ne dogodi, dok ne postane realnost.
Pa tko su onda ti likovi ?
1. Princeza Kiko
Princeza Kiko, supruga princa Akishina i snaha japanskog cara Akihita, trenutno je mozda najbolje cuvana osoba u zemlji. U svojoj 39. godini ona upravo ocekuje svoje trece dijete (nakon dvije djevojcice) i nagadjanja (nadanja) su da bi se mogao roditi sin, buduci japanski kronprinc. To bi bilo spasonosno rjesenje za Krizantemin dvor, koji bi ugledao prvo musko dijete nakon vise od 40 godina. Najstarija dinastija na svijetu odbrojava dane do 6. rujna, kada bi princeza Kiko trebala roditi carskim rezom.
Nismo se previse nagledali princezinog trudnog trbuscica ni haljina na cvjetice. Uvijek iste slike Kiko u jednobojnim kostimicima klasicna kroja i vjecnim, nedokucivim smijeskom na licu. Samo se Mona Liza smijesi jos zagonetnije. Princeze s europskih dvora djeluju raskalaseno u usporedbi s Kiko, koja valjda zna sto se naciji sprema i jos se malo smjeska...
Inace, kceri joj se zovu Mako i Kako – zapamtiti je lako.
2. Premijer Junichiro Koizumi
Vjerojatno ga nije potrebno posebno predstavljati. Cak i moja kcerka prepoznaje japanskog premijera na televiziji.
Pitam ja nju jednu vecer kad je opet bio na vijestima: Znas li tko je ovo ?
Kaze Mala: Da, to je stricek Koizumi !
Da bi malo kasnije pitala: Mama, a zasto taj stricek ZUMI ???
Kako god bilo, premijer je skoro pa odzumio svoje. 22. rujna Japan bira novog prvog ministra i Koizumijeva era definitivno zavrsava. Kandidata ima nekoliko i vec se vodi borba za vrucu stolicu koju stricek Zumi jos grije.
Koizumi, sa svojom prepoznatljivom lavljom grivom i izrazenim karakterom, velik je stovatelj lika i djela Elvisa Presleya. Zna sve njegove pjesme, ima sve njegove ploce, a moguce je i da vjeruje da je King jos ziv i emigrirao na Mjesec, nije provjereno. S Elvisom dijeli i rodjendan 8. sijecnja.
I zato, kad je Zumi krajem lipnja ove godine isao u pohode prijatelju Bushu u Ameriku, mora da je pomislio: It’s now or never. I ni pet ni sest, Bush je Zumija odveo u Graceland na Elvisov posjed. U odboru za docek bile su ni manje ni vise no Priscilla i Lisa Marie, koje su za tu prigodu naucile kako se na japanskom kaze hvala (arigato). Zumi je bio razdragan i otpjevusio je prisutnima neke Elvisove pjesme. Na rastanku premijer je zahvalio domacinima: “Thank you for Love me tender.” Bush je ostao bez teksta.
Koizumijeva vanjska politika nije bila uvijek tako uspjesna. Upravo suprotno, odnosi s Kinom i Juznom Korejom zategnuti su vec desetljecima, i Koizumi svojim tvrdoglavim i, kako neki kazu, nesmotrenim politickim potezima nije bas pridobio srca svojih azijskih susjeda. Moze se reci da je Koizumijeva era za druge zemlje u regiji bila pravi Heartbreak Hotel. Utoliko vise ocekuje se od Koizumijeva nasljednika. Mora biti bolje ! Bit ce bolje, samo kad Koizumi ode sa scene ! I u tom stilu.
I sto ce nam sad raditi stricek Zumi kad ode u penziju ? Uzgajati bonzai ? Igrati golf ? Slusati Wagnera, kojeg takodjer obozava ?
Nadajmo se najboljem za njega i Japan. Jos nije vrijeme za sumrak bogova, a i tko zna, mozda je Elvis ipak jos ziv.
komentiraj (5) * ispiši * #
30
srijeda
kolovoz
2006
O-BENTO ILI TRAKTAT O SVJEZINI HRANE
Jedno od dvjesto tisuca pitanja koje ce sebi tijekom dana postaviti svaka kucanica glasi:
Sto cu danas kuhati?
Ni s kucanicama u Japanu nije drukcije. Kuhanje zdravih, ukusnih i oku privlacnih obroka smatra se temeljnim zadatkom svake domacice u Zemlji Izlazeceg Sunca.
Da bi zadovoljile te kriterije, one uglavnom i pocinju kuhati s izlaskom sunca.
Tako se i ja, novopridoslica u Zemlji Smijeska, pokusavam ugledati u te vile caralice i svakog dana marljivo kuham, iako ne od 5 ujutro.
