srijeda, 31.03.2021.
Osvrt
Vele neki , meni je genetika super, pa sam ko Superwomen! Koja fuck genetika, majka mi umrla s 73 zbog zatajenja bubrega ( a ja već 22 godinu imam samo jedan bubreg - super- genetika - moj sin ima problema s bubrezima) ,Alzhajmera ( mozak joj jednostavno isključio informaciju da treba gutat) .Moj otac se bori s rakom debelog crijeva, moj suprug, jedina ljubav mog života, preživo je infarkt, i da ja nisam, ko Božica šta ja znam čega, stavivši ruke na bokove, urlajući, na jadnom njemačkom ( al ja njemački najbolje znam kad da sam ljuta) zaprijetila Doktoroma, pitanje je jel bi još bio živ, a je, fala Bogu. I onda mi se neko naserava s Covidom, Coronom i pandemijom! Nabijem ju na kurac, koji nemam!
Najiskrenije, ako se ja nisam zarazila u ovi godinu i pol, rada na tetrenu, s bolesnima, s inficiranim,pitam se ?
Pitam se najiskreniji..što je ovo? Nema drugih bolesti, samo Corona!? IMA , al ko jebe SVE ostale bolesti, kad Corona je must have.!
PS. Isprika svima koji su Coronu preboljeli, imaju, posljedical Ja,
ne znam nikog, nikog, al baš nikog i onih pozitivno, istestiraranih, da imaju bilo kakve posljedice!
- 19:21 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 29.03.2021.
Imagination
Pamtim još okus mora u tvom pogledu, miris tvoje slane kože,sutone koji su u sekundi postajali zore,plavičasto isijavanje rastanka,ljubičaste dodire,dugu u suzi koja je sunčevim viticama zibljala osmijeh. I sad kad nas nema,maglama tustim i snjezima zelenim što na sladoled od pistacija mirišu, skriti, moje ruke nisu prazne – naramak uspomena, okusa slane zjenice, gdje god bila, u jagodicama prstiju ljubomorno čuvam.
- 15:47 -
petak, 26.03.2021.
Ritual
Imam ritual, rutinu čak, već godinu i frtalj.
Dođem, nakon posla doma (i da... ovo je sad moj dom, svjetlosnom godinom daleko od doma mog, istnskog, koji mi venama teče, kojeg sanjam mirisom magnolija i prvih jaglaca i bršljana uz komšijin zid).
U hodniku, skineme SVE sa sebe, od uniforme, do donjeg rublja ( trenutno rupičastog jer nemam gdje kupiti novo), ubacim svu tu pozamašnu hrpu u veš mašinu, a sebe pod tuš!
Isfrotiram se, osušim, fenom kosu uništim, nakremim se , s posebnom pažnjom na " akne" i rane od maske ( nikako ne prolaze, a bore sve uzoranije i dublje).
Obučem pidžamu ( kupljenu na akciji), oklopa svih oslobođena, svježa, ko nova, a stara, ma prastara i s najradosnijim osmjehom ( nekad iskrenim, nekad fejk) uđem u kuinju, s papučama mačkastim ( bile na rasprodaji) i i utisnem ljubac, spasonosni, na njegove usne i pitam - Što si danas, fino skuhao?-
Imam ja tu, nenormalnu, rutinu, već godinu i frtalj. Ritual, ko da sam u nekoj sekti.
I zašto se onda, tako bijedno ćutim..a ...On mi skuho paštašutu????
- 17:08 -
ponedjeljak, 22.03.2021.
Remisija
Mrzim, istinski, na protonskoj razini, hladnoću, minuse, zimu i snijeg,
al volim anđele!
I sad, više, nego u djetinjstvu, pravim, porodim, oživim anđele u snijegu.
S proljećem sam neodlučna, ne znam dal ga volim il ne je " onako s proljeća" neki disbalans me opali, pa sam podvojena, utostručena, krhka, lomljiva, slabašna, svemirom razasuta..ko ja sam, al nisam ja.
Smiri me paleta boja u začeću, stidljivi pjev odmrzlih ptičica, kad u pol 5 krenem na posao.
Ljetom sam svoja i htjela bih da traje, traje ( ništa ne traje)..bolje vidim, čujem, razmišljam,
zagnjurim jagodice prstiju u prvojutarnju rosu i sve mi je kristalno jasno ( a vještica sam samo ponekad)
S jeseni, ne znam što bih..šarenilo boja, od smeđe do vrišteći crvene..a opet, magle, dužd, vjetar, gromovi..čine me sjetnom, bez kišobrana, kabanice, pitajućom...životnom?
Odbacila sam cipele sigurnosti, hodam bosa, mahovinom, pijeskom, blatom, poljem djevičanski uzoranim, travom nepokošenom doma moga ( gdje li je??) i naiđoh na trn, koji mi stopalo raskrvari i bol nanese.
