petak, 29.12.2023.
U potrazi?? Vječitoj...
Pitanja?
Što sam ja?
Nisam sigurna!
Što želim?
Ni u to nisam' sigurna.
Što su mi snovi?
Sigurna' nisam.
U predvečerje života svog' u što sam uopće sigurna?
Sigurno je samo' da ni u šta nisam sigurna.
I dok god si postavljam pitanja' živa sam.
Dok god tražim odgovore' dobro sam.
Sigurnosti i tako nema!
Život je enigma' lov na vjetrenjače.
A ja i vjetar' baš prijatelji' nismo!
Sretna Vam Nova! Bijela ko anđelovo krilo' ko izdah nevinog novorođenčeta!
Ijujuju' iz inata slavonskog' usprkos' svim boljeticama' godinama' ja bit ću tu. Sretnooo i uživajteeee!
- 18:59 -
četvrtak, 28.12.2023.
Nevina dječica..
Cijelo svoje odrastanje bila sam rastrzana između triju paralelnih svijetova,različitih, suprostavljenih u samoj svojoj srži ,a opet isprepletenih.
Prvi je bio očev-krut,vojnički,zadrt,bezosjećajan,komunistički gdje nije bilo pogovora, prigovora, ali ni razgovora, nego samo zapovijedi koje sam,izvršavala.Ipak u svojim "vaspitnim" metodama često je spominjao boga ( svakodnevno bar tri-četiri bi otresao o pod, a i par svetaca pri tom),a i bila mu je draga uzrečica da je batina iz raja izašla (bar jednom mjesečno izašla je i stvorila se u njegovim rukama- to me tada uvijek zbunjivalo).
Kako u njegovom svijetu nije bilo Božića, tako ga nije bilo ni u mom.Grinčasto vrijeme prije Grinča. Jelku smo kitili uvijek na Dan dječije radosti- Silvestrovo. Crkva se nije smjela niti spomenuti, pa je logično da ne samo nisam išla nego sam je po njegovoj zapovijedi u širokom luku morala i zaobilaziti, što je bilo poprilično teško obzirom na dvije u našem gradiću.Ali otac se slušao!U stavu - mirno!
Drugi je bio majčin- tajni, potihi,malo nježniji i uvijek bi provirio i izašao na svjetlost kad oca nije bilo.Majka mi je bila vjernica, koja je vjeru i crkvu nosila u srcu.Krštena sam po mraku, tajno, da otac nije ni znao.
Ona me naučila molitve, božje i crkvene zapovijedi, iako 35 godina nije išla u crkvu.I uvijek poslije takvog sata vjeronauka, rekla bi - nemoj reć tati ( kao da smo ja i on razgovarali -ikad).
Gušena tim svjetovima (poster Maršala na zidu moje sobe, a slikica Sv.Antuna zašivena u rubu školske kute) stvorila sam si svoj svijet, izboren lukavošću, balansiranja, hodanja po žici između dva bezdana- mami sam rekla da se i Bog nedjeljom odmarao,a ocu- da je Lenjin rekao da se treba samo učiti,učiti i učiti- a kako ja preko tjedna ne stignem zbog obveza doma- da mi odobri nedjelju za to.I nedjelja je postala, dan za "moj" svijet - zatvorena u svoju sobu slušala sam "drogansku" glazbu (riječi mog oca za rock) i čitala knjige tipa -Djevojka O, Strah od letenja, Rakovu obratnicu, ali i bibliju, ma u biti sve što sam mogla posuditi u knjižnici jer knjige su bile moja krila!I moja dva prijatelja dolazila su samo tad.