Good morning Japan ! – ali jutro je vec poodmaklo i trebalo bi krenuti u kupnju namirnica za rucak. Uzimam ceker pod misku i krecem put najblizeg supermarketa, moje male oaze svjezine u ovom vrucem danu.
Odabrala sam sljedece namirnice:
U prilogu originalni japanski recept za ...
Ocekivalo bi se da na ovom mjestu dobrohotno prilozim kakav originalni japanski recept za jelo XY. I hocu ! Doista imam tu namjeru – drugom prilikom. Samo danas ne. Jer, vjerujte mi da je ljeto u Japanu zbilja nemoguce vruce. Eto, jos nije ni podne, a vec nas zari barem 35 stupnjeva uz vlaznost zraka oko 80 %. Azijska vrucina lijepi se uz tijelo kao gusti film i napusta ga u kapima znoja. Ucas se sva cijedim kao vocka poslije kise.
Zato odlucujem u trenu: od kuhanja danas nece biti nista. Ne stoji mi se uz stednjak po ovoj vrucini.
(Dakako da se u trgovinama za pasjih dana prodaju i specijalno pripremljena polugotova jela koja samo treba podgrijati, npr. riza u umaku od curryja, no meni je sinula bolja ideja.)
U konbini po o-bento !
O-bento (ili samo bento, ‘o’ je pocasni prefiks cest u japanskom jeziku) vrsta je gotovog obroka sastavljenog najcesce od rize, ribe, mesa i raznovrsnog povrca, ukusno aranziranog i upakiranog u posebne kutije. One mogu biti sasvim obicne (plasticne) pa do luksuznih, profinjenih modela u crno lakiranom drvu. I buduci da hrana u takvoj kutiji bude fino poslozena u elegantno sicusnim kolicinama i u pretincima, mene o-bento najvise podsjeti na nasu Krasevu bombonijeru – i tako ga ponekad i zovem.
O-bento, sladak kak’ bomboncek !
Kad smo vec kod bombonijere, na pamet mi pada Forrest Gump kome je mama uvijek govorila da je zivot kao bombonijera, jer nikad ne znas sto ces dobiti. Japanska o-bento ‘bombonijera’ kupcu jamci isti stupanj iznenadjenja: zbog raznovrsnosti jela koja se u nj stavljaju izbor postaje gotovo beskrajnim. U jednu stvar ipak mozete biti sigurni: o-bento je uvijek savrseno svjez. Stovise, u boljim ducanima svaka kutija nosi naljepnicu s tocnim vremenom pripreme i krajnjim rokom konzumacije. Na primjer, o-bento koji je upravo kliznuo u moj ceker pripravile su mastovite ruke majstora kuhinje u 10:09 sati, i kaze da ga treba smazati najkasnije do 20:09 sati.
O kratak ti je zivot, o-bento.
Jer ukusan si i praktican tako.
Rijesih, dakle, na elegantan nacin pitanje svog rucka. No za one koji zele znati vise, prica ide dalje.
Zamislite, na primjer, da moj bento (ovaj isti u mom cekeru koji cu uskoro opustositi stapicima) nije bio prodan do krajnjeg roka konzumacije, tj. 20:09 sati. Bi li taj bento, ukoliko danas uopce ne bi bio prodan, skoncavao na polici do kraja radnog vremena?
Odgovor je: nema sanse. Ovo je Japan. Oaza svjezine.
Taj isti bento stajao bi na polici samo do tamo negdje 18:09 sati, tocno 2 sata prije isteka roka papanja. Zasto 2 sata? To je, izracunali su strucnjaci na necijoj platnoj listi, maksimalno vrijeme koje prosjecnom kupcu u multimilijunskom mravinjaku zvanom Tokyo treba da iz trgovine stigne do mjesta na kojem ce slistiti svoj obrok. Mogucnosti se krecu od: a) najblizeg parka do z) intime vlastitog doma, buduci da je u Japanu nezamislivo jesti na ulici, na platformi metroa, dok cekate bus ili na takvim nekim mjestima koja bi se nekome mozda ucinila prakticnim.
Hrana koja putuje u zeludac mora biti svjeza, u tome je bit svega.
I zato, kad je rijec o svjezini hrane i namirnica, Japanci nista ne prepustaju slucaju. Zapravo, veca je sansa da cete u Tokyju po ovoj vrucini nabasati na Yetija nego na proizvod kojem je istekao rok trajanja.
I zato ja sad idem lijepo doma njupati svoj bento dok je jos svjez. Nitko ne zna da u cekeru nosim pravu malu tempiranu bombu – hocu reci, bombonijeru.