I mislim si, što život bez boli jest?
Kako bih se bez boli, sjetila lijepog, kao kad me moja tek rođena kći, malešnom ručicom, uhvatila za palac.
Upravo shvatih, volim sve mijene života i ne..ne trebaju mi " sigurne cipele" da bih ovim čudom, zvanim život samo koračala, jer ponekad i letim!
- 19:08 -
četvrtak, 18.03.2021.
60.
Otkotrljaše se godine moje, brzinom lavine u najžešćem padu, u sladište prošlosti, patinom vremena prekrivrenom do neprepoznatljivosti, čak ni neslućenosti.
U godine koje kotrljaju mi se ususret, zajurit ću se, instiktom, vjerom, osjećajima ( iskustvo je i tako precijenjeno) i nek profulam sva sigurna raskrižja i nek završim u oku orkana!
1000 oluja, prije, nisu me spriječile u tom, neće ni ove, predstojeće, vremenom mi ograničene.
Molim se samo, na svim jezicima, svih molitva, za sekunde oaza lijenosti, letargije, malešna utočišta odmora i kaplje odmaka, da mogu dalje, silovito...do kraja..
do kraja...kad konačnim kotrljanjem, otkotrljat ću se u..spokoj..možda...
SAD .. želim, mogu, hoću ( i ne znam, a to je ljepota) SVE!!!
- 15:48 -
nedjelja, 14.03.2021.
događa se, na da današnji dan
href="https://blog.dnevnik.hr/krizar/slike/originals/20210314_081827.jpg" rel="gallery[1615731511]" target="_blank">
Eto, lavica zima bori se za svaku pahulju, a ovnasto proljeće tjera po svom. Trenutno pada kiša. Sutra minusi i snijeg pa haj, haj, uživaj!
- 15:24 -
ponedjeljak, 08.03.2021.
Žena? Kako to gordo, preispitujem
Čak ni na drugu, ništa nije kako se čini.
Kao da nisam, a žena sam.
Dijamant nije moj najbolji prijatelj, ne upoznah ga nikada, njegov sjaj ne resi moju sjajnu ruku.
Kap Šanela No.5 ne odjevam za spavanje, ponekad samo, dezodorans kupljen na akciji.
Buket cvijeća ili stih bar jedan malecki, nikad mi darovani nisu.
Umjesto čipkanih,heklanih rukavica često, ma šta često, svakodnevno, nosim radne ili gumene iz Bauhausa.
Pedikure, manikure, masaže s čokoladom, velnesi,bjuti- centri mi nepoznanica,
ali tačke, grablje,mješalice, gletanje, krečenje, teglenje , volani, kamioni selidbeni dobro mi znani.
Emancipirano, odavna sam odbacila štike, jer nemoš u njima trčat s vrećicama,penjat se u buseve, tramvaje, vlakove, izvozit turu od 1500 kilometara- tjedno, bježati od sebe.
Pa ipak, pjesnikinja jedna, u noći ranoproljetnoj, pod grivnom rascvalog kestena zagli me riječima: -žena zmaj si! -
Pa ipak, sanjar jedan u predvečerje proljetno dok trinaestica je bučila Trgom,On uz bezalkoholno i ja uz rezano pivo, pomilova me riječima – u tebi sasvim dovoljno žene ima-
Na prvu, možda sam, ipak, to što jesam – žena. Bar u slobodno vrijeme, a njega je tako malo.
Drage Blogerice, sretan nam i zdrav SVAKI dan.
- 13:10 -
nedjelja, 07.03.2021.
čekajuć, prevečerje..
-Što je moja, svrha u životu, predivnom, dragocjenom i kratkom ko treptaj oka?-
Zanimljivo, to se pitam svako jutro, svanućem, dok misli su mi čiste, kao bijeli papir neispisan, u formiranju, čekajući prvi životni izazov, da bi se porodile, neopterećene, neokužene, jučerašnjim, bremetim danom, nalika na " mekskičke sapunice".
Nedjelja je, jedna od rijetkih, kad ne radim, lagana, tiho-plazeća, bez budilice, bez termina, lijena i mirna, poput moje Save, kad hoću samo, ono što volim. Besmrtnosti, nalika. Čista, ugoda!
I provela sam sat i pol u mom, već godinama, jedinom ( jer besparica je, jebena kučka) bjuti - salonu, mojoj malešnoj , kupaonici, farbajuć sjedine ( a posijedila sam u tridesetoj, ha..zbog " ugodnog" i " lahkog" života!), ošišala sam se, jest da su frizerski saloni, konačno otvoreni, al redoviiii, vanka na - 7,ne pada mi na pamet, čekati, mrzim redove ( sjetim se 80-tih i čekanja na zimulji, praška za veš, uložaka, kave i najstrašnijeg - čekanja ,Bebimila za moju tek rođenu kći) čekanje....čega? Onog, bit će bolje...kad?