Svi sukobi, sve svađe mojih roditelja počinjale su na relaciji bog-partija, a završavale s psovkama Njega (štas moliš nekom kog nikad vidla nisi) i proklinjanjem Nje ( vid kolku su ti članarinu uzeli s plaće- mogla sam djeci čizmice kupit)
Taj badnjak (ajmemeniprijemilijungodina) naručito su se žestoko posvađali (zbog mene, možda),letjelo je štošta, od ružnih riječi,do lonaca,krunica.cvjećnjaka.Iako u svojoj sobi,nisam to mogla više podnijeti i iskrala sam se,u tatinom krombi-kaputu s ranglav rukavima i njegovim kačketom tipa šegrt Hlapić, (do svoje đubretarke-zelena vojna jakna s puno džepova kakvu je nosio Čegevara-nisam mogla doć) u hladnu snjegovitu noć,- pobjegla sam, trčeći u crkvu na moju prvu polnoćku (moj sin se smijao,kad sam to prepričavala i rekao- e jest ti bilo bježanje, ne mogavši shvatiti da je to tad bilo ravno avanturi i pobuni).Što se tamo događalo ne znam baš dobro ni danas jer sam bila smrznuta- što od hladnoće što od razmišljanja šta ako otkriju da me nema, al sam tvrdoglavo ostala do kraja.
Počeli smo izlaziti, i dočekao nas je kordon milicije (kasnije sam saznala da su imali dojavu da se pred crkvom pjevaju pjesme Ustani bane i Vila Velebita- možda se i jesu pjevale al ja od kombinatorike mogućih scenarija kad se vratim kući nisam ništa čula. Nastade stampedo, a milicajci kog dohvate pendrekom.Krakata i laktata,(prvi put mi bi drago zbog mojih košćurina) ja guz-guz-guz i dohvati rub mrakom obavijenog parka.Huuuu,kad glasčina iza mene - Bajo, das se namjestu ukopo,jerbo ću ti noge polomit!
Stala, ukopala se, polako se okrećem s dignutim rukama u zraku (kad moraš-predaj se) i smrzlo se i govno u meni - tatin pajdo milicioner.Prvo me opandrčio pendrekom po butini, meni pade kačket i tad me prepozna - Kru te jebo mala,jel ti ćaća zna kud se vucaš? Ja niječno odmahnu glavom, a on cerekajući se zlurado,govoreći to sve,otprilike mom ramenu - Neć ti ja ništ, al vid ćeš ti svog boga kad te izdam ćaći (eto opet boga u ustima režimskog organa).Na krilima adrenalina, doletjela sam doma.Mrak i tišina.
Tri dana mir, ja šutljivija nego obično (butina boli, al ništ se ne vidi), majka i otac ko dva golubića, brat standardno suvišan. i na današnji dan, koje li ironije (dan nevine djećice, kad se djeca šibaju da bi bila dobra) prije ajmemenimilijungodina,uleti moj otac,pod radnom jauznom u kuhinju (taman sam završavala ručak jer sam bila poslijepodnevna smjena. a mama je radila dvokratno) i s vrata zaurla - Koji je vrag (et opet) ute ušo, jedva sam sredio da te ne izbace iz omladine.............
- e da,,dvatjedna prije, omladinska organizacija je ozbiljno razmatrala da me izbace iz svojih redova (u koju "zvanično " nisam ni premljena jer nisam išla na Kozaru zbog vodenih kozica), a majka je išla po pozivu (na dopisnici- da svi vide) ravnatelju na razgovor - Zašto?- Pa pisali smo školsku zadaću iz hrvatskog ili srpskog jezika na ćirilici (tak je to bilo jedna na latinici,druga na ćirilici) pod nazivom "Ivo Lola Ribar - moj uzor".Ja sam napisala da svaka čast Ivi, fala mu na svemu, al moj uzor je Đenis Đoplin,napisavši na tri strane hvalospjeve o njoj (sloboda u njenim pjesmama,njenom životu, njenoj kosi-sa originalnim stihovima na latinici). I uzburkalo se. Da me ne šutiraju, eto otac je sredio, a majka je dala izjavu ravnatelju, da ona za tu Janu ne zna, a da se kod nas sluša Meho Puzić i Nada Mamula i Ivo Robić i da ak je ta Janica taki vanjski neprijatelj da se ja s njom,zbog oca, sigurno,ne družim! Kasnije me pitala ko je ona i ja sam joj pustila ploču i kad je Janis zapjevala -O Lord, a ja mami prevela, rekla mi je - sam ti to slušaj, tko ima taki anđeoski glas i pjeva o bogu,ne može bit loš ( za Lajbah to nije nikad rekla, samo se svaki put prekrižila,a i oni pjevaju o bogu?!)-
.....................a ti (urlao je sve jače i jače) opet sranja radiš.ZAŠTO?......................