Oishii !
Fantasticni plasticni bento iz izloga. Odaberite kakav vam se svidja i teta u ducanu rado ce vam pripremiti tocno takav.
Japan je zemlja suprotnosti i zato ovo trtljanje o svjezini vrijedi zavrsiti - plastikom.
komentiraj (8) * ispiši * #
29
utorak
kolovoz
2006
komentiraj (4) * ispiši * #
HELLO KITTY, KAWAII !
Mala je plavokosa, umiljata i osvaja sva srca.
Nedavno je krenula u vrtic.
Kad Mala zakoluta okicama i izvede neki stos, Japanci padaju u trans.
Mala je moja mala senzacija.
Nastanivsi se na periferiji Tokyja prije godinu i pol dana, nas dvoje s Malom morali smo se naviknuti na pomalo neobicnu reakciju lokalnog stanovnistva. Kljucna je u svemu tome bila upravo ona, Mala. Jer, gdje god bismo se pojavili s njom, Mala je privlacila poglede. Slucajni prolaznici poceli bi tepati Maloj i klicati od odusevljenja, naoko bez ikakva povoda. Stajali smo i gledali se. Nismo znali sto se zapravo zbiva, sve dok nismo prvi put culi Tu Magicnu Rijec.
KAWAII !
Pojavite se u Japanu s djetetom, narocito zenskim i plavokosim, i Rijec ce vas pratiti doslovce na svakom koraku.
‘Kawaii !’ - Kako je slatka ! – u zboru bi zacvrkutale skolarke u mornarskim suknjicama ugledavsi Malu.
‘Kawaii !’ – otelo bi se teti na kasi supermarketa, uz obavezan slatkis pruzen Maloj i naklon za dovidjenja.
‘Kawaii !’ – zapjevale bi prenerazene mamice u parku, gubeci na tren iz vida svoje vlastite klince. Razgovori odjednom zamiru. Spremaju se sveprisutni mobiteli po kojima se prebire svako malo i s kojih obicno visi po pet-sest privjesaka-amuleta. Japanske mamice, sve odreda kucanice, privucene su kao magnetom. Mala je u sredistu pozornosti.
Jedna mamica nesto joj tepa, druga prilazi jer zeli vidjeti svilenu kosicu izbliza, treca se odlucuje gurati njihaljku na kojoj Mala sjedi, cetvrta bi asistirala maloj dok se spusta s tobogana.
Mala jos nikad nije bila tako razmazena !
Mali Japanci, slatki kako samo to mozete zamisliti, prilaze blize i pruzaju Maloj igracke, daruju joj balone i slicice. Curica od nekih 5 godina gleda Malu i kaze: ‘Kawaii !’
Pred kraj popodneva mama i Mala skupile bi pregrst Hello Kitty lutkica, Pokemon kartica i Mushi King naljepnica. Nasao bi se tu i kakav slatkis, lizalica ili bombon.
Malu je na kraju gotovo nemoguce odvuci kuci !
‘Bye-bye !’- odusevljeno nam domahuju mamice i klinci sve dok im se ne izgubimo iz vida.
Jedan osmijeh moje Male otvara sva vrata. ‘Kawaii !’- uskliknuo je muskarac srednjih godina kad je, pokusavsi mi uvaliti pretplatu na neke japanske novine koje ionako ne mogu citati, na vratima iza mojih ledja ugledao Malu.
Simpaticni djedica kojeg smo sretali na igralistu susreo me jednom prilikom u trgovini dok sam punila ceker, i uz galantan osmijeh pruzio lizalicu. Za Malu. Poklon od obozavatelja.
Arigato gozaimasu.
Posluziteljice u tokijskom restoranu krisom dolaze pogledavati Malu dok mi kusamo specijalitete kuce. Hihotanje iza zastora, zatim, uz izvjesno oklijevanje, evo jedne od njih za nas stol. Nosi dvije kugle sladoleda za Malu.
Kuca casti.
Muzicu bi se svidjelo da i njemu zgodne tete u restoranu kojiput donesu sladoled...
‘Promogirls’ na Tokyo Station uglas cvrkucu napamet naucene promidzbene poruke. Novi tip video-igrica, ili kamera, ili nesto trece. Ugledavsi Malu u prolazu, cure razrogacuju oci i prebacuju se na trenutak u off-mode:
‘How cute !’
Engleski za napredne.
I dodaju jos saptom: ‘Kawaii !’
***
Japan – Zemlja Smijeska.
Japanci - djecoljupci !
Tu prvu godinu cinilo se da nema kraja iznenadjenjima. I kao sto ce se i pokazati, bili smo u pravu.
komentiraj (4) * ispiši * #