I nisam ja pretjerano strpljiva osoba ( nisam uopće), jer sve probleme, rješavam, odmah, djelujuć, u hodu, u trku bez razmišljanja, instiktom,pa vremenski odmak, pokaže jesam li pogriješila ( ooo često) i radost ne stavljam na čekanje, ta tako sam vrištala od sreće na Silvestovo, kad mi je sin javio da postat ću - baba, da su susjedi, zvali policiju.
A opet, " tako strpljivo" čekam odgovor na pitanje - što je moja svrha u životu?-
I ovo, predvečerje, najomiljeniji mi dio dana, kad mi oblaci, vječni putnici, namiguju, kad posljednja crta, crveno- ružičasta, pokaže se na obzoru, kad umorni dan krene na počinak, čekajuć noć, da ga milostivo i brižno ušuška,- čekam odgovor, možda ...možda ga ..spoznam!
A Vi? Znate li VI, što je vaša svrha u životu?!
- 14:25 -
petak, 05.03.2021.
Vrijeme..
...je konstanta, besmrtno i za sve vijeke, vjekova. Mi smo ti prolazni, na proputovanju, putnici kroz život, vrijeme, tek sekundu i pol.I kad mi netko kaže - Vrijeme liječi sve! - tako bi ga špičokom cipelom, koju više, ko i štikle ne mogu, zbog godina, nošenja patika, zbog čukljeva, zbog, uglavom trajanja, nositi, opalila, zašpičila u dupe ko, plivadon il debelo.
Vrijeme je ko " flaster", u ovom našem kratkom trajanju!
S godinama, čini nam se...zacijelile su rane, duboke, životne,bolne- ko manje boli. I onda jedan miris, okus, jedan " dežavu" otkine taj, privremeno zaljepljen " flaster" i opet ko prije dvadeset godina, pol stoljeća, boli, vrištimo, svega se sjetimo i boooliii, o kako boli! Nismo dementi, još, i svega se sjetimo.
Stog neću napisati, da sama sebi, ne bi tu imaginarnu špičoku zabila u dupe - bit će bolje!
Bit će kako će biti! A meni je još jako malo vremena preistalo, da bih s vremenom bila na - Vi?
- 21:13 -
četvrtak, 04.03.2021.
Sumrak svanuća
U moru šaptaja,
gromoglasno utihlih
U naramku zvijezda palih
spiralom samosaznanja, uskrslih
U vrisci jednoga,
gomilom gluhih statista, nijemoga.
U stručku cvijeća,
koje ,zaboravši plesati, uvelo je do uzništva..
U mnoštvu lica bez lica, patuljaka obeshrabrenih,
štakora njuškača,lisnih ušiju dosadnjikavih,
drumova zaoranih zaboravom, i zabranom
jedan je Anđeo.
Ti.
Ja , sve nešto oko zore, svanuća, a najdraži dio dana mi je predvečerje...smiraj....poslije njeg, san!
- 18:40 -
srijeda, 03.03.2021.
onako, zorom..
Ujutru u 4 sata ( prije posla i prve grke, utješne kave) još s krmeljama i snom na trepavicama, pogledam se u kičasto ogledalo, preostalo od bivšeg stanara ( da sam ga ja birala, ne bi bilo takvo, a nemam love, zamjenit ga, kupiti novo) jesam li to JA?!
Jesam, Ja sam, osim kad je On u pitanju! Ne znam, nisam sigurna, jel ljubav ,energija, obmana, okovi, "zatvor "svojevoljno izabran, ali kad je ON u pitanju, sve je to i nije ništa od toga! Kad je On,u " nepitanju" ljubav je u svoj svojoj krhkosti, divnosti, u svoj svojoj predanosti. Poput religije! Vjeruj, nisi vidio, dokaza premalo, vjeruj!
Jaka sam, ta toliko puta sam životu- zmaju skočila na leđa, jahala ga, grozničavo i sigurno, toliko puta sam mu, buktinju iz ralja ugasila, krljušti, dvije il tri otkinula,ali kad je On u pitanju, janje sam!
Izabrala sam, vjeru, iako od obećanja, malo tog je ispunio. Izabrala sam, voljeti, bez preisptivanja.
A zašto se onda, zorom, promatrajući svoj lik u toj odvratno, kičastoj špigli, pitam - Jesam li to JA!?
Pozzz iz užasnooo ladne, tuđine! Drž te mi se, ovdi je još uvik...SVE ZABRANJENO. Osim radit s inficiranima!
- 15:29 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