Ja drčno (s kuhačom u ruci) ispravi se da bih bila višlja od oca i reče - Briga vučicu,šta ovce misle?!?!? Muk....i otvoriše se vrata raja i glupa šibetina..........trostruko ispletena svim mogućim svjetovima... izleti i........
Moje majke više nema, ni oca' mi više.
A ja?
Pa, malo ( više' previše) trčim,,malo zavijam,malo ližem rane i sve to - uzbrdo, pa svako tolko -kotrlj-kotrlj (niz brdo), a kamenčina tup - men po glavi, al moje brdo, moj kamen.Život je i tako smislen samo kad podižeš uzaludno kamenje.A pendrek i onda i sad isti- tako da mislim da se prvobitno, al se izgubilo u prijevodu radilo o tom - da je pendrek iz raja izašao!
A svoju djecu "šibam" ljubavlju i "šibat" ću ih tim dok sam živa.
- 23:51 -
nedjelja, 24.12.2023.
Božić..dooolaziii!
Na dobro Vam došao badnji dan' Koledo!
Ja sam odlasla u socijalizmu' di je Božić bio zabranjen jer je moj otac ( pokoj mu duši) bio Grinč prije Grinča i sad ne znam jesam li " grešnica" jer' danas 'na Badnjak...
čistim' perem' nakuhavam' jer nisam stigla prije. Deset dana sam radila po 8- 10 sati. Još ovdje' orkanska vjetrušina.. Bila sam sretna' kad sam se s svojim sepetićem od auta vratila' doma' neoštećena.
Uživajte' život je prelijep i kad mislimo da nije.
Božjeg blagoslova i ljudske dobrote želim!
- 14:39 -
nedjelja, 17.12.2023.
Kad' lampaši se trnu...
Poslije večernje' ili duple smjene' dere me adrenalin' od vožnje' od zvanja hitne' od " radosnih" stvari'
Oči su mi ko u sove' zelenoperke' od automobilskih svjetala' crvena su mi zasljepljujuća' od mrakom il magluštinom zagrljenih autoputeva' od nadljudske koncentacije' u uličicama' ko šupak' zaleđenim.
I ne mogu zaspati' a sutra radim jutarnju' moram se' ne samo probuditi' neg i dići' bit fit' s osmjehom u pol 5.
I onda pišem' sva takva' uzburkana' polulomljiva' sedrasta' nestaložena' nego' uzjebana' svim što se dogodilo i suludim scenarijima' za sutra' ...pišem.
Legnem' bez luftmadraca' nit kauča' psihijatrjskog u ovaj internetski ocean i ogulim se' skinem se' ogolim se do kosti' otpustim se' uzletim' padnem' strmopizdim se' izbalansiram se...pisanjem.
Jer sutra je novi dan' a ja moram' ne' hoću bit ...za sve izazove..bit..bar..polusprema!
- 15:42 -
petak, 15.12.2023.
Oproštaj
Otvorivši' nakon komešljive noći' vrata balkona' i pomirišavši natruhe snijega u nozdrvama' koji još ne pada' al će pasti'
djevojčica u meni' ona tanka' brezasta' s tankim kikicama i velikim mašnama' smiješna' s kockastostim treger-šosom otvorila je ladicu' memljivu' paučinastu u mojim sjećanjima' u mom odrastanju' nimalo lijepu.
I velim joj' s šalicom turske kave u ruci i s cigaretom' tako spokojnom' tako grko utješnom - Ajde idi' oprostit ćemo se nas dvije' sad. Ne trebaš mi više' predugo smo nas dvije zajedno. Pronađi svoj put. Moj je pri kraju' i ne trebamo se više držat za ruke. Odrasle smo obje! Idi! Puštam te! Odrasla sam' odrasti i ti!
Ona - sva ozbiljna' kakva sam i ja u odrastanju bila' ( nikad djevojčica) opterećena brigama odraslih' koje' tad nisu smjele biti brige moje' al su bile' veli - Stvarno' sigurna si!? Mogu otići? Nisi više krhka' ne trebam ti' više.-
Ne'! Ne trebaš mi više' puštam te poput vjetra' zmaja' plastičnog na plaži ' dječjom rukom uzašlog' nošenog strujanjima' poput balona ružičastog..letiii.
Ona - drago mi je' ako si sigurna!
Ja - smrzavajući se' dok prve pahulje' baletno plešu' uz zadnji dim cigarete i posljedni gutljaj turske kave' - Da sigurna sam' idi!
Ona - mašući veli' ideeem' idem se tetovirati.!
Sutradana i ja sam se išla tetovirati - raspršen maslačak' na mom desnom ramenu!
I nije boljelo' kolko oproštaj' djevojčice u meni.
Sretno curice! Pustila sam te ko pticu iz kaveza.
Leeeti' budi sretna!
Ja konačno' jesam
- 23:55 -
srijeda, 13.12.2023.
Hoće glavica' al guzica veli..ne!
U mojoj glavi je 20- et godina. Idem na rock koncerte. Iako se NIKAD ne šminkam' za tooo' obučem čarape s kosturima' kožni minić ( još uvijek imam dooobre noge' za koje mi je jedan starčić' daleke 91- e rekao - da je Jugoslavija imala take noge..nikad ne bi propala. Ma nek je..' al moje noge su još uvijek..wau' ta bijela Tina Tarner' možda mi je trunku žao' što sam ih' mladošću skrivala' hlačama)' kožne hlače' našminkam se' ma teatarski' teška šminka' ko da idem glumit Ofeliju' frizura uvis' sve tri- četr dlake' teške naušnice s lubanjama. Pretvorim se u svoj alter ego. Jeeeee! I skačem' vrištim' uživam' istjeram sve demone' svu gorkost' sva sranja života' iz sebe! Imam 20- et!
S druge strane' ujutru se jedva dignem. Boli me kuk' koljeno' leđa. Zaljepim tople' vrele flastere na sva bolna mjesta' popijem peinkilerse' da mogu radni dan' zahtjevan i fizički i psihički pregurat.
I preguram ga' bez obzira' jel snježina pada' jel sam se jedva izguzala s zaleďenog parkinga' jel vjetrušina puše' jel olujetina. Preguram ja sve!
I onda' nakon radnog dana' u miru doma svog' pustim si AC/ DC' Reimstaine' Leicbah' Kiss' T- Rex' sve žestoke rokere' etc..upalim sviću i mislim ..ko jebe godine..meni je usprkos mojih 63- i' TEK i SAMO...20- et!
Živijo rock and roll! Dok još znam' što je to' uživat u njem...mlada sam. Hahahaha
- 17:46 -
ponedjeljak, 11.12.2023.
Svatko od nas ima svoj " kriptonit"
Svatko od nas ima strah od nečega' što ga zamrzne' okuje' što ga paralizira!
Moj najveći strah' a na pragu sam istog je starost' umiranje' ne smrt. Jer sve što rodi' mora i mrijeti.
Jer nisam Soroš' pa se fiksam nečim iz embrija' premda izgleda ko iz horor filmova. Nisam Musk' pa imam novaca ko govana' za 100 ili 1000 prosječnih života' a opet će umrijeti.
Moj kriptonit je starost' jer nije lijepa' dapače' ide u dva pravca' vjerujte!
Ili si u glavi čist' a tijelo izda' pa si u krevetu' u pelenama' drugi ti čiste govna ( ako imaš dovoljno novca)' pišaš kroz kateter koji ti je il u spolovilu ili kroz rupu' koju ti je urolog probušio u stomaku.
Ako si pak tjelesno relativno fit' pa možeš sam otić na WC' sam se nahranit' tad um odluta' pa si izgubljen u prostoru i vremenu' magla ti se spusti na um' pa optužuješ sve' da su ti nešto ukrali' tražiš nešto' a ne znaš šta. Stojiš na balkonu' na - 10 i zoveš pomoć' jer više ne znaš' tko si i di si?!
Umiranje' kad si nit tu ni tamo' a umrijet ne možeš' znam što to obitelji napravi.
Moj kriptonot' kad samo pomislim na njega' je starost' premda imam djecu.
Stoga još ove preostale godine do tad' živim punim plućima' 100 na sat!
Živi se svaki dan' kolko god odvratan i težak bio. Umire se jedanput. Samo ovo između - starost- kriptonitom zovem.
- 19:09 -
subota, 09.12.2023.
Oči' ogledalo duše
Kad vidiš oluju u očima mojim' munje koje sijevaju iz rožnica' gromove u trepavicama' tornado na vjeđama' ne trebaju riječi - ljuta sam ko tek iznikli pšenice vlat' kojoj nedostaje snježni pokrov.
Kad duge spokojno obitavajaju u okama mojim' mirisom pokošenog travnjaka' okusa crnih maslina ' ne trebaju riječi - znaš da sam sretna' ko mahovina nikad zelenija' zadnjim tračkom sunca obasjana.
Kad sivilo se nastani' ko neželjeni podstanar' u okicama mojim' ne trebaju riječi - znaš da sam umorna ko pas' kojem su oteli zadnju kost.
Oči' pogled' govore' više od riječi' jer špigl su duše.
- 21:49 -
četvrtak, 07.12.2023.
Dvoboj!
Za druge ne znam' al ja sam uvijek na strani žena. Malo je to čudno' jer cijeli život radim' razmišljam' djelujem' vodim ljubav..ko " muško"
Članica sam nekoliko pjesničnih grupa' velika većina mi je FB prijatelja' prijateljica.
I danas' zaiskrilo' obje osobno poznam. Jedna "ćerca" od 26 godina i druga' žena u najboljim godinama cca 55.
I ova druga' zamjera prvoj ( obje pjesnikinje)njene slike na fejsu' ono zašto guraš svoje grudi u prvi plan!
Ja imam' obilato poprsje' i do sad nisam razmišljala o njem. Znam samo da je obilje radosti pružilo' onima koje volim' i njima i meni.
Ne razumijem' zašto se žene ne mogu držat zajedno.?
Najgori šef u mom životu' bila je žena.Svi moji prijatelji su muškarci!?
Možemo učit od muškaraca' kad se popičkaju' par udaraca i odu' zajedno na pivu. Uvijek ističu svoju " veličinu".
Zašto su žene ljubomorne na veličinu nečijeg porsja' na naslikavanje istih' i postaju ljubomorne kučke??? Imam 63- i godine' nikad ih nisam isticala' dapače.
Al ko voli nek izvoli!
Ne kužim' šta je to u ženam'a da jedna drugoj moraju bit smrtni neperijatelji
Živjele grudi' svih veličina' svih grudnjaka' il bez njega. Sve u svemu' živjele MI?
Ujedinimo se konačno! Aaaaaa
- 19:07 -
utorak, 05.12.2023.
Predbožićna crtica
Zimske gadosti II
Subotu i nedjelju' kolaps'zbog snijega koji se' zamisli' usudio padati u prosincu. Iznenađenje' na neorganiziranost svih javnih službi koje je..iznenadio' snijeg u prosincu. 2019' bili je još luđe' tad je snijeg krpio 2 tjedna bez prestanka' pa sve šljakalo.
Javni prijevoz' vlakovi' crko' zamrli gradska čistoća ni dan danas' nije odvezla smeće!
Danas je otoplilo' sa - 12' temperatura došla na +3. Vozit se može' autoputevi super očišćeni' šljunak posut' glavne ulice' gradske " žile kucavice" onako' još ima otoka snijega' ali male uličice - horor. Ništa ni dirnuto' nema ni soli ni šljunka' noćna mora svakog vozača' jer sa svake strane tih uličica parkirani auti' voziš po kolotrazima i jadna ti majka ako i milimetar iskliziš iz njih.
Normalno' i danas sam radila drugu. I zabauljam u taku uličicu tražeći parking i nađem ga' s raskvašenim snijegom i brdusinama istog i ispred i nazad i zaglavim se. Nit naprije' nit nazad' gume zašlandrale' smrde od pokušaja izguzavanja. I izađem van' stanem nasred ceste i mašem rukama i vičem - Pomozite' baka u nevolji! Od moje dreke' izašli na prozore obiteljskih kuća' znatiželjnici' ali pomoći' baki u nevolji' nema. Tko si ti' da bi smo ti pomogli. Ta tko te tjero da dođeš ovamo. Snalazi se sama.Tužno i jadnički!
I naiđe jedan kombi i kako nije mogao od mene proći' izađoše dva momčića. Ne znaju njemački' s Kosova su' al natucaju hrvatski. I malo riječima' više pamtomimom i mojim " glumačkim" vještinama ( ta tako sam u osnovnoj školi super glumila drvo) objasnim im svoje jade'pomogli mi' izgurali mi auto na cestu. I ja se zahvaljujem' vadim novčanik da im dadnem koji euro za kavu' kad mladost veli - Ne' sestro' ne treba!
Ja njemu - Hvala' "sine" jer je otprilike je bio godina mog sina.
I da ovo usprkos svemu' nije lijepa predbožićna priča.
Je!
Ja tako duboko vjerujem u dobro u ljudima!
Hvala dečki' auslanderi' ko i ja!
- 23:52 -
subota, 02.12.2023.
Zimske gadosti!
Mrzim zimu' sa snježinom' poledicom i svim sranjima' od kad sam vozač. Doduše ni ko curičak' je nisam voljela' jer su me dečki gađali smrznutim grudama' ono svaka budala ima svoje veselje.
Mrzim je...
Danas krpi snježina' 24 sata' napadalo 30- 40 cm' ulice neočišćene' parkinzi puni snijega. Radim poslijepodnevnu smjenu od 16 sati do 22. Vozim govno od auta' s upitnim zimskim gumama' jer svaki put kad krenem il se zaustavim' auto prokliže. Imam vozačku 40 godina' bez i jedne nesreće i danas se patim ko Isus.Nikad u sve ove godine' niti jedan auto koji sam vozila' NIJE PROKIZAO.aaaaa.S drveća' s žica pada snijeg zbog težine. Ono horor.
Idem se uparkirati' bemti auto stenje' jedva se uguzo u snježinu. Idem se isparkirati' a joj' guz- tam' guz vam..jedva!
Kupila neke nepromočive čizme onlajn' ne samo da su promočive' neg i đon otpo' pa ja ko Bandić' skoro u čarapama do zadnjeg klijenta' srećom imala gumicu pa stegla tu jebeno nepromočivu čizmu!
Konačno došla doma a moj dragi' koji je slomio nogu na godišnjem' pa čila doma' ufotko djeci iz toplog stana' neku idiličnu sliku zime' sa predivnim pejzažem drveća pod snijegom.
Popizdila sam. Mrzim zimu! Fuuuj i povrać. Od cijele zime volim samo Božić' kad sam doma. I sedmu godinu' za redom ja za Božić nisam doma' radim. O Božiću sa svojom djecom' mogu samo sanjati.
Po stoti put' mrzim snježne gadosti!
- 00:07 -
